Ipatjevski dom

SVEPRISUTNA Hilal nestala je.

Sišao sam u predvorje hotela misleći da ću je naći tamo, ali nije

je bilo. Iako sam prethodni dan proveo praktički onesviješten u kre- vetu, uspio sam se dobro naspavati na »čvrstome tlu«. Telefoniram Yaou u sobu i izlazimo zajedno prošetati gradom. Upravo ono što mi sada treba — hodati, hodati i hodati, udisati svježi zrak, gledati nepoznati grad i osjećati ga svojim.

Yao mi izlaže neke činjenice o gradu — treći po veličini grad u Rusiji, mineralna bogatstva, podaci koji se mogu pronaći u svakoj turističkoj brošuri — ali koji mene trenutačno nimalo ne zanimaju. Zastajemo pred golemom pravoslavnom crkvom.

—  Ovo je Crkva u krvi, sagrađena na mjestu na kojem je nekada

stajala kuća čovjeka po imenu Nikolaj Ipatjev. Uđimo nakratko.

Prihvaćam njegov prijedlog jer mi već pomalo postaje hladno. Odlazimo do dijela koji izgleda poput malenog muzeja, ali svi su natpisi samo na ruskom. Yao me promatra kao da bi mi sve trebalo biti jasno, ali zapravo ne razumijem ništa.

—  Zar ništa ne osjećate?

Odgovaram niječno. On razočarano inzistira:

—  Ali vi, koji vjerujete u paralelne svjetove i u vječnost sadaš- njeg trenutka, zar zaista baš ništa ne osjećate?

Poželio sam mu ispričati da me upravo to dovelo sve do ovoga mjesta: moj razgovor s J.- om i moji unutarnji sukobi oko vlastite sposobnosti da se povežem sa svojom duhovnom stranom. Jedino što to sada više nije sasvim točno. Otkako sam krenuo iz Londona, kao da sam postao druga osoba, usmjerena na potragu za vlastitim kraljevstvom i za vlastitom dušom, i zbog toga sam miran i sretan.

 

Na trenutak se prisjećam događaja u vlaku, Hilalina pogleda, i od- mah tu sliku pokušavam odagnati iz glave.

—  To što ništa ne osjećam ne znači nužno da nisam povezan. Možda je trenutačno moja energija usmjerena na otkrića neke dru- ge vrste. Nalazimo se u crkvi koja je, izgleda, tek nedavno sagrađe- na. Što se ovdje zbilo?

—  U kući Nikolaja Ipatjeva skončalo je Carstvo. U noći sa 16. na 17. srpnja 1918. ubijena je obitelj Nikolaja II., posljednjeg cara svih Rusija, zajedno s njihovim liječnikom i troje zaposlenih u ku- ćanstvu. Prvo su ubili samoga cara, ispalivši mu nekoliko metaka u glavu i prsa. Posljednje su umrle Anastazija, Tatjana, Olga i Marija, izbodene bajunetama. Priča se da njihovi duhovi još uvijek ovdje lutaju, u potrazi za nakitom koji su ovdje ostavile. Također se priča i da je Boris Jeljcin, nekadašnji predsjednik Rusije, odlučio srušiti staru kuću i na njezinu mjestu sagraditi ovu crkvu, kako bi duhovi mogli otići, a Rusija ponovno početi rasti.

—  Zašto ste me doveli ovamo?

Po prvi puta otkako smo se upoznali u Moskvi, Yao izgleda

pokunjeno.

—  Jer ste me jučer pitali vjerujem li u Boga. Nekada sam vje- rovao, sve dok me nije razdvojio od osobe koju sam volio najviše na svijetu, od moje žene. Uvijek sam mislio da ću otići prije nje, ali ni je se tako dogodilo — pripovijeda Yao. — Onoga dana kad smo se upoznali, bio s.im siguran kako je poznajem od dana kad sam rođen. Padala je kiša, ona nije prihvatila moj poziv na šalicu čaja, .ili ja sam znao da smo poput dva oblaka koji se spoje na nebu i više nitko ne može reći gdje počinje jedan, a gdje završava drugi. Godinu dana kasnije bili smo u braku, kao da je to najočekivanija i najprirodnija stvar na svijetu. Imali smo djecu, poštovali Boga i obitelj... sve dok jednoga dana nije zapuhao jak vjetar i razdvojio oblake.

