POGLAVLJE 2

IDEALI

Bio jednom mali polarni medvjed koji je pitao svoju majku: "Je

li moj tata bio također polarni medvjed?" "Naravno, tvoj tata je bio polarni medvjed."

"Ali", nastavio je maleni nakon nekog vremena, "mama, je li i moj djed bio polarni medvjed?"

"Da, i on je bio polarni medvjed."

Vrijeme je prolazilo, a mali je opet pitao svoju majku: " A što je s mojim pradjedom? Je li i on bio polarni medvjed?"

"Da, bio je. Ali zašto pitaš?" "Zato jer se smrzavam."

Osho, rekli su mi da je moj otac bio polarni medvjed, rekli su mi da je to bio i moj djed i pradjed. Ali ja se smrzavam. Kako to mogu promijeniti?

Ja slučajno znam svoga oca i djeda. Slučajno znam i svoga pradjeda. I oni su se smrzavali. A njihove su im majke pričale iste priče - da je njihov otac bio polarni medvjed, da je to bio i njihov djed i pradjed.

Ako se smrzavate, smrzavate se! Te vam priče neće pomoći. To jednostavno dokazuje da se i polarni medvjedi smrzavaju. Pogledajte stvarnost, nemojte živjeti u tradiciji, ne vraćajte se u prošlost. Ako se smrzavate, smrzavate se. A to uopće nije nikakva utjeha da ste polarni medvjed.

Čovječanstvo je dobivalo takve utjehe. Kad umirete, umirete. Netko dođe i kaže vam:

"Ne boj se, duša je neumrla." No vi umirete.

Čuo sam jednu priču o nekom Židovu koji je pao na cesti i umirao, srušio se zbog srčanog udara. Skupila se gomila ljudi pa su tražili neke religiozne ljude, nekoga religioznog čovjeka, nekog svećenika, jer čovjek je umirao. Pojavio se katolički svećenik, ne znajući o komu se radi. Približio se umirućem čovjeku i pitao ga: "Vjeruješ li? Izjavljuješ li da vjeruješ u trojstvo - u Boga oca, u svetog duha i sina Isusa Krista?"

Umirući čovjek je otvorio oči i rekao: "Ja umirem, a on govori u zagonetkama. Što ću s

njima?"

Čovjek umire, a vi ga tješite da je duša neumrla. Te utjehe nisu nikakva pomoć. Netko je u nevolji, a vi mu kažete: "Ne budi jadan, to je samo psihološki." Kako to pomaže? Vi ga time činite još jadnijim. Te teorije ne pomažu mnogo. One su izmišljene da utješe i prevare.

Ako se smrzavate, smrzavate se! Umjesto da pitate je li vaš otac bio sjeverni medvjed, vježbajte! Skačite, trčite, radite dinamičnu meditaciju i nećete se smrzavati, obećavam vam. Zaboravite sve o svom ocu, djedu i pradjedu. Slušajte samo svoju stvarnost Ako se smrzavate, učinite nešto. A nešto se uvijek može učiniti. Ali to nije način, na krivom ste

tragu. Možete i dalje ispitivati i naravno, jadna vas majka tješi i dalje. Pitanje je prekrasno, vrlo je važno, ima nevjerojatnu važnost. Tako čovječanstvo trpi. Poslušajte one koji trpe. Pogledajte problem i nemojte pokušati naći nikakva rješenja izvan problema. Gledajte ravno u problem i uvijek ćete ondje naći rješenje. Pogledajte pitanje, ne tražite odgovor.

Na primjer, možete i dalje pitati: "Tko sam ja?" Možete otići kršćaninu i on će vam reći: "Ti si sin Božji i Bog te vrlo voli." Bit ćete zbunjeni jer kako vas Bog može voljeti?

Neki svećenik je rekao Mula Nasruddinu: "Bog te vrlo voli."

A on je odgovorio: "Kako me može voljeti? On me ni ne poznaje!"

A svećenik je odgovorio: "Zato te i može voljeti. Mi te znamo pa te ne možemo voljeti

-   preteško je!"

Ili pođete do hinduiste i postavite mu isto pitanje, a on kaže da ste vi Bog sam. Ne sin Božji, već Bog sam. Ali vas i dalje boli glava, vi imate migrenu i vrlo ste zbunjeni, kako Bog može imati migrenu? I to ne rješava vaš problem.

Želite li postaviti pitanje: "Tko sam ja?" nemojte ići nikomu. Sjedite tiho i pitajte se duboko u svom srcu. Neka pitanja odjekuju. Ne verbalno. Egzistencijalno, neka pitanje bude ovdje poput strelice koja probada vaše srce: "Tko sam ja?" Pitajte i dalje.

I ne žurite se odgovoriti, jer ako odmah odgovorite na njega, taj je odgovor došao od nekoga drugog - od nekog svećenika, političara, iz neke tradicije. Ne odgovarajte iz svoje memorije, jer vaša je memorija sva posuđena. Vaša je memorija poput kompjutora, mrtva je. Ona nema nikakve veze sa znanjem. Ona je unijeta u vas. I zato kad pitate: "Tko sam ja?" a vaša memorija kaže: "Ti si velika duša!", pazite! Nemojte upasti u zamku. Samo odbacite sve to smeće, sve je to besmisleno.

Samo i dalje pitajte: "Tko sam ja? ... Tko sam ja?... Tko sam ja'" Jednoga ćete dana vidjeti da je i pitanja nestalo. Samo je čežnja ostala: "Tko sam ja?" Ne pitanje, zaista, nego čežnja - cijelo vaše biće je uzbuđeno od čežnje da sazna: "Tko sam ja?"

I jednog ćete dana vidjeti, čak ni vi ne postojite, postoji samo ta čežnja. I u tom intenzivnom, strastvenom stanju vašega bića, iznenada ćete shvatiti da je nešto eksplodiralo. Iznenada ćete se naći licem u lice sa sobom, i znat ćete tko ste.

