2.     Imanje i bivanje u svakodnevnom iskustvu

BILJEŠKE UZ PRVO POGLAVLJE

1.        D. T. Suzuki, E. From, Zen budizam i psihoanaliza, Beograd, Nolit, 1969, str., 27 (prim. prev.).

2.        Vladimir Devide, Japanska haiku poezija, Zagreb, SN Liber, 1967, str.

106, haiku /42/ (prim. prev.)

3.        D. T. Suzuki, E. From, isto str. 25—26. (prim. prev.)

4.        Usp. K. Mara—F. Engels, Dela, tom 5, Beograd, Prosveta, 1968, str.

18. (prim. prev.)

5.        Ovdje bi, bar usput, trebalo spomenuti da postoji i na bivanju zasno van način odnošenja prema vlastitom tijelu. U takvom se odnosu tije lo doživljava kao živuće, što se može bolje izraziti iskazom »Ja jesam svoje tijelo« no iskazom »Ja imam svoje tijelo«. Sve zadaće osjetilne svi jesti streme doživljavanju tijela na način bivanja.

6.        Ovu, kao i sljedeće lingvističke primjedbe preuzeo sam od Benve- nistea.

7.        Z. Fišer, jedan od najistaknutijih, premda slabo poznat, čeških filozo fa, povezao je budističko poimanje procesualnosti s autentičnom Marx- ovom filozofijom. Nažalost, djelo je objavljeno samo na češkom i stoga nije dostupno široj čitalačkoj javnosti.

Budući da je društvo u kojem živimo posvećeno stjecanju imovine i ostvarivanju profita, rijetko nailazimo na neku potvrdu bivajućeg načina postojanja pa većina ljudi način postojanja temeljen na imanju vidi kao najprirodniji, čak kao jedini prihvatljiv način života. Sve to ljudima znatno otežava razumijevanje prirode modusa bivanja, kao što otežava i shvaćanje da je imanje samo jedna od mogućih orijentacija. Ipak, ta dva pojma ukorijenjena su u ljudskom iskustvu. Ni jednog od njih ne bi trebalo, a i ne bi bilo moguće, prouča- vati na apstraktan, posve cerebralan način. Oba se pojma konkretno javljaju u našem svakodnevnom životu pa se na takav — konkretan — način moramo njima baviti. Sljedeći je- dnostavni primjeri izražavanja imanja i bivanja u svakodnev- nom životu mogu pomoći čitaocima u razumijevanju tih dvaju alternativnih načina postojanja.

Učenje

Studenti orijentirani na modus imanja posjećivat će preda- vanja, slušajući riječi i shvaćajući njihovu logičku strukturu i njihovo značenje te će, najbolje što mogu, u svoje bilježnice s patent-zatvaračima zapisivati svaku riječ tako da kasnije mogu naučiti svoje bilješke i proći na ispitu. Ali sadržaj ne postaje njihov osobni sistem misli, ne obogaćuje i ne proširu- je ga. Umjesto toga, oni riječi koje su čuli preinačuju u čvrsti skup misli ili u cijele teorije koje pohranjuju. Student i sadr- žaj predavanja jedan drugome ostaju strani, osim Što je svaki student postao vlasnik tuđih iskaza (nekoga tko ih je ili sam stvorio ili preuzeo iz nekog drugog izvora).

Takvi studenti imaju samo jedan cilj: zadržati »naučeno«, bilo tako da to pažljivo utisnu u svoja pamćenja, bilo tako da pomno čuvaju svoje bilješke. Oni ne moraju proizvesti ili stvoriti ništa novo. Zapravo, tipove ljudi orijentirane na ima- nje nove misli ili nove ideje uznemiravaju, jer stavljaju u pi- tanje njihovu ukrućenu skupinu podataka. Nekome kome je imanje glavni oblik odnošenja prema svijetu zastrašujuće izgledaju ideje koje se ne mogu lako razvrstati — kao i sve os- talo što se razvija i mijenja te na taj način biva neovladivo.

Proces učenja ima sasvim drugačije osobine za studente koji se prema svijetu odnose na način bivanja. Za početak, oni na predavanja, pa ni na prvo, ne dolaze kao tabulae rasae. Oni unaprijed razmišljaju o temama predavanja i imaju na umu neka svoja pitanja i probleme. Oni se bave temom i ona ih zanima. Umjesto da budu pasivni primaoci riječi i ideja, oni slušaju, čuju i, što je najvažnije, primaju i reagiraju na aktivan, produktivan način. Ono što slušaju potiče njihove misaone procese. U njihovim se umovima rađaju nova pitanja, nove ideje. Njihovo slušanje je živi proces. Slušaju sa zanima- njem, prate što predavač govori i spontano oživljavaju ono što čuju. Ne bave se pukim stjecanjem znanja koje mogu od- nijeti kući i upamtiti. Svaki takav student je dirnut i promi- jenjen: nakon predavanja je drugačiji no što je bio prije. Taj način učenja može, naravno, prevladati samo u slučaju kada predavanje pruža poticajnu materiju. Na isprazne govore ne može se reagirati na način bivanja i u tom je slučaju za studente modusa bivanja bolje da takva predavanja uopće ne slušaju već da se koncentriraju na vlastite misaone procese.