Čekam da završi sve što je želio reći. Njegove oči lutaju po Ipa-

tjevskom domu.

—  To nije pravedno. Jednostavno nije pravedno. Možda zvuči

 

apsurdno, ali bilo bi mi draže da smo svi zajedno otišli u drugi ži- vot, poput cara i njegove obitelji.

Ne, vidim da još nije izrekao sve što je želio. Čeka da ja nešto

kažem, ali ja i dalje šutim. Čini se kao da smo zaista okruženi du- hovima  mrtvih.

— Kad sam vidio vas i djevojku kako se gledate u vlaku, u onom

odjeljku gdje se nalaze vrata, sjetio sam se svoje žene, njezina pr- vog pogleda koji mi je, bez ijedne prethodne riječi, govorio: »Opet smo skupa.« Zato sam vas odlučio dovesti ovamo. Da vas pitam možete li vidjeti ono što mi ne možemo, znate li gdje je ona sada. Dakle, vidio je trenutak u kojemu smo Hilal i ja ušli u Aleph.

Ponovno gledam oko sebe i zahvaljujem mu što me ovamo do- veo, te ga molim da krenemo dalje.

—  Ne mučite tu djevojku. Svaki put kada je vidim kako vas gle-

da, čini mi se kao da se poznajete odavno.

Pomislim za sebe kako to nije ono zbog čega bi se trebao

brinuti.

—  U vlaku ste me pitali da li bih želio izaći s vama večeras. Vri- jedi li poziv još uvijek? O ovome možemo kasnije razgovarati. Da ste me ikada vidjeli kako promatram svoju ženu dok spava, mogli biste pročitati moje oči i bilo bi vam jasno zašto smo u braku već gotovo trideset godina.

***

Hodanje čini dobro mojem tijelu i mojoj duši. Potpuno sam usredo- točen na sadašnji trenutak: tu su znakovi, paralelni svjetovi, čuda. Vrijeme zaista ne postoji: Yao pripovijeda o carevoj smrti kao da se dogodila jučer, pokazuje svoje ljubavne rane kao da su se otvorile prije nekoliko minuta, dok se ja prisjećam željezničkog perona u Moskvi kao nečega u dalekoj prošlosti.

Zaustavljamo se u nekom parku i promatramo ljude. Žene s dje- com, užurbani muškarci, mladići koji nešto žustro raspravljaju u jednome uglu, okupljeni oko radija koji svira glasnu glazbu. Dje- vojke su se okupile na suprotnome uglu, potpuno udubljene u ži-

 

vahan razgovor o nečemu potpuno beznačajnom. Starci u dugim zimskim kaputima, iako je već proljeće. Yao kupuje dva hot-doga i vraća se.

—  Je li teško pisati? — upita.

—  Ne. Je li teško naučiti toliko stranih jezika?

—  Nije. Dovoljno je biti usredotočen.

—  Pa ja provodim cijeli život usredotočen, ali nikada nisam na- učio ništa više nego što sam znao u mladosti.

— Ja nikada nisam pokušao pisati jer su mi još odmalena govori- li da za to moram puno učiti, čitati beskrajno puno dosadnih knjiga i stalno razgovarati s intelektualcima. A mrzim intelektualce.

Ne znam želi li mi neizravno nešto reći. Srećom, jedem svoj

hot-dog i ne moram mu odgovoriti. Ponovno razmišljam o Hilal i Alephu. Može li biti da se uplašila, odustala od putovanja i otišla kući? Još prije nekoliko mjeseci bio bih strašno zabrinut zbog toga što se proces prekinuo na pola puta, i mislio bih da cijeli moj nauk ovisi samo i isključivo o tome. Ali sja sunce i znam da se svijet čini mirnim jer zaista jest u miru.

—  Što je sve potrebno za pisanje? — inzistira Yao.

—  Voljeti. Kao što ste vi voljeli svoju ženu. Ili, bolje rečeno, kako vi volite svoju ženu.

—  Samo to?