Nema načina da pitate svog oca: "Tko sam ja?" Ni on sam ne zna tko je. Nema smisla da to pitanje postavite svom djedu ili pradjedu. Nemojte ništa pitati. Ne pitajte ni majku ni društvo, ne pitajte kulturu ni civilizaciju.

Pitajte svoju najdublju srž.

Želite li doista saznati odgovor, uđite u sebe i iz toga unutarnjeg iskustva dogodit će se

promjena.

Vi pitate kako to možete promijeniti. Vi to ne možete promijeniti. Najprije se morate

suočiti sa svojom stvarnošću, a sam taj susret, promijenit će vas.

Neki izvjestitelj pokušavao je od jednoga vrlo starog čovjeka iz doma za stare ljude

koji je uzdržavala država, dobiti priču koja bi zanimala ljude.

"Oče", pitao je drski reporter, "kako biste se osjećali da iznenada dobijete pismo kojim vas obavještavaju da vam je neki već zaboravljeni rođak ostavio pet milijuna dolara?"

"Sine", stigao je polagano odgovor, "ja bih i dalje imao devedeset četiri godine."

Jeste li shvatili? Star čovjek kaže: "Imat ću devedeset četiri godine čak i onda kad dobijem pet milijuna dolara. Sto ću s njima? I dalje ću imati devedeset četiri godine."

Ne pomaže vam ništa što kaže Buddha, Mahavira ili Krist. Vi se smrzavate. Imate i dalje devedeset četiri godine. Čak da vam se sve znanje svijeta ulije u glavu, ono vam neće pomoći - vama je ipak hladno, imate i dalje devedeset četiri godine. Ako se u vama ne pojavi neko iskustvo, neko vitalno iskustvo koje će transformirati cijelo vaše biće i vi

postanete opet mladi, pa živnete, ništa osim toga nije vrijedno.

Zato ne pitajte druge. To je prva lekcija koju trebate naučiti. Pitajte sebe. I tada zapamtite - zato jer su drugi već odgovorili na to pitanje, ti će vam se odgovori pojaviti. Izbjegavajte ih. Pitanje je vaše i zato vam ničiji odgovor neće pomoći.

Pitanje je vaše i zato i odgovor mora biti vaš. Buddha je pio i više nije bio žedan. Isus je pio i bio je u ekstazi. Ja sam pio, ali kako će to zadovoljiti vašu žeđ? Vi morate sami piti.

Jednom su molili nekoga velikog sufi mistika da dođe na dvor da bi se pomolio za dvorjane. Mistik je došao, ali je odbio moliti se, već je rekao: "To je nemoguće, kako da

se molim za vas? Nekoliko je stvari koje čovjek mora sam učiniti. Na primjer, želite li ljubiti ženu, morate to sami učiniti. Ja to ne mogu učiniti za vas. Ili ako želite obrisati nos, morate to sami učiniti, ja ne mogu za vas obrisati svoj nos, to vam ne bi pomoglo.

Tako je i s molitvom. Kako se mogu moliti za vas? Molite se vi, ja ću se moliti za sebe."

I on sklopi oči i udubi se u molitvu.

To je ono što mogu ja učiniti. Za mene je problem nestao, ali nije nestao zato jer su mi oni drugi odgovorili. Nisam nikoga ništa pitao. Zapravo, da budem iskren, sve što sam učinio bilo je da se ne obazirem na odgovore koje su mi drugi dali.

No ljudi vam i dalje daju savjete. Oni su vrlo iskreni u svojim savjetima. U drugim stvarima možda i nisu iskreni, ali u savjetima su vrlo iskreni, veliki su. Pitali ih vi ili ne, oni vam i dalje savjetuju.

Savjet je jedina stvar koja se tako mnogo daje, a nikad se ne prima. Nitko ne prihvaća

savjete.

Čuo  sam  priču  o  dvojici  pijanaca  koji  su  boravili  pod  drvetom.  Jedan  je  rekao:

"Nastanio sam se u ovoj državi jer nikad nisam poslušao ničiji savjet."

A drugi je rekao: "Brate, a ja sam ovdje zato jar sam slušao svačiji savjet,"

Putovati trebate sami.

Smrzavate se, znam! Jadni ste, i to znam. Ali ja vas ne mogu utješiti. I ne vjerujem u utjehu jer svaka utjeha ionako samo odgađa ono što se treba dogoditi. Majka kaže medvjediću: "Da, tvoj otac je bio polarni medvjed!" Neko vrijeme medvjedić je pokušavao ne smrzavati se jer pretpostavlja se da polarnim medvjedima nije zima. Ali

nije pomoglo. On ponovno upita: "Majko, moj djed je također bio polarni medvjed?" On

pokušava saznati, je li nešto od onoga što je naslijedio pošlo krivim putem pa se zato smrzava.

A majka kaže: "Da, tvoj djed je također bio polarni medvjed." Medvjedić ponovno pokušava da mu ne bude hladno. Ali hladnoća se ne može promijeniti. Može se malo odgoditi, ali hladnoća se opet javi. Stvarnost se ne može izbjeći.

Ne pomaže nikakvo teoretiziranje. Zaboravite teorije, poslušajte činjenice. Jadni ste? Tada se morate suočiti sa svojim jadom. Ljuti ste? Suočite se s ljutnjom. Osjećate li sklonost prema seksualnosti, zaboravite što drugi kažu o njoj, pogledajte sami toj činjenici u oči. To je vaš život, vi ga morate živjeti. Ne posuđujte ništa od drugih. Nikad

nemojte biti drugorazredni. Bog voli ljude koji su originalni. Nije poznato da je ikad

volio duplikate. Budite samo originalni, budite jedinstveni, budite individualist, budite

ono što jeste i suočite se s vašim problemom.

Želim vam reći samo jedno: u vašem problemu nalazi se skriveno rješenje. Problem je samo sjeme. Ako ga dulje istražujete, rješenje će se samo javiti. Vaše neznanje je sjeme. Spustite li se u sebe, iz njega će procvasti znanje. Vaše drhtanje, vaše smrzavanje je problem. Udubite se u taj problem pa će iz njega niknuti toplina.

