Sljedeća pripovijetka iz Talmuda izražava neau- toritarnu humanističku stranu židovstva, kakvu na- lazimo u prvim stoljećima nove ere.

Pogledi rabina Eliazara na ritualni zakon odu- darali su od stavova brojnih slavnih rabinskih uče- njaka. Rabin Eliazar im reče: »Ako je Zakon onakav kakav ja mislim da jest, neka nam ovo drvo to potvr- di.« Na to drvo odskoči sa svog mjesta stotinu jardi* daleko (drugi kažu četiri stotine jardi). Sugovornici mu rekoše: »Ne može se ništa dokazati pomoću sta- bla.« A on reče: »Ako sam ja u pravu, neka nam to ovaj potok kaže.« Na to potok počne teći uzbrdo. A sugovornici mu rekoše: »Ne može se ništa dokazati pomoću potoka.« A on nastavi i reče: »Ako je Zakon onakav kakav ja mislim da jest, neka nam zidovi ove kuće to potvrde.« Na to zidovi počnu padati. Ali Ra- bin Jošua vikne na zidove i reče: »Ako učenjaci ra- spravljaju o pitanjima Zakona, zašto bi vi trebali pa- dati?« Tada zidovi iz poštovanja prema rabinu Jošui prestadoše padati, ali se, iz poštovanja prema rabinu Eliazaru ni ne uspraviše natrag, i ostadoše u tom položaju. Rabin Eliazar nastavi diskusiju i reče: »Ako

je Zakon onakav kakav ja mislim da jest, neka nam to nebo potvrdi.« A na to glas s neba reče: »Zašto ste protiv rabina Eliazara, jer Zakon je onakav kako je on rekao.« A na to rabin Jošua ustade i reče: »Zapi- sano je u Bibliji: Zakon nije na nebu. Što to znači? Prema rabinu Jirmijahu to znači da, otkada nam je dana Tora na Sinajskoj gori, više ne moramo obra- ćati pažnju na glasove s neba, budući da je zapisa- no: Odlučujete sami, u skladu s mišljenjem većine.« Dogodi se zatim da rabin Natan (jedan od sudionika u diskusiji) susretne proroka Iliju (koji je baš lutao zemljom) pa ga upita: »Što je Bog rekao na našu di- skusiju?« Prorok mu odvrati: »Bog se osmjehnuo i rekao, moja djeca su pobijedila, moja djeca su pobi- jedila.«12

Ovoj pripovijetci jedva da treba ikakav komen- tar. Ona naglašava autonomiju čovjekovog uma, u koju se čak ni glasovi s neba ne mogu uplitati. Bog se smiješi, čovjek je učinio ono što je i Bog želio da učini, postao je svoj vlastiti gospodar, sposoban i od- lučan da sam donosi vlastite odluke racionalnim, de- mokratskim metodama.

Isti humanistički duh može se naći u mnogo- brojnim pričama u hasidskom folkloru više od tisuću godina kasnije. Hasidski pokret je bio izraz pobune siromašnih protiv onih, koji su imali monopol na obrazovanje, odnosno novac. Njihov moto bio je stih iz psalma: »Služi radosno Bogu«. Oni su isticali osje- ćaje a ne intelektualno usavršavanje, radost a ne skrušenost, njima je (kao i Spinozi) radost bila ekvi- valent vrline a žalost ekvivalent grijeha. Sljedeća priča karakterizira taj humanistički i antiautoritarni duh ove religiozne sekte:

Siromašni krojač dolazi hasidskom rabinu su-tradan iza Dana Pomirbe* i priča: »Jučer sam imao

jard = 0,914 m (op. prev.)

.lom Kipur, veliki židovski praznik (prim. prevj

prepirku s Bogom. Rekao sam mu: O, Bože, ti imaš grijehova na duši i ja imam grijehova na duši. Ali tvoji su grijesi teški a moji beznačajni. Što si ti uči- nio? Odvojio si majke od njihove djece i dozvolio da ljudi skapavaju od gladi. Što sam ja učinio? Gdjekad nisam vratio komad tkanine mušteriji, ili se nisam strogo pridržavao zakona. Ali da ti kažem, Bože. Ja ću tebi oprostiti tvoje grijehe, a ti meni oprosti moje. Tada smo izravnali račune.« A rabin mu na to odgo- vori: »Ludo jedna! Što si ga pustio da se tako jeftino izvuče? Jučer si ga mogao prisiliti da pošalje Me- siju.«

Ova priča, još drastičnije nego Abrahamova ras- prava s Bogom, iskazuje misao da se Bog mora pri- državati svojih obećanja isto kao što se čovjek mora držati svojih. Ako Bog ne dokrajči ljudske patnje kao što je bio obećao, čovjek ima pravo da ga opominje, zapravo da ga primorava da ispuni svoje obećanje. Iako su obje citirane priče unutar okvira monotei- stičke religije, ljudski stav, iz kojeg one izviru dubo- ko se razlikuje od Abrahamove spremnosti da žrtvuje Izaka, ili od Calvinove glorifikacije diktatorske moći boga. 

