3.     Imanje i bivanje u Starom i Novom zavjetu te spisima Meistera Eckharta

Stari zavjet

Jedna od glavnih tema Starog zavjeta je: napusti sve što imaš, oslobodi se svih lanaca, budi!

Povijest hebrejskih plemena počinje zapoviješću prvom hebrejskom heroju, Abrahamu, da napusti svoju zemlju i svoj klan: »Idi iz zemlje svoje i od roda svojega i iz doma oca svo- jega u zemlju koju ću ti pokazati.« (Knjiga Postanja, 12: 1) Abraham treba napustili ono što ima — zemlju i obitelj - i krenuti u nepoznato. Njegovi su potomci naselili novu ze- mlju i razvili novi rod. Taj je proces doveo do još okrutnijeg ropstva. Upravo zato što su u Egiptu postali moćni i bogati, postali su robovi. Izgubili su viziju jednog Boga, Boga svojih nomadskih predaka, i počeli su obožavati idole, a bogovi bo- gatih kasnije postadose njihovi gospodari.

Drugi junak je Mojsije. Bog ga je odredio da oslobodi svoj narod, da ih odvede iz zemlje koja je postala njihov dom (iako, na kraju, dom za robove) te da ih odvede u pustinju na »slavlje«. Hebreji su nerado, uz zle slutnje, slijedili svog vodu Mojsija u pustinju.

U tom oslobođenju pustinja je glavni simbol. Pustinja nije dom. U njoj nema gradova, bogatstva. Ona je prebiva- lište nomada koji posjeduju ono što trebaju, a trebaju ono što im je neophodno za život. Povijesno gledano, nomadska tradicija unesena je u priču o »izlasku« (egzodusu) i vrlo je moguće da je ta nomadska tradicija odredila tendenciju pro- tiv ukupnog nefunkcionalnog vlasništva te izbor života u pu- stinji kao pripreme za slobodan život. No ti povijesni faktori samo naglašavaju značenje pustinje kao simbola slobodnog života, neokaljanog vlasništvom. Neki glavni simboli židov- skih svetkovina izvorno su vezani za pustinju. Beskvasni kruh je kruh onih koji se moraju žuriti, kruh lutalica i putnika. Suka (»tabernakul«) je dom putnika: ekvivalent šatora, lako ga je podići i raspremiti. Kao što se kaže u Talmudu, to je

»privremeni dom«, za razliku od stalnoga, koji se posjeduje.

Hebreji su žudjeli za raskoši Egipta, za stalnim domom, za slabom ali zajamčenom hranom, za vidljivim idolima. Strahovali su od neizvjesnosti bezimovinskog života. Govo- rili su: »Kamo da smo pomrli od ruke Gospodinove u zemlji Egipatskoj, kad sjedasmo kod lonaca s mesom i jedasmo hljeb izobilja! jer nas izvedoste u ovu pustinju da pomorite sav ovaj zbor glađu.« (Izlazak, 16:3) Kao u cijeloj priči o oslobođe- nju, Bog je reagirao na moralno posrnuće naroda. Obećao je da će ih hraniti: ujutro »kruhom«, a uvečer prepelicom. To- me je dodao dvije važne zapovijedi: svatko treba dobivati prema svojim potrebama: »I učiniše tako sinovi Izraelovi; i nakupiše koji više koji manje. Pa mjeriše na gomor, i ne dođe više onom koji nakupi mnogo, niti manje onom koji nakupi malo, nego svaki nakupi koliko mu je trebalo da jede.« (Izla- zak, 16:17-18)

Ovdje je po prvi put izrečen princip koji će postati slavan zahvaljujući Marxu: svakome prema njegovim potrebama. Pravo na nahranjenost uvedeno je bez ograničenja. Bog je ovdje majka koja hrani svoju djecu koja ne moraju ništa činiti da bi stekli pravo na hranu. Druga zapovijed odnosi se na zgrtanje, pohlepu i posjedovanje. Izraelskom narodu bi nare- đeno da ništa ne ostavlja do sljedećeg jutra. »Ali ne poslušaše

Mojsija, nego neki ostaviše od toga za sjutra, te se ucrva i us- mrdje. I rasrdi se Mojsije na njih. Tako ga kupljahu svako jutro, svaki koliko mu trebaše za jelo; a kad sunce ogrijevaše, tada se rastapaše.« (Izlazak, 16:20-21,)

U vezi sa skupljanjem hrane uveden je pojam »shabbat«

(sabbat). Mojsije je rekao Hebrejima da u petak sakupe dvo- struku količinu hrane, »šest ćete dana kupiti, a sedmi je dan subota, tada ga neće biti.« (Izlazak, 16:26).

