Erich Fromm

Imati ili biti?

Sadržaj

Predgovor................................................ 9

Uvod: Veliko Obećanje, njegov neuspjeh

i nove alternative............................ 13

Kraj iluzije................................ 13

Zašto Veliko Obećanje nije uspjelo?........................ 15

Ekonomska nužnost mijenjanja čovjeka................. 20

Postoji li alternativa katastrofi?............................... 22

Prvi dio

RAZUMIJEVANJE RAZLIKE IZMEĐU

IMANJA I BIVANJA                                                   25

1. Letimičan pregled.................................................. 27

Važnost razlike između imanja i bivanja................. 27

Razni pjesnički primjeri.......................................... 28

Idiomatske promjene............................................... 32

Etimologija pojmova............................................... 35

Filozofske koncepcije bivanja................................. 37

Imanje i trošenje................................................ 38

2. Imanje i bivanje u svakodnevnom iskustvu.......... 41

Učenje............................................. 41

Sjećanje.............................................. 43

Razgovor........................................ 46

Čitanje............................................. 47

Izražavanje autoriteta.............................................. 49

Imanje znanja i spoznavanje.................................... 52

Vjera.................................................. 54

Voljenje......................................... 57

3.  Imanje i bivanje u Starom i Novom zavjetu

te spisima Meistera Eckharta                                

Stari zavjet...................................... 61

Novi zavjet........................................... 67

Meister Eckhart.................................... 72

Drugi dio

ANALIZA TEMELJNIH RAZLIKA IZMEĐU

DVAJU MODUSA POSTOJANJA                          

4.  Što je modus imanja?............................................. 81

Gramzljivo društvo - osnova za modus imanja        81

Priroda imanja...................................... 89

Daljnji faktori koji podupiru modus imanja            93

Modus imanja i analni karakter                                95

Asketizam i jednakost............................................. 96

Egzistencijalno imanje............................................. 98

5.  Što je modus bivanja?............................................ 99

Aktivno bivanje........................................ 100

Aktivnost i pasivnost............................................. 101

Bivanje kao stvarnost............................................ 109

Voljnost davanja, dijeljenja, žrtvovanja                  112

6.  Daljnji aspekti imanja i bivanja............................ 121

Sigurnost - nesigurnost                                           121

Solidarnost - antagonizam                                      124

Radost - užitak...................................................... 129

Grijeh i oprost.......................................... 133

Strah od smrti — afirmacija života                          139

Ovdje, sada - prošlost, budućnost                         141

Treći dio

NOVI ČOVJEK I NOVO DRUŠTVO                      145

7.  Religija, karakter i društvo................................. 147

Temelji društvenog karaktera                                 147

Društveni karakter i potreba za »religijom«            148

Da li je zapadni svijet kršćanski?                            153

Humanistički protest............................................. 168

8.  Uvjeti za mijenjanje čovjeka

i osobine novog čovjeka                                        184

Novi čovjek.......................................... 187

9.  Osobine novog društva........................................ 189

Nova znanost o čovjeku                                         189

Postoje li realni izgledi za novo društvo?............... 213

Bibliografija............................................. 221

Indeks imena..................................... 228

Bilješka prevodioca                                               Predgovor

Na inicijativu izdavača da ponovno objavi prijevod ovog Frommovog djela sa zebnjom sam se prihvatio čitanja teksta. Na sreću, osim sitnih jezičnih preinaka nisam uočio potrebu za većim promjenama prijevoda.

Jedina je značajna promjena učinjena na središnjem ter- minu, na pojmu "being". Bivstvovanje mi se i u prvom prije- vodu činio nespretnim izborom; bitak, kako se na hrvatski najčešće prevodi stipstantivirani infinitiv ili aktivni participi glagola biti ( esse, sein, etre, essere...) nije odgovarao ovom kon-tekstu, kako zbog implicirane stalnosti i statike tako i zbog pojma imanja. U dogovoru s izdavačem odlučio sam se za pojam "bivanje". On mi se čini najbližim onome "biti", posebice s obzirom na Frommovo dinamično shvaćanje ljud- skog postojanja.

O aktualnosti ili neaktualnosti Frommovih analiza, o nje- govom radikalnom humanizmu kao i prijedlozima kako ga ozbiljiti sudit će čitaoci.