Iz duha i tekstova čitavog Isusovog učenja očito je, da je rano kršćanstvo humanističko a ne autori- tarno. Isusovo pravilo »kraljevstvo božje je u vama« jednostavan je i jasan izraz neautoritarnog mišlje- nja. Ali samo nekoliko stoljeća kasnije, kad je krš- ćanstvo prestalo biti religija siromašnih i skromnih seljaka, zanatlija i robova (Am haarez) i postalo reli- gija onih koji vladaju Rimskim Carstvom, autoritar- ni  trend  u  kršćanstvu  postaje  dominantan.  Ipak, sukob između autoritarnih i humanističkih principa nikada nije jenjao. To je konflikt između Augustina i Pelagija, između katoličke crkve i mnogih »here- tičkih« grupa, te između različitih sekta unutar pro- testantizma.   U  kršćanskoj  ili  židovskoj  povijesti humanistički, demokratski element nije nikad bio savladan, a jedan od njegovih najuvjerljivijih izraza nalazimo u mišljenju mistika unutar obje religije. Mistici su bili duboko prožeti doživljajem čovjekove snage, njegove sličnosti s Bogom, i idejom da Bog jednako toliko treba čovjeka koliko i čovjek treba Boga; misao da je čovjek stvoren prema slici Boga, oni su shvaćali kao fundamentalni identitet Boga i čovjeka. Osnova mističkog iskustva nisu strah i pod- ložnost, nego ljubav i potvrđivanje vlastitih snaga. Bog nije simbol vlasti nad čovjekom, nego simbol čo- vjekovih vlastitih snaga.

Do sada smo se karakteristikama autoritarne i humanističke religije bavili uglavnom opisno. Ali psihoanalitičar mora poći dalje od opisa stavova i preći na analizu njihove dinamike, i upravo tu on može pridonijeti našoj raspravi zahvaljujući iskust- vima koja nisu pristupačna drugim poljima istraži- vanja. Potpuno razumijevanje nekog stava zahtijeva vrednovanje svih onih svjesnih, a naročito, nesvje- snih procesa, koji se zbivaju u pojedincu i izazivaju potrebu za upravo takvim stavom, te stvaraju uvje-te za njegov razvoj. Dok je u humanističkoj religiji Bog slika čovjekovog višeg bića, simbol onog što

čovjek potencijalno jest ili mora postati, u autoritarnoj religiji Bog je jedini posjednik onog što je izvorno

pripadalo čovjeku: njegovog uma i ljubavi. Što Bog postaje savršeniji, to nesavršeniji postaje čovjek. On projicira u Boga ono najbolje što ima u sebi i tako se osiromašuje. Tako Bog ima svu ljubav, svu mu-drost, svu pravdu - a čovjek je lišen tih kvaliteta, on je prazan i siromašan. Počeo je s osjećajem neznatnosti, a sad je ostao sasvim bez snage i bespomoćan; sve su njegove snage projicirane u Boga. Taj mehani-zam projekcije  isti je onaj koji možemo zamijetiti u međuljudskim odnosima podložnog mazohističkog karaktera, gdje jedna osoba živi u strahu od druge, te joj pripisuje svoje vlastite snage i težnje. To je onaj isti mehanizam koji navodi ljude da vođama čak i najnehumanijih sustava pripisuju kvalitete kao što su nadnaravna mudrost i dobrota.13