Shabbat je najvažniji pojam Biblije i kasnijeg judaizma. On je, od deset zapovijedi, jedina striktna religijska zapo- vijed: njegovo ispunjenje zahtijevaju već i inače antiritualis- tički proroci. To je, tijekom dvije tisuće godina progonstva i raspršenosti, bila najpoštovanija zapovijed, iako je često bilo teško i mukotrpno provoditi je. Teško da bi bilo moguće su- mnjati u to da je Židovima shabbat bio fontana života. Ra- spršeni, bespomoćni te često prezirani i progonjeni, oni su obnavljali svoj ponos i dostojanstvo kada su, kao kraljevi, slavili shabbat. Zar shabbat nije nešto više u svjetovnom smi- slu oslobađanja ljudi no samo jednodnevni počinak od tereta rada? Shabbat je, naravno, i to, ali ta mu funkcija pruža dostojanstvo jedne od najvećih novina u evoluciji čovjeka. Ako je to sve, shabbat teško da bi imao središnje mjesto, što sam ga upravo opisao.

Da bismo to mjesto mogli shvatiti, moramo prodrijeti do srži institucije shabbata. On nije počinak per se, u smislu fiz- ičkog ili mentalnog nenaprezanja. On je počinak u smislu ponovnog uspostavljanja potpune harmonije između ljud- skih bića te između ljudskih bića i prirode. Ništa se ne smije uništavati i ništa graditi: shabbat je dan primirja u borbi čo- vjeka sa svijetom. I iščupati jednu travku znači narušiti tu harmoniju, kao i zapaliti šibicu. Ne smije doći ni do kakve društvene promjene. Zbog toga je zabranjeno nositi bilo kakav teret po ulici (pa makar i težine maramice) dok je - po vlastitom vrtu - dopušteno nositi i velike terete. Važno je da nije zabranjeno svako nošenje tereta već prenošenje nekog predmeta s jednog privatnog posjeda na drugi, jer takvo pre- nošenje, izvorno, predstavlja prenošenje vlasništva. Na dan shabbata živi se kao da se ničeg nema, s jednim jedinim ci- ljem — bivanjem tj. izražavanjem bitnih vlastitih moći: moli- tve, učenja, jedenja, pijenja, voljenja.

Shabbat je dan radosti, jer smo na taj dan potpuno svoji. Zbog toga Talmud shabbat naziva anticipacijom mesijanskog doba, a mesijansko doba nedovršivim shabbatom: danom kada su vlasništvo i novac jednako kao briga i žalost - tabu, danom kada je pobijeđeno vrijeme i kada vlada čisto bivanje. Povijesni prethodnik shabbata, babilonski shapatu, bio je dan straha i žalosti. Moderna nedjelja je dan zabave, potrošnje i bježanja od sebe. Mogli bismo se zapitati: zar nije došlo vrije- me za ponovno uspostavljanje shabbata kao univerzalnog dana harmonije i mira, kao dana čovjeka koji anticipira ljud- sku budućnost?

Vizija mesijanskog doba još je jedan, specifično židovski doprinos svjetskoj kulturi, u biti doprinos identičan s onim shabbata. Ta vizija je, kao i shabbat, bila nada koja je odr- žavala u životu Židove, nada koju oni nikada nisu napuštali, usprkos teškim razočaranjima nastalim zbog lažnih mesija, od Bar Kohbe u II. stoljeću pa do danas. Mesijansko doba je, kao i shabbat, vizija povijesnog razdoblja u kojem će posjed postati beznačajan, u kojem će nestati, straha i rata, a izraža- vanje naših bitnih moći postat će cilj života.1

Povijest »izlaska« poprima tragični kraj. Hebreji više ne mogu živjeti bez imanja. Uz to što ne mogu živjeti bez stal- nog doma kao ni bez hrane, osim one koju im svakodnevno

šalje Bog, oni ne mogu živjeti ni bez vidljivog, prisutnog »vo- de«.

Tako su očajni Hebreji, kada je Mojsije otišao u goru, pri-

silili Aarona da im izradi vidljivu manifestaciju nečeg što bi mogli obožavati: zlatno tele. Moglo bi se reći da plaćaju Bo- žju pogrešku što im je dopustio da iz Egipta ponesu zlato i nakit. Sa zlatom su ponijeli i žudnju za bogatstvom. A kada je došao čas očaja, ponovo se izrazila posesivna struktura nji- hove egzistencije. Aaron im je napravio tele iz njihovog zlata i ljudi rekoše: »Ovo su bogovi tvoji, Izraele, koji te izvedoše iz zemlje Egipatske.« (Izlazak, 32:4)

Cijela ta generacija je pomrla pa ni samom Mojsiju nije bilo dopušteno da ode u novu zemlju. Ali ni nova generacija nije bila u stanju živjeti bez lanaca na zemlji, a ne biti vezana za nju, od čega su patili i njihovi očevi. Osvojili su novu zemlju, naselili se na nju i obožavali svoje idole. Svoj demo- kratski plemenski život pretvorili su u život istočnih despo- cija - i, premda zaista malih dimenzija, ne bez spremnosti da oponašaju velike sile ondašnjeg doba. Revolucija je propala. Njihovo jedino dostignuće, ako to uopće jest, bilo je da He- breji nisu bili ni gospodari ni sluge. Možda ih se danas više ne bismo ni sjećali, osim u nekoj učenoj fusnoti povijesti Bli- skog istoka, da nova poruka nije našla odjeka kod revolucio- narnih mislilaca i vizionara koji nisu bili zatrovani, kao što je bio Mojsije, bremenom liderstva i naročito primjenom dik- tatorskih metoda sile (npr. potpunim uništenjem pobuna pod Korahom).

