I. Problem

Nikad do sada čovjek nije bio tako blizu ispunjenju svojih najskrovitijih nada kao u naše doba. Znan- stvena otkrića i tehnička dostignuća omogućuju nam da zamislimo dan kad će stol biti prostrt za sve koji žele jesti, dan kad će ljudski rod živjeti kao jedinst- vena zajednica, a ne više kao odvojene jedinke. Bile su potrebne tisuće godina da se razviju čovjekovi in- telektualni kapaciteti, njegova sve veća sposobnost da organizira društvo, i da smišljeno usmjeri svoju energiju. Čovjek je stvorio novi svijet sa svojim po- sebnim zakonima i sudbinom. Gledajući u svoje dje- lo on zaista može reći da je ono dobro.

Ali što može reći gledajući sebe? Je li se pribli- žio ostvarenju onog drugog sna čovječanstva, sna o savršenstvu čovjeka? Čovjeka, koji voli bližnjega svo- ga, djeluje pravedno, govori istinu i ostvaruje ono sto potencijalno jest, sliku Boga?

Odgovor je tako bolno jasan da već samo po- stavljanje tog pitanja izaziva nelagodnost. Iako smo stvorili predivne stvari, nismo uspjeli sebe preobra- ziti u bića koja bi izgledala dostojna tog ogromnog napora. Mi ne živimo u bratskoj slozi, sreći i zado- voljstvu, nego u duhovnom kaosu i pometnji, opa- sno blizu stanja ludila - ne histeričnog ludila kakvo se javljalo u srednjem vijeku, već ludila sličnog shi- zofreniji u kojoj je izgubljen kontakt s unutrašnjom realnošću, a misao je odvojena od svoje emocional- ne podloge.

Razmotrimo samo neke vijesti koje svakodnev- no možemo pročitati. Kad u New Yorku ponestane vode, crkve preporučuju građanima da se mole za kišu, dok istovremeno stručnjaci pokušavaju proiz- vesti kišu kemijskim sredstvima. Već godinama čita- mo izvještaje o letećim tanjurima; jedni tvrde da oni ne postoje, drugi kažu da postoje i da je to novi dio vojne opreme naše* ili neke strane sile, dok treći sa- svim ozbiljno tvrde da su to letjelice koje su nam uputili stanovnici neke druge planete. Govore nam da Amerika nikad nije imala tako sjajnu budućnost kao sada, sredinom 20. stoljeća, a na istoj stranici se raspravlja o vjerojatnosti izbijanja rata, te se znan- stvenici prepiru hoće li ili neće atomsko oružje do- vesti do uništenja zemaljske kugle.

Ljudi idu u crkvu i slušaju propovijedi u kojima se

govori o načelima ljubavi i milosrđa, a ti isti ljudi bi sebe smatrali budalama ili nečim još gorim ako bi se ustručavali prodati neku nepotrebnu robu koja očevidno nadilazi mogućnosti kupca. Djeca na vjero- nauku uče da poštenje, čestitost i briga za dušu tre- baju biti glavna životna načela, dok nas naprotiv »ži- vot« uči da slijedeći ta načela postajemo u najboljem slučaju nerealistični sanjari. Imamo izvanredno velike mogućnosti za komunikaciju putem tiska, radija i televizije, a svakodnevno nas kljukaju besmislicama koje bi bile uvredljive za dječju inteligenciju da djeca nisu njima zadojena već od najranije dobi. Sa svih strana se proklamira da nas naš način života čini sretnima. Ali koliko je ljudi danas sretno? Zanimljivo je podsjetiti se slučajnog snimka, koji je pred neko vrijeme objavljen u časopisu Life, a prikazuje grupu ljudi, koji na raskrižju čekaju zeleno svjetlo.

američke (prim. prev.)

Ono što je neobično i šokantno na toj slici je izgled tih ljudi, koji svi izgledaju osupnuti i zaplašeni, iako ne prisustvuju nekoj strašnoj nesreći, nego su, kao što to tekst objašnjava, jednostavno obični građani koji idu svojim poslom.

