IMAMO GROZNICU
21 ožujka
Zašt o s i tak o kise o ak o s i zakasni o n a autobu s p a mora š žuriti pješice?
P a zna š d a n a Daleko m istok u ljudi p o čitav da n trče izmeđ u rud a z a šak u riže.
Zašt o kuka š zbo g jedn e nelagode , zašt o si zabrinu t zbo g bor a na licu?
Pa zna š da tisuć e i tisuće njih mor a godinam a živjeti s neizlječivo m patnjo m na svo m tijelu, tisuć e nji h biva mučen o zbo g svo g uvjerenja , boj e kože ili - ni zbo g čega .
Zašt o psuje š kad a koj i pu t mora š prostajat i n a kiši , ka d mora š pješic e prijeći di o put a ili čekati n a jelo?
Za r nika d n e pomisli š n a on e koji više nemaj u svojih nogu ,
koj i moraj u ležati u krevetu , a bili bi presretn i
d a sam o jo š jedno m stan u n a vlastite nog e i mog u hodati ?
Ak o jel o nij e točn o n a vrijeme , zar s i tobož e zaboravi o d a milijun i ljudi nika d n e sjedn u z a prostrti stol?
Kako smo mi ljudi čudna , smiješna , luda bića ! Zbog sitnica zagorčavamo život sebi i drugima, a zapravo bismo morali biti svaki dan zahvalni
za toliko dobrih stvari koje uopće ne zaslužujemo . Imamo groznicu , a ta se naša groznica zove : bolesno sebeljublje !