Ideje u stvari krnje pogled, intui-ciju, iskustvo i stvarnost kao cje-linu. Riječi vam ne mogu pružiti stvarnost. Pjesnici, slikari, misti-ci, i veliki filozofi, svi su oni vi-djeli mig te istine. Za stvarnost nema riječi jer čim upotrijebim neku riječ, vraćamo se na poj-move.  I ako ne možete izraziti ovu stvarnost koja je dostupna vašim čulima, kako ćete onda izraziti nešto što se ne može vidjeti okom ni čuti uhom? Kako netko može naći riječi kojima bi se izrazila Božja stvarnost? Želio  bih vas dovesti do ovoga: svje-snost stvarnosti koja se nalazi oko vas. Svjesnost znači gledanje, promatranje onoga što se događa u vama i oko vas. “Događa se” je prilično točan izraz: drveće, tra-va, cvijeće, životinje, stijena, cje-lokupna stvarnost se giba. Treba je promatrati, gledati je. Kako je za čovjeka važno da promatra ne samo sebe, već svu stvarnost. Je-ste li vi zarobljeni svojim pojmo-vima? Želite li se probiti van iz svojeg zatvora? Gledajte onda, promatrajte, provedite sate u pro-matranju. Što treba gledati? Bilo što? Lica ljudi, oblike drveća, pti-cu u letu, hrpu kamenja, gledajte kako raste trava. Dođite u dodir sa stvarima, gledajte ih. Ima nade da ćete se tada osloboditi tih krutih shema koje smo svi razvili, iz kojih nam se nameću naše misli i riječi. Tada ćemo, nadajmo se, vidjeti. Što ćemo vidjeti? Ono što smo odabrali nazivati realnošću, sve ono što se nalazi s onu stranu riječi i pojmova. Ovo je duhovna vježba - povezana je sa duhovno-šću - povezana je s oslobađanjem iz vašeg kaveza, iz robovanja poj-movima i riječima. Kako je to tu-žno ako proživimo život a nikada ga ne vidimo djetinjim očima. To ne znači da bi pojmove trebalo potpuno odbaciti jer su nam dra-gocjeni. Iako počinjemo bez njih, pojmovi imaju vrlo pozitivnu fun-kciju. Zahvaljujući pojmovima  ra

-zvijamo svoju inteligenciju. Ni-smo pozvani na to da postanemo djeca, nego kao djeca. Moramo pasti s razine nevinosti i biti izba-čeni iz raja, moramo razviti svoje “ja” i “pripadajuće” tim pojmovi-ma. Ali onda se moramo vratiti u raj. Moramo ponovno biti otku-pljeni. Moramo odbaciti starog čovjeka, staru narav, uvjetovani ja, i vratiti se na razinu djeteta, ali ne tako da budemo djeca. Kada krenemo u život, stvarnost gleda-mo s čuđenjem, ali to nije inteli-gentno čuđenje mistika, već neu-obličeno čuđenje djeteta. Kada razvijemo jezik i riječi, čuđenje umire i nadomješta se dosadom. Onda ćemo se, ako imamo sreće, ponovno vratiti čuđenju.