Ti revolucionarni mislioci, hebrejski proroci, obnovili su viziju ljudske slobode - bivanja neporobljenog stvarima - kao i protest protiv podređivanja idolima - djelima ljudskih ruku. Bili su beskompromisni i predvidjeli su da će narod ponovo biti izgnan iz zemlje ako postane incestuozno usmjeren na nju i nesposoban da živi kao slobodan narod - tj. ako ne bude sposoban voljeti a da u tom voljenju ne izgubi sebe. Za proroke je progonstvo sa zemlje bila tragedija, ali jedini način konačnog oslobođenja. Nova pustinja morat će potra- jati ne za jednu, već za mnoge generacije. Čak i uz prorica- nje nove pustinje, proroci su zadržali vjeru u Židove, pa i u cijeli ljudski rod, mesijanskom vizijom koja je obećavala mir i obilje, bez nužnosti da se ljude protjera sa zemlje ili istrijebi. Pravi nasljednici hebrejskih proroka bijahu veliki znalci, rabini, u čemu je prednjačio osnivač dijaspore Rabbi Jo-cha- nan ben Zakkai. Kada su voditelji rata protiv Rimljana (70. g.n.e.) odlučili da je bolje umrijeti no biti poražen i izgubiti svoju državu, Rabbi Zakkai je počinio »izdaju«. Tajno je na- pustio Jeruzalem, predao se rimskom generalu i zamolio za dopuštenje da otvori židovsko sveučilište. To je bio početak bogate židovske tradicije i istovremeno gubitak svega što su Zidovi imali: njihove države, njihovog hrama, njihove sveće- ničke i vojne birokracije, njihovih žrtvenih životinja i nji- hovih obreda. Sve bijaše izgubljeno i oni bijahu napušteni (kao grupa), zatečeni bez ičega osim s idealom bivanja: zna- nja, učenja, mišljenja i nadanja Mesiji.

Novi zavjet

Novi zavjet nastavlja protest Starog zavjeta protiv strukture egzistencije imanja. Njegov protest je bio radikalniji od onog ranijeg. Stari zavjet nije bio proizvod siromašne i podređene klase već je potekao od nomadskih ovčara i nezavisnih selja- ka. Milenij kasnije, farizeji, učeni koji su sastavili Talmud, predstavljali su srednju klasu, u rasponu od vrlo siromašnih do prilično imućnih. I jedni i drugi su bili zadojeni duhom društvene pravde, zaštite siromašnih, pomaganjem svim bespomoćnima - kao što su udovice i nacionalne manjine.

Ali sve u svemu, oni nisu osudili bogatstvo kao zlo ili kao ne- što nespojivo s principom bivanja (vidi knjigu Louisa Finkel- steina The Pharisees /Farizeji/).

Nasuprot tome prvi kršćani su uglavnom bili grupa siro-

mašnih i društveno prezrenih, poniženih i izopćenih koji su

-   kao i neki proroci Starog zavjeta - korili bogate i moćne, beskompromisno proglašavajući istinskim zlima bogatstvo kao i svjetovnu i svećeničku moć, (vidi knjigu The Dogma of Christ /Dogma o Kristu/). I zaista, kao što je Max Weber re- kao, Propovijed na gori bijaše manifestacija velike pobune robova. Rani kršćani težili su potpunoj ljudskoj solidarnosti, ponekad izraženoj u ideji spontanog dijeljenja svih materi- jalnih dobara unutar komune. (A. F. Utz raspravlja o ranokr- šćanskom komunalnom vlasništvu i ranogrčkim primjerima koje je Luka vjerojatno poznavao.)