Kako se odnosi čovjek prema tim svojim naj- vrednijim snagama, pošto ih je projicirao u Boga? One su se odvojile od njega i u tom procesu čovjek se otuđio od samoga sebe. Sve što je imao sada pri- pada Bogu, a njemu nije ništa preostalo. Njegov jedini pristup samome sebi vodi kroz Boga. Obožavajući Boga on pokušava doći u dodir s onim dijelom svo- ga bića što ga je izgubio uslijed projekcije. Pošto je Bogu dao sve što ima, on moli Boga da mu vrati dio onoga što je prvobitno bilo njegovo. Ali izgubivši sve vlastito, on ostaje sasvim na milost i nemilost Bogu. On se nužno osjeća kao »grešnik« budući da se lišio svega što je dobro, i samo pomoću božje milosti mo- že zadobiti ono što ga jedino čini humanim. I da bi nagovorio Boga da mu dade nešto svoje ljubavi, on mu mora dokazati kako je potpuno lišen ljubavi; da bi nagovorio Boga da ga vodi svojom većom mu- drošću, on mu mora dokazati do koje je mjere lišen razboritosti čim je prepušten samome sebi.

Otuđenost čovjeka od vlastitih snaga ne čini čo- vjeka samo ropski zavisnim od Boga, nego i lošim. On postaje čovjek bez vjere u sebe i svog bližnjeg, bez iskustva svoje vlastite ljubavi, svoje vlastite moći uma. Posljedica je toga razdvajanje »svetog« i »svje- tovnog«. U svojim svjetovnim aktivnostima čovjek djeluje bez ljubavi, a u onom sektoru svog života koji je rezerviran za religiju on se  osjeća  grešnikom (što stvarno i jest, budući da živjeti bez ljubavi znači živjeti u grijehu) i pokušava ponovo osvojiti nešto od svoje izgubljene ljudskosti uspostavljajući kon- takt s Bogom. Istovremeno, on pokušava zadobiti oproštaj ističući vlastitu bespomoćnost i bezvrijed- nost. Tako nastojanje da se dobije oproštaj rezultira

aktiviranjem onog istog životnog stava iz kojega nje- govi grijesi i potječu. Ukliješten je u bolnu dilemu. Što više veliča Boga, to prazniji sam postaje. Što se osjeća prazniji, to se više osjeća kao grešnik. Što se osjeća grešniji to više veliča Boga - i to manje je spo- soban da sebe sama ponovo zadobije.

Analiza religije ne smije se zaustaviti na razot- krivanju onih psiholoških procesa u čovjeku koji su u osnovi njegovog religioznog iskustva, ona mora poći dalje, sve dok ne otkrije uvjete koji omogućuju razvoj bilo autoritarne bilo humanističke karakterne strukture, odnosno iz kojih izrastaju različiti uvjeti religioznog iskustva. Takva sociopsihološka analiza odvela bi nas daleko izvan područja ovih poglavlja. Ipak, mogu se ukratko iznijeti osnovne tvrdnje. Ono što ljudi misle i osjećaju ima svoj korijen u njihovom karakteru, a njihov je karakter oblikovala sveukupna konfiguracija njihove životne prakse - preciznije, so- cioekonomska i politička struktura njihovog društva. U društvima u kojima vlada moćna manjina, koja mase drži u podložnosti, pojedinac će biti toliko pro- žet strahom, toliko nesposoban da se osjeća jak i ne- zavisan, da će njegovo religiozno iskustvo biti auto- ritarno. Obožava li on nekog neumoljivog zastrašu- jućeg Boga ili slično shvaćenog vodu - prilično je ne- važno. S druge strane, tamo gdje se osoba osjeća slobodna i odgovorna za svoju vlastitu sudbinu, ili spada u onu manjinu koja teži za slobodom i neza- visnošću, razvija se humanističko religiozno iskust- vo. Povijest religija pruža obilje dokaza ove korelacije između socijalne strukture i raznih vrsta religioznog iskustva. Rano kršćanstvo bilo je religija siromašnih i potlačenih; povijest borbe religioznih sekti protiv autoritarnog političkog pritiska uvijek iznova potvrđuje to isto temeljno pravilo; židovstvo, koje je imalo snažnu antiautoritarnu tradiciju - budući da svjetovna vlast nikad nije imala dovoljno prilike da vlada i izgradi legendu o svojoj mudrosti - razvilo je humanistički aspekt religije do zavidnog nivoa. S druge strane, kad god se religija udružila sa svje- tovnom vlašću, nužno je postajala autoritarna. Stvar- ni pad čovjeka je upravo njegovo otuđenje od sa- moga sebe, njegovo podvrgavanje sili, okretanje čov- jeka protiv sebe, pa makar to bilo pod maskom obo- žavanja Boga.