Anthony de Mello - SVJESNOST

Iznenada sam postao svjestan drugog svijeta ljepote i tajnovi-tosti, kakvog nikada nisam ni zamišljao, osim u poeziji. Bijaše kao da sam prvi put počeo gledati i mirisati i slušati. Svijet mi se ukazao, kao što ga Wordsworth opisuje u "slavi i svježini sna". Prizor divlje ruže koja raste u živici, miris cvjetova lipe kojeg sam iznenada osjetio vozeći se biciklom na brežuljak, doživio sam kao blagoslove s drugog svijeta. Ali nisu se samo moja osjetila probudila. Doživio sam preplavljujući osjećaj u nazočno-sti prirode, posebno navečer. Za mene je priroda počela poprimati osobine svetosti. Prilazio sam joj s osjećajem gotovo religioznog stra-hopoštovanja i, u smiraju koji se javlja prije zalaska sunca, ponovo sam osjećao nazočnost jedne go-tovo neshvatljive tajnovitosti. Poj ptica, oblik stabala, boje sunčevog zalaska, bijahu mnogi znaci ove nazočnosti, a činilo se da me ona privlači k sebi. . . Iskustvo ove vrste vjerovatno uopće nije neuo-bičajeno, osobito u ranoj mladosti. Nešto se iznenada probije u naš život i uznemiri njegov uobičajeni obrazac, a mi se moramo početi prilagođavati novoj vrsti bivanja. To se iskustvo može doživjeti, kao što sam ga ja doživio, kroz prirodu ili poeziju, ili kroz umjetnost i glazbu; ili može doći u pustolovini letenja ili tijekom planinarenja, ili tijekom rata; ili se može pojaviti kada smo jednostavno zaljubljeni, ili kroz neku očiglednu nesreću, bolest, smrt prijatelja, iznenadni gubitak bogatstva. Sve što probija kolotečinu svakodnevnog života može biti nosilac ove poruke duši. Ali kako god se dogodilo, to je kao da je podignut veo, i mi po prvi put sagledavamo da pripada-mo drugom svijetu, da postojanje ima još jedan vid. . . Na trenutak svoj život sagledavamo u njego-voj pravoj perspektivi, u odnosu prema vječnost. Slobodni smo od protoka vremena, i vidimo djelić vječnog poretka koji je u njego-vom temelju. Više nismo odvo-jeni pojedinci u sukobu sa svojom okolinom; dio smo cjeline, djelo-vi sveopćeg sklada. 

Bede Griffiths 1906 -1993

Ako su vrata percepcije bila oči-šćena, sve će čovjeku izgledati kako doista i jeste, beskonačno.

William Blake 1757-1827

Jednog dana izbrisao sam sve pojmove iz glave. Odustao sam od svake želje. Odbacio sam sve riječi kojima sam oblikovao misli i ostao nepomičan. Osjećao sam se pomalo čudno - kao da sam bio nošen u nešto, ili kao da sam do-dirnuo neku meni nepoznatu silu. . . . i zip! Ušao sam. Granice mog fizičkog tijela su se izgubile. Imao sam kožu, razumije se, ali sam osjetio da stojim usred kozmosa. Govorio sam ali su mi riječi izgubile značenje. Vidio sam ljude kako mi prilaze, ali svi su oni bili isti čovjek. Svi su bili ja osobno! Nikada nisam poznavao ovaj svi-jet. Vjerovao sam da sam bio stvo-ren, ali sad moram promjeniti mi-šljenje: ja nikada nisam bio stvo-ren; bio sam kozmos; nikakav individualni gospodin Sasaki nije postojao. Sokei-en Sasaki - zen majstor - iz "The Transcendental World", 1954

Pitanje: Da li je tvoj svijet ispu-njen stvarima i ljudima kao i moj? - Maharaj: Ne, ispunjen je sa mnom. - P: Ali da li vidiš i čuješ kao mi? - M: Da, čini se da vidim i čujem i govorim i djelujem, ali meni se to jednostavno događa, kao što se tebi događaju probava ili znojenje. - P: Ako si ti svijet, kako možeš biti svjestan toga svijeta?  -  M: Svijest i svijet pojavljuju se i nestaju zajedno, budući su to dva vida istog stanja. . . . Sve dok postoji um, postoje i tvoje tijelo i svijet. Um je stvorio tvoj svijet, i taj je svijet subje-ktivan, ograničen umom, djelomi-čan, privremen, osoban, i visi na niti sjećanja. - P: Takav je i tvoj svijet? - M: A, ne. Ja živim u svijetu stvarnosti, dok je tvoj svijet zamišljanja. Tvoj je svijet osoban, ne možeš ga dijeliti, intiman i tvoj vlastiti. Nitko ne može ući u njega, vidjeti kao što ti vidiš, čuti kao što ti čuješ, osjećati tvoje osjećaje i misliti tvoje misli. U svome si svijetu doista osamljen, zatvoren u svoj san koji se neprestano mijenja, a za koji ti misliš da je život. Moj je svijet otvoren svijet, pripada svima, svima je pristupačan. U mome svijetu postoje zajedništvo, uvidi, ljubav i prava kvaliteta; pojedinac je potpunost. Svi su jedno, i Jedno je sve. P: Kako znaš da si u vrhunskome stanju?