Ova knjiga nastavlja dvije tendencije mojih prethodnih djela. Prvo, ona dalje razvija moj rad na radikalno-humani- stičkoj psihoanalizi, usmjeren na analizu sebičnosti i altruiz- ma kao dvije temeljne orijentacije karaktera. Treći dio knjige proširuje temu kojom sam se bavio u Zdravom društvu i Re- voluciji nade: krizom suvremenog društva i mogućnostima za razrješenje te krize. Bila su neizbježna ponavljanja prethodno izraženih misli no nadam se da će novo stajalište, s kojeg je ovo djelce napisano, kao i u njemu proširene koncepcije, zadovo- ljiti i one čitaoce koji poznaju moja ranija djela.

Naslov ove knjige gotovo je identičan s naslovima knjiga Gabriela Marcela (Bivanje i imanje) i Balthasara Staehelina (Imanje i bivanje). Sve tri knjige su pisane u duhu humaniz- ma, ali svom predmetu pristupaju sasvim različito: Marcel piše s teološkog i političkog stajališta, a Staehelinova knjiga predstavlja konstruktivnu raspravu o materijalizmu u moder- noj znanosti i prilog analizi zbilje (Wirklichkeitsanalyse). Ova se knjiga bavi empirijsko-psihološkom i društvenom anali- zom dvaju modusa postojanja. Preporučujem knjige Marcela i Staehelina čitaocima koji su dovoljno zainteresirani za teme koje one obraduju.

Radi što bolje čitljivosti ove knjige, broj i dužinu bilješki sveo sam na minimum. U tekstu se neki podaci o navedenim knjigama nalaze u zagradama, a podrobnije podatke treba potražiti u bibliografiji.

Želim razjasniti još jedno stilsko pitanje koje se odnosi na upotrebu riječi »čovjek« i »on«. Vjerujem da sam uspio izbje- ći upotrebu »maskulinističkog« jezika te zahvaljujem Marioni

Odomirok što me je uvjerila da je upotreba jezika u tom smi- slu mnogo važnija no što sam do tada mislio. U odnosu na naš pristup seksizmu u jeziku nije nam uspjelo složiti se samo u jednom, a to je riječ »čovjek« kao referalni pojam za vrstu homo sapiensa. Upotreba riječi »čovjek« (»man«) u tom kon- tekstu, bez razlikovanja spola, ima dugu tradiciju u human- ističkom mišljenju i ne vjerujem da bismo mogli bez riječi koja jasno označava karakter ljudske vrste. Takva poteškoća ne postoji u njemačkom jeziku gdje se upotrebljava riječ Mensch, a koja označava spolno nediferencirano biće. Cak se u engleskom riječ »čovjek« (»man«) upotrebljava na jednak spolno nediferenciran način kao njemačka riječ Mensch, u značenju ljudskog bića ili ljudskog roda. Smatram prihvatlji- vijom obnovu nespolnog značenja riječi »čovjek« nego da ju se zamjenjuje nespretnim riječima.

Još mi ostaje ugodna dužnost izraziti zahvalnost osobama koje su dale svoj doprinos sadržaju i stilu ove knjige. Prije svega želim zahvaliti Raineru Funku koji mi je bio od velike pomoći u više no jednom pogledu: dugim diskusijama on mi je pomogao da shvatim suptilne aspekte kršćanske teologije; bio je neumoran ukazujući mi na teološku literaturu; proči- tao je nekoliko puta rukopis ove knjige, a njegove odlične konstruktivne sugestije, kao i njegova kritika, umnogome su mi pomogli u nadopunjavanju rukopisa i u uklanjanju nekih pogrešaka. Najviše sam zahvalan Marioni Odomirok koja je svojim senzibilnim ispravcima uvelike poboljšala ovu knjigu. Također zahvaljujem Joani Hughes koja je savjesno i strplji- vo tipkala i pretipkavala brojne verzije rukopisa i pomogla mi svojim sugestijama o stilu i jeziku. Na kraju zahvaljujem An- nisi Fromm koja je čitala različite verzije rukopisa i uvijek iz- ražavala dragocjene primjedbe i sugestije.

New York 1976.                                                     E. F

Put djelovanja je put bivanja.

