Sljedeći odgovor koji obično dajem kada me ljudi upitaju šta je ljudska priroda, jest da tako nešto ne postoji.

Ono što razlikuje ljudska od ostalih bića, nije naš palac ili predivni larinks koji nam omogućava govor, ili veliki cerebralni korteks, već dramatični, relativni nedostatak mstinkata, izraženih ili naslijeđenih načina ponašanja koji drugim bićima daje mnogo konkretniju, fiksiraniju prirodu nego što je naša.

Živim u Connecticuttu, na obali velikog jezera, gdje svakog marta u vrijeme topljenja leda dolazi jato galebova, a svakog decembra kada se jezero zamrzava galebovi odlaze, najvjerovatnije na jug. Nikada nisam saznao kuda točno odlaze, ali su mi neki prijatelji nedavno rekli da najvjerovatnije lete u Alabamu. No, bez obzira na to kuda sele, naučnici koji su proučavali migracije ptica zaključili su da su one u stanju da se tokom leta upravljaju prema zvijezdama. Dakle u njih su naslijeđem usađene kompleksne staze nebeske navigacije, koje im omogućavaju da slete u Alabamu, svaki put i svake godine na isto mjesto. Jedini problem je što kod njih ne postoji određena sloboda izbora. Galeb ne može reći: 'Mislim da ću ove zime radije odletjeti na Bermuda ili Bahame'. U pitanju je Alabama i nijedno drugo mjesto. Druga stvar koja nas razlikuje od drugih bića je izuzetna sloboda i raznolikost našeg ponašanja. Zahvaljujući određenim sredstvima u stanju smo otići na Bahame, Bermuda ili Barbados. Ili, možemo učiniti nešto totalno neprirodno i usred zime otići u Vermont ili u Colorado, i tamo se spuštati niz smrznuta brda na malim daskama od drveta ili fiberglasa.

Ova nevjerovatna sloboda da činimo različite i ponekad naizgled neprirodne stvari je najvažnija karakteristika ljudske prirode. I nigdje to nije bolje opisano nego u priči 'Mač u kamenu' T.H.Whitea. Parafrazirajući suštinu ove prelijepe knjige, reći ću da se priča odvija u vrijeme kada su sva zemaljska bića još uvijek bila u embrionalnim formama. Bog je sazvao sve te male embrione zajedno jednog popodneva i rekao: 'Svakome ću pokloniti tri stvari po želji. Zato dođite ovamo jedan po jedan i tražite koje god tri stvari želite i dobit ćete ih.' Tako je prvi mali embrion došao i rekao: 'Bože, želio bih imati ruke i stopala u obliku lopate, tako da mogu za sebe iskopati siguran dom pod zemljom, i želio bih imati gusti krzneni kaput koji će me grijati zimi, i želio bih imati oštre prednje zube, tako da mogu žvakati travu.' I Bog reče:' Dobro, dobit ćeš sve što želiš. Idi i budi svizac.' Tada je slijedeći mali embrion rekao: 'Bože, ono što želim je voda. I želio bih da imam pokretljivo tijelo da mogu plivati po toj vodi. Također bih želio spsobnost disanja pod vodom, neku vrstu škrga. Želio bih da mi bude toplo bez obzira na temperaturu vode.' Bog reče: 'Dobro, dobit ćeš sve što želiš. Idi i budi riba.' Tako je Bog ispunjavao želje malih embriona sve dok nije ostao samo jedan, koji je bio toliko stidljiv - možda zbog istih biblijskih razloga o kojima sam već govorio - da mu je Bog morao prići, sagnuti se i upitati: 'Dobro, mali embrione, koje bi tri stvari ti želio dobiti?' Na to će stidljivko: 'Pa ne želim da zvuči kako previše žudim za bilo čime. Nije da nisam ... zahvalan, jer jesam. Ali... pitao sam se da li bi možda ... ako se slažeš ... mogao ostati ono što jesam - embrion. Možda nekad kasnije, kada postanem dovoljno mudar i pametan i shvatim koje tri stvari zaista najviše želim, možda te onda zamolim da mi ispuniš želje .. ili... možda.. ako Ti želiš da postanem nešto određeno, možeš mi dati tri stvari za koje misliš da su mi potrebne.' Bog se nasmija i reče:'Znači, ti si čovjek. I zbog toga što si izabrao da ostaneš prvobitni embrion, dat ću ti da vladaš nad svim ostalim bićima.'

Naravno, većina nas je davno prešla embrionalni period. Kako starimo, postajemo sve sigurniji u vlastiti put i fiksiraniji u svojoj prirodi. Gledajući roditelje i druge ljude (a i same sebe) kako ulaze u pedesete i šezdesete godine, uviđate da postaju sve manje zainteresirani za neke stvari, a sve više uvjereni u ispravnost njihovog ličnog stava, mišljenja i pogleda na svijet.

I zaista, i sam sam mislio da tako treba biti, sve dok nisam napunio dvadeset godina. Tog ljeta, otišao sam u posjetu poznatom piscu Johnu Markandu, u to vrijeme šezdesetpetogodišnjaku, koji je na mene ostavio nevjerovatno sanažan utisak. Otkrio sam da ovog šezdesetpetogodišnjeg čovjeka zanima doslovno sve, uključujući i moju malenkost, a ni jedan šezdesetpetogodišnjak nije nikada ranije bio ozbiljno zainteresiran za jednog nevažnog, malog dvadesetogodišnjaka poput mene. Nas dvojica smo često do kasno u noć raspravljali o mnogim stvarima i ponekad mi je čak uspijevalo da dokažem svoju argumentaciju. Imao sam osjećaj da, na neki način, mogu promijeniti način mišljenja gospodina Markanda. Zapravo, na kraju ljeta sam uvidio da gospodin Markand mijenja mišljenje i po tri ili četiri puta sedmično. Shvatio sam da ovaj čovjek, ne želeći da mentalno ostari, postaje mentalno mlađi i otvoreniji od većine djece i adolescenata koje sam poznavao.

Upravo u tom trenutku, po prvi put, shvatio sam da čovjek uopće ne mora mentalno ostariti. Činjenica je da starimo fizički. Svi ćemo jednog dana postati stari i na koncu ćemo i umrijeti, ali ne moramo se zbog toga prestati razvijati umno i mentalno. I upravo zbog toga, kapacitet za neprestanu promjenu i transformaciju je jedan od najvažnijih dostignuća naše ljudske prirode.