Ovdje bi, na kraju, trebalo bar usputno spomenuti riječ

»interes« koja je u svakodnevnoj upotrebi postala blijeda, otr-

cana. Bit značenja te riječi nalazi se u njenom korijenu: latin- ski inter-esse — »biti u /ili/ između«. Taj aktivni interes u sre- dnjovjekovnom engleskom se izražavao riječju »to list« (prid- jev: listy; prilog: listily). U modernom se engleskom »to list« upotrebljava samo u prostornom značenju: »a ship lists« /brod se naginje/. Izvorno psihičko značenje sačuvano je samo u negativnom obliku »listless«. »To list« je nekada značilo »akti- vno težiti nečemu«, »istinski se zanimati za nešto«. Korijen je ovdje isti kao u riječi »lust« /žudnja/ ali »to list« ne označava nagonsku žudnju već slobodan i aktivan interes za nešto ili težnju nečem. »To list« je jedna od ključnih riječi djela nepo- znatog autora iz sredine XIV. stoljeća (The Cloud of Unkno- wing, uredio Evelyn Underhill). To što je jezik sačuvao riječ samo u negativnom smislu karakteristično je za promjenu duha društva od XIII. do XX. stoljeća.

Sjećanje

Do sjećanja dolazi u modusu imanja i u modusu bivanja. Ono bitno za razlikovanje dvaju vrsta sjećanja je način pove- zivanja materijala. Kod sjećanja u modusu imanja povezivanje je potpuno mehaničko, jednako kao što povezivanje između dvije susjedne riječi postaje čvrsto određeno učestalošću nji- hovog zajedničkog pojavljivanja. Povezivanje može biti ili čisto logičko, kao što je povezivanje suprotnosti, ili poveziva- nje pojmova koji konvergiraju po vremenu, veličini, boji ili pak pojmova unutar određenog sistema misli.

U modusu bivanja sjećanje je aktivno obnavljanje riječi, ideja, vidika, slika, muzike, tj. povezivanje jedne sjećanjem obnovljene činjenice s mnogim drugim činjenicama koje su s njom povezane. Povezivanja u modusu bivanja nisu ni me- hanička, ni čisto logička, već živa. Jedan pojam se povezuje s drugim pomoću produktivnog načina mišljenja (ili osjećanja) koji se pokreće kada se traži prava riječ. Evo jednostav- nog primjera: ako uz riječ »glavobolja« asociram riječ »aspi- rin«, imao sam logičku, konvencionalnu asocijaciju. Ali ako uz riječ »glavobolja« asociram, »stres« ili »bijes«, povezao sam danu činjenicu s njenim mogućim uzrocima do kojih sam došao proučavanjem te pojave. Ovaj tip sjećanja predstavlja po sebi čin produktivnog mišljenja. Najupečatljiviji primjeri ove vrste živog sjećanja su »slobodne asocijacije« koje je otkrio Freud.

Osobe koje uglavnom nisu sklone pohranjivanju podata- ka ustanovit će da njihovim memorijama, da bi mogle dobro funkcionirati, treba jak i neposredan interes. Na primjer ljudi su spoznali da su pamtili riječi nekog davno zaboravljenog stranog jezika kada je to bilo od životnog značaja. I u mom osobnom iskustvu, budući da nisam obdaren naročito do- brom memorijom, prisjećao bih se sna osobe koju sam anali- zirao prije dva tjedna ili prije pet godina kada bih se ponovo s njom suočio i koncentrirao na cijelu njenu ličnost, a nepu- nih pet minuta ranije, pri prvoj pomisli, nikako se nisam mogao prisjetiti tog sna.

Sjećanje u postojanju na način bivanja implicira oživlja- vanje nečeg ranije viđenog ili čuvenog. To produktivno sje- ćanje možemo doživjeti kada pokušamo predočiti fizionomiju osobe ili krajolik što smo ga ranije vidjeli. Teško da ćemo biti u stanju odmah se prisjetiti; moramo rekreirati predmet sjećanja, oživjeti ga u našem umu. Ta vrsta sjećanja nije uvi- jek laka. Da bismo bili u stanju potpuno obnoviti lice ili kra- jolik, morali smo ga vidjeti s dovoljno koncentracije. Kada se takvo sjećanje u potpunosti dostigne, osoba čije je lice pri- zvano u sjećanje postaje živa, krajolik što smo ga se sjetili postaje prisutan kao da je ta osoba, ili taj krajolik, zaista fizi- čki pred nama.

Način na koji se osobe iz modusa imanja prisjećaju fizio- nomije ili krajolika tipiziran je, kod većine njih, u načinu na koji gledaju fotografije. Fotografija služi samo kao pomoć njihovom pamćenju u identificiranju neke osobe ali nekog krajolika a uobičajena reakcija glasi: »Da, to je on« ili »Da, bio sam tamo«. Za većinu ljudi fotografija postaje otuđeno pamćenje.

Jedan drugi oblik otuđenog sjećanja je povjeravanje pam- ćenja papiru. Zapisujući ono što želim zapamtiti siguran sam da imam tu informaciju i ne pokušavam je utisnuti u svoj mozak. Siguran sam u ono što posjedujem — osim ako ne iz- gubim bilješke, čime sam izgubio i svoje pamćenje infor- macija. Napustila me moja sposobnost pamćenja, jer je spre- mište sjećanja, u obliku mojih bilježaka, postalo vanjski dio mene.

S obzirom na mnoštvo podataka što ih ljudi u suvreme- nom društvu moraju imati na pameti, neizbježna je određe- na količina bilježaka i pohranjivanja informacija u knjige. Svatko može lako i najbolje po sebi utvrditi da bilježenje smanjuje moć pamćenja, što nam mogu dokazati neki tipi- čni primjeri.