Zapravo, sve ste dobili - i pitanje i odgovor, i neznanje i znanje. Samo se trebate udubiti u sebe. (7)

Ekstaza: zaboravljeni jezik, Poglavlje 4

Čini mi se da ljudska bića osjećaju kako nije dovoljno biti ono što jesi. Zašto se većina ljudi osjeća prisiljenima da dostigne moć, ugled i ostalo, umjesto da budu jednostavna ljudska bića?

To je komplicirano pitanje koje ima dvije strane i obje treba razumjeti. Prije svega, vaši vas roditelji, učitelji, susjedi i društvo nikad nisu prihvatili onakve kakvi jeste. Svatko je pokušavao popraviti vas, učiniti vas boljima. Svatko je ukazivao na vaše pogreške, mane, na vaše slabosti i zablude, na vaše krive korake kojima je svako ljudsko biće sklono. Nitko nije naglašavao vašu ljepotu, nitko nije naglašavao vašu inteligenciju, vašu veličinu.

Velik je dar i to što ste živi, ali nitko vam nikad nije rekao da budete zahvalni. Naprotiv, svi su mrzovoljni i žale se. Ako se sve što vas okružuje od samog početka nastavlja i dalje, pokazujući vam da niste ono što biste trebali biti, stavljajući pred vas visoke ideale koje morate slijediti i koje morate ostvariti, dok vašu duhovnost nikad ne hvale.

Ono što se hvali je vaša budućnost - možete li postati ugledni, moćni, bogati, možete li postati velik intelektualac, slavan na neki način, ali ne da postanete nitko.

Neprestani zahtjevi protiv vas stvorili su u vama ovu ideju: Nisam dovoljno dobar onakav kakav jesam, nešto mi nedostaje. Morao bih biti negdje drugdje, a ne ovdje. To nije mjesto na kojem bih trebao biti. Trebao bih biti negdje na višem položaju, na

moćnijem, istaknutijem, na položaju koji se više poštuje, koji je poznatiji.

To je pola priče - koja je neugodna, koja se ne bi smjela dogoditi. Ona se jednostavno mora otkloniti, ako su ljudi imalo inteligentni kad je u pitanju kako postati dobra majka, otac, učitelj.

Nemojte kvariti dijete. Morate mu pomoći da njeguje osjećaj za svoje samopoštovanje, da prihvati samoga sebe, morate mu pomoći da se ti osjećaji razvijaju. U protivnom, vi

postajete prepreka za njegov rast. To je teško ali i jednostavno. Može se zanemariti jer je tako jednostavno i logično vidjeti da vi niste odgovorni za ono što jeste. To je način na koji vas je priroda stvorila. Čista je glupost plakati zbog prolivena mlijeka.

Ali drugi dio priče je nevjerojatno važan. Čak ako se uklone ti zahtjevi i vaš um postane posve prazan, još uvijek ćete osjećati da niste dovoljno dobri. No to će biti posve drukčije iskustvo. Riječi će biti iste, ali iskustvo drukčije.

Vi niste dovoljno dobri jer možete biti i bolji. Više se neće pitati kako da postanete

slavni, poštovani, moćni i bogati. Sve to neće više biti vaša briga. Vi ćete se brinuti samo kako da budete sjeme. Ne rađate se kao drvo, već kao sjeme i morate narasti do cvjetanja.. To cvjetanje bit će vaše zadovoljstvo, vaše ispunjenje.

Cvjetanje nema nikakve veze s moći, nama nikakve veze s novcem ni s politikom. Ono se tiče isključivo samo vas. Ono simbolizira individualni rast. I zbog toga, svako drukčije

usmjeravanje postaje preprekom, smetnjom, to je pogrešno korištenje prirodne težnje za rastom.

Svako se dijete rađa s težnjom da naraste i postane njegovano, mlado biće puno ljubavi, suosjećanja i mira, koje će se radovati samom sebi. Nije riječ o natjecanju, čak

niti o uspoređivanju s drugima.

Ali prvi pogrešni zahtjevi odvlače vas na pogrešan put jer poticaj da postanete bolji, da se proširite, društvo koristi za svoje osobne interese. Ono vas odvraća od prave stvari i ispunjava vaš duh tako da mislite kako će vam taj poticaj donijeti više novca, da taj poticaj znači da morate svuda biti na vrhu - u obrazovanju, u politici. Gdjegod  se nalazite, morate biti na vrhu, a ako tako ne bude, osjećate da ne radite dobro, osjećate duboki kompleks inferiornosti.

Cijelo to usmjeravanje stvara kompleks inferiornosti jer društvo želi da vi postanete superiorni, superiorniji od drugih. Ono vas uči natjecanju, uči vas da uspoređujete sebe s drugima.

Ono vas uči nasilju i borbi. Uči vas da put nije važan, važan je kraj, cilj je uspjeh.

A to se lako može postići jer vi ste već rođeni s poticanjem da rastete, s poticanjem da budete negdje drugdje. Sjeme mora dugo putovati da bi postalo cvijet. To je cijelo hodočašće. A poticaj je prekrasan. Dala vam ga je sama priroda. Ali sve do sada društvo je bilo vrlo razborito, ono je odvraćalo, skretalo, usmjeravalo vaše prirodne instinkte u svoju društvenu korist.

Ovo su dvije stvari koje vam daju osjećaj da - gdjegod se nalazite, nešto će vam nedostajati, morate nešto dobiti, morate postići pobjedu, morate se popeti još više.

Sada vam je potrebna inteligencija da vam objasni koji je vaš prirodni poticaj i kamo vas društvo usmjerava. Presijecite društveno usmjeravanje, sve je to glupost, kako bi priroda ostala čista, nezagađena. A priroda je svuda intelektualistička.