Iz duha autoritarne religije proizlaze dvije po- greške u zaključivanju koje se svejednako koriste kao argumenti za teističku religiju. Prvi argument glasi: Kako možeš kritizirati isticanje zavisnosti čov- jeka od sile koja ga transcendira; nije li čovjek zavi- san od sila izvan sebe koje ne može razumjeti, a još manje obuzdati?

Zaista, čovjek je zavisan; on podliježe smrti, sta- renju, bolestima; čak i da je u stanju ovladati priro- dom i potpuno je iskoristiti, još uvijek bi on i njego- va Zemlja ostali male točkice u svemiru. Međutim, jedno je uočiti zavisnost i ograničenje, a nešto je sa- svim drugo prepustiti se toj ovisnosti, obožavati silu o kojoj zavisiš. Shvatiti realistično i trijezno do koje su mjere naše snage ograničene, bitan je dio mudro- sti i zrelosti; obožavanje toga je mazohističko i sa- mouništavajuće. Prvo je skromnost, a drugo samo- ponižavanje.

Razliku između realističke spoznaje naših grani- ca i uživanja u podložnosti i bespomoćnosti možemo proučiti u kliničkom istraživanju mazohističkih ka- rakternih crta. Nailazimo na ljude koji pokazuju sklo- nost da navuku bolest, nesretni slučaj, ponižavajuće situacije; ljude koji umanjuju i slabe sami sebe. Oni vjeruju da upadaju u takve situacije protiv svoje vo- lje i namjere, ali analiza njihovih nesvjesnih motiva pokazuje da ih zapravo vode najracionalnije ten- dencije koje se mogu naći u čovjeku, naime nesvje- sna želja da se bude slab i bespomoćan; oni nastoje

da pomaknu os svoga života prema silama nad koji- ma nemaju kontrolu i tako izbjegnu slobodu i osobnu odgovornost. Nadalje, nalazimo da mazohističke tendencije obično prati njihova potpuna suprotnost, tendencija da se vlada i dominira nad drugima, i da mazohistička i dominirajuća tendencija čine dvije strane autoritarne karakterne strukture.14 Takve mazohističke tendencije nisu uvijek nesvjesne. U ot- vorenom obliku susrećemo ih u seksualnoj mazohi- stičkoj perverziji, gdje je ispunjenje želje za vlastitim poniženjem i povredom uvjet za seksualno uzbuđe- nje i zadovoljenje. Nalazimo ih također u odnosu prema vođi i državi u svim autoritarnim svjetovnim religijama. Tu je eksplicitni cilj odreći se vlastite volje i podvrgavanje vođi ili državi doživjeti kao pravu nagradu.

Druga pogreška u teološkom mišljenju usko je povezana s onom koja se tiče ovisnosti. Tu mislim na argument da mora postojati sila ili biće izvan čovje- ka, budući da u čovjeku nalazimo neiskorjenjivu čežnju da se poveže s nekim izvan sebe. Zaista svako zdravo ljudsko biće osjeća potrebu da se poveže s drugima, osoba koja je izgubila tu sposobnost pot- puno je nenormalna. Ne čudimo se da je čovjek u mašti stvorio likove s kojima se povezuje, koje voli i mazi, budući da oni nisu prevrtljivi i nedosljedni kao ljudska bića. Da je Bog simbol čovjekove potrebe da voli, jednostavno je i lako shvatljivo. Međutim, do- kazuje li postojanje i intenzitet ove ljudske potrebe t la postoji neko biće izvan nas, koje odgovara ovoj potrebi? Taj zaključak isto je tako bez dokaza kao što naša najjača želja da volimo nekoga ne dokazuje da postoji osoba u koju smo zaljubljeni. To dokazuje jedino našu potrebu i, možda, našu sposobnost da volimo.

U ovom poglavlju nastojao sam podvrći psihoa- nalizi različite aspekte religije. Mogao sam početi s razmatranjem mnogo općenitijeg problema, psihoa- nalitičkog pristupa sustavima mišljenja, religioznim, filozofskim i političkim. Međutim, vjerujem da je za čitaoca korisnije razmotriti ovaj općeniti problem sada, pošto je razmatranje specifičnih pitanja omo- gućilo konkretniji pristup.