Na jedan od svakodnevnih primjera nailazimo u dućanu. Danas će prodavač rijetko obaviti jednostavno zbrajanje dvaju ili triju iznosa služeći se svojom glavom, već će odmah upotrijebiti računski stroj. Razred nam pruža jedan drugi primjer. Učitelj će uvidjeti da učenik, koji bilježi svaku rečenicu predavanja, po svoj prilici shvaća i pamti manje od učenika koji ukazuje povjerenje svojoj sposobnosti shvaćanja i tako će, u najmanjoj mjeri, zapamtiti ono bitno. Nadalje, muzičarima je poznato da oni koji vrlo lako sviraju iz nota imaju poteškoća u pamćenju partiture.1 (Toscanini, čije je pamćenje bilo izvrsno, predstavlja dobar primjer glazbenika modusa bivanja.) I na kraju, u Meksiku sam zapazio da nepi- smeni ljudi, ili oni koji malo pišu, imaju daleko bolje sjeća- nje od vrlo pismenih stanovnika industrijaliziranih zemalja. Između ostalih faktora ovaj ukazuje da pismenost ni u kom slučaju nije blagodat, kao što se to obično smatra, pogotovo kada je ljudi koriste za čitanje tekstova koji osiromašuje nji- hovu sposobnost doživljavanja i maštanja.

Razgovor

Razliku između modusa imanja i modusa bivanja lako je uo- čiti u dva načina razgovaranja. Uzmimo kao primjer tipičnu raspravu između dvoje ljudi u kojoj A ima mišljenje X, a B ima mišljenje Y. Svatko od njih se poistovjećuje sa svojim mišljenjem. Svakome je stalo da nade bolje, tj. razložnije argumente za obranu vlastitog mišljenja. Ni jedan ne očekuje da promijeni svoje mišljenje, a ni da će mišljenje sugovornika biti promijenjeno. Svatko se od njih boji promjene svog mi- šljenja upravo zato što je ono jedan od njegovih posjeda i zato što bi gubitak mišljenja značio osiromašenje.

Situacija je nešto drukčija u razgovoru koji nije shvaćen

kao rasprava. Tko nije doživio susret s osobom koja se odli- kuje poznatošću ili slavom ili čak stvarnim kvalitetama, ili osobom od koje nešto želimo: dobar posao, ljubav, pošto- vanje? U svakoj od takvih situacija mnogi naginju bar maloj zabrinutosti i često se »pripremaju« za važan susret. Razmi- šljaju o temama koje bi mogle zanimati drugoga, unaprijed smišljaju kako da započnu razgovor, pa čak i plan cijelog ra- zgovora, bar što se tiče njihovog učešća. Neki se možda ohra- bruju, razmišljajući o onome što imaju: prošle uspjehe, šarm (ili možda sramežljivost, ako je ova druga uloga djelotvor- nija), društveni položaj, veze, izgled i odijelo. Jednom riječju, oni duhovno važu svoju vrijednost i na osnovi takvog vre-

dnovanja oni, sudjelujući u razgovoru, izlažu svoju robu. (Osoba koja je u tome vrlo spretna zaista će na mnoge ostaviti dojam, premda je stvoreni dojam samo djelomični rezultat pojedinačnog djelovanja, a najvećim dijelom proizlazi iz siro- maštva rasuđivanja većine ljudi. Ali ako 'izvođač' nije dovolj- no bistar, izvedba će izgledati ukočena, izmišljena, dosadna i neće izazvati veliko zanimanje.

Suprotni su oni koji situaciji prilaze bez priprema i ohra- brenja. Umjesto toga oni reagiraju spontano i produktivno. Zaboravljaju na sebe, na znanje, na položaje koje imaju. Nji- hov ego im ne stoji na putu i upravo je to razlog što mogu cjelovito reagirati na drugu osobu i njene ideje. Oni stvaraju nove ideje, jer ni za što slijepo ne prianjaju. Dok se osobe mo- dusa imanja vežu za ono što imaju, osobe bivanja vežu se za činjenicu da jesu, da su žive i da će nastati nešto novo samo ako budu imale hrabrosti opustiti se i reagirati. One živo stu- paju u razgovor, jer se ne guše pod opterećenjem onoga što imaju. Njihova živost je prijelazna i često pomaže drugoj osobi da prevlada svoju egocentričnost. Na taj način razgo- vor prestaje biti razmjena roba (obavijesti, znanja, statusa) i postaje dijalog u kojem prestaje biti važno tko je u pravu. Suparnici počinju zajedno plesati i rastaju se puni radosti, a ne osjećaja trijumf ili žalost, koji su jednako sterilni. (Bitna odlika psihoanalitičke terapije je oživljavajuća uloga terapeuta. Nikakvo psihoanalitičko tumačenje neće djelovati ako je terapeutska atmosfera teška, neživotna i dosadna.)

