Horacije na mostu

Rimljani su bili hrabar i plemenit narod. Bili su superiorni u zlatnom dobu klasične povijesti. Bijela rasa može biti ponosna na ono što su postigli Rimljani. Naš dug

prema njima je nemjerljiv. Puno možemo naučiti iz onoga što su oni izgradili. Također možemo puno naučiti i iz njihovog neuspjeha da zaštite svoju divnu rasu od razaranja.

Nekoliko stoljeća nakon osnivanja prve naseobine, Rimljani su bili samo nestalan narod, koji je usred neprestanih bitki držao vrlo mali dio talijanskog teritorija. Oko 350. godine p.n.e., međutim, njihov teritorij rapidno se počeo širiti. Za jedno stoljeće osvojili su cijeli talijanski poluotok. Do početka kršćanske ere, Rim je bio vladar nad svom, tada poznatom, zemljom oko Mediterana. Tako ustanovljeno Rimsko carstvo je u svoj svojoj slavi i veličini trajalo još slijedećih pet stoljeća.

Nisu ga srušili Vandali i Huni koji su ga, kako nam je rečeno, osvojili. Ne. Raspalo se iznutra kao da ga je napao rak - rak koga su proizveli Židovi. Ime raka je bilo kršćanstvo.

Kršćanstvo je oslabilo snažne Rimljane. Kršćanstvo je pretvorilo herojski, borbeni Rim, koga se plašio cijeli svijet, u strašljivca bez kičme. Dok su takozvani rimski “pogani” izgradili divnu civilizaciju i moćni svjetski imperij, “kršćanski” Rimljani su srušili i upropastili sve to, gurajući Bijelu rasu u tisućugodišnje mračno doba.

Ipak, ova najveća od svih drevnih civilizacija trajala je tisuću godina, a rimska civilizacija je, i kada se raspala, imala dominantan utjecaj u Evropi sljedećih tisuću godina. Još i danas, u velikoj mjeri, utječe na našu civilizaciju. U stvari, Bijela rasa puno duguje Rimljanima. Možemo biti izuzetno ponosni što smo braća po rasi ovog velikog naroda.

Ova superiornost Rima bila je zasnovana na određenim kvalitetama koje su posjedovali na samom početku svoje povijesti. Rimljani su bili odlučni i uporni, energični i neumorni; nisu bili uplašeni nikakvim preokretima sreće i nikada nisu priznavali poraz. Bili su poznati po svom patriotizmu, disciplini i jakom osjećaju dužnosti. Bili su čistog uma, poslovni i efikasni. Na kraju, oni nisu bili samo borbena rasa, već su bili nadareni genijalnošću za učvršćivanje i organiziranje, uobličavanje i provođenje zakona.

Rimski zakon, rimska organizacija i rimske institucije zadržale su se i danas u većem dijelu kontinentalne Evrope. Sami zakoni i vlada Sjedinjenih Država zasnovani su na rimskim prethodnicima i rimskim modelima. Kada je, u srednjem vijeku, jednom velika rimska imperija prešla u ruke židovske kršćanske crkve, ova je rimski genij za organizaciju, disciplinu i vlast, uzurpirala u svoje svrhe.

Moramo, za buduća vremena, proučiti slabost Rimljana, koja je Židovima omogućila da Rim pretvore u ruševine. Rimljani nisu shvatili integralnu vrijednost rase u izgradnji civilizacije i utvrđivanju njene budućnosti. Da su Rimljani izgradili svoju vladu i svoju religiju na rasnoj osnovi, Židovi nikada ne bi imali šanse. Da su Rimljani tada imali čvrstu rasnu religiju, poput ove koju smo osnovali mi iz Kreativističkog pokreta, povijest bi drugačije izgledala. Davno bi Židovi bili istrijebljeni i velika Bijela rasa danas bi naseljavala cijeli svijet.

Iako moj cilj ovdje nije da prikazujem slavnu povijest rimske civilizacije, ipak želim istaknuti suštinu rimskog duha, koju je divno oslikao engleski pjesnik, lord Macaulay. Ovaj duh je lijepo i plemenito izražen u herojskom govoru Horacije na mostu, koji je dio njegovog djela Prizori drevnog Rima.

On govori o vremenu kada je, u ranoj povijesti, Rim počeo pokazivati svoj budući genij i veličinu svojih ljudi. Kada je ogromna neprijateljska vojska, koju je predvodio Lars Porsena iz Clusiuma, prilazila Rimu, gradski očevi su shvatili da će Rim propasti ukoliko se neprijatelj ne zaustavi na mostu koji je vodio u grad.

Odlučili su da se most mora srušiti. Ali, bilo je premalo vremena. Vojska koja se približavala morala je biti zaustavljena u zaljevu dovoljno dugo da bi se most uništio. Pozvali su tri

Horacije na mostu

dobrovoljca da stanu pred vojsku od trideset tisuća vojnika dok se most ne suši. Glavni dio mosta se morao obraniti na suprotnoj obali rijeke Tiber, tako da ni jedan neprijatelj ne stane na njega.

Horacije se javio kao dobrovoljac. Učinivši tako, on je izrazio svoje suštinsko načelo, koje mi iz Kreativističkog pokreta moramo prihvatiti.

Kao što je lord Macaulayev ep dramatično postavio:

Onda progovori hrabri Horacije, kapetan kapije:

“Svakom čovjeku na ovoj zemlji smrt stiže prije ili kasnije

a kako čovjek može bolje umrijeti

nego suočivši se sa strašnim neprijateljem zbog pepela svojih očeva

i hramova svojih bogova”.

Ovaj herojski ep nam govori kako je Horacije, sa dva hrabra pomoćnika, držao put do mosta dok most nije srušen; priča kako je ostao tamo čak i kada su gradski očevi pozvali njega i njegova dva druga da prijeđu preko mosta prije nego što padne; o tome kako je, na kraju, stajao sam dok most nije pao, a onda lagano namjerno okrenuo leđa svojim neprijateljima, uronio u rijeku Tiber i, sa oklopom na sebi, preplivao na suprotnu obalu.

Taj herojski govor u šest stihova mi Kreatori (Kreativisti) želimo učiniti dijelom naše vjere. Moramo ga učiniti dijelom našeg religioznog uvjerenja: bolje je umrijeti boreći se za našu Bijelu rasu, nego se predati svojim neprijateljima. Puno je bolje umrijeti kao heroj nego kao kukavica i rob. Moramo shvatiti da priroda nije predvidjela da neka jedinka živi vječno, i pošto moramo umrijeti, najveću čast i najveću odanost koju možemo iskazati svojim ljudima, svojoj rasi, jest boriti se za njihov opstanak pod svaku cijenu, ili umrijeti u tom pokušaju.