Vi ćete narasti i procvjetati, možda postanete cvijet ruže. Netko drugi će narasti i postati  neven.  Vi  nećete  biti  ništa  superiorniji  jer  ste  cvijet  ruže,  niti  onaj  drugi

inferiorniji jer je cvijet nevena. Oboje ste procvjetali, u tome je stvar i to cvjetanje daje vam duboko zadovoljstvo. Sve frustracije su nestale, sve napetosti nestaju, a vama zavlada duboki mir, mir koji nadilazi svako shvaćanje. Ali najprije morate posve presjeći

društvene gluposti, inače će vas one posve skrenuti s vašeg puta.

Morate biti bogati, ali ne imućni. Bogatstvo je nešto drugo. Prosjak može biti bogat, a vladar može biti siromašan. Bogatstvo je kvaliteta postojanja.

Aleksandar Veliki susreo se s Diogenom koji je bio pravi prosjak, koji je imao samo jednu svjetiljku - to je bilo sve što je imao. Njegova je svjetiljka bila upaljena cijeli dan. Bilo je očito da se ponaša na čudan način. Čak ga je Aleksandar morao pitati: "Zašto tvoja svjetiljka gori i danju?"

Diogen ju je podigao, pogledao Aleksandra u lice i rekao: "Tražim pravog čovjeka danju i noću, ali ga ne mogu naći."

Aleksandar se zaprepastio da goli prosjak kaže tako nešto njemu, vladaru svijeta. Ali je primijetio da je Diogen tako prekrasan u svojoj golotinji. Oči su mu bile mirne, riječi su imale takav autoritet, a njegova je prisutnost bila tako umirujuća, smirena i blaga da se

Aleksandar osjetio povrijeđen, nije mu mogao vratiti milo za drago. Prisutnost toga

čovjeka bila je tako snažna da je Aleksandar uz njega izgledao kao prosjak. Zapisao je u svoj dnevnik: "Prvi put sam osjetio da bogatstvo znači nešto drugo, a ne imati novac. Vidio sam bogata čovjeka."

Bogatstvo je vaša autentičnost, iskrenost, vaša istina, ljubav i kreativnost, vaš senzibilitet i meditativnost. To je vaš pravi imetak.

Društvo  je usmjerilo vašu glavu prema  svjetovnim stvarima i vi ste posve zaboravili

da vam je glava skrenuta. Sjećam se jedne priče koja se doista dogodila.

U Indiji se neki čovjek vozio na motoru. Bilo je vrlo hladno i zato je stavio svoj kaput preko prsiju. Vjetar je snažno udarao u njega. Sa suprotne strane ceste jurio je na svom motoru neki sardar1. Sardari su vrlo jednostavni ljudi.

Nije mogao vjerovati svojim očima kad je vidio tko mu juri u susret jer je mislio da je

onaj čovjek okrenuo glavu prema natrag.

Vrlo se uplašio pa se sa svojim motorom sudario s tim jadnim čovjekom koji je pao s motora i onesvijestio se. Sardar ga je pozorno pogledao i pomislio: "Bože moj, što mu se dogodilo? Grad je daleko, bolnica je također daleko, ali nešto se mora učiniti."

Sardari u Indiji su vrlo snažni ljudi. A jedan čovjek ležao je bez svijesti i zato je on na silu okrenuo njegovu glavu, da bude u skladu s kaputom. Upravo u tom trenutku stigla je policija. Pitali su što se dogodilo.

Čovjek je odgovorio: "Došli ste u pravo vrijeme. Pogledajte tog čovjeka! Pao je sa

svog motora." Policajac je pitao je li živ ili mrtav.

Sardar je odgovorio: "Bio je živ, dok mu je glava bila u krivom položaju. Kad sam mu

glavu okrenuo u pravi položaj, prestao je disati. Vrlo čudan momak!"

Policajci su rekli: "Tebe je zanimala samo glava. Nisi primijetio da je kaput bio okrenut, a ne glava!"

Sardar je odgovorio: "Mi smo siromašni i jednostavni ljudi. Nikad nisam vidio čovjeka koji zakopčava kaput na leđima. Mislio sam da se nešto dogodilo. On je disao premda je bio bez svijesti. Okrenuo sam mu glavu, bilo mi je to teško učiniti, ali kad hoću nešto učiniti, onda to i izvršim. Okrenuo sam mu glavu točno onako da bude u skladu s kaputom. Tada je prestao disati. Jadan čovjek!"

1 sardar- naziv za Sikka iz poštovanja

Neki ljudi okreću i vašu glavu i vaš um na mnogo načina, prema svojim idejama o tomu kakvi trebate biti. To ne čine u lošoj namjeri. Vaši roditelji su vas voljeli, vaši su vas učitelji voljeli, vaše je društvo željelo da postanete netko. Njihove su namjere bile dobre, ali njihovo shvaćanje nije bilo u redu. Oni su zaboravili da vi ne možete pretvoriti grm nevena u grm ruža i obratno.

Sve što možete učiniti jest da ruži ponavljate da mora postati veća, ljepših boja, mirisnija. Morate joj dodavati sve kemikalije potrebne da transformiraju boju i miris - dat ćete joj gnojivo, pravu zemlju, zalijevati je u prvo vrijeme, ali ne možete učiniti da u grmu ruže izrastu lotosi.

Ako počnete grm ruže uvjeravati da mora postati lotosov cvijet - a naravno, cvjetovi lotosa su veliki i lijepi - krivo ga usmjeravate. To će pomoći grmu samo da nikad u njemu ne procvjetaju lotosi. Sva će njegova energija biti usmjerena u krivom smjeru pa grm neće moći procvjetati ni ružama, jer odakle mu energija za ruže? A kad neće biti ni lotosa ni ruža, taj će se jadan grm osjećati praznim, frustriranim, jalovim i bezvrijednim.