Čitanje

Sto se odnosi na razgovor jednako se odnosi i na čitanje koje je - ili bi trebalo biti - razgovor između pisca i čitaoca. Pri- rodno je da je u čitanju (kao i u osobnom razgovoru) važno što čitam  (ili s kim  razgovaram).  Čitanje neumjetničkog, 'jeftinog' romana oblik je dnevnog sanjanja. Ono ne dopušta produktivnu reakciju: tekst ćemo progutati kao televizijski zabavni program ili kao čips dok gledamo tv-program. Ali roman, na primjer Balzaca, možemo čitati uz unutrašnje su- djelovanje, produktivno, na način bivanja. Ali vjerojatno je ponajčešće čitan na način konzumiranja—imanja. Kada se pobudi znatiželja čitalaca, oni žele znati radnju romana: da li će junak preživjeti ili umrijeti, hoće li junakinja biti zavede- na ili će odoljeti. Oni žele odgovore. Roman im služi kao vrsta predigre uzbuđenju, sretan ili nesretan završetak prevla- dava njihovim doživljajem: kada znaju kraj, oni imaju cijelu priču, skoro tako stvarnu kao da su rovali po vlastitom sje- ćanju. Ali oni nisu proširili svoje spoznaje, nisu razumjeli lica u romanu i tako produbili svoj uvid u ljudsku prirodu ili ste- kli spoznaju o sebi.

Na isti se način čitaju filozofske ili historijske knjige. Na- čin čitanja filozofske ili historijske literature formira - ili bolje reći: deformira - obrazovanje. Cilj škole je da svakom učeniku preda određenu količinu 'kulturnih dobara' i na kra- ju školovanja potvrđuje da učenik ima bar minimum te ko- ličine. Učenici su naučeni čitati knjigu tako da mogu pono- viti autorove glavne misli. Na taj način oni 'znaju' Platona, Aristotela, Descartesa, Spinozu, Leibniza, Kanta, Heidegge- ra, Sartrea. Razlika između različitih razina obrazovanja, srednje i visoke škole, uglavnom leži u količini traženih kul- turnih dobara koja, grubo uzevši, odgovara količini materi- jalnih dobara koje učenici mogu očekivati da će ih steći kas- nije u životu. Takozvani odlični studenti su oni koji mogu najtečnije ponoviti što su pojedini filozofi rekli. Oni su slični dobro obaviještenom vodiču u muzeju. Oni ne uče kako pre- vladati tu vrstu nagomilanog znanja. Oni ne uče pitati filo- zofe, razgovarati s njima, oni ne uče otkrivati proturječja samih filozofa, njihova izbjegavanja određenih problema ili

zaobilaženja izvjesnih tema, oni ne uče razlikovati ono novo od onoga što je u njihovo vrijeme bilo općeprihvaćeno, oni se ne uče osluškivanju koje bi ih osposobilo da razlikuju kada pisac govori samo mozgom, a kada mozgom i srcem zajedno, oni ne uče otkrivati autentičnost od krivotvorine autora, kao ni mnoge druge stvari.

Čitaoci modusa bivanja često će doći do zaključka da je čak i visoko ocijenjena knjiga sasvim bezvrijedna ili vrlo malo vrijedna. Ili, oni mogu u potpunosti ocijeniti knjigu, po- nekad i bolje od samog autora koji je smatrao važnim sve što je napisao.

Izražavanje autoriteta

Izražavanje autoriteta predstavlja daljnji primjer razlike me- đu modusima imanja i bivanja. Postoji bitna razlika između autoriteta modusa imanja, i autoriteta modusa bivanja. Go- tovo svatko izražava autoritet, bar u nekim razdobljima svog života. Autoritet moraju izražavati oni koji uzdižu djecu - željeli oni to ili ne — da bi ih zaštitili od opasnosti i da bi im pružili bar minimum uputa kako da postupaju u različitim situacijama. U patrijarhalnim društvima i žene su, za većinu muškaraca, objekti njihovog autoriteta. Većina članova biro- kratskog, hijerarhijski organiziranog društva, kao što je naše, izražava autoritet, osim ljudi sa dna društvene ljestvice koji su samo objekti autoriteta.

Naše shvaćanje autoriteta dvaju modusa postojanja ovisi o uvidu da je »autoritet« pojam s dva potpuno različita zna- čenja: to su ili »racionalni« ili »iracionalni« autoritet. Racio- nalni autoritet zasnovan je na mjerodavnosti pa osobi koja se o njega oslanja pomaže da se razvija. Iracionalni autoritet se zasniva na sili i služi izrabljivanju podređenih osoba. (Tu sam razliku prikazao u knjizi Bijeg od slobode.)

U najprimitivnijim društvima, tj. medu lovcima i skuplja- čima hrane, autoritet vrši osoba kojoj svi priznaju mjero- davnost za obavljanje te zadaće. O specifičnim okolnostima ovisi na kojim osobinama ta mjerodavnost počiva: obično su to iskustvo, mudrost, velikodušnost, umješnost, 'prisutnost', hrabrost. U mnogim plemenima ne postoji stalni autoritet no on se pojavljuje u slučaju potrebe. Ili: postoje različiti autoriteti za različite prilike: za rat, vjerske obrede, izmirenja nakon svađa. Kada osobine, na kojima autoritet počiva, ne- stanu ili oslabe, nestaje i autoritet. Vrlo sličan oblik autoriteta možemo naći kod mnogih primata, gdje se mjerodavnost često ne gradi na fizičkoj snazi već na takvim osobinama kao što su iskustvo i »mudrost«. (U ingenioznom eksperimentu s majmunima J. M. R. Delgado /1967/ je pokazao kako nestaje autoritet životinje ako ona, makar i trenutačno, izgubi osobinu na kojoj autoritet počiva.)

