Autor: Kosjenka Muk

 

Naša psihološka struktura ima potrebu za mehanizmima obrane od neugodnih osjećaja. Najčešće, to su bolni neugodni osjećaji o samima sebi, no može se raditi i o strahovima vezanim za naše preživljavanje, sigurnost i dobrobit. Kad smo u situaciji koja prijeti poticanjem takvih osjećaja, naš racionalni um postaje dio tog obrambenog sustava i počinje s traženjem opravdanja za naše ponašanje i osjećaje.

            Ponekad ćete možda osjetiti samo neugodan osjećaj vezan za neku osobu u okolini: ljutnju, strah, zavist, prezir... Ako se radi o strahu ili zavisti, vjerojatno će se kao obrana od toga pojaviti i dodatni osjećaji kao što su ljutnja ili omalovažavanje, potreba za traženjem mana drugoj osobi. To su osjećaji vezani za neugodna, nezdrava uvjerenja koja nosimo u sebi i koja su veći dio vremena potisnuta. Već i tada, ponekad čak i ako se prema vani ništa ne događa, možemo krenuti s izmišljanjem opravdanja za svoje osjećaje za koje smo na nekoj razini svjesni da su iracionalni ili pretjerani.

            Primjerice, možda ćemo na ulici primijetiti osobu koja nam na neki način potiče strah, zavist ili osjećaj manje vrijednosti, ovisno o kriterijima prema kojima iz nekih dijelova svoje podsvijesti procjenjujemo sebe. Možda ćete vidjeti osobu koja djeluje arogantno, snažno ili izrazito samopouzdano, i to će pobuditi neke dijelove vas koji su nesigurni, u strahu da ćete biti povrijeđeni ili ostaviti loš dojam pred drugima. Mnogi ljudi se još uvijek osjećaju manje vrijedni na temelju usporedbe fizičkog izgleda ili materijalnog stanja. Nekad je čak dovoljno da vidimo osobu koja je sretnija ili ljepša od nas da bi počeli osjećati potrebu da joj nalazimo zamjerke.

            Svrha toga je postići olakšanje – uvjeriti sebe da smo podjednako dobri, sretni ili vrijedni. Kao i kod drugih oblika nezdravog ponašanja, to je u osnovi zdrav cilj, no način na koji se nastoji postići je neadekvatan i ne rješava unutarnji problem. Dok god se to događa samo u našoj glavi, neće biti ozbiljnijih posljedica osim odugovlačenja rješavanja problema –odlaganja postizanja sreće i istinskog zadovoljstva sobom - no u pravilu ti obrambeni mehanizmi su sastavni dio većine naše komunikacije i gotovo svakog sukoba.

            Ključna negativna posljedica takvog istovremenog opravdavanja sebe i traženja mana drugima je u pravilu ponašanje prema izrazito dvostrukim kriterijima, što u svojoj potrebi da opravdamo sebe najvjerojatnije nećemo niti primijetiti. Ako i posumnjamo da to činimo, vjerojatno ćemo se ubrzo prepustiti još snažnijoj poplavi samoopravdavanja.

            Poneki ljudi su vidljivo kritični i agresivni prema drugima, očito smatrajući takvo ponašanje opravdanim, istovremeno očekujući da drugi s njima postupaju s izrazitom pažnjom i poštovanjem. Kod većeg dijela ljudi ovi procesi, iz straha od sukoba, ostaju najčešće samo unutarnji, osim u trenucima emocija koje su dovoljno snažne da potisnu taj strah.

            No posljedice mogu biti i suptilnije od agresivnog ponašanja. Manipulacije, svakovrsne laži i različiti oblici iskorištavanja drugih ljudi ne bi se mogli događati kad ljudi koji ih provode ne bi u svojoj glavi našli neko opravdanje za same sebe. Čak i ako je, u krajnosti, jedino opravdanje 'Ionako su i svi drugi nepošteni, pa moram igrati njihovu igru!' Mnogi kriminalci i manipulatori imaju upravo ovakav stav.   

            U partnerskim i obiteljskim odnosima, vrlo često se događa da očekujemo od drugih savršenstvo, posebno od partnera, dok za vlastite mane i probleme očekujemo razumijevanje i podršku, ako smo ih uopće spremni priznati. Očekujemo da je partner prema nama nježan i pun poštovanja, da se ponaša onako kako mi to želimo, dok o vlastitoj komunikaciji i poboljšanju vlastitih navika i osobina ne vodimo računa. No kad se nađemo na drugoj strani, u poziciji da se netko drugi prema nama ponaša s takvim stavom, osjećat ćemo se, naravno, povrijeđeni i omalovaženi. Upravo to je jedan od ključnih problema u stvaranju i održavanju partnerskih veza u našem društvu, i uzrok tolikom broju razvoda u vezama koje imaju mnogo potencijala.