Priklanjamo se vjerovanju da smo sretni, učimo našu djecu da smo napredniji od bilo koje generacije prije nas, da nijedna želja neće ostati neispunjena i i da nam ništa neće biti nedostupno. Prividi podupiru to vjerovanje kojim nas obasiplju bez kraja i konca.

Ali hoće li naša djeca čuti glas koji im govori ku- da da idu i zašto da žive? Oni nekako osjećaju, kao što to osjećaju sva ljudska bića, da život mora imati smisao - ali koji? Nalaze li ga u kontradikcijama, dvoličnim razgovorima i ciničnoj rezignaciji na koje nailaze na svakom koraku? Ona streme za srećom, istinom, pravdom, ljubavlju, ciljem kojem bi se po- svetila; jesmo li spremni udovoljiti njihovim žudnja- ma?

Mi smo bespomoćni kao i oni. Ne znamo odgovor budući da smo zaboravili čak i postaviti pitanje. Uobražavamo si da je naš život postavljen na solidne temelje i ne osvrćemo se na sjenke nelagodnosti, tjeskobe i zbunjenosti koje nas nikad ne napuštaju.

Neki ljudi nalaze odgovor u povratku religiji, ne kao činu vjere, već da bi pobjegli od nepodnošljive sumnje; oni se ne opredjeljuju iz odanosti vjeri ne- nego tražeći sigurnost. Proučavatelj suvremenog svijeta kojega ne zanima crkva nego čovjekova duša, doživljava taj korak kao još jedan simptom živčane rastrojenosti.

Oni koji pokušavaju naći rješenje u povratku tra- dicionalnoj religiji nalaze se pod utjecajem gledanja koje često iznose teolozi da moramo birati između religije i takvog načina života koji je zaokupljen samo zadovoljavanjem naših instinktivnih potreba i mate- rijalne udobnosti; to jest, da ukoliko ne vjerujemo u Boga nemamo razloga - a ni prava - vjerovati u dušu i njezine potrebe. Izlazi da su svećenici i opati jedine profesionalne grupe koje se bave dušom, je- dini zagovornici ideala ljubavi, istine i pravde.

Povijesno gledano, to nije uvijek bilo tako. Dok su u nekim kulturama, kao na primjer u staroegipat-skoj, svećenici bili »liječnici duše«, u drugima, kao u grčkoj, tu su funkciju barem djelomično vršili i filozofi. Sokrat, Platon, Aristotel nisu svojatali pravo da govore u ime nekog otkrivenja, već u ime uma i brige za sreću čovjeka i razvoj njegove duše. Bavili su se čovjekom kao najznačajnijim predmetom istraživanja. Njihove rasprave iz filozofije i etike u isto su vrijeme bili i radovi iz psihologije. Ta tradicija antike nastavljena je  u doba renesanse i vrlo je karakteristično da prva knjiga u kojoj nalazimo riječ »psicho-logia« (kao dio naslova) ima podnaslov Hoc est de PerfectioneHominis (Ovo je o savršenstvu čovjeka).1 Upravo za vrijeme prosvjetiteljstva ta je tradicija

dosegla svoj najveći domet. Na osnovi vjere u ljudski um filozofi prosvjetiteljstva su - baveći se u isto vrijeme i proučavanjem ljudske duše - prokla- mirali da čovjek mora biti nezavisan, kako od jarma praznovjerja i neznanja tako i od političkih okova.

Poučavali su čovjeka da ukine uvjete života koji zah- tijevaju održavanje iluzija. Njihova psihološka istra- živanja imala su svoj korijen u pokušaju da se otkriju uvjeti ljudske sreće. Sreća se može postići, govorili su, jedino onda kad čovjek postigne unutrašnju slobodu; samo tada on može biti duševno zdrav. Međutim, u nekoliko posljednjih generacija racionalizam prosvjetiteljstva doživio je drastičnu promjenu. Opijen novim materijalnim prosperitetom i uspjehom u ovladavanju prirodom, čovjek je prestao gledati na sebe kao na glavni smisao življenja i teorijskog istra- živanja. Napušten je um kao sredstvo otkrivanja istine i prodiranja u srž stvari, u korist intelekta kao

golog instrumenta za manipuliranje stvarima i ljudi- ma. Čovjek je prestao vjerovati da moć uma može utvrditi valjanost normi i ideja za ljudsko ponašanje.