Autoritet zasnovan na bivanju temelji se ne samo na mje- rodavnosti pojedinca da ispunjava određene društvene funkcije već i na samoj biti ličnosti koja je dostigla visok stu- panj razvitka i cjelovitosti. Takve osobe zrače autoritetom i ne moraju izdavati naređenja, prijetiti, potkupljivati. To su visokorazvijeni pojedinci koji onim što jesu — a ne samo onim što čine ili govore — pokazuju kakva ljudska bića mogu biti. Veliki 'učitelji života' predstavljali su takve autoritete i pojedin- ce, a na nižem stupnju savršenstva možemo ih naći na svim obrazovnim razinama i u najrazličitijim kulturama. (To je je- dno od osnovnih pitanja odgoja. Kada bi roditelji bili razvi- jeniji i kada bi se orijentirali na vlastitu okolinu, teško da bi mogla postojati suprotnost između autoritarnog i laissez-faire odgoja. Dijete osjeća potrebu za autoritetom modusa bivanja i na njega reagira velikom spremnošću. S druge strane, ono se buni protiv prisila ili protiv osoba koje pokazuju da nisu uložile nikakav napor da postignu ono što od djeteta očekuju.)

Nastankom društava zasnovanih na hijerarhijskom poret- ku te većih i složenijih od društava lovaca i skupljača hrane, autoritet po mjerodavnosti ustupa pred autoritetom društve- nog položaja. To ne znači da je postojeći autoritet nužno ne- mjerodavan, već da mjerodavnost nije bitan element autori- teta. Bez obzira na to da li je riječ o monarhijskom autoritetu

—  gdje lutrija gena odlučuje o osobinama mjerodavnosti — ili beskrupuloznom kriminalcu kojem je uspjelo steći autoritet ubijanjem i prijevarama ili, kao što je često slučaj u modern- im demokracijama, autoritetima izabranim zbog fotogenič- nih fizionomija ili sume novca koju imaju na raspolaganju za svoj izbor — u svim tim slučajevima ne postoji gotovo nika- kva veza između mjerodavnosti i autoriteta.

Ali postoje ozbiljni problemi i kod autoriteta zasnovanog na nekoj mjerodavnosti: voda može biti mjerodavan za jedno područje, a nemjerodavan za drugo — na primjer, neki držav- nik može biti mjerodavan u vođenju rata, a nemjerodavan u stanju mira; ili, može postojati voda koji je na početku svoje karijere pošten i hrabar, a kasnije, pod utjecajem moći, te osobine gubi; ili, do izopačenja mogu dovesti poodmakla dob ili tjelesne smetnje. Na kraju, mora se uzeti u obzir da je o ponašanju autoriteta mnogo lakše suditi članovima malog plemena no milijunima ljudi u našem sistemu, ljudima koji svoje kandidate poznaju jedino po umjetnoj slici koju su stvo- rili stručnjaci za publicitet.

Bez obzira na razloge gubitka osobina koje tvore mjero- davnost, u većini velikih i hijerarhijski organiziranih društa- va dolazi do procesa otuđenja autoriteta. Stvarna ili fiktivna prvotna mjerodavnost prelazi u autoritet uniforme ili titule. Ako autoritet nosi pravu uniformu ili ima odgovarajuću tit- ulu, ti izvanjski znaci mjerodavnosti zamjenjuju istinsku mjerodavnost i njene osobine. Kralj — da se poslužimo tom titulom kao simbolom tog tipa autoriteta - može biti glup, opak, zao, tj. krajnje nemjerodavan da bude autoritet, a da ipak ima autoritet. Sve dok ima titulu pretpostavlja se da ima osobine mjerodavnosti. Ako je car čak i gol, svi vjeruju da je obučen u lijepe haljine.

Ne dešava se samo od sebe da ljudi kao stvarne osobine mjerodavnosti počinju uzimati uniforme i titule. Oni koji imaju te simbole autoriteta i koji iz njih izvode autoritet mo- raju umrtviti realističko tj. kritičko mišljenje svojih podanika i uvjeriti ih u tu fikciju. Svatko tko razmišlja o tome poznaje zloupotrebe propagande, metode za razaranje kritičkog mišlje- nja, klišeje za podređivanje uma i načine njegovog uspavljiva- nja, zaglupljivanja ljudi zbog njihove ovisnosti te gubitka spo- sobnosti povjerenja u vlastite oči i moć suđenja. Fikcija u koju vjeruju prekriva stvarnost.

Imanje znanja i spoznavanje

Razlika medu modusima imanja i bivanja na području spoz- navanja izražava se dvama izrazima: »Imam znanje« i »Znam«. Imanje znanja je uzimanje i zadržavanje u posjedu pristupač- nog znanja (informacije), spoznavanje je funkcionalno i dio je procesa produktivnog mišljenja.

Osobine spoznavanja na osnovi bivanja možemo bolje shvatiti upoznavanjem takvih mislilaca kao što su Buddha, židovski proroci, Isus, Meister Eckhart, Sigmund Freud i Karl Mara. U tom smislu spoznavanje počinje sa sviješću o neobuzdanosti naših zdravorazumskih opažaja, u smislu da naša slika fizičke stvarnosti ne odgovara onome što je »stvar- no stvarno« i posebno u smislu da je većina  ljudi polubudna i poluuspavana, da je nesvjesna kako je većina onoga što smatraju istinitim i samorazumljivim proizvedeno sugestivnim utjecajem društvenog svijeta u kojem žive. Spoznavanje, da-

kle, počinje uklanjanjem iluzija, deziluzioniranjem. Spozna- vanje znači prodor kroz površinu i dosezanje do korijena pa tako i uzroka, spoznavanje znači »vidjeti« stvarnost u njenoj goloti. Spoznavanje ne znači biti u posjedu istine već probija- nje površine te kritičko i aktivno nastojanje ka sve većem pri- bližavanju istini.

