INDONEZIJA

Piskutava zvonjava šarenog električnog tramvaja na tren je prekrila šarenilo zvukova Djakarte. Poznati čehoslovački tramvaj bijesno je zvonio pokušavajući animinirati skupinu vozača toyota, honda zaustavljenih nasred ceste, koji su izišli gledati tuču dviju piljarica u šarenim kebajama. Tren kasnije, zeleno odjeveni policajac razdvaja piljarice, vadi sjajnu metalnu pištaljku irastjeruje gužvu oslobađajući blokirani tramvaj.

Sjedili smo u kafeu „Penom” nekoliko koraka od trga Meedeka, zaklanjajući se u sjeni

110 metara visokog spomenika slobode.

Bebek u svom staromodnom, opranom i izglačanom plavom odijelu i kravati, s naočalama za sunce djelovao je kao neki zalutali kicoš iz istočne Evrope. Ja u majici i trapericama, kao i svi ostali.

Iza ugla pomolilo se pognuto tijelo kineskog slastičara koji je na leđima nosio dva krila svoga dućana obješenog o motku preko ramena. O struku mu je visjelo zvono svraćajući pažnju mušterija.

—   Kin pana — rekoh dobacujući mu 100 rupija, nekih petinu dolara. Ovaj veselo prihvati gomilajući u dvije papirnate kutije goleme količice sladoleda i slatkih špageta.

Pojeli smo sladoled, platili kavu konobaru sa smeđim fesom na glavi i krenuli pješice niz Jalan Tharmin, glavnu ulicu Djakarte.

Hodajući lijevom stranom držali smo se sjene bogato razgranatog drveća bulevara. Oko

nas šareno odjeveni Indonežani, neki u tipičnim bijelim odijelima bez ovratnika, neki zapadno obučeni, hrlili su užurbano niz glavnu napučenu ulicu. Posvuda graciozne žene ljupkih lica, velikih očiju i kao lopta okruglih grudi, koje su isticale prikladno krojenim, uskim kabayama. Krenuli smo prema Univerzitetu.

Bilo je poteškoća s taksijem. Kako mu objasniti pojam univerziteta? No dosjetih se.

—Fakultet? — rekao sam.

Lice vozača razvuklo se u osmjeh i uslijedila je luda vožnja gradom. Gužva rikša, bicikla, automobila, trolejbusa, tramvaja, autobusa i svih drugih prijevoznih sredstava, modernih i nemodernih, okružavala nas je sa svih strana. Vozač je stalno nešto pričao na Bahasa Indonesia, odgovarali smo, „tidak, tidak”, misleći da to znači „da, da”, što je navodilo vozača da sve manje gleda pred sebe i da nas sve žustrije uvjerava. Tek nakon dvadesetak minuta vožnje shvatili smo da „tidak” znači „ne”, a kako se kaže „da”, to nikako da otkrijemo. Prolazili smo širokim bulevarima, zatim uskim uličicama, vičući sa šoferom na bicikliste i pješake.

Ispalo je da je „fakultet” bio Hotel „Indonesia”, no tamo su nam objasnili da se fakultet

kaže univerzitet. A kako se kaže „da”? „Ja”, rekli su nam. Natrag u naš taksi. Taksist više ne zavitlava. Razumije i univerzitet i fakultet, čak i hindi, i vozi odmah kamo treba.

Unutar sklopa niskih kuća nalik labirintu tražili smo profesora Sapika koji nam je

trebao osigurati preporuke za naš rad na Borneu. Sapika nije bilo, otišao je u Surabayu na nekoliko dana. Primila nas je njegova sekretarica.

—Dobar dan, dobrodošli, kako ste?

Bila je vrlo ljubazna i davala nam je preporuke za Javu, „ako baš mora”, i za Sumatru. Ali za Borneo, pa tamo nema ničega! Borneo nije ništa posebno, tamo za kulturne ljude nema

