I.  DIO

NEOBIČAN DOKAZ

1.   POGLAVLJE

Pjesma o Crvenom lavu: Darwin i evolucija čovjeka

Jedne večeri 1871., u Edinburghu u Škotskoj, sastalo se društvo obra­ zovane britanske gospode, Crveni lavovi, kako bi zajedno sretno ve­ čerali i zabavljali se uz šaljive pjesme i govore. Lord Neaves, poznat po svojim duhovitim stihovima, ustao je pred okupljenim Lavovima i otpjevao dvanaest kitica svoje pjesme "Podrijetlo vrsta a la Darwin". Jedna od njih je glasila:

"Majmun s gipkim palcem i velikim mozgom, Kad uspio je steći dar govora,

Kao što je Stvoritelj uspostavio svoju vladavinu,

Što nitko ne može poreći!"

Njegovi su mu  slušatelji, kako je  običaj među Crvenim lavovima, odgovorili blagim rikanjem i mahanjem  skutima svojih kaputa.

Samo dvanaest godina nakon 1859., kada je Charles Darwin obja­ vio Podrijetlo vrsta, sve više znanstvenika i drugih obrazovanih osoba smatrali su nemogućim, čak i smiješnim pretpostaviti, da lju­ di nisu izmijenjeni potomci drevne loze majmunolikih stvorenja. U samoj knjizi Podrijetlo vrsta, Darwin se osvrnuo, iako kratko, na pi­ tanje o ljudima, istaknuvši na posljednjim stranicama samo sljede­ će: "Svjetlo će biti bačeno na podrijetlo čovjeka i njegovu povijest." No, usprkos Darwinovu oprezu, bilo je jasno da za njega čovječan­ stvo nije predstavljalo iznimku od njegove teorije da se jedna vrsta razvija iz druge.

DARWIN PROGOVARA

Darwin je tek  1871.  objavio knjigu Podrijetlo čovjeka u kojoj  de­ taljno  izlaže  svoja gledišta o  ljudskoj  evoluciji.  Objašnjavajući zašto

je toliko odgađao, Darwin je napisao: "Tijekom godina skupljao sam bilješke o podrijetlu čovjeka, no ne s namjerom da objavim knjigu o tome, nego upravo odlučan da to ne učinim, budući da sam sma­ trao kako ću time samo izazvati još više predrasuda o mojim gledi­ štima. Smatrao sam dovoljnim naglasiti, u prvom izdanju moje knjige Podrijetlo vrsta, da će tim djelom: 'svjetlo biti bačeno na podrijetlo čovjeka i njegovu povijest'; a to znači da čovjek mora biti uključen među druga organska bića u svim općim prosudbama o načinu nje­ gova pojavljivanja na ovoj zemlji."

U Podrijetlu čovjeka, Darwin odlučno niječe svaku osobitost ljudske vrste. Rekao je: "Tako saznajemo da čovjek potječe od dla­ kavog, repatog četveronošca, koji je vjerojatno običavao obitavati na drvetu i nastanjivao je Stari svijet." Iako je to bila hrabra izjava, nedostajao joj je najuvjerljiviji mogući dokaz - fosili  prijelazne vrste između drevnih majmuna i današnjih ljudi.

Osim dvije nesigurno datirane lubanje neandertalaca iz Njemač­ ke i Gibraltara, te nekolicine drugih otkrića suvremene morfologije, o kojima se rijetko izvješćivalo, fosilni ostaci hominida nisu otkri­ veni. Ta činjenica je uskoro postala streljivo u rukama onih koji su bili zgroženi Darwinovom tvrdnjom da ljudi imaju majmunolike pretke. Pitali su gdje su fosili koji će to dokazati?

POJAVA HOMINIDA

U ovoj knjizi prihvaćamo suvremen sustav geoloških razdoblja (ta­ bela 1.1) kao gotovu činjenicu. Upotrebljavamo ga kao utvrđen re­ ferentan okvir za našu studiju povijesti drevnih ljudi i čovjekolikih bića. To činimo iz praktičnih razloga. Priznajemo da naša otkrića mo­ žda zahtijevaju ozbiljno preispitivanje geološkog vremenskog okvira.