Ovu osobinu stvaralačke penetracije izražava hebrejska ri- ječ jadoa koja znači znati i voljeti u smislu muške spolne pen- etracije. Buddha, Probuđeni, poziva ljude da se probude i oslobode zablude da žudnja za stvarima vodi sreći. Židovski proroci pozivaju ljude da se probude i spoznaju kako njihovi idoli nisu ništa doli djelo njihovih vlastitih ruku, iluzije. Isus kaže: »Istina će vas osloboditi!« Meister Eckhart je često izno- sio svoje poimanje znanja. Tako, na primjer, kada govori o Bogu, on kaže: »Istina nije neka određena misao već ona što uklanja /sve prekrivače/, bezinteresna je i gola hrli Bogu dok ga ne takne i pojmi.« (Blakney, str. 243) (»Golota« i »gol« su Eckhartove omiljene riječi kao i njegovog suvremenika, auto- ra djela The Cloud of Unknowing.) Prema Marau, potrebno je razoriti iluzije da bi se stvorilo stanje kojem iluzije nisu neophodne. Freudova koncepcija samo-spoznaje zasnovana je na ideji razaranja iluzija (»racionalizacija«) da bismo postali svjesni stvarnosti. (Freuda, posljednjeg prosvjetiteljskog mislioca, moguće je nazvati revolucionarnim u okvirima pro- svjetiteljske filozofije XVIII., ne XX. stoljeća.)

Svi su se ti mislioci bavili ljudskim oslobođenjem i svi su bili kritični prema društveno usvojenim oblicima mišljenja. Za njih cilj spoznavanja nije izvjesnost »apsolutne istine«, uz koju se čovjek može osjećati sigurnim, već proces samopotvr- divanja ljudskog uma. Za onoga tko zna neznanje je jednako dobro kao i znanje jer su oba dio procesa spoznavanja, čak iako je neznanje te vrste različito od neznanja onoga tko ne misli. U modusu bivanja optimum znanja je znati dublje, a u modusu imanja imati više znanja.

Naše obrazovanje u osnovi pokušava odgojiti ljude tako da imaju znanje kao posjed, uglavnom proporcionalno s ko- ličinom vlasništva ili društvenog ugleda što ga žele u kasni- jem životu. Minimum koji dobivaju je količina potrebna za normalno funkcioniranje u njihovom poslu. Uz to je svako- me dan »svežanj luksuznog znanja« koji povećava njegov osjećaj vrijednosti, a veličina svakog takvog paketa u skladu je s vjerojatnim društvenim ugledom dotične osobe. Škole su tvornice za proizvodnju takvih svežnjeva sveobuhvatnog zna- nja — iako škole obično tvrde kako kane studente dovesti u dodir s najvišim dostignućima ljudskog uma. Mnogi sre- dnjoškolski koledži posebno su ponosni što mogu pothranji- vati takve iluzije. Od indijske misli i umjetnosti do egzisten- cijalizma i nadrealizma nudi se veliki smorgasbord* znanja odakle učenik pokupi malo ovdje, malo ondje, a u ime spon- tanosti i slobode nije prisiljen da se koncentrira na jedan predmet, pa čak ni da završi čitanje knjige. (Radikalna kri- tika školskog sistema Ivana Illicha u središtu pažnje ima mnoge od ovih propusta.)

Vjera

U religijskom, političkom ili ličnom smislu pojam vjere mo- že imati dva potpuno različita značenja, ovisno o tome da li se upotrebljava u modusu imanja ili bivanja.

U modusu imanja, vjera je posjedovanje odgovora koji nema racionalnog pokrića. To su formulacije što su ih stvo-

*  Riječ » smorgasbord« na švedskom znači »kruh premazan maslacem«. U engleskom (vidi npr. Webster's Neiv World Dictionary) znači: 1. široku ra- znolikost gurmanskih jela kao što su ribe, meso, salate, servirani uz maslac;

2. obrok sastavljen od takvih jela; 3. restaurant u kojem se pripremaju takva jela (prim. prev.).

rili drugi, koje čovjek prihvaća jer se podređuje drugima — obično birokraciji. Ona pridonosi osjećaju sigurnosti zbog stvarne (ili imaginarne) moći birokracije, ona je ulaznica za pristup velikoj grupi ljudi, ona čovjeka oslobađa teške zadaće vlastitog mišljenja i odlučivanja. Tako se postaje jedan od beati possidentes, sretnih posjednika prave vjere. U modusu imanja vjera pruža izvjesnost. Ona tvrdi da izražava najviše, neoborivo znanje koje je vjerojatno jer neoborivom izgleda moć onih koji je razglašuju i štite. I zaista, tko ne bi izabrao izvjesnost ako je sve što se zahtijeva odricanje vlastite nezavi- snosti?

U modusu bivanja bog, prvotno simbol vrhunske vri- jednosti koju možemo naći u sebi, u modusu imanja postaje idol. U proročkom poimanju idol je stvar koju sami proizvo- dimo i u koju projiciramo vlastite snage te se na taj način osiromašujemo. Tada se podređujemo vlastitoj tvorevini i stupamo u kontakt s otuđenim oblikom sebe. Budući da mogu imati idol, jer je idol stvar, mojim podređivanjem idolu on istovremeno počinje imati mene. Nakon što je Bog postao idol, njegove navodne osobine nemaju gotovo ništa zaje- dničko s mojim vlastitim iskustvom, kao ni politička učenja. Idol može biti štovan kao Gospod Milosti pa ipak je moguće da se u njegovo ime čine okrutnosti, upravo kao što se doga- đa da otuđena vjera u ljudsku solidarnost ne stavi u pitanje počinjanje najneljudskijih djela. U modusu imanja vjera je potpora onima koji žele izvjesnost, koji žele smisao života, a da mu se sami nisu posvetili.