A to se događa i ljudima. Sve u "dobrim namjerama" ljudi vas krivo usmjeravaju. U jednom boljem društvu u kojem ljudi imaju više razumijevanja, nitko vas neće pokušati mijenjati. Svatko će vam pomagati da budete ono što jeste, a imati vlastiti ja najveće je bogatstvo na svijetu. Biti ono što jeste dovoljno je da budete ispunjeni. Sve to može vašem životu dati smisao i važnost. Ako samo budete ono što jeste, ako se samo budete razvijali prema vlastitoj prirodi, to će pomoći ispunjenju vaše sudbine.

Dakle, poticanje nije loše, ali bilo je usmjereno prema krivim stvarima. Morate biti na oprezu da nitko s vama ne manipulira, bez obzira kako dobre njegove namjere bile. Morate sami sebe spasiti od takozvanih dobronamjernih ljudi, od dobročinitelja koji vas neprestano savjetuju da učinite ovo ili ono. Samo ih slušajte i zahvalite im jer oni ne misle zlo, ali zlo je ono što se dogodi.

Poslušajte jedino svoje srce jer ono je vaš najbolji učitelj.

Na stvarnom životnom putovanju vaša vlastita intuicija vaš je jedini učitelj.

Jeste li pogledali što znači riječ intuicija? Znači isto što i poučavanje. Poučavanje vam daju učitelji, dakle ono dolazi izvana. Intuicija je dar vaše prirode, ona izvire iz vas. Vi imate svog vođu u sebi. Samo s malo hrabrosti, nikad se nećete osjećati bezvrijednima. Možda nećete postati predsjednik države, možda nećete postati premijer, niti Henry Ford. Ali to nije ni potrebno. Možda postanete prekrasna pjevačica ili poznati slikar. I nije važno što ćete učiniti... Možda postanete glasoviti postolar.

Kad je Abraham Lincoln postao predsjednik Amerike, njegov je otac bio postolar. Cijeli se Senat osjećao prilično zbunjeno zbog činjenice da sin jednog postolara predsjeda najbogatijim ljudima, ljudima koji pripadaju visokom društvenom staležu, onima koji se zbog bogatstva osjećaju superiornijima, jer pripadaju obiteljima čiji korijeni potječu od davnina. Cijeli se Senat na neki način osjećao zbunjeno, ljutito, iritirano. Nitko nije bio sretan što je Lincoln postao predsjednik.

Jedan naročito arogantan čovjek koji je pripadao građanskoj klasi, ustao je prije nego što se Lincoln prvi put obratio Senatu svojim uvodnim govorom i rekao: "Gospodine Lincoln, prije nego bilo što kažete, želio bih vas podsjetiti da ste vi sin jednog postolara." Cijeli se Senat nasmijao. Željeli su poniziti Lincolna. Nisu ga mogli pobijediti, ali su ga mogli poniziti. No teško je poniziti čovjeka kakav je bio Lincoln.

On je odgovorio tom gospodinu: "Neobično sam vam zahvalan što ste me podsjetili na mog oca koji je mrtav. Uvijek ću se sjećati što ste mi rekli. Znam da nikad neću biti tako velik predsjednik, kao što je moj otac bio velik postolar."

Zavladala je mrtva tišina. Bio je to način na koji je Lincoln to prihvatio.

Zatim je nastavio: "Koliko mi je poznato, moj otac je i za vašu obitelj radio cipele. Ako su vam te cipele tijesne i neudobne - premda ja nisam tako dobar postolar, naučio sam zanat od moga oca još u djetinjstvu - mogao bih popraviti vaše cipele. A isto to vrijedi i za sve ostale u Senatu. Ako vam je moj otac napravio cipele koje bi trebalo popraviti i učiniti neke Ispravke, stojim vam uvijek na raspolaganju. Premda je jedno sigurno - nisam tako dobar kao moj otac. On je imao zlatne ruke."

I suze su mu navrle na oči, prisjećajući se svoga velikog oca.

Nije važno što ste: trećerazredni predsjednik ili prvoklasni postolar. Ono što  vas ispunja je osjećaj da volite ono što radite, da u to unosite svu svoju energiju, da ne želite biti nitko drugi, da je to upravo ono što želite biti, da se slažete s prirodom - da je dio koji ste dobili u toj drami prava uloga, da je nećete promijeniti ni za ulogu predsjednika ili vladara. To je pravo bogatstvo, to je prava moć.

Kad bi svi ljudi željeli biti ono što jesu, uskoro biste otkrili da je Zemlja puna moćnih ljudi nevjerojatne snage, inteligencije, razumijevanja i ispunjenja, bili biste puni radosti da ste stigli kući. (8)

Transmisija svjetiljke, Poglavlje 26

Riječ ideal za mene je nečista riječ

Riječ ideal je za mene nečista riječ. Ja nemam ideala, ideali izluđuju čovjeka. Ideali su cijelu Zemlju pretvorili u ludnicu.

Ideal znači da vi niste ono što biste trebali biti. Ideal stvara napetost, zabrinutost, tjeskobu. On čovjeka pretvara u šizofrenika. Ideal je za budućnost, a vi ste u sadašnjosti. I kako možete živjeti ako niste idealni? Najprije budite uzor, a tada počnite živjeti - a to se nikad ne događa. To se ne može dogoditi već po samoj prirodi stvari.

Ideali su nemogući, zato su ideali. Oni vas izluđuju, od njih obolite. Počne osuđivanje,

jer ideali uvijek nedostaju. Stvara se krivnja. Zapravo, to je ono što rade svećenici i političari -oni žele stvoriti krivnju u vama, a za to koriste ideale. To je jednostavan mehanizam. Najprije stvore ideale, a tada se krivnja automatski javlja.

Ako vam kažem da dva oka nisu dovoljna, vi odmah trebate tri oka, trebate otvoriti svoje treće oko. Čitajte Lobsanga Rampu i otvorite svoje treće oko. Vi sada mukotrpno pokušavate to učiniti, na ovaj ili onaj način. Trudite se svim silama, ponavljate neku mantru, ali treće oko se ne otvara. Tada počinjete osjećati krivnju, nešto vam nedostaje,

vi niste prava osoba. Počinjete osjećati depresiju. Trljate treće oko, ali ono se ne otvara.