Taj revolucionarni dug ranog kršćanstva javlja se naročito jasno u najstarijim dijelovima evanđelja koja kao da su bila poznata kršćanskim zajednicama, još neodvojenim od juda- izma. (Ti najstariji dijelova mogu se rekonstruirati iz zaje- dničkog izvora evanđelja po Mateju i Luki, koje specijalisti za Novi zavjet nazivaju »Q« /prema njemačkoj riječi Quelle, izvor/. Temeljni rad o tome je onaj Siegfrieda Schulza koji razlikuje mladu i stariju tradiciju unutar »Q«.)2

U tim izrekama središnja je postavka da se ljudi moraju osloboditi sve žudnje i pohlepe za imovinom i da se moraju potpuno osloboditi strukture imanja i obratno, da su sve po- zitivne etičke norme ukorijenjene u etici bivanja, dijeljenja i solidarnosti. Ta osnovna etička pozicija primjenjuje se i na čovjekov odnos prema drugim ljudima i na čovjekov odnos prema stvarima. Radikalno odricanje vlastitih prava (Matej, 5:39-42; Luka, 6:29 i dalje) kao i zapovijed da se voli vlasti- tog neprijatelja (Matej, 5:44-48; Luka, 6:27. i dalje, 6:32-36), čak radikalnije od zapovijedi Starog zavjeta »voli bližnje- ga svoga« naglašava punu brigu za druga ljudska bića i pot- puno napuštanje sve sebičnosti. Zahtjev da se drugoga čak ni ne prosuđuje (Matej, 7: 1-5; Luka, 6:37 i dalje, 6:41 i dalje) predstavlja daljnje protezanje principa zaborava vlastitog ega i potpune posvećenosti razumijevanju i dobrobiti drugog.

I u odnosu na stvari zahtijeva se potpuno odricanje struk- ture imanja. Najstarija zajednica je insistirala na radikalnom odricanju vlasništva, upozoravala je na opasnost skupljanja bogatstva: »Ne sabirajte sebi blaga na zemlji, gdje moljac i rđa kvari i gdje lupeži potkopavaju i kradu; nego sabirajte sebi blago na nebu, gdje ni moljac ni rda ne kvari i gdje lu- peži ne potkopavaju i ne kradu. Jer gdje je vaše blago, ondje će biti i srce vaše.« (Matej, 6:19-21; Luka, 12:33. i dalje). U istom duhu Isus kaže: »Blaženi vi siromašni, jer vaše je carstvo božje.« (Luka, 6:20; Matej, 5: 3). I zaista je rano kršćanstvo bilo zajednica siromaha i patnika, ispunjenih apokaliptičnim uvjerenjem da će, prema Božjem planu spasenja, doći vrije- me konačnog nestanka postojećeg poretka.

Apokaliptički pojam »posljednjeg suda« bio je jedna verzija mesijanske ideje, aktualne u židovskim krugovima onoga doba. Konačnom spasenju i sudu prethodio bi period kaosa i razaranja, period toliko strašan da nalazimo talmudske ra- bine kako mole Boga da ih spasi od života u predmesijan- skom dobu. Novo u kršćanstvu predstavljalo je vjerovanje Isusa i njegovih sljedbenika da je to vrijeme došlo (ili da do- lazi u bliskoj budućnosti) i da je već počelo s pojavom Isusa. Zapravo ne možemo izbjeći asocijaciji povezivanja situacije u kojoj se nalazilo rano kršćanstvo i stanja današnjeg svijeta. Ne mali broj ljudi, i to više znanstvenici no vjernici (izuzev Jehovinih svjedoka), vjeruje da se približavamo konačnoj katastrofi svijeta. Ta je vizija racionalno i znanstveno

utemeljena. Situacija u kojoj su se nalazili rani kršćani bila je sasvim drugačija. Oni su živjeli u malom dijelu Rimskog car- stva koje se nalazilo na vrhuncu svoje slave i moći. Tada nije bilo alarmantnih znakova katastrofe. Pa ipak je mala grupa palestinskih Zidova bila uvjerena da će se taj moćni svijet uskoro srušiti. U stvari, oni su se prevarili. Kao rezultat Isu- sovog nevraćanja na Zemlju, u evanđeljima su Isusova smrt i uskrsnuće tumačeni kao početak novog doba, a nakon Kon- stantina se pokušalo Isusovu posredničku ulogu prenijeti na papsku crkvu. Na kraju crkva je praktički postala zamjena — u stvarnosti, iako ne i u teoriji - za novu epohu.

Rano kršćanstvo moramo shvaćati mnogo ozbiljnije no što to čini većina ljudi, da bismo mogli procijeniti gotovo nevje- rojatan radikalizam grupe onih koji su osuđivali postojeći svi- jet na osnovu samo svog moralnog uvjerenja. S druge strane, većina Židova, koji nisu pripadali isključivo najsiromašnijem i najponižavanijem dijelu stanovništva, izabrala je drugi put. Odbili su vjerovati da je započelo novo doba i nastavili su če- kati Mesiju koji bi došao kad bi ljudski rod (a ne samo Zidovi) dostigao razinu gdje bi bilo moguće uspostaviti pravdu, mir i ljubav u povijesnom, a ne u eshatološkom smislu.