Ta promjena intelektualne i emocionalne klime snažno je djelovala na razvoj psihologije kao znano- sti. Unatoč izuzetnim figurama, kao što su Nietzsche i Kierkegaard, napuštena je tradicija, prema kojoj se psihologija kao izučavanje duše bavi ljudskim vrli- nama i srećom čovjeka. Akademska psihologija, po- kušavajući imitirati prirodne znanosti i laboratorij- ske metode mjerenja i računanja, okrenula se svemu i svačemu samo ne duši. Trudila se da razjasni one aspekte čovjeka, koji se mogu ispitivati u laboratori-ju i ustvrdila da su svijest, vrijednosni sudovi, znanje

o dobru i zlu metafizički pojmovi, izvan područja psihologije; više se bavila beznačajnim problemima

koji su bili prikladni za navodnu znanstvenu meto du nego što je tražila nove metode za proučavanje

važnih problema čovjeka. Psihologija se tako razvila u znanost koja je ostala bez svog glavnog predmeta duše; ona se bavila mehanizmima, formiranjem re- akcija, nagonima, zanemarujući najspecifičnije ljud- ske fenomene: ljubav, um, svijest, moralne vrijednosti. Buidući da riječ duša izaziva asocijacije na one više ljudske snage, upotrebljavam je ovdje i u daljnjim poglavljima radije negoli riječi »psiha« ili »duh«.

Zatim je došao Freud, posljednji veliki predstav- n i k racionalizma provjetiteljstva i prvi koji je ukazao i na njegova ograničenja. On se usudio prekinuti pjesme trijumfa čistog intelekta. Pokazao je daje um najvrednija i najspecifičnija čovjekova moć, ali da on također podliježe deformirajućem djelovanju strasti, te da jedino razumijevanje čovjekovih strasti može osloboditi njegov um i omogućiti mu da funkcionira kako treba. On je pokazao kako snagu tako i slabost ljudskog uma, i kao glavni princip nove terapije pro- klamirao: »istina će te učiniti slobodnim«.

U prvo vrijeme Freud je smatrao da se bavi jedi- no određenim oblicima bolesti i njihovim liječenjem. S vremenom je postao svjestan da je otišao daleko izvan područja medicine i da zapravo nastavlja pre- kinutu tradiciju, po kojoj je psihologija, kao prouča- vanje ljudske duše, teorijska baza za umijeće življe- nja, za postizanje sreće.

Freudova metoda, psihoanaliza, omogućila je najtočnije i najdublje proučavanje duše. »Laborato- rij« analitičara nije imao nikakvih naprava. On ne može mjeriti ili brojiti svoje nalaze, ali kroz snove, maštanja i asocijacije dobiva uvid u skrivene želje i tjeskobe svojih pacijenata. Oslanjajući se samo na promatranje, um i svoje vlastito iskustvo kao ljud- skog bića, on u svom »laboratoriju« otkriva da se du- ševna bolest ne može razumjeti ako je odvojimo od moralnih problema; da je njegov pacijent bolestan zato jer je zanemario potrebe svoje duše. Analitičar nije ni teolog ni filozof i ne polaže pravo na nadlež- nost na tim poljima, ali se kao liječnik duše bavi pot- puno istim problemima kao i filozofija i teologija: dušom čovjeka i njezinim liječenjem.

Ako tako definiramo ulogu psihoanalitičara, vi- dimo da se danas dvije profesionalne grupe bave du- šom: svećenici i psihoanalitičari. Kakav je njihov me- đusobni odnos? Ne pokušava li psihoanalitičar zau- zeti svećenikovu domenu i nije li suparništvo među njima neizbježno? Ili su oni saveznici koji rade s istim ciljem i čija bi se područja djelovanja trebala ispreplitati i nadopunjavati, kako teorijski tako i praktički?