Čuvajte se svih tih gluposti. Ta dva oka koja imate su prekrasna. A ako imate samo jedno oko, i ono je predivno! Prihvatite se onakvima kakvi jeste. Uopće me ne zanima idealno društvo. Ne zanimaju me ni idealni pojedinci. Ne zanima me ni idealizam. A što se mene tiče, društvo ne postoji. Postoje samo pojedinci. Društvo je samo struktura koja djeluje i misli samo na korist. Na društvo ne možete naići. Jeste li se ikad susreli s

društvom? Jeste li se ikad susreli s čovječnošću? Ili s kršćanstvom, hinduizmom ili islamom? Ne, uvijek se susrećete s pojedincem, stvarnim i homogenim individualcem.

No, ljudi razmišljaju kako unaprijediti društvo, kako ga učiniti idealnim. A ti isti ljudi i sami su postali nevoljni. Bili su veliki smutljivci. Zbog svoga idealnog društva uništili su samopoštovanje ljudi i u svima stvorili osjećaj krivnje.

Svatko je kriv, nitko ne izgleda sretan onakav kakav jest. Možete stvoriti krivnju za svašta - a kad je krivnja jednom stvorena, postajete moćni. Onaj tko stvori krivnju u vama, stječe moć nad vama. Zapamtite tu strategiju - jer samo tada vas on može spasiti krivnje, a vi mu se morate obratiti za pomoć. Svećenik najprije stvara osjećaj krivnje u vama, a tada vi morate doći u crkvu na ispovijed. "Počinio sam ovaj grijeh," i on vam oprašta u ime Boga. Najprije je u ime Boga stvorio u vama osjećaj krivnje, a tada vam u ime Boga oprašta. Poslušajte ovu priču!

Calvina je majka zatekla u ozbiljnom grijehu i odmah ga šalje na ispovijed. "Oče, igrao

sam se sa sobom."

"Zašto si to radio?" Svećenik je bio zaista ljutit i vikao je. "Nisam imao ništa bolje za

raditi."

"Za pokoru moli pet Očenaša i pet Zdravo Marija."

Tjedan dana kasnije, Calvinova majka ga je opet uhvatila u istom poslu i ponovno ga

poslala na ispovijed. "Oče, igrao sam se sa sobom." "Zašto si to radio?"

"Nisam imao ništa bolje za raditi," odgovorio je Calvin.

"Za pokoru moli deset Očenaša i deset Zdravo Marija."

Sljedeći tjedan Calvin je ponovno zgriješio. "Natrag na ispovijed!" povikala je njegova majka. "I ponesi dobrom Ocu ovaj čokoladni kolač."

Čekajući u dugačkom redu na ispovijed, Calvin je pojeo kolač. Na ispovijedi je rekao: "Oče, majka vam je poslala kolač, ali ja sam ga pojeo dok sam vas čekao." "Zašto si to učinio?" pitao je svećenik. "Nisam imao ništa drugo raditi." "Zašto se onda nisi igrao sa sobom?"

Svećenika ne zanima što vi radite, on ima svoj vlastiti interes - svoj kolač od čokolade. A vi možete otići u pakao. Radite što želite, ali gdje je kolač od čokolade? Oni stvaraju osjećaj krivnje, a tada vam opraštaju u ime Boga. Oni vas pretvaraju u grešnike, a tada vam kažu: "Dođite Kristu, on je spasitelj."

Nitko vas ne može spasiti jer, prije svega, vi niste učinili nikakav grijeh pa ne morate

biti spašeni.

Ne zanima me nikakvo idealno društvo. Molim vas, napustite taj san. On je bio uzrokom mnogih ružnih snova na svijetu. Zapamtite, ništa se ne može sada dogoditi na političkom planu. Politika je mrtva. Za bilo koga glasujete, za desnicu ili ljevicu, učinite to bez ikakve iluzije. Potrebno je odreći se ideje da bilo koji svetac može biti spasitelj svijeta. Ni jedan vas društveni sistem ne može spasiti - ni komunizam ni fašizam ni gandhizam. Ni jedno vas društvo ne može spasiti i ni jedno društvo nije idealno društvo. I nema spasitelja, nije to bio ni Krist, ni Krišna ni Rama. Vi morate samo odbaciti tu glupost da nosite sa sobom krivnju i da ste grešnik.

Unesite svu svoju energiju u ples, u proslavu života. I tada jeste uzor ovdje i sada, a ne da morate postati uzor.

Ideologija kao takva izgubila je svoju istinu. Zapravo, ona nikad nije bila na pravom mjestu. A nestalo je i moći uvjeravanja. Neki ozbiljni umovi više ne vjeruju da čovjek može zabilježiti neke planove te kroz društveni inženjering donijeti novu utopiju društvenog sklada.

Živimo u doba potpune slobode. Ostarjeli smo.

Čovječanstvo više nije djetinjasto, ono je postalo zrelije. Živimo u doba koje doista sliči dobu Sokrata pa ljudi postavljaju sva moguća pitanja o životu. Nemojte početi čeznuti i željeti neke buduće ideale, ideje i savršenosti. (9)

Perfekcionizam2 je temeljni uzrok svih neuroza

Aforizmi srca, Poglavlje 6

Perfekcionizam je temeljni uzrok svih neuroza. Ako se čovječanstvo ne riješi ideje o savršenstvu, nikad neće biti zdravo. I sama ideja savršenstva gurnula je cijelo čovječanstvo u ludost. Razmišljati u terminima savršenstva znači da razmišljate u terminima ideologije, ciljeva, vrijednosti onoga što bi se trebalo i što se ne bi smjelo.

Morate ispuniti jedan obrazac, no ako ispadnete iz toga obrasca, osjećat ćete se neobično krivim, osjećat ćete se grešnikom. A obrazac mora biti takav da ga vi ne možete dostići. Ako to ipak uspijete učiniti, on za vaš ego neće imati mnogo vrijednosti.