Među najvažnija otkrića psihoanalize spadaju razmatranja o valjanosti mišljenja i pojmova. Tradi- cionalne su teorije u analizi ljudskih nazora kao os- novne podatke uzimale čovjekova vlastita mišljenja o sebi. Smatralo se da ljudi započinju ratove motivi- rani brigom za čast, patriotizam, slobodu, budući da su oni sami mislili da je tako. Uzimalo se da roditelji kažnjavaju djecu iz osjećaja dužnosti i brige za djecu

-  budući da su oni vjerovali da je tako. Mislilo se da vjernici ubijaju nevjernike nadahnuti željom da ugode Bogu - budući da su oni u to vjerovali. Novi stav prema čovjekovom mišljenju, postupno se pro- bijao; njegov prvi izraz je Spinozina tvrdnja: »Ono što Pavao kaže Petru više nam govori o Pavlu nego o Petru.« Prema tom stajalištu u Pavlovoj tvrdnji nas ne zanima ono što on misli da bi nas trebalo zani- mati, tj. Petar; mi to uzimamo kao iskaz o Pavlu. Ka- žemo da poznamo Pavla bolje od njega samog; mo- žemo  dešifrirati  njegove  misli,  budući  da  nas  ne

zavarava činjenica da on namjerava saopćiti samo tvrdnju o Petru; mi slušamo, kao što je to Theodor Reik nazvao, s »trećim uhom«. Spinozina postavka sadrži bitnu točku Freudove teorije čovjeka: da se veliki dio onoga što je važno nalazi izvan vidnog po- lja, i da su svjesne misli čovjeka samo jedan od poda- taka koji nema veću važnost od nekog drugog po- datka o nečijem ponašanju, zapravo često i manju.

Da li ta dinamička teorija čovjeka znači da um, mišljenje i svijest nisu važni, i da se na njih ne treba obazirati? U razumljivoj reakciji na tradicionalno pre- cjenjivanje svjesnog mišljenja neki su psihoanalitičari

postali skeptični prema bilo kakvom misaonom su- stavu, pa ga nisu promatrali u njegovim vlastitim lo- gičkim koordinatama, nego su ga interpretirali is- ključivo kao racionalizaciju nagona i želja. Oni su bili posebno nepovjerljivi prema svim vrstama religioznih ili filozofskih postavki i skloni tome da ih promatraju kao opsesivno mišljenje, koje samo po sebi ne treba uzeti ozbiljno. To stajalište pogrešno je ne samo s filozofskog gledišta nego i iz perspektive psi- hoanalize, budući da je psihoanaliza demaskirajući racionalizacije upotrijebila um kao oruđe koje omo- gućuje kritičku analizu racionalizacija.

Psihoanaliza je pokazala dvosmislenu prirodu naših misaonih procesa. Zaista, moć racionalizacije, te patvorine uma, jedan je od najzagonetnijih ljud- skih fenomena. Da nismo tako navikli na nju, bilo bi nam očevidno da je napor oko racionaliziranja sli- čan paranoidnom sustavu. Paranoidna osoba može biti vrlo inteligentna, izvrsno se služiti umom u svim sferama života, izuzev onih koje su zahvaćene para- noidnim sustavom. Osoba koja racionalizira radi na vlas isto. Obratimo se jednom inteligentnom stalji- nistu koji veoma uspješno koristi svoj um u mnogim sferama mišljenja. Međutim, kad s njim počnemo ra- spravu o staljinizmu sudaramo se iznenada sa zatvo- renim sustavom misli, koji ima samo jednu fiksaciju

-    da dokaže da je njegova odanost staljinizmu u skladu a ne u suprotnosti s umom. On će poreći ne- ke očite činjenice, iskriviti druge, ili će, premda se složio s nekim činjenicama i tvrdnjama, protumačiti svoje stajalište kao logično i konzistentno. On će u isto vrijeme izjaviti da je fašistički kult vođe jedan od najomraženijih izraza autoritarizma i uvjeravati da je staljinistički kult vođe nešto sasvim različito, da je to iskreni izraz ljubavi naroda prema Staljinu. Kad mu kažete da je to upravo ono što tvrde i na- cisti, on će se tolerantno nasmiješiti na tu vašu nesposobnost shvaćanja ili će vas optužiti da ste la- kaj kapitalizma. Pronaći će tisuću i jedan argument zašto ruski nacionalizam nije nacionalizam, zašto prisilni rad služi za preodgajanje i popravljanje an- tidruštvenih elemenata, te kako je autoritarizam za- pravo demokracija. Dokazi koji se koriste da bi se objasnila ili obranila zlodjela inkvizicje, ili oni koji se iznalaze za objašnjavanje rasnih i seksualnih pre- drasuda, primjeri su te iste sposobnosti racionaliziranja.