Vjera je potpuno drukčija u modusu bivanja. Možemo li živjeti bez vjere? Ne mora li dijete koje siše vjerovati majči- nim grudima? Zar ne moramo svi mi imati vjeru u druga bića, u one koje volimo, u same sebe? Možemo li živjeti bez vjere u valjanost normi našeg života? Bez vjere zaista postaje- mo sterilni, beznadni, zaplašeni do same srži našeg bića.

U modusu bivanja vjera nije prvenstveno vjerovanje u neke ideje (premda može biti i to) već unutarnja orijentaci- ja, stav. Bilo bi bolje reći da čovjek jest u vjeri no da ima vjeru. (Teološka razlika između vjere koja je vjerovanje /fides quae creditur/ i vjere kao vjerovanja /fides qua creditur/ para- lelna je razlici između sadržaja i čina vjere.) Može se biti u vjeri prema sebi i prema drugima, a religiozna osoba može biti u vjeri prema Bogu. Bog Starog zavjeta je, prije svega, negacija idola, bogova koje je moguće imati. Iako shvaćan u analogiji s istočnjačkim kraljem, pojam Boga transcendira sebe od samog početka. Bog ne smije imati ime i ne smije se izraditi nikakva njegova slika.

U kasnijem židovskom i kršćanskom razvitku bilo je po- kušaja potpune deidolizacije Boga ili borbe protiv opasnosti idolizacije, pretpostavljanjem da čak ni osobine Boga ne mo- gu biti iznesene. Ali - od (pseudo) Dionizija Areopagita do nepoznatog autora djela The Cloud ofUnknowing i Meistera Eckharta — najradikalniji kršćanski mistici pokušali su pojam Boga prikazati kao ono Jedno, »Božanstvo« (Ništa)*, priklju- čujući se tako stavovima veda i neoplatonizma. Takva vjera u Boga nalazi svoje pokriće u našem unutarnjem iskustvu vla- stitih božanskih osobina u nama. To je neprestani, djelatan proces samostvaranja ili, kao što je Meister Eckhart govorio, vječnog rađanja Krista u nama.

Moja vjera u samoga sebe, u drugoga, u ljudski rod, u na- še sposobnosti da postanemo potpuno ljudski također impli- cira izvjesnost, ali izvjesnost zasnovanu na vlastitom iskustvu,

*  U originalu stoji riječ »Nothing« što istovremeno znači: »ništa«,»ne- stvar« te, nešto slobodnije: »nikakva stvar«, (prim. prev.)

a ne na podređivanju autoritetu koji nalaže određeno vjero- vanje. To je izvjesnost istine koja ne može racionalno biti do- kazana prisilnim dokazom, već je to istina u koju sam sigu- ran po iskustvenom, subjektivnom dokazu. (Hebrejska riječ za vjeru je emunah, »izvjesnost«, a amen znači »izvjesno«.)

Ako sam siguran u integritet nekog čovjeka, taj integritet ne bih mogao dokazati do njegovog posljednjeg dana. Strogo uzevši, ako je njegov integritet ostao nepovrijeđen do smrti, to ne isključuje pozitivistički stav da bi ga, možda, povrijedio da je duže živio. Moja sigurnost počiva na temeljitom pozna- vanju drugoga i na vlastitom doživljaju ljubavi i integriteta. Ta je vrsta znanja moguća samo u onoj mjeri u kojoj sam spreman odreći se svog ega i vidjeti drugoga u njegovoj takvo- sti, priznati strukturu njegovih unutarnjih moći, vidjeti ga u njegovoj individualnosti i istovremeno u njegovoj univerzal- noj ljudskosti. Tada znam što on može a što ne može činiti te što hoće i što neće. Jasno je da ne mislim kako time mogu predvidjeti cjelokupno njegovo buduće ponašanje već samo osnovne obrise ponašanja koji su ukorijenjeni u njegovim osnovnim karakternim crtama kao što su integralnost, odgo- vornost itd. (Vidi poglavlje »Vjera i crte karaktera« u knjizi Čovjek za sebe.)

Takva je vjera zasnovana na činjenicama i, prema tome, ona je racionalna. No te činjenice nisu ustanovljive ili »doka- zive« metodama konvencionalne pozitivističke psihologije. Ja, živa osoba, jedini sam instrument koji ih može »registrirati«.

Voljenje

Voljenje također ima dva značenja, ovisno o tome da li se upotrebljava u kontekstu modusa imanja ili modusa bivanja.

Da li je moguće imati ljubav? Kada bi odgovor bio pozi- tivan, ljubav bi bila stvar, supstancija koju je moguće imati, posjedovati. Ali nema stvari kao što je »ljubav«. »Ljubav« je apstrakcija, možda božica ili otuđeno biće, premda nitko ni- kada tu božicu nije vidio. U stvarnosti postoji samo čin volje- nja. Voljenje je produktivna djelatnost. Ona implicira brigu, poznavanje, reagiranje, afirmiranje, uživanje prema osobi, drvu, slici, ideji. Ona znači oživljavanje, povećanje njegove/ njene životnosti. To je proces samoobnavljanja i samouveća- vanja.