Mladi izvor »Q« ima porijeklo u daljnjem stupnju razvit- ka ranog kršćanstva. I ovdje nalazimo isti princip, a pripovi- jest o Sotoninim iskušenjima Isusa izražena je vrlo jezgrovi- to. U toj se pripovijesti osuđuje pohlepa za imanjem stvari i žudnja za moći te drugim manifestacijama strukture imanja. Na prvi pokušaj iskušenja — pretvaranja kamenja u kruh, što simbolički izražava težnju za materijalnim dobrima — Isus odgovara: »Ne živi čovjek o samome hljebu, no o svakoj riječi koja izlazi iz usta Božjih.« (Matej, 4:4; Luka, 4:4). Sotona tada iskušava Isusa obećavajući mu potpunu vlast nad priro- dom (izmjenom zakona gravitacije) i na kraju neograničenu moć vlasti nad svim kraljevstvima na Zemlji, što Isus odbija (Matej, 4:5-12). (Rainer Funk mi je svratio pažnju na činje- nicu da se iskušavanje zbiva u pustinji, čime se ponovo preu- zima tema »izlaska«.)

Isus i Sotona ovdje se pojavljuju kao predstavnici dvaju suprotnih principa. Sotona je predstavnik materijalne potro- šnje i vlasti nad prirodom i čovjekom. Isus je predstavnik bivanja, a ideja nemanja je premisa za bivanje. Svijet se, od evanđelja naovamo, držao principa Sotone. No čak ni pobje- da tih principa nije mogla potpuno razoriti čežnju za ostva- renjem cjelovitog bivanja što je izrazio Isus, kao i mnogi veliki učitelji koji su živjeli prije i nakon njega.

Etički rigorizam odbacivanja orijentacije prema imanju i korist orijentacije prema bivanju moguće je naći i u židov- skim komunalnim odredbama, kao što su esenske, te onima iz kojih potječu pergamenti s Mrtvog mora. On se nastavlja tijekom cijele povijesti kršćanstva: kroz monaška pravila za- snovana na zavjetima siromaštva i bezvlasništva.

Jednu drugu manifestaciju radikalnih poimanja ranog kr- šćanstva možemo, u različitim stupnjevima, naći u spisima crkvenih otaca na koje je, u tom pogledu, utjecaj izvršila gr- čka misao o privatnom vlasništvu nasuprot zajedničkom vlasništvu. Prostor mi ne dopušta da se upustim u podrobnu raspravu o tim učenjima, a još manje o teološkoj i sociološ- koj literaturi o tome.3 Iako postoje neke razlike u stupnju ra- dikalizma i izvjestan trend prema opadanju radikalizma, paralelan jačanju moći institucije crkve, neporecivo je da su se rani crkveni mislioci slagali u oštroj osudi raskoši i škrtosti te preziru prema bogatstvu.

Sredinom II. stoljeća Justinije piše: »Mi koji smo nekada iznad svega voljeli blago (pokretna dobra) i posjed (zemlju), držimo se onog što nam je zajedničko i dijelimo ga sa siroma- šnima.« U »Pismu Diognetusu« (također II. stoljeće) nalazi se

zanimljiv odjeljak koji nas podsjeća na ideju Staroga zavjeta o beskućnosti: »Svaka strana zemlja je njihova (kršćanska) domovina, a svaka domovina im je strana zemlja.« Tertulijan (III. stoljeće) je svu trgovinu smatrao posljedicom lakomosti i negirao je potrebu za trgovinom medu nepohlepnim narodi- ma. Objasnio je da trgovina u sebi uvijek nosi opasnost od idolatrije. On škrtost naziva korijenom svega zla.4

Za Basiliusa, kao i za druge crkvene oce, svrha materijal- nih dobara je da služe ljudima. Za njega je karakteristično ovo pitanje: »Lopovom nazivamo onoga tko nekome odu- zme dio odjeće. Ali zar onaj tko ne obuče siromaha, a mogao bi, zaslužuje neki drugi naziv?« (prema navodima Utza). Ba- silius je naglašavao izvorno zajedništvo dobara i neki su sma- trali da zastupa komunističke tendencije. Ovaj kratki pregled zaključit ću Chrysostomusovim (IV. stoljeće) upozorenjem da suvišna dobra ne smiju biti ni proizvedena ni trošena.

»Nemoj reći: upotrebljavam ono što je moje, jer upotreblja- vaš ono što je tebi tuđe; nedužna, sebična upotreba ono što je tvoje pretvara u nešto tuđe; stoga ja to nazivam tuđim do- brom, jer ga upotrebljavaš otvrdnuta srca i smatraš ispravnim da ti sam živiš od onoga što je tvoje.«

Mogao bih, na još mnogo stranica, navoditi stavove crk- venih otaca kako su privatno vlasništvo i egoistička upotreba svakog posjeda amoralni. Ako slijedimo i ovih nekoliko na- voda, uvidjet ćemo kontinuitet odbacivanja orijentacije pre- ma imanju, kakvu nalazimo od doba Starog zavjeta, preko ranog kršćanstva u kasnija stoljeća. Čak i Toma Akvinski, koji otvoreno ustaje protiv komunističkih sekti, zaključuje daje institucija privatnog vlasništva opravdana samo ako najbolje služi cilju zadovoljavanja dobrobiti svih.