LAO TSE

Ljudi ne bi trebali toliko misliti o tome što im je činiti koliko o tome što jesu.

MEISTER ECKHART

Što manje jesi, to manje izražavaš svoj život - što više imaš, život ti je otuđeniji.

KARL MARX

 

Uvod: Veliko Obećanje,

njegov neuspjeh i nove alternative

Kraj iluzije

Veliko Obećanje o Neograničenom napretku - obećanje o ovladavanju prirodom, o materijalnom obilju, o velikoj sreći za većinu ljudi i o nesmetanoj ličnoj slobodi - podržavalo je nadu i vjeru generacija od početka industrijske ere. Nema sumnje da je naša civilizacija počela kada je ljudski rod počeo aktivno ovladavati prirodom. No to je ovladavanje ostalo ograničeno do nastupa industrijskog doba. Industrijski nam napredak, od zamjene životinjske i ljudske energije mehanič- kom i kasnije atomskom, do zamjene ljudskog uma kom- pjuterom, pruža osjećaj da se nalazimo na putu neograničene proizvodnje pa, prema tome, i potrošnje, da nas je tehnika učinila svemoćnima, da nas je znanost učinila sveznajućima. Na putu smo da postanemo bogovi, nadnaravna bića koja bi mogla stvoriti drugi svijet, upotrebljavajući svijet prirode kao gradive elemente za svoje novo stvaranje. Muškarci, a sve više i žene, doživjeli su novi osjećaj slobode. Postali su gospodari svojih života: feudalni lanci su raskinuti i ljudi su, oslobođeni svih okova, mogli činiti što su željeli. Ili su bar tako osjećali. I premda je to vrijedilo samo za pripadnike viših i srednjih klasa, njihova su dostignuća ostale vodila vjeri da bi, na kon- cu, bilo moguće novu slobodu protegnuti na sve članove društva, ali samo u slučaju da industrijalizacija nastavi svoj razvitak. Socijalizam i komunizam ubrzo su se iz pokreta čiji cilj bijaše novo društvo i novi čovjek preobratili u pokret čiji je ideal postao buržoaski život za sve, univerzalni buržuj kao čovjek budućnosti. Pretpostavljalo se da će dostignuće bogat- stva i lagode za sve proizvesti neograničenu sreću za sve. Troj- stvo neograničene proizvodnje, apsolutne slobode i nesmeta- ne sreće stvorilo je jezgru nove religije, religije Napretka, i nova Zemaljska Država Napretka trebala je zamijeniti Drža- vu Božju. Nije nimalo začuđujuće da je ta nova religija svo- jim vjernicima pružala energiju, životnost i nadu.

Da bismo mogli razumjeti traumu koju danas proizvodi neuspjeh Velikog Obećanja, moramo sagledati njegovu uzvi- šenost te divote i intelektualna dostignuća industrijskog do- ba. Budući da industrijsko doba u stvari nije uspjelo ispuniti Veliko Obećanje, sve veći broj ljudi postaje svjestan sljede- ćeg:

—   Neograničeno zadovoljenje svih želja ne vodi dobrobiti

ni sreći, pa čak ni maksimumu zadovoljstva.

—   San da ćemo postati neovisni gospodari vlastitih života prestao je kada smo počeli bivati svjesni činjenice da svi postajemo kotačići u birokratskoj mašineriji, zajedno s našim mislima i ukusima kojima manipuliraju vlada i industrija te sredstva masovnih komunikacija kojima upravljaju vlada i industrija.

—   Ekonomski napredak ostao je povlasticom bogatih naci ja pa se jaz između bogatih i siromašnih nacija sve se više pro dubljivao.

—    Sam tehnički napredak razvio je ekološke opasnosti

kao i opasnosti od nuklearnog rata pa ili jedna od njih, ili obje, mogu uništiti cijelu civilizaciju i sve oblike života.

Kada je došao u Oslo da primi Nobelovu nagradu za mir (1952. g.), Albert Schweitzer je pozvao svijet da »sagleda pra- vo stanje stvari... Čovjek je postao nadčovjek... Ali nadčo- vjek, s nadljudskom moći, još se nije uzdigao do razine nadljudskog uma. Paralelno s jačanjem moći čovjek postaje sve siromašniji... Potrebno je prodrmati našu savjest i uvidjeti da postajemo to neljudskiji što više postajemo nadljudi.«

Zašto Veliko Obećanje nije uspjelo?