I tako je istinska kvaliteta perfekcionističkog ideala sljedeća: ona mora biti nedostupna, jedino je tada vrijedno dostići je. Vidite li kontradikciju? I upravo ta kontradikcija stvara šizofreniju i vi pokušavate učiniti nemoguće, a savršeno dobro znate da se to ne može dogoditi. To se ne može postići jer je sama priroda stvari takva. Ako se i dogodi, tada to nije savršenstvo, to može svatko postići. Ego se ne može time hraniti. Vaš ego to ne može prožvakati, ne može rasti na tome. Ego zahtijeva nemoguće, a nemoguće, po samoj svojoj prirodi, neće se dogoditi.

Zato su ostavljene samo dvije alternative. Jedna je ta da se vi počnete osjećati krivim. Ako ste prostodušni, jednostavni, inteligentni, počet ćete se osjećati krivim. A krivnja je bolesno stanje. Ja nisam ovdje da u vama stvorim bilo kakvu krivnju. Sve što nastojim jest da vam pomognem riješiti se svake krivnje. Onoga trenutka kad se  oslobodite krivnje, iz vas će izbiti radost. A krivnja je ukorijenjena u ideji o savršenstvu.

Sljedeća alternativa je ova: ako ste lukavi, postat ćete licemjerni, počet ćete se pretvarati da ste postigli savršenstvo. Varat ćete druge, a pokušat ćete prevariti i sebe.

Počet ćete živjeti u iluzijama, u halucinacijama, a to je vrlo bezbožno, to nije uopće

religiozno i vrlo je nezdravo.

Pretvarati se, živjeti od pretvaranja mnogo je lošije nego živjeti kao krivac. Krivac je bar jednostavan, ali onaj tko se pretvara, hipokrit, svetac, tako zvani mudrac, velika duša

2 perfekcionizam - etički pravac koji naučava da je svrha moralnog djelovanja postizanje savršenstva

-   mahatma, on je varalica. On je u svojoj srži nečovječan, nečovječan prema sebi jer se obuzdava. To je jedini način da se može pretvarati.

Sve što u sebi pronađete nesavršeno, mora biti potisnuto. Vi ćete u sebi kipjeti, bit ćete puni ljutnje i bijesa. Ta ljutnja i bijes izbijat će na tisuću načina, na suptilne načine, ti će osjećaji izbijati na površinu neposredno.

Čak i ljudi poput Isusa - savjesni i dobri - bili su puni ljutnje i bijesa. A oni su bili protiv takvih nedužnih stvari, ne biste to vjerovali. Isusa slijede njegovi sljedbenici - takvu družinu budala zovu apostolima. Ako je Isus gladan, cijela je družina gladna. Oni tada dođu do stabla smokve koja nema plodova jer nije vrijeme za njezine plodove. To nije pogreška stabla, ali Isus se tako naljuti da osuđuje stablo, proklinje ga. Kako je to moguće? S druge strane on kaže: "Volite svoga neprijatelja kao samoga sebe." A ipak ne može oprostiti stablu koje nema plodova jer nije vrijeme za plodove.

Ova dihotomija, ova šizofrenija   prevladava    u čovječanstvu već tisućama godina.

Isus kaže: "Bog je ljubav." A Bog ipak upravlja paklom. Da je Bog ljubav, prva stvar koju bi uništio trebala bi biti pakao. Trebalo bi ga odmah spaliti, odstraniti. I sama ideja o paklu potječe od vrlo ljubomornog Boga. Ali Isus je bio rođeni Židov, on je kao Židov živio i umro. On nije bio kršćanin, nikad nije ni čuo za riječ kršćanin. A židovska ideja o Bogu nije naročito lijepa. Talmud kaže - ta izjava se navodi vlastitim Božjim riječima: "Ja sam ljubomoran Bog. ja nisam savjestan, ja nisam vaš ujak." Taj Bog morao je stvoriti pakao. Zapravo, živjeti čak i na nebu s takvim Bogom - koji nije vaš ujak, koji nije savjestan, koji je ljubomoran - bio bi pravi pakao. Koju vrstu raja ćete postići ako živite s njim? To će biti despotska, diktatorska atmosfera. Neće biti tu ni slobode ni ljubavi. Ljubomora i ljubav ne mogu postojati zajedno.

Dakle, i takozvani dobri ljudi bili su uzrokom ljudske bijede. To boli jer nismo nikad razmišljali o tim stvarima. Nikad nismo ni pokušavali iskopati svoju prošlost, a svi temeljni razlozi naše bijede nalaze se u našoj prošlosti. I zapamtite dobro, vašom prošlošću više dominira Isus, Mahavira, Konfucius, Krišna, Rama, Buddha, nego Aleksandar Veliki, Julije Cezar, Tamerlane, Džingis Khan, Nadiršah. Povijesne knjige govore o tim ljudima, ali oni nisu dio vaše podsvijesti. Oni mogu biti dio povijesti, ali oni ne čine vašu osobnost. Vašu osobnost oblikuju takozvani dobri ljudi. Sigurno je da oni imaju u sebi i dobrih osobina. Ali uz njih postojala je i dualnost, a ta dualnost nastala je iz ideje o savršenstvu.

Jainisti kažu da se Mahavira nikad nije znojio. Kako se savršen čovjek može znojiti? Ja se znojim, ali ja nisam savršen čovjek. A znojenje ljeti je tako prekrasna stvar, da bih ja radije izabrao znojenje nego savršenstvo. Jer čovjek koji se ne znoji jednostavno ima plastično tijelo, tijelo koje ne diše, koje nije porozno. Cijelo tijelo diše, zato se znoji. Znojenje je prirodan proces održavanja tjelesne temperature. Mahavira mora da je gorio u sebi kao da je u paklu. Kako je on uspio održavati istu temperaturu svoga tijela? To se ne može učiniti bez znojenja, to je nemoguće. Jainisti kažu da je iz njegovih stopala poteklo mlijeko kad ga je ugrizla zmija. To je moguće samo onda ako njegova stopala nisu bila stopala, nego grudi - a čovjek koji ima grudi na svojim stopalima, treba biti u cirkusu.