Čak mnogo jače nego Stari i Novi zavjet, klasični budizam naglašava središnju važnost odricanja od žudnje za bilo ko- jom vrstom posjeda, uključujući i vlastiti ego koji bi mogao težiti trajnoj supstanciji, pa čak i odricanje žudnje za savršen- stvom.5

Meister Eckhart (1260-1327)

Eckhart je opisao i analizirao razlike između načina posto- janja zasnovanih na imanju i na bivanju, prodornošću i jas- noćom što ih nije nadmašio ni jedan učitelj. On je bio vode- ća ličnost dominikanskog reda u.Njemačkoj, učeni teolog, najveći predstavnik te najdublji i najradikalniji mislilac nje- mačkog misticizma. Njegov ogroman utjecaj isijavao je iz njegovih njemačkih propovijedi koje su poticale ne samo njegove suvremenike i učenike već i njemačke mistike nakon njega, kao i one koji danas tragaju za autentičnim ukaziva- njem za neteističku, racionalnu, ali ipak religijsku filozofiju života.

Eckharta citiram prema sljedećim izvorima: Joseph L. Quint, Meister Eckhart, Die Deutschen Werke (u daljnjim na- vodima: Quint D. W.), od istog autora Meister Eckhart, Deutsche Predigten und Traktate (u daljnjim navodima: Quint

D. P. T.) te engleski prijevod: Raymond B. Blakney, Meister Eckhart (u daljnjem teksta: Blakney). Treba spomenuti da Quintova izdanja sadrže samo one odlomke za koje on sma- tra da su dokazani autentičnima dok Blakneyev tekst (prije- vod s njemačkog prema Pfeifferovom izdanju) uključuje spi- se čiju autentičnost Quint još nije priznao. Quint sam, me- đutim, upozorava da je njegovo priznavanje autentičnosti tek privremeno, jer je vrlo vjerojatno da će se pokazati kako su mnogi drugi tekstovi, koji su pripisivani Eckhartu, također autentični. Broj u kurzivu koji se nalazi uz navod izvora oz- načava broj Eckhartove propovijedi kako se javlja u nekom od triju navedenih izvora.

Eckhartovo poimanje imanja

Klasični primjer Eckhartovog stava o modusu imanja je nje- gova propovijed o siromaštvu, temeljena na tekstu evanđelja po Mateju 5: 3: »Blago-siromašnima duhom, jer je njihovo carstvo nebesko.« U toj propovijedi Eckhart raspravlja pita- nje: što je duhovno siromaštvo? On počinje izjavom da ne govori o vanjskom siromaštvu, siromaštvu stvarima, iako je ta vrsta siromaštva dobra i preporučljiva. On želi govoriti o unu- trašnjem siromaštvu, prema navodu stiha iz evanđelja. On ovako definira unutrašnje siromaštvo: »Siromašan je onaj tko ne želi ništa, ne zna ništa i nema ništa.« (Blakney, 28; Quint

D. W., 52; Quint D. P. T, 32)

Tko je ta osoba koja ništa ne želi? Obično bismo odgov- orili da je to čovjek koji je izabrao asketski život. Ali Eckhart ne misli na njega. On grdi one koji neželjenje shvaćaju kao pokajanje i kao izvanjsku religioznu praksu. Ljude tog uvje- renja on smatra ljudima koji ustraju na vlastitom, sebičnom egu. »Ti ljudi nose ime svetosti na osnovu vanjskog izgleda, ali unutra su to magarci jer ne shvaćaju pravo značenje bo- žanske istine.«

Eckhart se bavi onom vrstom »željenja« koje je temeljno i u budističkoj misli, tj. pohlepom, žudnjom za stvarima i za vlastitim egom. Takvo željenje (= sputanost, žudnja) Buddha smatra uzrokom ljudske patnje, a ne uživanjem. Kada Eck- hart dalje govori da čovjek ne bi trebao imati volju, to ne znači da bi trebao biti slab. Volja o kojoj on govori jednaka je žudnji, a volja koja postaje nagon zapravo nije volja.

Eckhart ide tako daleko da smatra da ne bi trebalo vršiti ni Božju volju, jer je i ona oblik žudnje. Osoba koja ništa ne želi je osoba koja uopće nije pohlepna - to je bit Eckhartovog pojma nesputanosti.

Tko je osoba koja ništa ne zna? Tvrdi li Eckhart da je to ignorantsko, tupo biće, neobrazovana, nekulturna kreatura? Kako bi mogao to tvrditi kad je njegov glavni napor bio ob- razovati neobrazovane, kad je sam bio čovjek velike erudicije i znanja koje nikada nije skrivao ili omalovažavao?