Čovjek u tolikoj mjeri koristi svoj um za raciona- lizaciju svojih iracionalnih strasti i za opravdavanje postupaka svoje grupe, da je još daleko dan kad će se s pravom smjeti nazvati Homo sapiens. Ali mi mo- ramo poći dalje od svijesti o tome. Moramo pokušati shvatiti razloge za tu pojavu kako ne bismo pogreš- no povjerovali da je sklonost racionalizaciji dio »ljud- ske prirode« koji ništa ne može promijeniti.

Čovjek je porijeklom životinja koja živi u čopo- ru. Njegova djelatnost određena je instinktivnim po- rivima: slijediti vođu i biti u bliskom kontaktu s dru- gim životinjama oko sebe. Ako smo dio čopora, ne- ma veće prijetnje našoj egzistenciji od gubljenja kontakta s čoporom i od izolacije. Pravo i pogrešno, istinito i lažno određeni su čoporom. Ali mi nismo samo čopor. Mi smo također ljudska bića, obdareni smo sviješću o sebi, obdareni umom koji po svojoj pravoj prirodi ne zavisi od čopora. Naše djelovanje može biti određeno i rezultatima našeg razmišljanja, bez obzira vjeruju li i drugi u njih.

Rascjep između naše animalne prirode i naše ljudske prirode, osnova je za dvije vrste orijentacija: orijentaciju prema poistovjećivanju s čoporom i ori- jentaciju prema umu. Racionalizacija je kompromis između naše animalne prirode i naše ljudske spo- sobnosti da mislimo. Ta nas sposobnost prisiljava da vjerujemo kako sve što radimo može podnijeti

provjeru uma, i upravo nastojimo da svi naši iracio- nalni stavovi i odluke izgledaju razumni. Ali budući da smo dio čopora, nije um naš stvarni vodič, nas vodi jedan potpuno različit princip, princip lojalno- sti čoporu.

Dvosmislenost našeg mišljenja, dihotomija iz- među uma i intelekta koji racionalizira, izraz je osnovne dihotomije čovjeka, snažne potrebe za ve- zanošću i slobodom. Rast i puni razvitak uma zavise o postizanju potpune slobode i nezavisnosti. Dokle god to nije ispunjeno, čovjek će težiti da prihvati kao istinu ono što većina u njegovoj grupi želi da bude istina; njegovo prosuđivanje je ograničeno potrebom za kontaktom sa čoporom i strahom da će biti izoliran od njega. Rijetki pojedinci mogu podnijeti tu izolaciju i reći istinu usprkos opasnosti od gublje- nja kontakta. To su pravi heroji ljudskog roda, ali po njima bismo još uvijek živjeli u pećinama. Za veliku većinu ljudi koji nisu heroji, razvitak uma zavisi od uspostavljanja takvog društvenog poretka u kojem svaki pojedinac uživa puno poštovanje i nije pretvo- ren u oruđe države ili neke druge grupe; društvenog poretka u kojemu čovjek može slobodno iznositi svoje mišljenje, u kojem traganje za istinom ne izolira čovjeka od njegove braće, nego razvija osjećaj je- dinstva s njima. Slijedi da će čovjek potpuno zadobiti moć uma i objektivnosti tek onda kad se ljudsko društvo izdigne iznad svih posebnih podjela ljudske rase, kad se na odanost ljudskom rodu i njegovim idealima bude gledalo kao na najvažniju privrže- nost koja postoji.

Podrobna studija procesa racionalizacije možda je najznačajniji doprinos psihoanalize ljudskom na- pretku. Ona je otkrila novu dimenziju istine, poka- zala je da činjenica da netko iskreno vjeruje u jednu postavku nipošto nije dovoljna, da se ocijeni njego- va iskrenost, i da jedino razumijevanjem nesvjesnih procesa koji se zbivaju u čovjeku možemo doznati racionalizira li on ili govori istinu.15

Psihoanaliza misaonih procesa ne bavi se samo racionalizacijama koje nastoje iskriviti ili sakriti pra- vu motivaciju, nego i takvim mišljenjem koje je nei- stinito u jednom drugom smislu, u tom smislu da nema uvijek onakvu težinu i značenje, kakvu mu pridaju oni koji ga propovijedaju. Misao može biti prazna ljuska, ništa do mnijenje koje se zastupa jer spada u misaonu šablonu kulture; mnijenje koje se lako usvaja i jednako lako gubi ukoliko se promijeni javno mnijenje. Misao, s druge strane može biti iz- raz čovjekovih osjećaja i iskrenih uvjerenja. U ovom drugom slučaju ona je ukorijenjena u cjelokupnu lič- nost i ima emocionalnu podlogu. Samo one misli koje su na taj način ukorijenjene određuju efektivno dje- lovanje čovjeka.