Uz bitne ekonomske proturječnosti industrijalizma, neuspjeh Velikog Obećanja ugradio se u industrijski sistem svojim dvjema glavnim psihološkim premisama: (1) da je cilj života Sreća tj. maksimum zadovoljstva definiranog kao zadovo- ljenje bilo koje želje ili subjektivne potrebe koju čovjek osjeti (radikalni hedonizam); (2) da egoizam, sebičnost i pohlepa, koje sistem mora stvarati da bi mogao funkcionirati, vode harmoniji i miru.

Dobro je poznato da su bogati tijekom povijesti provodili radikalni hedonizam. Oni koji su raspolagali neograničenim sredstvima — kao što je elita starog Rima, zatim ona renesan- snih gradova Italije te Engleske i Francuske XVIII. i XIX. stoljeća — pokušavali su naći smisao života u neograničenom uživanju. No dok su maksimum užitka, u smislu radikalnog hedonizma, prakticirale određene grupe u određenim epo- hama, ali sve do XVII. stoljeća samo kao izuzetak, radikalni hedonizam nikada nije bio teorija dobrobiti koju bi zastupali veliki učitelji u Indiji, Kini, na Bliskom istoku ili u Evropi.

Izuzetak je grčki filozof Aristip, učenik Sokratov (prva polovica IV. st. pr. n. e.), koji je učio da je svrha života doži- vjeti optimum tjelesnog užitka i da je sreća cjelokupnost do- življenih užitaka. Ono malo što znamo o njegovoj filozofiji dugujemo Diogenu Laertu, ali to je dovoljno da Aristipa proglasimo jedinim pravim hedonistom za kojeg je postoja- nje Zelje osnova za pravo da ju se zadovolji i da se na taj na- čin ostvari cilj života: užitak. 

Teško da bismo Epikura mogli smatrati predstavnikom Aristipove vrste hedonizma. Budući da je za Epikura najviši cilj »čisti« užitak, on ga shvaća kao »odsustvo boli« (aponia) i kao mirnoću duše (ataraxia). Prema Epikuru, užitak kao zadovoljenje želje ne može biti cilj života, jer za takvim užit- kom nužno slijedi neužitak koji tako udaljava ljudski rod od njegovog istinskog cilja, odsustva boli. (Epikurova teorija umnogome sliči Freudovoj.) No ipak se čini da je Epikur za- stupao neku vrstu subjektivizma, nasuprot Aristotelovoj pozi- ciji, bar u onoj mjeri koliko nam proturječni izvještaji o Epi- kurovim stavovima dopuštaju neko određenije tumačenje.

Ni jedan drugi veliki učitelj nije učio da činjenično posto- janje želje tvori etičku normu. Veliki su učitelji bili zaokup- ljeni optimalnom dobrobiti (vivere bene) ljudskog roda. Bitni element u njihovom mišljenju je razlikovanje onih potreba koje osjećamo subjektivno i zadovoljenje kojih vodi trenut- nom užitku od onih koje su ukorijenjene u ljudskoj prirodi i ostvarenje kojih vodi ljudskom napretku i proizvodi eudai- moniu tj. »blaženost«. Drugim riječima, bili su zaokupljeni razlikom između posve subjektivno nastalih i objektivno valjanih potreba. Prve su štetne za ljudski napredak, a druge su u skla- du sa zahtjevima ljudske prirode.

Teoriju da je cilj života ispunjenje svake ljudske želje po

prvi puta nakon Aristipa jasno su izražavali filozofi XVII. i

XVIII.  stoljeća. To se poimanje lako moglo pojaviti kada je

»dobitak« (»profit«) prestao značili »dobitak za dušu« (kao što je to bilo u Bibliji pa čak i kasnije, kod Spinoze) i počeo označavati materijalni, novčani dobitak. To je bilo vrijeme kada je srednja klasa odbacila ne samo svoje političke okove već i sve spone ljubavi i solidarnosti te počela vjerovati da bivanje samo za sebe znači više, a ne manje sebe. Za Hobbesa sreća znači stalni napredak od jedne pohlepe (cupiditas) drugoj; La Mettrie je čak preporučivao upotrebu droga koje bi pružale iluziju sreće; za de Sadea zadovoljenje okrutnih nago- na je legitimno upravo zato što postoje i čeznu za zadovolje- njem. To su bili mislioci koji su živjeli u vrijeme konačne pobjede buržoaske klase. Ono što je bila nefilozofska praksa aristokrata, postalo je praksa i teorija buržoazije.