ničega osim divljaka. Zanimalo nas je upravo to i u tom smislu smo razgovarali, no ništa. Šetnja na Univerzitetu bila je prilično besplodna. Bio je nacionalni praznik i nikoga nije bilo. Nakon sat vremena uzaludnog traženja smilovao nam se portir i pozvao nas na kavu u univerzitetski kafić da nam objasni neke stvari. Kafić se nije mnogo razlikovao od sličnih studentskih kafića na fakultetima u Jugoslaviji. Gola, siva, nepospremljena prostorija, hrpa plastičnih čaša na podu, nikakvih ukrasa ni dekoracije. Osjećali smo se kao doma, jedino što je kava bila bolja. Gospodin Ping je Kinez i kao takav smatrao se objektivnim. Popivši gutljaj kave objasnio nam je situaciju: kako on vidi Indoneziju, kako je vidi svijet i kako Indonezija vidi samu sebe. Borneo i Zapadni Irijan dijelovi su Indonezije kojih se svi stide. Indonežani, odnosno doseljeno stanovništvo iz Burme koje se smatra Indonežanima, drži da su najnapredniji i najmoćniji u zemlji. Bilo kakve sugestije o važnosti kulture i običaja Bornea ili Zapadnog Irijana naići će samo na negodovanje. Dok, možda, Evropljani pomodno govore o zaštiti Daika i Papuanaca, nama urođenici nisu problem, objasnio nam je taj profesor bez katedre.

—   Vi ste vaše urođenike pobili prije nekoliko tisuća godina — govorio je Ping.

—Sada, kada su Amerikanci sredili Indijance, sada jedan Marlon Brando može sebi priuštiti da sentimentalizira o Indijancima. U Indoneziji je drugačije. Urođenici su većina stanovništva u Zapadnom Irijanu. Kontroliraju velik dio prostora na Borneu. Zato Djakarta ne može dopustiti lažne sentimentalne stavove, koje sebi mogu dopustiti Washington, London ili Pariz. Zato, ako hoćete pomoć u istraživanjima kulture Bornea, zaboravite Univerzitet — bio je njegov konačan odgovor.

Bez obzira na to koliko on bio u pravu, mali Kinez samo je razbuktao našu želju da nastavimo za Borneo, a zainteresirao nas je i za Zapadni Irijan.

Preostali dio dana proveli smo na tržnici na Pasar Cakinyu. Poslije jednoličnosti mora izgled tržnice bila je gozba za oči. Grozdovi naslaganog najčudnijeg voća, neviđene biljke, povrće, kaleidoskop boja. Tek zabave radi, cjenkali smo se po desetak minuta oko jedne jedine papaje, da bi na koncu gazdi platili dva puta toliko koliko je tražio, tek toliko da mu naplatimo za sve one čudesne grimase i geste kojima nas je toliko zabavljao.

Dan smo završili posjetom muzeju Medor Merdeka, gdje smo, razgledavajući keramiku

dinastije Ming, od nekih Novozelanđana dobili korisne adrese jeftinih hotela. No, nismo išli u hotel.

Novozelanđani su nas, naposljetku, odvukli na neki tulum.

Utrpali smo se u taksi, usput pokupili Rickyja i Boba iz stana Rickyjeve prijateljice i svi zajedno završili na tulumu. Profil: „Zvečka”, „Kakvkaz”. Tri dana ludovanja po Djakarti prošla su kao u snu. Ricky i Jack kao da su poludjeli. Vucarali smo se iz bara u bar, večerajući po skupim restaurantima i uveče pijući na tulumima. Sama Djakarta nije nas posebno zanimala. Golemi moderan grad prepun skupih automobila, najluksuznijih dućana i svih ekscesa moderne civilizacije.

Smjestili smo se u nekom jeftinom i ugodnom hotelu „Wisma Delima”, „kući prijateljstva”, u ulici Jalan Jaksa.

Bila je to mirna malena ulica nedaleko bučne Jalan Keban Širih. Mladi direktor išao

nam je na ruku i kada smo se potužili da nam nije do turističkih atrakcija, ponudio nam je usluge none Linge, gospođice Linge. Nona Linga bila je studentica engleskog, devetnaestogodišnja inteligentna djevojka koja nam je obećala pokazati pravu kulturu Indonezije.

Slijedilo je dva dana posjeta muzejima, hramovima, folklornim priredbama. Kulminacija svega toga bila je, naravno, predstava Ramayane. No, nama nije bilo ni do Wayanga, ni do Dalanga, ni do Gamelana.

Osjećali smo se kao da smo došli u Južnu Afriku, upoznali domoroce i njihovu kulturu te pali u šake Nizozemcima koji nam pokazuju kinematografe, diskoteke, opere, baletne kuće

i ostalo. Objasnili smo to noni Linge, no nije nas mogla shvatiti.