To je njihova ideja o savršenstvu: savršen čovjek ne može imati prljavu stvar kakva je krv, krvavu stvar poput krvi, on je pun mlijeka i meda. Ali samo zamislite: čovjek pun

mlijeka i meda će zaudarati. Mlijeko će se usiriti, a med će privlačiti sve vrste komaraca i muha. Bit će posve pokriven muhama! Ne sviđa mi se takva vrsta savršenosti.

Mahavira je tako savršen da on ne urinira, ne prazni crijeva. Te stvari su za nesavršena ljudska bića. Možete li zamisliti Mahaviru kako sjedi na WC školjki? To je nemoguće. Ali kamo nestaje sav njegov otpad? On mora da je bio najprljaviji čovjek na svijetu. U medicinskim knjigama sam čitao o nekom čovjeku

koji je zabilježen kao slučaj najdulje konstipacije - osamnaest mjeseci. Ali ti medicinski fenomeni nisu svjesni Mahavire, njihova konstipacija nije ništa prema četrdeset godina njegove konstipacije. To je najdulje razdoblje u kojem je neki čovjek mogao kontrolirati svoja crijeva. To je prava joga! To je najveći slučaj u cijeloj povijesti čovječanstva... mislim da ga nitko neće nadmašiti.

Te glupe ideje su bile ovjekovječene samo zato da prisile čovječanstvo na patnju. Imate li takve ideje na pameti, osjećat ćete se krivim zbog svega.

Ja volini ovaj svijet jer je nesavršen. Nesavršen je i zato raste. Da je savršen, bio bi

mrtav. Rast je moguć samo onda, ako postoji nesavršenost.

Savršenost znači točku, to je konačna smrt. Tada nema načina da se čovjek uzdigne. Želio bih da se neprestano prisjećate kako ste nesavršeni, cijeli je univerzum nesavršen. A voljeti tu nesavršenost, radovati se toj nesavršenosti, to je cijela moja poruka. (10)

Guska je vani, Poglavlje 5

Ne brinite se zbog nesavršenosti

Ne brinite se zbog nesavršenosti! Zamijenite riječ savršenstvo s riječju cjelovitost. Cjelovitost će vam dati drukčiju dimenziju.

Evo moga učenja: budite cjeloviti, zaboravite sve o tomu kako biti savršen. Štogod radite, radite to cjelovito. Kakva je razlika? Kad se netko ljuti, čovjek koji vjeruje u savršenost će reći: "To nije dobro, ne ljuti se, savršen čovjek nikad nije ljut." To je prava glupost - znamo da se Isus ljutio. On se doista ljutio na tradicionalnu religiju, na svećenike, na rabije. Bio je tako ljut da je jednom rukom potjerao iz hrama sve mjenjače novca, mašući bičem. Vikao je iz svega glasa i svi su se prestrašili -njegova je ljutnja bila tako silna, strastvena. Nije bilo slučajno da su ga ljudi, među kojima se rodio, morali ubiti. On je bio doista ljut, bio je pobunjenik.

Zapamtite, onaj koji vjeruje u čovjekovo usavršavanje, uvijek će reći: "Ne ljutite se!" Što ćete tada učiniti? Potisnut ćete svoju ljutnju, zatomit ćete je i ona će postati jedna vrsta polaganog otrova u vama. Možda ćete je moći potisnuti, ili ćete postati bijesni, a to je loše. Povremena ljutnja kao srditost ima svoju funkciju, ima vlastitu ljepotu, svoju

humanost. Čovjek koji se ne može ljutiti je beskičmenjak, on nema nikakve hrabrosti.

Čovjek koji se ne može naljutiti neće moći ni voljeti, jer i za ljutnju i za ljubav potrebna je strastvenost, ista strastvenost. Čovjek koji ne može mrziti, neće moći ni voljeti, to dvoje ide zajedno. Njegova ljubav bit će hladna. Zapamtite, vruća mržnja bolja je od hladne ljubavi. Bar je ljudska, ima svoj intenzitet, život, ona diše.

A čovjek koji je izgubio svu strastvenost bit će dosadan, tvrd, mrtav, cijelog života samo će se ljutiti. On to neće pokazivati, već će i dalje skrivati svoju ljutnju. Ljutnja će se slojevito povećavati, on će biti jednostavno ljutit čovjek. Pogledajte svoje tako zvane velike duše i svece, oni su ljutiti ljudi. Misle da su kontrolirali svoju ljutnju, ali što možete učiniti s kontroliranom ljutnjom? Možete je samo zatomiti. Što će biti s njom? Ona pripada vama, ona je dio vas i ostat će u vama neizražena.

Kad god se ljutnja izrazi, vi se oslobodite toga osjećaja. A nakon ljutnje možete opet biti suosjećajni, kad prođe oluja ljutnje, opet možete osjećati tišinu ljubavi. Postoji ritam između mržnje i ljubavi, između ljutnje i suosjećanja. Ako napustite jednu, i druga će nestati. A ironija je u tomu da, što god napustite, zapravo ste samo zatomili. Ono će ostati dio vašeg sistema. Ljutit ćete se jednostavno bez ikakva razloga. Vaša će ljutnja biti iracionalna. Ona će se očitovati u vašim očima, u vašoj tuzi, u sumornosti, u vašoj ozbiljnosti. Bit ćete nesposobni veseliti se.

Kad kažem da zamijenite savršenost s cjelovitošću mislim na to da kad se ljutite, budite jako ljuti. Budite čista ljutnja. I ona ima svoju ljepotu. A svijet će biti mnogo bolji kad prihvatimo ljutnju kao dio čovječnosti, kao dio igre suprotnosti. Ne može postojati istok, ako nema zapada, nema noći bez dana, ni ljeta bez zime.

Moramo prihvatiti život u njegovoj potpunosti. U svemu postoji ritam, to su suprotnosti. (11)