Prema suvremenim gledištima, prva majmunolika bića pojavila su se u razdoblju oligocena, koje je počelo prije otprilike 38 milijuna godina. Prvi majmuni, za koje se pretpostavlja da pripadaju razvoj­ nom putu ljudi, pojavili su se u miocenu, koji obuhvaća razdoblje od prije 5 do 25 milijuna godina. Među njima se nalazio i Dryopi- thecus.

Nakon toga je uslijedilo razdoblje pliocena.  Na temelju  fosilnih ostataka utvrđeno je da su se u pliocenu pojavili prvi hominidi ili

čovjekoliki primati koji su uspravno hodali. Najstariji poznati ho- minid je australopitek, južni majmun, koji je postojao u pliocenu, prije 4 milijuna godina.

Znanstvenici tvrde da je to čovjekoliko biće bilo visoko između 1,22 i 1,52 m i opseg lubanje mu je iznosio 300 i 600 cm3. Tvrdi se da je tijelo australopiteka bilo veoma nalik tijelu današnjeg čovje­ ka, dok mu je glava imala majmunolike i neke ljudske značajke.

Pretpostavlja se da je prije otprilike 2 milijuna godina, na počet­ ku pleistocena, iz jednog roda australopiteka nastao Homo habilis, koji mu je nalikovao, osim što mu je kapacitet lubanje bio veći - između 600 i 750 cm3.

Pretpostavlja se da se iz Homo habilisa, prije otprilike 1,5 miliju­ na godina, razvio Homo erectus (vrsta koja uključuje čovjeka iz Jave i Pekinga). Tvrdi se da je Homo erectus bio visok između 1,52 i 1,83 m, a kapacitet lubanje mu je iznosio između 700 i 1300 cm3.

TABELA 1.1:

Geološke ere i razdoblja

Era	Period	Početak (u  milijunima god.)
Kenozoik	Holocen	0,01 (10 000 g.)
	Plesitocen	2
	Pliocen	5
	Miocen	25
	Oligocen	38
	Eocen	55
	Paleocen	65
Mezozoik	Kreda	144
	Jura	213
	Trijas	248
Paleozoik	Perm	286
Karbon	360
Devon	408
Silur	438
Ordovicij	505
Kambrij	590

Većina paleoantropologa danas vjeruje da je tijelo Homo erectusa, od vrata naniže, kao i australopiteka i Homo habilisa, bilo gotovo identično današnjem čovjeku. Međutim, čelo mu je bilo spušteno i imao je velike, istaknute obrve, veoma veliku čeljust i zube, te nije imao bradu. Vjeruje se da je Homo erectus živio u Africi, Aziji i Eu­ ropi do prije otprilike 200 000 godina.

Paleoantropolozi vjeruju da su se anatomski suvremeni ljudi (Homo sapiens sapiens) postupno razvili iz Homo erectusa. Tvrdi se da se prvi oblik Homo sapiensa ili arhajski Homo sapiens, poja­ vio prije oko 300 000 ili 400 000 godina. Lubanja mu je bila goto­ vo jednako velika kao i u današnjeg čovjeka, iako je još uvijek sa­ državao neke fizičke značajke Homo erectusa, kao što je debela lubanja, koso čelo i izbočene obrve. Iznimke od te kategorije pred­ stavljaju otkrića iz Swanscombea u Engleskoj, Steinheima u Nje­ mačkoj i Fontechevadea i Aragoa u Francuskoj. Budući da te lubanje u izvjesnoj mjeri sadrže značajke neandertalaca, i one se svrstavaju u skupinu praeneanderthalensis. Većina stručnjaka danas pretposta­ vlja da su se anatomski suvremeni ljudi i klasični zapadnoeuropski neandertalci razvili iz praeneanderthalensisa ili prvih Homo sapi- ens-tipova  hominida.