Eckhartovo poimanje neznanja usmjereno je na razliku između imanja znanja i spoznavanja tj. prodiranja do korije- na i, stoga, do uzroka stvari. Eckhart provodi vrlo jasno ra- zliku između pojedinačne misli i procesa mišljenja. Naglaša- vajući da je bolje Boga poznavati no voljeti, on piše: »Ljubav je vezana sa željom i svrhom, dok spoznavanje nije neka odre- đena misao već ona što uklanja sve (ljuske), bezinteresna je i gola hrli Bogu sve dok ga ne dotakne i pojmi.» (Blakney, fragment 27; ne nalazi se kod Quinta).

Na jednoj drugoj razini (a Eckhart neprestano govori na više razina) on ide mnogo dalje. On piše:

»I ponovo, siromašan je onaj tko ništa ne zna. U nekoliko navrata smo rekli da bi čovjek trebao živjeti tako da ne živi ni za sebe, ni za istinu, ni za Boga. No o tome ćemo sada reći nešto drugo i poći dalje, čovjek koji treba dostići to siromaš- tvo mora živjeti tako da čak ni ne zna da ne živi ni za sebe, ni za istinu, ni za Boga. I više od toga, on mora biti u tolikoj mjeri bez ikakvog znanja da ni ne zna kako u njemu živi Bog; jer ako je ljudska egzistencija od vječne Božje vrste, nema drugog života u njemu: njegov život je on sam. Zbog toga kažemo da čovjek mora biti slobodan od svog vlastitog zna- nja kao što bi bio da ne postoji, da pusti Bogu da ovaj djeluje kako želi, a čovjek da bude nesputan.« (Blakney, 28; Quint D.

W. 52; Quint D. P. T. 32)

Za razumijevanje Eckhartove pozicije nužno je shvatiti pravo značenje ovih riječi. Kada kaže da bi »čovjek trebao biti slobodan od vlastitog znanja« to ne znači da bi trebao zabo- raviti ono što zna već bi prije trebao zaboraviti da zna. To

znači da naše znanje ne bismo smjeli smatrati posjedom u kojem nalazimo sigurnost i koji nam pruža osjećaj identiteta. Svojim znanjem ne bismo smjeli biti »ispunjeni« ni o njemu ovisiti, ni za njim žuditi. Znanje ne bi smjelo poprimiti oso- binu dogme koja nas porobljuje. Sve to potpada pod modus imanja. U modusu bivanja znanje je samo prodorna djelat- nost misli koja nikada ne postaje poziv na nalaženje sigur- nosti. Eckhart nastavlja:

»Sto znači da čovjek ne bi trebao ništa imati?

Obratite sada svu pažnju na ovo: često sam govorio, a i veliki učitelji se s tim slažu, kako bi čovjek, da bi bio čisto pre- bivalište za Boga i spreman da Bog u njemu djeluje, trebao biti slobodan od svih (svojih) stvari i (svojih) djela, i unu- trašnjih, i vanjskih. Ali sada ćemo reći nešto drugo. Ako i postoji slučaj kada se čovjek rastereti stvari, bića, sebe i boga i ako bi Bog još uvijek mogao naći mjesta da u njemu djelu- je, tada mi kažemo: sve dok to (mjesto) postoji, taj čovjek ni- je siromašan u najintimnijem smislu. Jer Bog nema namjeru u čovjeku napraviti mjesto rezervirano za Božje djelovanje u njemu, budući da istinsko siromaštvo duha zahtijeva da čov- jek bude oslobođen Boga i sveg njegovog djela tako da Bog, ako želi djelovati u duši, sam mora biti mjesto u kojem djelu- je - i poželjeti da tako bude... Tako kažemo da bi čovjek tre- bao biti toliko siromašan da ne bude mjesto i da nema mje- sto za djelovanje Boga u sebi. Rezervirati mjesto značilo bi održavati razlike. Zato molim Boga da me boga oslobodi,«. (Blak- ney, str. 230-231)

Eckhart ne bi mogao radikalnije izraziti svoje poimanje neimanja. Kao prvo, trebali bismo biti slobodni od vlastitih stvari i vlastitih djela. To ne znači da ne bismo smjeli ništa imati ni ništa činiti, to znači da ne bismo smjeli biti vezani, sputani, stavljeni u lance onim što posjedujemo i onim što imamo, pa čak ni Bogom.