            S djecom u početku obično imamo više razumijevanja, no najčešće prije ili kasnije, pod pritiskom obaveza, problema, ali i različitih strahova i potrebe za kontrolom, počinjemo s očekivanjima da ona poslušno slijede naše želje. Istovremeno, zanemarujemo njihove osjećaje i potrebe, kao i jednostavnu činjenicu da su ona kratko vrijeme na svijetu i treba im vremena da nauče ono što mi znamo.

            U području novca, najčešće su prisutni vrlo jaki strahovi, pa su i obrambeni mehanizmi posebno jaki kako bi ih mogli potisnuti. Najčešće, nastojimo dobiti što više, a da zauzvrat što manje damo, nalazeći različita opravdanja za takvu neravnotežu. U poziciji prodavača, sami sebi naglašavamo uloženi rad, novac i vrijeme, očekujući od kupca da to shvaća i cijeni; u poziciji kupca naglašavamo sebi svoje potrebe i financijsku situaciju, očekujući od prodavača da to uvaži. Ljudi nalaze opravdanja za služenje najrazličitijim manipulacijama i dezinforma­cijama, od reklama koje koriste direktne laži i zastrašivanja, pa do manipulacije rezultatima znanstvenih istraživanja. Neka od takvih opravdanja mogu biti: 'Nije to baš tako strašno', 'Ljudi to ionako sami traže, mi im samo dajemo što žele', 'Ionako ja sam ne mogu ništa promijeniti, ako ja to ne činim, netko drugi će' ili 'Da se ne truju ovime/ ne troše novac na ovo, već bi našli nešto drugo...'

Obrambene mehanizme možemo koristiti ne samo u svrhu iskorištavanja drugih, nego i kod ponašanja koje znači kratkotrajno zadovoljenje, no na duži rok nas oslabljuje. Primjerice, dopuštanje da netko drugi preuzme odgovornost za nas, ili nas manipulira pretjeranim i neuravnoteženim davanjem, nakon kojeg obično slijede pretjerana i neuravnotežena očekivanja. Također, popuštanje nezdravim navikama za koje znamo da nam dugoročno štete.

            Naizgled, može se činiti da ti mehanizmi jednostavno služe zadovoljavanju sebičnih želja i lijenosti, dozvoljavanju sebi da idemo linijom manjeg otpora. No, niti lijenosti niti sebičnosti ne bi bilo kad ne bi bilo dubljih strahova koji ih potiču.

            Obrambeni mehanizmi nas uistinu nastoje obraniti, od osjećaja koji su duboko potisnuti i čine nam se zastrašujućima ili nepodnošljivo bolnima: duboki strahovi, krivnja, stid, prožimajući osjećaj manje vrijednosti. Čak i kad se trudimo, može biti izrazit izazov i napor priznati ih sebi i prihvatiti. Bijeg od tih osjećaja uzrok je svakovrsnog destruktivnog ponašanja, a dopustiti sebi da ih osjetimo može zahtijevati strahovitu snagu, a ponekad i visok stupanj ljubavi prema sebi.

            Najteže je priznati si takve osjećaje u situacijama u kojima smo već uložili velik dio vremena da ih opravdamo, napravili mnogo grešaka i pokvarili mnoge odnose. Tada se snažnoj neugodi izvornih osjećaja najčešće pridružuju krivnja i stid. Što je teže, nezrelije i dugotrajnije ponašanje na koje su nas naveli obrambeni mehanizmi, to je teže priznati sve to sebi i potpuno preokrenuti svoje misli i ponašanje. Većina ljudi radije dočeka i smrt nego da se s takvim osjećajima suoči. Tako propuštamo priliku koju imamo svaki dan, svaki trenutak svog života: da kroz priznavanje tih osjećaja i rad na njima dođemo do prije gotovo nezamislivog stupnja sreće i ljubavi prema sebi.

            Kad osjetite kompulzivnu potrebu za smišljanjem opravdanja za vlastite osjećaje ili ponašanje, ili smišljanjem kritika i mana drugim ljudima, zastanite i pokušajte se odmaknuti od svog racionalnog uma. Usmjerite se isključivo na primjećivanje što osjećate! Racionalni um će se nastojati ubaciti i odvući vas od osjećaja svojom litanijom opravdanja. Ako ga uspijete zadržati po strani, ne popustiti obećanju olakšanja koje vam ta opravdanja nude, moći ćete osvijestiti osjećaje od kojih pokušavate pobjeći. To zahtijeva iznimnu snagu i iskrenost prema sebi, no jedino tada imate priliku da te osjećaje trajno riješite i zamijenite istinskim, trajnim zadovoljstvom i srećom, umjesto privremeno potisnete.

 

             

© Kosjenka Muk, 2008

www.centar-angel.hr