—  Vidite li ovaj park pred nama? Tu su se susrele različite priče koje, iako su već bezbroj puta ispričane, uvijek vrijedi ponoviti. Pisac, pjevač, vrtlar, prevoditelj, svi smo mi poput zrcala svojeg vremena. Svi mi pretačemo svoju ljubav u naš posao. U mojem slučaju, naravno da je važno čitati, ali tko god se samo drži znan- stvenih rasprava i tečajeva kreativnog pisanja, promašuje bit: riječi su život pretočen na papir. Zato, potražite ljude.

— Kad god bih vidio te književne tečajeve na fakultetu na kojem sam predavao, činili su mi se nekako...

—... umjetni, pretpostavljam — prekidam ga i dovršavam njego- vu rečenicu. — Nitko ne može naučiti voljeti iz priručnika, niti itko može naučiti pisati na tečaju. Ne kažem vam da tražite druge pisce,

 

nego ljude različitih znanja i profesija, jer pisanje se ni po čemu ne razlikuje od bilo koje druge aktivnosti koju obavljamo s radošću i entuzijazmom.

—  Biste li napisali knjigu o posljednjim danima Nikolaja II.?

— Ta me tema osobito ne zanima. Priča je zanimljiva, ali pisanje je za mene prije svega proces kojim otkrivam sebe samoga. Kad bih vam trebao dati samo jedan savjet, bio bi to ovaj: ne dajte da vas smete mišljenje drugih. Samo je čovjek osrednjih sposobnosti siguran u sebe, zato se izložite riziku i učinite to što zaista želite.

Potražite ljude koji se ne boje pogriješiti i koji, stoga, griješe. Zato njihov rad nije uvijek prepoznat i cijenjen. Ali to su ljudi koji mijenjaju svijet i koji će, nakon puno pogrešaka, uspjeti postići ne- što što će promijeniti njihovo društvo.

—  Poput Hilal.

— Da, poput nje. Ali želim vam nešto reći: ono što ste vi osjećali prema svojoj ženi, ja osjećam prema svojoj. Nisam nikakav svetac i nemam ni najmanju namjeru to biti, ali, da upotrijebim vašu sliku, bili smo dva oblaka, a sada smo jedan. Bili smo dvije kockice leda koje su sunčeve zrake otopile i postali smo ista živa voda.

—   Svejedno, kada sam prošao i vidio kako se vi i  Hilal

gledate...

Ne želim nastaviti razgovor i on zašuti.

U parku, mladići uopće ne pogledavaju prema djevojkama koje su udaljene tek nekoliko metara — iako su obje grupe vrlo zain- teresirane jedna za drugu. Starci prepričavaju svoje doživljaje iz djetinjstva. Majke se smiješe svojoj djeci, kao da su sva budući umjetnici, milijunaši i predsjednici republika. Scena pred nama sinteza je sveg ljudskog ponašanja.

—  Živio sam već u mnogim zemljama — kaže Yao. — Naravno da sam proživio i puno napornih trenutaka, suočio se s nepravdom, podbacio kad se od mene očekivalo bolje. Ali ta sjećanja nemaju nikakvog značenja za moj život. Važni trenutci, koji su mi ostali u sjećanju, oni su u kojima sam čuo kako netko pjeva, priča priče, koristi životne prilike. Izgubio sam svoju ženu prije dvadeset godi-

 

na; svejedno mi se čini kao da je bilo jučer. Ona je i dalje tu, sjedi s nama na klupi i prisjeća se radosnih trenutaka koje smo zajedno preživjeli.

Da, ona je zaista ovdje. Kada bih mogao pronaći prave riječi,

rekao bih mu to.

Moj je senzibilitet sada jako izoštren, nakon što sam vidio Aleph i shvatio o čemu mi je J. pričao. Ne znam hoću li uspjeti to razrije- šiti, ali barem sam svjestan problema.

—  Uvijek se isplati ispričati priču, pa bilo to i samo vlastitoj

obitelji. Koliko djece imate?

— Dva sina i dvije kćeri. Ali njih moje priče ne zanimaju osobito jer sam ih izgleda već previše puta ispričao. Hoćete li napisati knji- gu o svojem putovanju Transsibirskom željeznicom?

—  Ne.

Kad bih i želio, kako bih ikada mogao opisati Aleph?