Od XVIII. stoljeća razvile su se mnoge etičke teorije — od kojih su neke bile poštovaniji oblik hedonizma, kao na pri- mjer utilitarizam. Druge su bile striktno antihedonistički sis- temi, kao npr. u Kanta, Marxa, Thoreaua i Schweitzera. Ipak se sadašnje doba, u cijelosti, od kraja prvog svjetskog rata, vraća na praksu i teoriju radikalnog hedonizma. Pojam neo- graničenog užitka tvori čudno proturječje s idejom discipli- niranog rada, slično proturječju između etičkog prihvaćanja bjesomučnog rada i ideala potpunog ljenčarenja tijekom pre- ostalog dijela dana i za vrijeme godišnjeg odmora. Beskrajno mnoštvo tekućih traka i birokratske rutine s jedne strane te televizija, automobil i seks s druge, omogućuju kombinaciju proturječja. Bjesomučni rad doveo bi ljude do pravog ludila, jednako kao i potpuno ljenčarenje. U kombinaciji - ta pro- turječja mogu preživjeti. Uz to, oba proturječna stajališta od- govaraju ekonomskoj nužnosti: kapitalizam XX. stoljeća za- sniva se na maksimalnoj potrošnji proizvedenih dobara i usluga kao i na rutiniziranom timskom radu.

Teorijska razmatranja pokazuju da radikalni hedonizam ne može dovesti do sreće te da je razlog tome ljudska priroda. Čak i bez teorijske analize, opazivi podaci najjasnije pokazu- ju da naš način »traganja za srećom« ne proizvodi blagosta- nje. Mi smo društvo očito nesretnih ljudi: usamljenih, zabri- nutih, utučenih, destruktivnih, zavidnih - ljudi koji postaju sretni kada ubiju vrijeme koje tako teško pokušavaju spasiti. Naš najveći društveni eksperiment je rješenje pitanja da li užitak (kao pasivno čuvstvo nasuprot aktivnima, blagostanju i sreći) može predstavljati zadovoljavajući odgovor na prob- lem ljudskog postojanja. Po prvi put u povijesti zadovoljenje nagona za užitkom nije samo privilegij manjine već je mogu- će za više od polovice stanovništva.

U industrijaliziranim zemljama eksperiment je već dao negativan odgovor.

Druga psihološka premisa industrijskog doba, tj. da nje- govanje individualnog egoizma vodi harmoniji i miru, na- pretku i dobrobiti svakog pojedinca jednako je teorijski po- grešna i njena se pogrešnost može ponovo dokazati opazivim činjenicama. Zašto bi taj princip, koji je odbacio samo jedan od velikih klasičnih ekonomista, David Ricardo, bio istinit? Moj egoizam ne pokazuje samo moje ponašanje već i moj ka- rakter. To znači da sve što želim — želim samo za sebe; da mi zadovoljstvo pruža posjedovanje, a ne dijeljenje; da moram postati pohlepan, jer ako je moj cilj imati - onoliko više jesam koliko više imam; da moram osjećati antagonizam prema drugome: prema mojim klijentima koje želim zavesti, prema mojim suparnicima koje želim uništiti, prema mojim radni- cima koje želim izrabiti. Nikada neću moći postati zadovo- ljan jer mojim željama nema kraja; moram biti zavidan onima koji imaju više i plašiti se onih koji imaju manje. No sve te osjećaje moram potiskivati kako bih se predstavio (drugima koliko i sebi) kao nasmijano, racionalno, iskreno, drago ljud- sko biće, kakav bi svatko želio biti.

Strast za imanjem mora voditi u beskonačan klasni rat. Pretenzija komunista da će njihov sistem okončati klasnu borbu ukidanjem klasa je fikcija, jer je njihov sistem zasnovan na neograničenoj potrošnji kao svrsi života. Sve dok svatko želi imati što više, moraju postojati klase, mora biti klasnog rata i, općenito govoreći, mora biti međunarodnih ratova.