M: Stoga što sam u njemu. To je jedino prirodno stanje. - P: Možeš li ga opisati? - M: Samo u nega-tivnim pojmovima, kao što su ne-uzrokovan, nezavisan, neodno-san, nepodijeljen, nesastavljen, ne -pokolebljiv, neupitan, nedostižan putem napora. . . A ipak je moje stanje vrhunski aktualno, stoga je moguće, shvatljivo, dosežno. 

Nisargadatta Maharaj - I AM THAT

Umjetnost življenja nije laka umjetnost, ali sigurno to je najva-žnija i općenito najviše praktici-rana umjetnost od svih umjetno-sti. Istina, neki ljudi su sretniji od drugih, ali sretni nisu uvijek naj-sretniji. Nema života koji ne pruža užitak, ljepotu, prekrasne izazove i mnoge nagrade - ako znaš kako ugrabiti svoje prilike. Mnogi ljudi pokušavaju naučiti slikati, pisati i mnoge druge važne i manje važne vještine, ali oni ne pokušavaju naučiti kako živjeti. . .

George Mikes

 HOW TO BE A GURU, 1984

Svjesnost u tebi i svjesnost u meni, naizgled dvoje, stvarno jedno, traži jedinstvo i to je ljubav.  Nisargadatta Maharaj

Najveća greška čovjeka je da misli da je po prirodi slab, da je po prirodi zao. Što je slabo i zlo, to su njegove navike, njegove želje i misli, ali ne i on sam. 

Ramana Maharshi 1879-1950

Nitko ne zna što sve može dok ne pokuša.  Pubilije Sirus

Nitko ne određuje da čovjek mora biti uhvaćen u prostoru i vremenu. Sam je tako odlučio. Da nije, mogao bi isto tako postojati u vječnosti. Ajra Miška  -  DODIR VJEČNOSTI - Pripovjest anđela Christophera Tragiusa, 1993

Vrijeme je beskonačno, mada je ograničeno, a vječnost se nalazi u sadašnjem trenutku koji je usječen između prošlosti i budu -ćnosti.  Nisargadatta Maharaj

- Ali samo ono što ti otkriješ kroz svoju vlastitu svjesnost, svoj vla-stiti napor, samo će to biti od trajne koristi za tebe. Sjeti se da ništa što god ti opažaš nije tvoje vlastito. Ništa vrijedno ti ne može doći izvani: to su samo tvoji vlastiti osjećaji i razumijevanje koje je relevantno i otkrivajuće. - -Riječi, koje si čuo ili pročitao, će samo stvoriti slike u tvom umu, ali ti nisi misaona slika. Ti si moć opažanja i akcija iza i iznad slike.

- Kada shvatite da ste vi svjetlost svijeta, vi ćete također spoznati i to da ste vi ljubav svijeta; da znati znači voljeti, a voljeti znači znati. Od svih svojstava ljubavi, ljubav nas samih dolazi prvo. Vaša ljubav prema svijetu je odraz vaše ljubavi prema samom sebi, jer vaš

svijet je vaša vlastita kreacija.

- Budući da se ne može prenijeti riječima, istina čeka da je iskusiš.

- Riječi ti mogu prenijeti samo ideju, ali ideja nije iskustvo.

- Sve dok nisi u miru, ne možeš vidjeti ono što je istinito. Miran um od presudne je važnosti za ispravnu percepciju, a ona je neo-phodna za samo-ostvarenje.