Prvo navedeno gledište može se naći i kod psi- hoanalitičara i kod predstavnika crkve. Freudov rad Budućnost jedne iluzije1 i Sheenov Mir duše3 stavljaju težište na suprotnost. Radovi C. G. Junga4 i rabina Liebmana karakteristični su za pokušaje da se pomire psihoanaliza i religija. Činjenica da znatan broj svećenika izučava psihoanalizu pokazuje koliko je dubo k o u područje svećeničke prakse prodrlo uvje-uvjerenje o ispreplitanju psihoanalize i religije.

Ako sam se prihvatio da u ovim poglavljima po- novo raspravim problem psihoanalize i religije, to je u pivom redu zato što želim pokazati daje neprih- v a t lji vo postaviti alternativu: ili nepomirljiva suprot- nost i li istovjetnost interesa; temeljita diskusija liše- ena strasti može pokazati da je odnos između religije i psihoanalize previše složen a da bi se mogao uka- lupiti u bilo koji od tih jednostavnih i prikladnih sta- vova.

Želim pokazati da nije istina da se moramo pre-stati zanimati za dušu ako ne prihvaćamo religiozna učenja. Psihoanalitičar je u stanju proučavati ljud- s k u realnost iza religije ali isto tako i iza sustava ne- religi oz ni h simbola. On otkriva da nije važno obraća li se čovjek religiji i vjeruje u Boga, već da li čovjek živi ljubav i misli istinu. Ako tako živi, onda je od sporednog značenja koji sustav simbola upotreblja- va. Ako ne živi na taj način tada ni sustavi simbola

uopće nemaju nikakvog značenja.

Biljješke uz prvo poglavlje

I Rudolf Goeckel, 1590.

2:. Liveright Publishing Corporation 1949.

3.   Primjer neumjesnog načina na koji se taj problem po- nekad tretira je citat monsinjora Sheena u njegovoj knjizi Mir duše (Peace ofSoul, Whittlesey House,1949). On piše: »Kad Freud iznosi sljedeće misli, on svoju teo- riju opterećuje iracionalnom predrasudom: »Maska je pala: Ona (psihoanaliza) vodi negiranju Boga i etičkog ideala.« Freud, Budućnost jedne iluzije (The Future of an Illusion, str. 64) Monsinjor Sheen stvara utisak kao da je stajalište koje citira Freudovo vlastito mišljenje. Ako se, međutim, pogleda u originalni Freudov tekst vidi se da citirana rečenica dolazi iza sljedeće: »Ako ja izađem s takvom neugodnom izjavom ljudi će spremno prebaciti svoje negativne osjećaje s moje ličnosti na psi- hoanalizu. Sada se vidi, reći će, kud vodi psihoanaliza. (Kurziv E. F.) Maska je pala, ona vodi negiranju Boga i bilo kakvog etičkog ideala, kao što smo zaista uvijek i pretpostavljali. Da bi nas omeli u tom otkriću, učinjeno je sve da bismo vjerovali kako psihoanaliza nema niti može imati filozofskog stajališta.« Jasno je da Freud ne izražava svoje mišljenje već ukazuje na to kako će ljudi napadati psihoanalizu. Izvrtanje je u činjenici da se Freudu pripisuju poricanje ne samo Boga već i etičkog ideala. Dok je prvo točno, drugo je suprotno Freudovom gledištu. Monsinjor Sheen naravno smije vjerovati da

negiranje Boga vodi negiranju etičkih ideala, ali nema pravo izvrtati tako da ispadne kao da je to Freudovo mišljenje. Da je monsinjor Sheen naveo rečenicu bar tehnički ispravno, zadržavajući riječi »kao što smo uvijek  i pretpostavljali«, ili naznačivši njihovo izostavljanje, čitatelj ne bi bio tako lako zaveden. 4. Psihologija i religija (Psychology and Religion, Yale Universitv Press, 1938).

5. Mir uma (Peace of Mind, Simon and Schuster, 1946).