Pohlepa i mir uzajamno se isključuju.

Radikalni hedonizam i neograničeni egoizam ne bi mogli postati vodeći principi ekonomskog ponašanja da u XVIII. stoljeću nije došlo do ozbiljnih promjena. U srednjem vijeku, kao i u mnogim drugim — i visoko razvijenim i primitivnim — društvima, ekonomsko ponašanje određivali su etički principi. Tako su za skolastičke teologe ekonomske kategorije, kao što su cijena i privatno vlasništvo, bile dio moralne teologije. Uz pretpostavku da su teolozi našli formulacije kojima bi svoj moralni kodeks prilagodili novim ekonomskim zahtjevima (kao npr. Tomina kvalifikacija »pravedne cijene«). Unatoč to- me ekonomsko ponašanje je ostalo ljudsko ponašanje i, zbog toga, podređeno vrijednostima humanističke etike. Kapitali- zam XVIII. stoljeća je brojnim promjenama postigao radi- kalnu promjenu: ekonomsko ponašanje odvojilo se od etike i ljudskih vrijednosti. I zaista, na ekonomsku mašineriju po- čelo se gledati kao na autonomni entitet, nezavisan od ljud- skih potreba i ljudske volje. Taj se sistem počeo kretati sam i po svojim zakonima. Patnje radnika kao i uništenje sve većeg broja malih poduzeća, u korist razvitka sve većih korporaci- ja, bili su ekonomska nužnost zbog koje možemo žaliti, ali koju treba prihvatiti kao da je posljedica prirodnog zakona.

Razvitak takvog ekonomskog sistema više nije bio odre- đen pitanjem Što je dobro za čovjeka? već onim Što je dobro za razvitak sistema? Bilo je pokušaja zatomljivanja oštrine tog sukoba tvrdnjama da je ono što je dobro za razvitak sistema (ili čak za jednu veliku korporaciju) dobro i za ljude. Ta je konstrukcija poduprta pomoćnom konstrukcijom: sve oso- bine koje je sistem tražio od ljudskih bića — egoizam, sebič- nost i pohlepu — urođene su ljudskoj prirodi; zbog toga ih nije njegovao samo sistem, već sama ljudska priroda. Društva u kojima egoizam, sebičnost i pohlepa nisu postojali smatra- na su »primitivnima«, a njihovi stanovnici »djetinjastima«. Ali ljudi nisu prihvatili te crte kao prirodne nagone koji su uzro- kovali postojanje industrijskog društva već su smatrali da su one proizvodi društvenih okolnosti.

Ništa manje važna je činjenica da je odnos ljudi prema prirodi postao duboko neprijateljski. Kao »izrodi prirode« koji su to samim uvjetima svog postojanja u prirodi, koju transcendiramo darom uma, pokušali smo riješiti svoj egzi- stencijalni problem napuštanjem mesijanske vizije harmonije između ljudskog roda i prirode, ali pobjeđivanjem prirode, preoblikujući je prema vlastitim svrhama sve dok pobjeda, sve više i više, nije postala jednaka uništenju. Naš duh pob- jede i neprijateljstva zaslijepio nas je pa su nam izmakle činje- nice da prirodni resursi imaju svojih granica te da na kraju mogu biti iscrpljeni i da će se priroda boriti protiv ljudske grabežljivosti.

Industrijsko društvo njeguje prezir prema prirodi - kao i prema svim stvarima koje ne potječu od strojeva i prema svim ljudima koji nisu »mašinisti« (obojene rase s odnedavnim izuzetkom Japana i Kine). Danas ljude privlači mehaničko, moćna mašinerija, beživotno i - sve više - destrukcija.