Kada raspravlja o odnosu između posjeda i slobode, Eck- hart problemima imanja pristupa na drugoj razini. Ljudska sloboda ograničena je u onoj mjeri u kojoj smo vezani za po- sjed, rad i, na kraju, za vlastiti ego. Vezanošću za svoj ego (iz- vornu srednjovjekovnu njemačku riječ Eigenschaft Quint prevodi  kao Ich-bindung  ili  Ich-sucht,  »vezanost  za  ja«  ili

»egomanija«) sami sebi stojimo na putu, onemogućavamo si

ubiranje plodova i puno samoostvarivanje (Quint D. P. T., Uvod, str. 29). Smatram da je D. Mieth potpuno u pravu kada tvrdi da je sloboda, kao uvjet za istinsku produktivnost, upravo odricanje od vlastitoga ja, kao što je ljubav u smislu apostola Pavla oslobođena svake vezanosti za ja. Sloboda u smislu nerobovanja, oslobodenosti od žudnje za stvarima i vlastitim ja uvjet je za ljubav i produktivno bivanje. Prema Eckhartu, naš ljudski cilj je oslobađanje od okova vezanosti za ja, egocentričnosti, tj. od modusa imanja, da bismo mogli do- prijeti do potpunog bivanja. Nisam naišao na autore kao što su Eckhart ili Mieth (1971) čije bi misli o prirodi orijentaci- je na imanje bile toliko slične mojima. Koliko vidim, Mieth govori o Besitzstruktur des Menschen (»čovjekovoj strukturi posjedovanja«) na isti način na koji ja govorim o »modusu imanja« ili »postojanju zasnovanom na strukturi imanja«. On se nadovezuje na Marxov pojam »eksproprijacije« kada govori o lomu u unutrašnjoj strukturi posjedovanja, dodaju- ći da je to najradikalniji oblik eksproprijacije.

U modusu postojanja zasnovanom na imanju nisu važni različiti predmeti imanja već naš stav. Sve i sva može postali predmet naše žudnje: stvari koje rabimo u svakodnevnom životu, vlasništvo, rituali, dobra djela, znanje i misli. Iako po sebi nisu »loši«, oni postaju loši. Naime kad se vežemo uz njih, kada postanu lanci, oni onemogućavaju našu slobodu.

Eckhartovo poimanje bivanja

Pojam bivanja Eckhart upotrebljava u dva različita, premda povezana značenja. U užem, psihološkom smislu bivanje oz- načava stvarne i često nesvjesne motivacije koje nagone ljud- ska bića, suprotno djelima i mišljenjima kao takvima, i odvo- jenima od osobe koja djeluje i misli. Quint s pravom Eckhar- ta naziva genijalnim analitičarom duše (genialer Seelenana- Iytiker): »Eckhart se nikada ne umara od razotkrivanja najta- nanijih veza ljudskog ponašanja, najskrivenijeg komešanja sebičnosti, nakana i mišljenja, otkrivanja strastvene žudnje za zahvalnošću i nagradama.« (Quint D. P. T., Uvod, str. 29) Tim svojim uvidom u skrivene motive Eckhart postaje vrlo zanimljiv postfreudovskom čitaocu koji je prevladao naivnost predfreudovskog doba kao i još postojećih biheviorističkih shvaćanja koja tvrde kako su ponašanje i mnijenje dvije kona- čne činjenice koje je moguće rastaviti na sastavne dijelove u onoj mjeri u kojoj se početkom ovog stoljeća to smatralo mogućim za atom. Eckhart je taj stav izrazio brojnim iskazi- ma, od kojih je karakterističan sljedeći: »Ljudi ne bi trebali toliko misliti o tome što im je činiti koliko o tome što jesu... Težište treba počivati na tome da se bude dobar, a ne na ko- ličini ili vrsti stvari koje treba učiniti. Više treba naglašavati temelje na kojima naše djelovanje počiva.« Naše bivanje je stvarnost, duh koji nas pokreće, karakter koji određuje naše ponašanje. Nasuprot tome nisu stvarni čini ni mišljenja koji su odvojeni od naše dinamične srži.

Drugo značenje je šire i temeljnije: bivanje je život, dje- latnost, rođenje, obnavljanje, istjecanje, iz-strujavanje, pro- duktivnost. U tom smislu bivanje je suprotno imanju, veza- nosti za ja i egoizmu. Prema Eckhartu bivanje znači biti dje- latan u klasičnom smislu produktivnog izražavanja vlastitih ljudskih moći, ne u modernom smislu zaposlenosti. Za njega djelatnost znači »izlaziti iz sebe« (Quint D. P. T., 6), što on predočuje mnogim slikovitim izrazima: on bivanje naziva pro- cesom »vrenja«, »rađanja«, nečim što »teče i protječe u sebi i preko sebe« (E. Benz et al., citirano prema Quint D. P. T., str. 35). On se pokatkad koristi simbolom trčanja da označi nje- gov aktivni karakter: »Trči u mir! Čovjek koji je u trku i koji stalno trči ka miru, nebeski je čovjek. On stalno trči i kreće se i traži mir u trčanju.« (Quint D. P. T., 8). Jedna druga de- finicija djelatnosti glasi: djelatni, životni čovjek je kao »posu- da koja, kada se puni, raste, i nikada ne postane puna« (Blak- ney, str. 233).

Uvjet za svaku istinsku djelatnost je prekid s modusom imanja. U Eckhartovom etičkom sistemu vrhovna vrijednost pripada stanju unutrašnje produktivne djelatnosti, premisa kojeg je prevladavanje svih oblika vezanosti za žudnju i ego.