Imate li djece?

LASLO HORNJIK

“Imate li djece?”

Ovo je pitanje vrlo često prilikom upoznavanja bračnih parova i postavlja se kao tema daljnjeg razgovora. Ako je odgovor potvrdan, radosno se podijele informacije i osjećaji u vezi s djecom. Ako je odgovor negativan, obično se kaže: “Dat će Bog!”

Međutim, atmosfera se naglo mijenja ako par odgovori da nikako ne može imati djece. Tada ljudi osjete neku nelagodu, jer ne znaju kako dalje nastaviti razgovor: nisu sigurni u kojoj je mjeri bolna tema koju su dotakli. Zbunjeno iščekuju što će sljedeće reći bračni par bez djece.

Kao bračni par bez djece, moja supruga i ja uvijek iznova prolazimo ove faze upoznavanja i nakon toliko godina, 18 godina braka, to se ne mijenja. Neki nam ljudi suosjećajno spomenu kako uvijek postoji opcija posvajanja. Naš je odgovor da to ne želimo učiniti, jer smo svoj život posvetili služenju Bogu.

Svaki bračni par koji ne može imati vlastitu djecu nalazi svoj put: bilo da posvaja djecu ili ne, svaki ima svoju životnu priču koju ne saznaju svi. Moja supruga Ildi i ja upoznali smo se 1988. godine, kada još nismo poznavali Gospodina. Započeli smo vezu, izlazili skoro svake večeri u grad, išli na klizanje (bila je zima). Trećega tjedna smo s prijatelji- ma otišli na plivanje. Dok smo sjedili na rubu bazena, tu mi je, uz očitu veliku nelagodu, priopćila kako je rođena s Mayer-Rokitansky-Kuster-Hauserovim sindromom. MRKH sindrom očituje se u tome da se žene rađaju s nerazvijenim unutarnjim spolnim organima ili potpuno bez njih, što trudnoću čini nemogućom. (Na svakih 5000 rađa se jedna žena s tim sindromom.)

Kada je to izrekla, nesigurno me promatrala kakva će biti moja reakcija, što ću reći. Ja sam samo postavio još nekoliko pitanja u vezi s tim i promijenio temu. No to se duboko urezalo u mene i počeo sam razmišljati o onome što mi je rekla. Sljedeća dva tjedna u meni su se odvijale borbe. Našao sam se pred važnim pitanjem koje nisam očekivao tako brzo u našoj tek započetoj vezi: hoću li ostati s Ildikom ili se razići?

Morao sam ovo riješiti zato što se pojavila dilema: veza se može produbiti i završiti s brakom, a jesam li spreman odreći se vlastite djece? Trebam li prekinuti s njom prije nego što se emotivno vežemo i potražiti vezu s drugom?

Nikomu ništa nisam rekao o ovim stvarima: u samoći sam u srcu premetao misli. Dani- ma sam razmišljao samo o tome. Ildiki nisam pokazivao nikakvim znacima da sam u fazi donošenja odluke. Dolazile su mi misli i stavovi iz revolta što su nastali zbog rastave mojih roditelja. Rastali su se kada sam imao 8 godina, sestre 6 i 4. Zbog toga sam često govorio sebi: radije ću imati brak bez djece u kojem se međusobno volimo žena i ja, nego da imamo djecu i onda se rastanemo i nanesemo im boli koje sam i sam doživio.

No ipak - kolebao sam se - možda je moguće imati i sretan brak pun ljubavi i imati djecu. Tada sam se sjetio jedne pripovijetke koju je napisao moj otac. On je bio novinar, prevoditelj i književnik. Napisao je šest knjiga, a u jednoj zbirci pripovjedaka nalazila se kratka novela o jednom bračnom paru bez djece. Živjeli su na selu, imali su oveće imanje, bili su dobrostojeći ljudi, ali nije im se rodilo dijete. Jednoga dana oko podneva muž je priopćio ženi da je ostavlja i odlazi s drugom koja je trudna i nosi njegovo dijete. Žena nije rekla ni riječi, nastavila je raditi po kući. Popodne kad je sve pospremila, ispeglala je mužu košulje i odijela. Kada je i to obavila, otišla je u sobu. Navečer, kada je muž ušao u kuću, našao ju je obješenu.

Pošto sam cijelu tu priču odvrtio u glavi, rekao sam sebi: ne, ja nisam takav čovjek, ja ne mogu Ildiku ostaviti zato što ne može roditi. To je ispod svakoga dostojanstva. Kada bih to učinio, duboko bih je povrijedio. Zamislio sam kako bi to bilo bolno za nju. Moj otac nikada nije saznao koliko mi je pomogao svojim pisanjem da donesem ispravnu odluku. Ja sam izabrao ljubav.

I tako se naša veza nastavila, produbljivala iz dana u dan, postali smo nerazdvojni. Ni- kad joj nisam govorio sve do sada o tome što sam prolazio tih dana, a i nije bilo potrebe. Meni je s njom bilo jedino važno da se volimo.

Kad smo se doselili u novi grad, nismo ni slutili da ćemo biti nagrađeni i upoznati veliku Ljubav. Ona nam se objavila u Isusu Kristu, Božjem Sinu. Tako je naša ljubav bila uronje- na u Božju ljubav. Svoju smo vezu okrunili brakom.

Bog Otac se pobrinuo za moje očinstvo i Ildikino majčinstvo tako što nas je uveo u službe: služimo njegovoj djeci u crkvi. Nas dvoje danas nemamo jedno, dvoje ili troje djece, već mnoštvo (nismo ih nikada brojili). Jer, roditeljstvo se i sastoji u tome što djetetu daš nešto od sebe, a ono to ponese u sebi za cijeli život. Mnogo ih je koji su odrasli u nedjeljnoj školi i išli na vjeronauk kod tete Ildi. Naravno, tu sam i ja uključen na malo drugačiji način.

Što reći onim parovima koji također ne mogu imati djece? Najbolje je ne zapeti u boli koju osjećaju. Trebaju donijeti odluke koje će ih povesti dalje u životu. Ima onih koji se ne mogu maknuti s mrtve točke jer ih je bol zaustavila. Svakomu je njegova bol najveća.

Kada sam razmišljao o sebi i o Ildi, pomislio sam da ima i većih boli od toga da netko nema djece. Veća je bol kada roditelji nakon godina podizanja djeteta jedinca u jednom trenu ostanu bez njega zbog zloćudne bolesti ili prometne nesreće. Njima je mnogo teže. Oni do kraja života nose bol gubitka.

Bog ponekad ne daje odgovore. Ni mi nismo dobili odgovor na svoje pitanje: “Zašto, Bože?” Ne znamo zašto ovako prolazimo kroz život. Umjesto odgovora Bog nam daje rješenja. Ja sam zadovoljan - i više ne pitam. Moja je molitva da svaki par bez djece donese dobre odluke i nađe svoj životni put. Da me danas tko pita: kada bi se sada mogao vratiti u 1988. godinu, bi li drugačije izabrao? Odgovorio bih mu: opet bih izabrao ljubav.