IMENA I SIMBOLIČKI PRIKAZI DUHOVNIH SREDIŠTA

ŠTO SE TICE “najviše zemlje” mogli bismo navesti još mnogo drugih sukladnih tradicija. Posebice je poznato drugo ime, vjerojatno još starije od Paradeša. To ime je Tula iz kojeg su Grci izveliThulé. Kao što ćemo vidjeti, ta je Thula vjerojatno bila istovjetna prvome “otoku četiri- ju Gospodarā”. Također valja primijetiti da je ime Tula bilo pripisivano mnogim različtim područjima jer ga još i danas podjednako nalazimo kako u Rusiji tako i u sre- dnjoj Americi. Nedvojbeno moramo uzeti u obzir da je svako od tih područja u nekom manje ili više dalekom dobu bilo sjedište duhovne moći koja je bila stanovito očitovanje prvobitne Tule. Poznato je da meksička Tula svoje podrijetlo duguje Toltecima. Oni su, kaže se, došli iz Aztlana, “zemlje usred voda”. Očito je riječ o Atlantiku, a ime Tula dolazi iz pradomovine Tolteka. Središte koje- mu su to ime dali moralo je, barem u stanovitoj mjeri, zamijeniti ono na nestalome kontinentu.! Pa ipak, valja razlikovati atlantsku Tulu i onu hiperborejsku, a upra- vo potonja predstavlja prvo i najviše središte svekolike tekuće manvantare. Ona je bila istinski “sveti otok” i, kao što smo prije kazali, njezin je položaj od početka bio do- slovce polaran. Svi ostali “sveti otoci” koji su nosili ime

istoga značenja bili su tek njegove slike. A to se odnosi čak i na duhovno središte atlantske tradicije koja upra- vlja samo jednim sekundarnim povijesnim ciklusom unutar manvantare.2

Riječ Tula na sanskrtu znači “ravnoteža” te posebice označava zodijački znak toga imena. Po jednoj kineskoj tradiciji, međutim, nebeska ravnoteža isprva je bila Ve- liki medvjed.( Ta je opaska od golemog značenja jer je simbolizam koji se veže uz Velikoga medvjeda po pri- rodi najuže povezan sa simbolizmom Pola.4 Razmatra- nje toga pitanja zahtijevalo bi zasebnu studiju, stoga se njime ovdje nećemo baviti., Valjalo bi također istražiti odnos između polarne i zodijačke ravnoteže. Potonja se smatra “znakom Suda”, a ono što smo prethodno, u po- gledu Melkisedeka, kazali o ravnoteži kao obilježju pra- vednosti, može pomoći u razumijevanju njegova imena kao oznake najvišega duhovnog središta.

Tula se još zvala “bijelim otokom”, a kazali smo da bijela boja predstavlja duhovni autoritet. U američkim tradicijama Aztlan za simbol ima bijelu planinu, no ta se slika najprije rabila za hiperborejsku Tulu i “polarnu planinu”. U Indiji se “bijeli otok” (shwêta – dwîpa) koji se općenito smješta u daleke sjeverne predjele/ smatra “prebivalištem blaženih” što se, očevidno, izjednačuje sa “zemljom živih”.7 Postoji međutim jedna očita iznim- ka: keltske tradicije govore o “zelenom otoku” kao “oto- ku svetaca” ili “otoku blaženika”,0 no u središtu toga otoka uzdiže se “bijela planina” koju, kažu, ne mogu dosegnuti vode potopa,9 a čiji je vrh grimizne boje.!0 Ta

IMENA I sIMBoLICKI PRIKAzI DUHovNIH sREDI1TA

“sunčeva planina”, kako se još naziva, isto je što i Mêru: Mêru je također “bijela planina” opasana zelenim poja- som jer je smješten usred mora,!! a na njegovu vrhu sja svjetlosni trokut.

Opisu duhovnih središta kao “bijeloga otoka” (ozna- ka koja se, ponavljamo, mogla rabiti, kao i druge, za sekundarna središta, a ne isključivo za najviše središte kojemu bi ponajprije odgovaralo) valja nadodati imena mjesta zemalja ili gradova koji izražavaju istu ideju bje- line. Takvih imena ima podosta, od Albiona i Albanije preko Albe Longe, iz koje nastaje Rim, i drugih drevnih gradova koji su mogli nositi isto ime.!2 Ime grada Argos u Grka ima isto značenje.!( Smisao tih imena postat će mnogo jasniji dalje u ovoj knjizi.

Valja napomenuti još nešto o prikazima duhovno- ga središta kao otoka koji k tomu obuhaća i “svetu pla- ninu”. Naime, ako su takvi lokaliteti doista postojali (premda sve “svete zemlje” nisu otoci) oni su istodobno morali imati i simboličko značenje. Same povijesne či- njenice, povrh svega one iz povijesti svetoga, na svoj način zapravo prevode istine višega reda na osnovi zakona podudarnosti koji je sâm temelj simbolizma i sve svjetove sjedinjuje u potpuni i sveopći sklad. Ideja koju priziva spomenuta slika bitno je ideja “stabilnosti” na koju smo ukazali kao obilježje Pola: otok ostaje ne- pokretan usred neprestanog zapljuskivanja valova, pri čemu je zapljuskivanje slika vanjskoga svijeta. A valja nam prijeći “more strasti” da bismo stigli do “planine spasa”, do “svetišta mira”.!4