Jedna nedavna anketa pruža dobru ilustraci- ju.16 Bijelcima na sjeveru i jugu Sjedinjenih Američkih Država postavljena su dva pitanja: 1) Jesu li svi ljudi stvoreni jednaki? 2) Jesu li crnci i bijelci jednaki? Čak i na Jugu 61% upitanih je potvrdno odgovorilo na prvo pitanje, dok je na drugo pitanje bilo samo 4% potvrdnih odgovora. (Na Sjeveru je bilo 79 odnosno 21% potvrdnih odgovora na prvo odnosno na drugo pitanje.) Osobe koje su potvrdno odgovorile samo na prvo pitanje nesumnjivo se toga sjećaju kao ideje, koju su naučili u školi i zadržali, budući da je to još uvijek dio opće priznate važeće ideologije, ali to nema veze s onim što ta osoba stvarno osjeća; to tako reći postoji u njenoj glavi, ali bez ikakve veze sa srcem i zato bez ikakve snage da utječe na njene akcije. Isto vrijedi za velik broj uvaženih ideja. Jedna anketa, provedena danas u Sjedinjenim Američkim Državama, pokazala bi gotovo potpunu jed-nodušnost u ocjeni da je demokracija najbolji oblik vladavine. Ali taj rezultat ne dokazuje da bi se svi

oni koji bi se izjasnili u prilog demokraciji za nju i borili kad bi ona bila ugrožena; štoviše, većina onih koji su u srcu autoritarne ličnosti izražavali bi demo- kratične stavove samo dotle dok to radi većina.

Neka ideja je jaka jedino ukoliko ima korijen u karakternoj strukturi ličnosti. Nijedna ideja nije jača od svoje emocionalne potke. Psihoanalitički pristup religiji upravljen je zato na razumijevanje ljudske realnosti iza sustava misli. Taj pristup istražuje je li misaoni sustav izraz osjećaja koje oslikava ili racio- nalizcija koja sakriva suprotne stavove. Nadalje, psi- hoanaliza ispituje da li misaoni sustav izrasta iz snažne emocionalne potke, ili je samo prazno mni- jenje.

Dok je relativno lako opisati princip ovog pristu- pa, analiza nekog misaonog sustava je krajnje teška. Analitičar koji pokušava odrediti ljudsku realnost iza misaonog sustava mora u prvom redu ispitati su- stav kao cjelinu. Značenje nekog pojedinačnog dije- la filozofskog ili religioznog sustava može se odrediti samo unutar cijelog konteksta tog sustava. Ako bi se jedan dio izolirao od svog konteksta stvorila bi se mogućnost raznih vrsta proizvoljnih, netočnih inter- pretacija. U procesu istraživanja sustava kao cjeline posebno je važno obratiti pažnju na sve nekonzi- stentnosti ili kontradikcije unutar sustava; one obič- no ukazuju na neslaganje između svjesnog stava i osjećaja na kojem se on bazira. Calvinovi pogledi o predestinaciji, na primjer, prema kojima je odluka o tome hoće li čovjek biti spašen ili osuđen na vječno prokletstvo pala prije njegovog rođenja (i bez mo- gućnosti da on tu sudbinu promijeni) u očitoj je su- protnosti s idejom o božjoj ljubavi. Psihoanalitičar mora proučiti ličnost i karakternu strukturu onih koji propovijedaju neki misaoni sustav, i kao pojedinaca i kao grupa. On će ispitati konzistentnost karakterne strukture i izraženih stavova i interpretirati misaoni sustav pomoću nesvjesnih sila, na koje mo- gu ukazati sitni detalji vidljivog ponašanja. On nala- zi, na primjer, da je način na koji čovjek gleda svoga bližnjega ili se obraća djetetu ili kako jede, hoda, kako se rukuje, ili način na koji se grupa odnosi pre- ma manjinama vjerodostojniji izraz vjere ili ljubavi, nego bilo koje izrečeno uvjerenje. Iz analize misao- nog sustava i njegove veze s karakternom struktu- rom on će pokušati odgovoriti na pitanje je li, i do koje mjere, misaoni sustav racionalizacija, i kolika je njegova »težina«.