Ekonomska nužnost mijenjanja čovjeka

Do sada je pokazano da su karakterne crte koje je proizveo naš društveno-ekonomski sistem, tj. naš način života, pato- gene, te da, naposljetku, proizvode bolesnog čovjeka i - na taj način - bolesno društvo. Postoji, međutim, i drugi argu- ment s posve različitog stajališta, a u korist dubokih psihič- kih promjena u čovjeku kao alternativi ekonomske i ekološke katastrofe. Pojavio se u izvještajima dvaju komisija tzv. Rimskog kluba - jednoj D. H. Meadovvsa i drugih te drugoj M.  D. Mesarovica i E. Pestela. Oba izvještaja razmatraju te- hnološka, ekonomska i populacijska kretanja u svjetskim razmjerima. Mesarovic i Pestel zaključuju da su jedino drasti- čne ekonomske i tehnološke promjene na globalnoj razini, prema planovima stručnjaka, u stanju »izbjeći veliku i kona- čnu globalnu katastrofu«, a podaci kojima dokazuju svoje teze temelje se na najpotpunijem i najsistematičnijem do sada po- duzetom istraživanju. (Ova knjiga ima izvjesnih metodološk- ih prednosti nad Meadowsovim izvještajem, no ovaj drugi pak smatra da su alternativa katastrofi drastičnije ekonomske promjene.) Mesarovic i Pestel dalje zaključuju da su takve ekonomske promjene moguće jedino »ako dođe do temeljitih promjena u vrijednostima i ponašanju čovjeka (ili, kako bih ja to nazvao, u orijentaciji ljudskog karaktera) kao "sto su nova etika i nov odnos prema prirodi« (kurziv E. R). Ovdje iskazano samo potvrđuje ono što je rečeno i prije i poslije objavljivanja njihovog izvještaja, tj. da je novo društvo, u procesu razvoja, moguće jedino ako se razvija i novo ljudsko biće ili, jednosta- vnijim rječnikom, ako dođe do temeljite promjene u karak- ternoj strukturi suvremenog čovjeka.

Nažalost, oba su izvještaja napisana u duhu kvantifikacije, apstrakcije i depersonalizacije, toliko karakterističnom za naše doba. Uza sve to oni potpuno zanemaruju sve političke i društvene faktore bez kojih nije moguće graditi nikakav realan plan. Ipak, oni iznose vrijedne podatke i po prvi puta se bave ekonomskim stanjem cijelog ljudskog roda te mogućnostima i opasnostima tog stanja. Njihov zaključak, da su nužni nova etika i nov odnos prema prirodi vredniji je utoliko što je taj zahtjev toliko suprotan njihovim filozofskim premisama.

Na drugom kraju skale stoji E. R Schumacher, također ekonomist, ali istovremeno i radikalni humanist. Njegov za- htjev, da se čovjek treba radikalno mijenjati, zasnovan je na dva argumenta: da nas postojeći društveni poredak čini bo- lesnima i da srljamo u ekonomsku katastrofu ako radikalno ne promijenimo naš društveni sistem.

Potreba za dubokim mijenjanjem čovjeka javlja se ne sa- mo kao etički i religijski zahtjev, ne samo kao psihološki za- htjev koji nastaje iz patogene strukture našeg sadašnjeg dru- štvenog karaktera, već i kao uvjet za goli opstanak ljudskog roda. Ispravno življenje nije više samo ispunjenje etičkog ili religijskog zahtjeva. Jer po prvi put u povijesti fizički opstanak ljudskog roda ovisi o radikalnoj promjeni ljudske biti. Međutim mijenjanje ljudske biti moguće je samo u onoj mjeri u kojoj će doći do drastičnih ekonomskih i društvenih promjena, što ljudskoj biti daje mogućnost za promjenu te hrabrost i per- spektivu da ju se ostvari.

Postoji li alternativa katastrofi?

Svi do sada spomenuti podaci objavljeni su i dobro su po- znati. Gotovo je nevjerojatno da nije učinjen ozbiljan napor da se izbjegne ono što izgleda konačnom voljom sudbine. Dok u privatnom životu nitko, osim luđaka, ne bi ostao pa- sivan kada bi se ugrozila njegova cjelokupna egzistencija, ljudi zaduženi za javne poslove praktički ne čine ništa, a oni koji su im povjerili svoju sudbinu to im dopuštaju.

Kako je moguće da nas je najjači od svih instinkta, instinkt opstanka, prestao motivirati? Jedno od najprihvatljivijih objašnjenja jest da su vode poduzeli mnogo toga što je bilo u njihovoj moći da se čini kao da nešto efikasno rade na izbje- gavanju katastrofe: beskrajne konferencije, rezolucije, pre- govori o razoružanju - sve to odaje utisak kao da je problem sagledan i da se nešto čini da ga se riješi. No još se ne događa ništa zaista važno; i vođe i vođeni anesteziraju svoje želje za opstankom stvaranjem privida da znaju put i da idu u isprav- nom pravcu.