- Sve dok se poistovjećuješ s tijelom i umom, morat ćeš patiti. Shvati da nisi ovisan o njima i postani sretan. Kažem ti, to je tajna sreće. Uvjerenje da tvoja sreća ovisi o stvarima i ljudima nastalo je kao posljedica neznanja o tvojoj pravoj prirodi. Mudrost je spoznaja da ti za sreću nije potre-bno ništa drugo osim znanja o sebstvu.  Nisargadatta Maharaj

Iz religioznih zapisa i preostalih spomenika poe­zije i likovnih umje

-tnosti je jasno da su, u većini raz­doblja i na većini mjesta, ljudi pridavali više važnosti unutra-šnjem pejzažu nego objektivnoj stvarnosti, osje­ćali da ono što vi-de zatvorenih očiju posjeduje du­hovno veći značaj od onog što su vidjeli otvorenih očiju. Razlog?

Prepoznatljivost dovodi do prezi-ra, a kako preživjeti je problem koji se po važnosti kreće od kroni-čno zamornog do mučnog.

Vanjski svijet je ono u čemu se budimo svakog jutra u životu, mjesto u kome, htjeli ili ne, mora-mo pokušavati zaraditi za život.

U unutarnjem svijetu nema ni rada ni mono­tonije. Posjećujemo ga sa-mo u snovima i sanjarenji­ma, a njegova neobičnost je takva da nikada dva puta uzastopce ne naiđemo na isti svijet. Zar je ču-dno, sto­ga, što su ljudska bića u svojoj potrazi za božanskim obi-čno više voljela gledati unutra!

Obično, ali ne uvijek. U svojoj umjetnosti ništa manje nego u svo­joj religiji, taoisti i zen-budisti su gledali dalje od vizi­ja u Pra-zninu, a kroz Prazninu u "deset ti-suća stvari" objektivne stvarnosti.  Zbog svoje doktrine o utjelov­lje-noj Riječi, kršćani su trebali, od početka, biti spo­sobni zauzeti sli-čan stav prema univerzumu oko sebe. Ali, zbog doktrine Pada, bilo im je veoma teško to učiniti.

. . . Samo srednji plan i ono što se može nazvati dalj­nim krupnim planom strogo su ljudski. Kad gledamo veoma blizu ili veoma daleko, čovjek ili potpuno ne­staje ili gubi primat. Astronom gleda još dalje od Sung slikara i vidi još manje od ljudskog života. Na drugom kraju ljestvice fizičar, ke-mičar, fiziolog tragaju za kru-pnim planom-staničnim krupnim planom, mole­kularnim, atomskim i subatomskim. Od onog što je, na šest metara, čak i na dohvat ruke, izgledalo i zvuča­lo kao ljudsko biće, ne ostaje ni traga.

Nešto analogno tome događa se kratkovidnom umjetniku i sretnom ljubavniku. U bračnom zagrlja­ju osobnost se istopi; pojedinac (to je stalna tema Lawrence-ovih pjesa-ma i romana) prestaje biti on sam i postaje dio ogromnog neosobnog univerzuma.

A tako biva i s umjetnikom koji odabire koristiti svoje oči na blizi-nu. U njegovom radu čovječanstvo

stvo gubi svoj značaj, čak potpuno nestaje. Umjesto muš­karaca i žena koji izvode svoje fantastične ob-mane pred nebesima, od nas se traži da razmotrimo ljilja­ne, da meditiramo o nezemaljskoj ljepoti "pukih stvari", kad su izdvojene iz svog utilitarnog konteks­ta i pred-stavljene onakve kakve su, same za i po sebi.

Alternativno (ili, na nekom rani-jem stupnju umjet­ničkog razvitka, isključivo), ne-ljudski svijet blizi-ne je prenijet u uzorcima. Ti uzor-ci su većim dijelom apstrahirani iz lišća i cvijeća - ruže, lotosa, trator-ka, palme, papirusa - i razrađeni su, ponavljanjima i vari­jacijama, u nešto što ima moć prijenosa i pod -sjeća na žive geometrije Drugog svijeta.  Aldous Huxley –

VRATA PERCEPCIJE, 1954