Početkom dvadesetog stoljeća, neki znanstvenici su zagovarali gledište da su neandertalci iz posljednjeg ledenog doba, odnosno klasični zapadnoeuropski neandertalci, bili izravni preci današnjih ljudi. Njihovi mozgovi bili su veći od mozga Homo sapiens sapiensa. Lica i čeljusti bila su im mnogo veća, a čela niža i spuštala su se iza velikih, izbočenih obrva. Ostaci neandertalaca otkriveni su u nasla­ gama iz pleistocena, starima od 30 000 do 150 000 godina. Među­ tim, otkriće prvih Homo sapiensa u naslagama mnogo starijima od 150 000 godina, izbacilo je klasične zapadnoeuropske neandertalce iz linije izravnih predaka, koja vodi od Homo erectusa do današnjih ljudi.

Tip čovjeka, poznat pod imenom kromanjonac, pojavio se u Eu­ ropi prije otprilike 30 000 godina i anatomski je bio identičan čovje­ ku. Znanstvenici su prvotno tvrdili da se anatomski suvremeni Homo sapiens sapiens prvi put pojavio prije oko 40 000 godina, no danas, na temelju otkrića u Južnoj Africi i drugdje, mnogi stručnjaci tvrde da se on pojavio prije 100 000 ili više godina.

Kapacitet lubanje suvremenih ljudi iznosi od 1000 do 2000 cm3, odnosno u prosjeku oko 1350 cm3. Danas je poznato da ne postoji nikakva veza između veličine mozga i inteligencije suvremenog čo­ vjeka. Tako postoje visoko inteligentni ljudi s mozgovima velikim 1000 cm3   i duševno zaostali s mozgovima od 2000 cm3.

Izviješća o podrijetlu čovjeka, kojima danas raspolažemo, ne objašnjavaju točno gdje, kada i kako se iz australopiteka razvio Homo habilis, iz Homo habilisa Homo erectus ili iz Homo erectusa suvre­ meni čovjek. Međutim, većina paleoantropologa se slaže da su u Novi svijet došli samo anatomski suvremeni ljudi. Pretpostavlja se da su se prethodne etape evolucije, od australopiteka nadalje, do­ godile u Starome svijetu. Općenito se tvrdi da su se prvi ljudi u No­ vome svijetu pojavili prije oko 12 000 godina, dok ih neki znanstve­ nici smještaju čak i u razdoblje kasnog pleistocena - prije 25 000 godina.

Čak i danas postoji mnogo praznina u pretpostavljenom rodo­slovlju čovjeka. Naprimjer, gotovo uopće nema fosilnih veza izme­đu majmuna iz miocena, kao što je Dryopithecus i pliocenskih pre­ daka današnjih majmuna i ljudi, osobito u vremenskom okviru koji obuhvaća razdoblje između 4 i 8 milijuna godina.

Možda je točna pretpostavka da će jednog dana biti otkriveni fosili, koji će ispuniti te praznine. No, što je iznimno bitno, ne mo­ žemo pretpostaviti da će ti fosili potvrditi teoriju o evoluciji. Na­ primjer, što ako se fosili anatomski suvremenih ljudi pojave u geo­ loškim slojevima starijima od onih u kojima je otkriven driopitek? Čak i da se utvrdi da su suvremeni ljudi živjeli prije milijun godina, 4 milijuna godina nakon nestanka driopiteka u kasnom miocenu, to bi bilo dovoljno da se odbace današnja izviješća o podrijetlu čovje­ čanstva.