Drugo objašnjenje jest da sebičnost koju rada sistem sta- vlja vrijednost osobnog uspjeha voda na više mjesto od onoga društvene odgovornosti. Više nije šokantno kada poli- tički vode i poslovna egzekutiva donose odluke za koje izgle- da da donose osobnu korist, a istovremeno su štetne i opasne za zajednicu. No ako je sebičnost uistinu jedan od stupova suvremene praktičke etike, zašto da ljudi djeluju drugačije? Čini se da ne znaju da pohlepa (kao i podređivanje) zaglu- pljuju ljude, sve dok su u pitanju njihovi vlastiti stvarni inte- resi kao što su interesi njihovih života i života njihovih su- pružnika i djece (usp. J. Piaget, The Moral Judgement of the Child /Moralni sud djeteta/). U isto vrijeme, ljudi su također toliko sebično zaokupljeni svojini privatnim stvarima da po- klanjaju malo pažnje svemu onome što nadilazi osobnu razinu.

Postoji još jedno objašnjenje za otupljivanje našeg in- stinkta za opstanak: zahtijevane promjene u životu bile bi toliko drastične da ljudi više vole buduću katastrofu no žrtve koje bi trebalo odmah podnijeti. Arthur Koestler iznosi živ primjer za to rasprostranjeno držanje opisom onoga što je doživio u španjolskom građanskom ratu: Koestler se nalazio u udobnoj prijateljevoj vili kada je čuo izvještaj o napredova- nju Francovih trupa. Nije bilo sumnje da će trupe stići još iste noći, ali noć je bila hladna i kišna, a u kući je bilo toplo i ugodno. Ostao je u kući, zarobljen je i spašen nekoliko tjedana kasnije, gotovo čudom, zahvaljujući naporima svojih pri- jatelja novinara. Riječ je o istoj vrsti ponašanja što se javlja u ljudi koji će se radije izložiti opasnosti od smrti no da odu na liječnički pregled koji bi mogao ustanoviti tešku bolest koja zahtijeva veći kirurški zahvat.

Uz sva ova objašnjenja o fatalnoj ljudskoj pasivnosti u pitanjima živote i smrti, postoji još jedno koje je ujedno i razlog zbog kojeg pišem ovu knjigu. Mislim na stajalište da nemamo alternativa modelima korporativnog kapitalizma, socijaldemokratskog ili sovjetskog socijalizma ili tehnokrat- skog »fašizma s nasmijanim licem«. Za popularnost ovog sta- jališta najvećim je dijelom odgovorna činjenica da je bilo vrlo malo napora u proučavanju provedivosti potpuno novih društvenih modela i eksperimentiranja s njima. I zaista, sve dok problem društvene rekonstrukcije ne postane preoku- pacija, pa makar i djelomična, najboljih umova znanosti i tehnike, mašti neće uspjeti da sagleda nove i realne alterna- tive.

Glavni predmet ove knjige je analiza dvaju osnovnih na- čina postojanja: imanja i bivanja. U početnom ću poglavlju iznijeti neka »letimična« zapažanja o razlici između ta dva načina postojanja. Drugo poglavlje pokazuje tu razliku navo- đenjem brojnih primjera iz svakodnevnog života, koje čitao- ci mogu lako povezati sa svojim iskustvom. Treće poglavlje nam predstavlja stavove o imanju i bivanju Starog i Novog zavjeta kao i Meistera Eckharta. Sljedeće poglavlje raspravlja najteži problem: analizu razlike između imanja i bivanja. U tom poglavlju, na osnovu empirijskih podataka, nastojim iz- graditi teorijske zaključke. Do tog se mjesta knjiga bavi poje- dinačnim aspektima dvaju osnovnih načina postojanja, a tema završnog poglavlja je značaj tih načina postojanja za formiranje novog čovjeka i novog društva te ispitivanje mo- gućnosti alternativa slabljenju individualnih poteškoća i društveno-ekonomskom kretanju čitavog svijeta prema kata- strofi.