U modusu imanja doživljaj ljubavi znači ograničavanje, zatvaranje ili upravljanje predmetom »ljubavi«. Ona je bre- menita opasnošću od ugušivanja, ona je umrtvljujuća, zagu- šljiva, ubojita, neživotodavna. Ono što ljudi nazivaju ljubavlju obično je zloupotreba riječi da bi se sakrila stvar- nost njihova nevoljenja. Još uvijek ostaje sasvim otvoreno pitanje koliko roditelji vole svoju djecu. Lloyd de Mause je iznio da je u protekla dva milenija u povijesti Zapada bilo toliko izvještaja o okrutnosti nanesenoj djeci — u rasponu od fizičkog do psihičkog mučenja, nebrige, čiste posesivnosti i sadizma — i to toliko potresnih, da čovjek mora povjerovati kako su roditelji koji vole svoju djecu izuzetak, a ne pravilo.

Isto se može reći i za brak. Bez obzira na to da li je brak zasnovan na ljubavi ili, kao tradicionalni brakovi prošlosti, na društvenoj konvenciji i običajima, izgleda da su izuzetak supružnici koji se istinski vole. Društvena konvencija, običaj, uzajamni ekonomski interes, zajednički interes za djecu, uza- jamna ovisnost te uzajamna mržnja ili strah svjesno se doži- vljavaju kao ljubav — sve do časa kada jedan ili oba partnera ne shvate da se ne vole i da se nikada nisu voljeli. Danas se u tom pogledu može zapaziti izvjestan napredak: Ljudi su postali realniji i trezveniji i mnogi znaju da seksualna privlač- nost ne znači ljubav ili da uzajamno prijateljski odnos, makar i suzdržljiv, predstavlja izražavanje voljenja. Taj novi stav pri-

donio je većem poštenju, premda i češćoj zamjeni partnera. Zamjena partnera ne vodi nužno učestalijem voljenju, a novi partneri mogu se voljeti jednako malo kao i stari.

Promjenu od »zaljubljenosti« do iluzije o »imanju« ljubavi

često je moguće konkretno pratiti kod parova koji se nisu

»zaljubili«.

Za vrijeme udvaranja nijedna osoba nije još sigurna u drugu, ali svaka nastoji pobijediti. Obje osobe su žive, privla- čne, zanimljive, čak i lijepe - utoliko što životnost uvijek poljepšava lice. Nijedna osoba još nema drugu i zbog toga je energija svake od njih upravljena na bivanje tj. na davanje drugom i stimuliranje drugog. Činom vjenčanja situacija se često bitno mijenja. Bračni ugovor daje svakom partneru pravo na isključivi posjed tijela, osjećaja i briga drugog par- tnera. Nitko više ne mora pobijediti, jer ljubav je postala nešto što se ima, vlasništvo. Oba partnera se prestaju truditi da budu privlačni i da pobuđuju ljubav pa stoga postaju do- sadni i zbog toga njihove ljepote nestaje. Postaju razočarani i zbunjeni. Zar to više nisu iste osobe? Nisu li na početku počinili neku pogrešku? Svatko obično uzrok promjene traži u drugom i osjeća se prevarenim. Pri tome ni jedan od par- tnera ne vidi da oni više nisu osobe kakve su bile u svojoj za- ljubljenosti, kako ih je pogreška da je moguće imati ljubav dovela do toga da prestanu voljeti. I sada, umjesto da se uza- jamno vole, orijentiraju se na to da zajednički posjeduju ono što imaju: novac, društveni položaj, dom, djecu. Na taj način se, u nekim slučajevima, brak potaknut ljubavlju počinje pretvarati u prijateljsko vlasništvo, u korporaciju u kojoj se dva egoizma stapaju u jedan: egoizam »obitelji«.

Kada par ne može preboljeti žudnju za obnovom prijaš- njeg osjećaja ljubavi, jedan od članova para počinje njegovati iluziju da će novi partner (ili partneri) zadovoljiti tu težnju.

Ppčinju osjećati da je ljubav jedino što žele. No ljubav za njih nije izraz njihovog bivanja već božica kojoj se žele podrediti. Stoga oni nužno doživljavaju neuspjeh jer »ljubav je dijete slobode« (kao što kaže jedna stara francuska pjesma) a po- klonik božice ljubavi na kraju postaje tako pasivan da biva dosadan te gubi posljednje ostatke svoje nekadašnje privla- čnosti.

Ovaj opis nikako ne želi reći da brak ne može biti najbo- lje rješenje za dvoje ljudi koji se međusobno vole. Poteškoća ne leži u braku već u posesivnoj, egzistencijalnoj strukturi oba partnera i, u krajnjem slijedu uzroka, društva u kojem ži- ve. Zagovornici' modernog oblika zajedničkog života, kao što je grupni život, mijenjanje partnera, grupni seks itd. pokušavaju, koliko ja razumijem stvari, samo izbjeći proble- me koje imaju u ljubavi, liječeći dosadu uvijek novim poti- cajima i željom da imaju više »ljubavnika« umjesto da budu sposobni voljeti samo jednog. (Vidi raspravu o aktivirajućim i pasivizirajućim poticajima u 10. poglavlju knjige Anatomija ljudske destruktivnosti.')

BILJEŠKA UZ DRUGO POGLAVLJE 1

Taj podatak mi je saopćio dr. Moshe Budmor.