Ustvari, takav dokaz već je otkriven, no on je potisnut ili prikladno zaboravljen. Velik dio tih novih otkrića dogodio se neposredno na­ kon Darwinova objavljivanja Podrijetla vrsta, prije čega, osim ne­ andertalca, nije bilo hitnijih otkrića. U prvim godinama darvinizma, nije postojala jasno utvrđena priča o podrijetlu čovjeka koju bi tre­ balo braniti, a profesionalni znanstvenici su izvješćivali o mnogim otkrićima, koja danas nikada ne bi pronašla svoje mjesto na strani-

cama bilo kojeg akademski uglednijeg časopisa od National Enqui- rer-a.

Većina tih fosila i artefakata iskopani su prije nego što je Eugene Dubois otkrio tzv. javanskog čovjeka, prvog pračovjeka-hominida između driopiteka i današnjih ljudi. Čovjek iz Jave otkriven je među naslagama iz srednjeg pliocena i općenito se smatra da je star oko 800 000 godina. To otkriće je postalo osnovno mjerilo svih daljnjih istraživanja. Od tada znanstvenici nisu mogli očekivati da će prona­ ći fosile ili predmete anatomski suvremenih ljudi u naslagama iz istog ili starijeg geološkog razdoblja. Ako se to, pak, dogodilo, za­ ključili su (ili je to učinio netko mudriji) da je to nemoguće i prona­ šli su način na koji će to otkriće predstaviti kao pogrešku ili prijevaru. Međutim, prije otkrića čovjeka s Jave, ugledni znanstvenici iz 19. st. otkrili su u veoma drevnim geološkim slojevima, brojne primje­ re ostataka kostura anatomski suvremenih ljudi. Osim toga, pronašli su i velik broj raznolikog kamenog oruđa, te životinjske kosti s ozna­ kama, koje su upućivale na ljudsko djelovanje.

NEKA NAČELA EPISTEMOLOGIJE

Prije nego započnemo naše izlaganje o odbačenim i prihvaćenim paleoantropološkim dokazima, u osnovnim ćemo crtama izložiti ne­ ka epistemološka pravila, koja smo pokušavali slijediti. U Webster s New World Dictionary, epistemologija je definirana kao: "učenje ili teorija o podrijetlu, prirodi, metodama i granicama znanja." Pri proučavanju znanstvenog dokaza, čovjek neophodno mora imati na umu prirodu, metode i granice znanja; u suprotnom će postati žrtvom iluzije.

Paleoantropološki dokaz ima izvjesna ključna ograničenja, koja moramo istaknuti. Prvo, opažanja koja ulaze u paleoantropološke činjenice često uključuju rijetka otkrića, koja se ne mogu uvijek du- plicirati. Naprimjer, neki su znanstvenici na tome polju stekli velik ugled zahvaljujući nekolicini slavnih otkrića, dok karijere većine drugih nije obilježilo ni jedno značajno otkriće.

Drugo, nakon otkrića, uništavaju se ključni elementi dokaza, a znanje o njima isključivo ovisi o svjedočenju pronalazača. Naprim­ jer, jedan od najhitnijih aspekata fosila je njegov stratigrafski polo-

žaj. No, jednom kada je fosil izvađen iz zemlje, uništen je izravan dokaz o njegovu položaju, zbog čega jednostavno moramo ovisiti o iskazu osobe koja ga je iskopala o tome gdje ga je našla. Naravno, kemijska i druga svojstva fosila mogu ukazivati na njegov izvoran položaj. No, to je točno samo u nekim slučajevima. A, vodeći se tim podacima, također moramo ovisiti o podacima, o kemijskim i dru­ gim fizičkim osobinama geološkog sloja u  kojem je  fosil navodno otkriven.

Osobe odgovorne za značajna otkrića katkad se ne mogu vratiti na njihova nalazišta jer su ona, nakon nekoliko godina, gotovo ne­ izbježno uništena, možda uslijed učinaka erozije, cjelovitim paleo- antropološkim iskopavanjem ili tehnološkim razvojem (rudarstvom, građevinarstvom itd.).  Čak i  suvremena  iskopavanja,  koja uključu­ ju precizna bilježenja pojedinosti, uništavaju sam dokaz koji bilje­ že, ostavljajući nam za potvrdu mnogih ključnih tvrdnji samo pisano svjedočanstvo. Osim toga, čak i danas mnoga bitna otkrića uključuju veoma  oskudno  bilježenje  ključnih pojedinosti.