Ako psihoanalitičara prvenstveno zanima ljudska realnost iza religioznih doktrina, on će pronaći istu realnost u osnovi različitih religija i suprotne ljudske stavove u osnovi iste religije. Ljudska real- nost, na primjer, u osnovi učenja Buddhe, Izaije, Krista, Sokrata ili Spinoze u osnovi je ista. Ona je određena stremljenjem prema ljubavi, istini i prav- di. Ljudska realnost iza Calvinovog teološkog susta- va kao i iza autoritarnih političkih sustava također je veoma slična. Njih prožima duh pokornosti sili i nedostatak ljubavi i poštovanja prema pojedincu.

Upravo kao što svjesno doživljena ili izražena briga roditelja za dijete može biti izraz ljubavi, a može značiti i želju za dominacijom i upravljanjem, tako i isti religiozni iskaz može biti izraz suprotnih ljudskih stavova. Mi ne odbacujemo taj iskaz, ali ga promatramo u perspektivi; ljudska zbilja iza njega daje mu treću dimenziju. Posebno za iskrenost tvrd- nje o ljubavi, vrijede riječi: »Prepoznat ćete ih po njihovim plodovima.« Ako religiozna učenja prido- nose rastu, snazi, slobodi i sreći svojih vjernika, mi vidimo plodove ljubavi. Ako ta učenja pridonose su- žavanju ljudskih potencijala, nesreći i odsustvu pro- duktivnosti, ona ne mogu biti čeda ljubavi, bez ob- zira kakva načela pokušavaju saopćiti.

Bilješke uz treće poglavlje

1. Čovjek za sebe (Man for Himself, 3. sv. DJELA u 12 sve- zaka E. FROMMA, Naprijed - Nolit, 1986., str. 44 i dalje.

2.Johannes Calvin, Načela kršćanske religije (Institutes of the Christian Religion, Presbvterian Board of Christian Education, 1928, str. 681).

3. Vidi E. Fromm, Bekstvo od slobode (Escape from Freedom, Farrar and Rinehart, 1941, str. 141. i dalje.) Ovaj stav prema autoritetu tamo je detaljno opisan. (2. svezak izdanja, Naprijed - Nolit 1986., str. 103. i dalje).

4. D. T. Suzuki, Uvod u zen-budizam (Introduction to Zen Buddhism, Rider and Companv, 1948. str. 124). Usporedi također druga djela prof. Suzukija o ženu, kao i Ch. Humphrev, Zen-budizam (Zen Buddhism, W. Heinemann, Ltd., 1949). Tijekom ove, 1972. godine bit će objavljena antologija religioznih dokumenata o humanističkoj religiji, sakupljena iz svih značajnih iz- vora Istoka i Zapada (uredio Victor Gollancz). Tamo će čitalac naći obilje dokumenata o humanističkom reli- gioznom mišljenju.

5. Ovdje ne treba podvrći razmatranju povijesnu činjeni- cu da početak Biblije možda nije i njezin najstariji dio, budući da se ovdje koristimo tekstom da bismo ilu- strirali dva principa, a ne da bismo utvrdili povijesni slijed.

6.Knjiga Postanka 3:4-5.

7. Isto 3:22.

8. Isto 6:5 i dalje.

9. Isto 9:11.

10.Isto 9:5.

I 1. Isto 18:25.

12.Talmud, Baba Meziah, 59b. (Prema prijevodu E. Fro- mma na engleski).

13. Usporedi raspravu o simbiotskoj povezanosti u knjizi

Bekstvo od slobode, str. 113. i dalje.

14.Vidi Bekstvo od slobode, str. 103. i dalje.

15.Potrebno je rasvijetliti jedan nesporazum koji se tu lako može pojaviti. Istinitost se ovdje odnosi na motiv koji osoba navodi kao razlog djelovanja. Ona se ne od nosi na točnost racionalizirajućeg iskaza kao takvog. Uzmimo jednostavan primjer: ako se netko plaši su sreta s određenom osobom i kao razlog što ne želi iza ći i vidjeti je navodi da pada jaka kiša, onda je to ra cionalizacija. Pravi razlog je njegov strah, a ne kiša. Racionalizirajuća izjava, to jest da kiši, može sama po sebi biti istinita.

16.Negro Digest, 1945.