—   Kako se usuđujete uspoređivati predstavu Wayang sa kino predstavom. Wayang je igra sjena, umjetnost stara stoljećima. Naš orkestar Gamelan ima povijest dužu od svih evropskih orkestara. Naši Dalangi, glumci i lutkari, vrhunski su umjetnici — govorila je ta inteligentna djevojka. — Kako nas možete uspoređivati s južnoafričkim bijelcima? Pa mi smo ovdje već više od tisuću godina! Naša kultura je tisućgodišnja kultura. Pogledajte sve ove hramove, arhitekturu!

—   Htjeli smo vidjeti biste li reagirali drugačije kada bi se stvari postavile iz  drugog

ugla.

— Pa šta — zafrkavao ju je Bebek. — Nizozemci su u Južnoj Africi već 400 godina, a

vi  ovdje  tisuću.  Što  ima  veze,  nekoliko  stotina  godina  više  ili  manje.  Osim  toga  i

kinematografija ima tradiciju, stogodišnju, a Wayang tisućgodišnju, sve to je novo, tek pridošlo. Mi smo ovdje došli tražiti staru kulturu, kulturu staru 10 000 ili 100 000 godina. Čovjek postoji u sadašnjem obliku više od 100 000 godina, a Rig—veda je stara tek 4500 godina. Tražimo kulturu prije islama i prije Ramayane, kulturu koja ne postoji više u Evropi.

S njezinom inteligenicijom nije joj bilo ništa jasno. Kada smo objasnili da nas zanima kultura Dayaka i ostalih urođenika, ona je konačno shvatila i ostala zapanjena:

— To su divljaci! Kakve oni veze imaju s kulturom ili Indonezijom? Tu na Javi ih gotovo i nema. Istina, na Borneu ih ima u prilično velikom broju. U Irijan tek ulazimo, dajte nam ljudi vremena, sredit ćemo mi to.

Nismo joj zamjerili. Kako bismo i mogli. Arijci su napravili isto to s Dravi dima u Indiji, Amerikanci s Indijancima u Americi, a i naši preci sa već potpuno iščezlim prastanovništvom Evrope.

Ali, noni Linge bila je ipak optimista.

Više od 160 milijuna Indonežana, velika većina živi još uvijek na Javi. Java je velika gotovo kao Jugoslavija, no Borneo je gigant u odnosu na malenu Javu. Tu su i golema Nova Gvineja i 3000 otoka koje je civilizirani narod jezika Bahasa, izvorno indijske kulture s utjecajem islama, doveo pod administrativnu upravu. No, s Borneom još uvijek ide teško. Iako zvanično pod indonezijskom administracijom, tek se minimalan broj Indonežana odlučio odseliti u zemlju prašuma i divljeg ljudožderskog naroda Dayaka. Zapadni dio Nove Gvineje tek je odnedavno dio Indonezije. Godine 1929. trebalo je pitati Papuance hoće li postati dijelom Indonezije. U zemlji gdje živi gotovo milijun Papuanaca i tek nekoliko tisuća Indonežana provedeni su slobodni izbori. Na principu samoodlučivanja glasalo je 1025 ljudi. Na osnovu toga Indonezija je pripojila tu zemlju nekoliko puta veću od Jugoslavije. Objasnili su Ujedinjenim Nacijama da je tih 1025 glasača mjerodavno, s obzirom da se do onih milijun ne može doći jer žive u džungli, jer su nerazumljivi, nepismeni, itd.

Utješna za domaće stanovništvo jest činjenica da ih golema većina ne zna da je njihova zemlja sada dio Indonezije.

Usprkos izjavi noni Linge da će oni već srediti Borneo i Irijan, to sređivanje ne će ići tako brzo, barem ne na Novoj Gvineji. Golema prostranstva otežavaju taj posao „sređivanja”. Kakvo je stanje prakulture, prastanovništvo barem u tom dijelu svijeta ima još uvijek relativno sigurno boravište. Je li prodor Ramayane i islamske istine nezaustavljiv, može li svijet dopustiti samo jednu istinu?

Sve to nisu bila pitanja za raspravu s noni Linge, a i malo koji student evropskog

univerziteta time sebi razbija glavu.

No eto, mene tada nije zanimala nova Ramayana, već Ramayana stara nekoliko desetaka tisuća godina. Zanima me vječna Ramayana! Ako je Ramayana istina, onda se i Ramayana shvaća tek kroz sve one civilizacije koje je Rama u svom pobjedonosnom maršu kroz svijet podredio sebi. Kako bi se shvatila ta pripovijest, trebalo je pronaći te ljude, čuti i njihovu verziju.