Na taj način, osoba koja želi provjeriti paleoantropološka izvi- ješća, veoma će teško steći uvid u stvarne činjenice, čak i da uspije otputovati na mjesto otkrića. I, naravno, vremenska i financijska ograničenja onemogućuju neposredno ispitivanje većeg postotka svih značajnih paleoantropoloških nalazišta.

Treći problem predstavlja to da su paleoantropološke činjenice rijetko (ako uopće) jednostavne. Znanstvenik može tvrditi da su fos­ ili u nekom sloju iz ranog pleistocena očito bili izloženi atmosfer­ skim promjenama. No ta prividno jednostavna izjava može ovisiti o mnogim opažanjima i tvrdnjama o geološkim poremećajima, mo­ gućnosti naglog propadanja, prisutnost ili odsutnost sloja naplavina, prisutnost iznova napunjene vododerine itd. Usporedi li se iskaz druge osobe prisutne na određenom nalazištu, može se katkad uoči­ ti da ona govori o mnogim važnim pojedinostima, koje nije spome­ nuo prvi svjedok.

Različiti promatrači katkad daju međusobno protuslovne iskaze

i. osim toga, njihova osjetila i sjećanja nisu savršena. Tako proma­ trač na određenom nalazištu može neke stvari vidjeti, a druge važne previdjeti. Neke od njih mogu vidjeti drugi promatrači, što se, me- đutim, može pokazati nemogućim jer je nalazište postalo nedostupno.

Potom, tu je problem prijevare. To može biti sustavna prijevara, kao u slučaju Piltdowna. Kako ćemo vidjeti, da bi se razotkrila takva vrsta prijevare, morate posjedovati istraživačke vještine vrhunskog Sherlocka Holmesa i raspolagati čitavom opremom suvremenog fo- renzičkog laboratorija. Nažalost, uvijek postoje motivi za namjernu ili nesvjesnu prijevaru,  budući da osobu koja uspije otkriti čovjeko­ va pretka očekuje velika slava i ugled.

Može biti riječ i o varanju na razini jednostavnog izostavljanja izviješća o opažanjima, koja ne odgovaraju nečijim željenim zaključ­ cima. Kako ćemo vidjeti poslije u ovoj knjizi, istraživači su katkad opažali predmete u određenim slojevima, o kojima, međutim, nisu izvijestili jer nisu vjerovali u njihovu geološku starost. To je veoma teško izbjeći jer su naša osjetila nesavršena, pa ćemo, vidimo li ne­ što što nam se čini nemogućim, prirodno pretpostaviti da možda gri­ ješimo. A to je možda doista i točno. Prijevara izostavljanjem bitnih opažanja u iskazima, jednostavno je posljedica ograničenosti ljud­ ske prirode, koja, nažalost, može imati poguban učinak na empirijski postupak.

Nedostaci paleoantropoloških činjenica nisu ograničeni samo na iskopavanje predmeta. Slične nedostatke pronalazimo u suvreme­ nim istraživanjima kemijskog ili radiometrijskog datiranja. Naprim- jer, datiranje ugljikom 14 može uključivati izravan postupak koji pouzdano rezultira brojkom - starošću predmeta. No, postupci dati­ ranja često uključuju složena razmatranja o identitetu uzoraka, te njihovoj povijesti i mogućoj kontaminaciji. Ona mogu uključivati i odbacivanje nekih prethodno izvedenih datiranja i prihvaćanje dru­ gih na temelju složenih argumenata, koja se rijetko izričito objavljuju. I u tom slučaju činjenice mogu biti složene, nepotpune i u velikoj mjeri nedostupne.

Na temelju tih ograničenja paleoantropoloških činjenica, mo­ žemo zaključiti da smo u ovom polju istraživanja velikim dijelom ograničeni na komparativno proučavanje izviješća. Iako čvrst dokaz postoji u obliku fosila i predmeta u muzejima, većina ključnih doka­ za koji potvrđuju značaj tih predmeta, postoji samo u pisanom obliku.

S obzirom na to da je informacija izložena u paleoantropološkim izviješćima često nepotpuna, te budući da čak i najjednostavnije

paleoantropološke činjenice često uključuju složene, nerješive ele­ mente, uvjerljivi zaključci o stvarnosti često su na ovom polju istraži­ vanja nedostupni. Što možemo učiniti? Kao bitno predlažemo uspoređivanje vrijednosti različitih izviješća. Iako su nam stvarne Či­ njenice nedostupne, možemo izravno proučavati različita izviješća i objektivno ih uspoređivati.

Skup izviješća o određenim otkrićima može se procijeniti na temelju podrobnosti objavljenog izviješća, te logike i dosljednosti predstavljenih argumenata. Možemo uzeti u obzir i to jesu li izne­ seni razni skeptični protuargumenti određene teorije, te jesu li oni otklonjeni. Budući da se objavljena izviješća moraju u izvjesnom smislu uvijek uzimati s povjerenjem, možemo preispitati i kvalifi­ kacije  promatrača.

Ako su, na temelju navedenih kriterija, dvije zbirke izviješća jed­ nako pouzdane, tada predlažemo da se one jednako tretiraju. Obje mogu biti prihvaćene ili odbačene, te se obje mogu smatrati neo­ dređenima. Međutim, bilo bi pogrešno prihvatiti jedan niz izviješća, a drugi odbaciti, a osobito bi bilo pogrešno prihvatiti jedan od njih kao dokaz određene teorije, uz odbacivanje drugog, čime bi on po­ stao nedostupan budućim studentima.

Taj pristup primjenjujemo na dva osobita niza izviješća. Prvi se sastoji od izviješća o neobično starim artefaktima i ostacima ljudskih kosti, od kojih je većina otkrivena krajem 19. i početkom 20. st. O njima raspravljamo u I. dijelu ove knjige. Drugi niz se sastoji od izviješća o predmetima i ostacima kostura kao dokaza koji potkrje­ pljuju danas prihvaćenu teoriju o ljudskoj evoluciji. Ta izviješća nastala su u razdoblju od kraja 19. st. do 1980-ih i o njima rasprav­

­­amo u II. dijelu. S obzirom na prirodne međupovezanosti različi­ tih otkrića, u II. dijelu raspravljamo i o nekim neuobičajenim otkri­ ćima.

Polazimo od naše teze da su, usprkos različitom napretku u paleo- antropološkoj znanosti 20. st., ta dva niza izviješća u osnovi jedna­ ko vrijedna. Zato tvrdimo da nije primjereno jedan od njih prihvatiti, a drugi odbaciti. To ima ozbiljne učinke na suvremenu teoriju o ljud­ skoj evoluciji. Odbacimo li prvi niz izviješća (anomalije) i, u skladu s tim, odbacimo i drugi niz (danas prihvaćen dokaz), tada će teoriji

o ljudskoj evoluciji nedostajati velik dio njezinih temelja opažanja. No, prihvatimo li prvi niz izviješća, tada moramo prihvatiti posto­ janje inteligentnih stvorenja koja su proizvodila oruđe u tako starim geološkim razdobljima kao što su miocen, pa čak i eocen. Prihvati­ mo li dokaz u obliku ostataka kostura, predstavljen u tim izviješćima, morat ćemo učiniti korak naprijed i prihvatiti postojanje anatomski suvremenih ljudi u tim davnim vremenskim razdobljima. To ne pro­ tuslovi samo suvremenoj teoriji o ljudskoj evoluciji nego baca i veliku sumnju na čitavu našu sliku o evoluciji sisavaca u razdoblju keno- zoika.