Hocu li vam pomoci na ovim duhovnim vježbama?

Mislite li da bih ikome mogao pomoci? Ne! O ne, ne, ne, ne, ne! Ne ocekujte da cu ikome pomoci. Isto tako mislim da necu nikome naškoditi. Ako vam ovo naškodi, sami ste krivi, a ako vam pomogne, vi ste zaslužni. Zaista ste uspjeli! Mislite li da vam ljudi pomažu? Ne, ne pomažu vam. Mislite da vas ljudi podupiru? Ne, ne podupiru vas.

U jednoj terapeutskoj skupini koju sam vodio bila je prisutna jedna redovnica. Rekla mi je: "Imam osjecaj da me moja poglavarica ne podupire." Upitao sam je: "Što želite time reci?" Odgovorila mi je: "Moja poglavarica, provincijalka, nikada se ne pojavljuje u novicijatu u kojem sam ja magistra. Nikada. Nikada ne kaže niti jednu rijec pohvale." Rekao sam joj: "Dobro, sada cemo napraviti jedan mali igrokaz. Zamislite da poznajem vašu provincijalku. U stvari, zamislite da tocno znam sve što misli o vama, i kažem vam (igrajuci ulogu provincijalke): ‘Znaš, Mery, nikada ne dolazim u novicijat zbog toga što je to jedino mjesto u provinciji koje je bez poteškoca, gdje nema problema. Znam da si ti tamo poglavarica i da je zato sve u redu.’ Kako se sada osjecate?" Rekla je: "Odlicno se osjecam." Onda sam joj rekao: "Dobro, hocete li sada, molim vas, izaci iz prostorije na

minutu ili dvije. To je dio vježbe." Nakon što je izašla, rekao sam ostalim clanovima skupine: "Još uvijek sam njezina provincijalka, u redu? Ova Mery, koja je izašla van, najgora je magistra novakinja koju sam ikad imala u cijeloj povijesti provincije. U stvari, nikada ne posjecujem novicijat zato što mi je teško gledati što radi. To je upravo užasno. Ali ako joj kažem istinu, to ce samo pogoršati stanje u novicijatu, novakinje ce još više trpjeti. Za godinu ili dvije dobit cemo novu magistru koju sada pripremamo. Ove lijepe stvari koje sam joj rekla pomoci ce joj u meduvremenu. Što mislite o tome?" Odgovorili su: "To je bila jedina stvar koju ste u tim okolnostima mogli uciniti." Zatim sam pozvao Mery natrag u skupinu i pitao je da li se još uvijek osjeca odlicno. "O, da", rece ona. Jadna Mery! Mislila je da dobiva potporu, ali bila je u krivu. Problem je u tome što vecinu onoga što mislimo i osjecamo stvaramo u svojoj glavi, ukljucujuci i to da nam drugi pomažu.

Mislite li da pomažete ljudima zato što ste u njih zaljubljeni? No, moram vam priopciti jednu vijest. Nikada u nikoga niste zaljubljeni. Zaljubljeni ste samo u svoje predrasude i nadobudne ideje o toj osobi. Uzmite si minutu vremena da razmislite o ovome: nikada ni u koga niste zaljubljeni, zaljubljeni ste u svoje mišljenje o toj osobi. Prestajete biti zaljubljeni kad se promijeni vaše mišljenje o osobi u koju ste zaljubljeni, zar ne? "Kako si me mogao iznevjeriti kada sam ti toliko vjerovao?", kažete nekom. Jeste li mu zaista vjerovali? Nikada nikome ne vjerujete. Ostavite se toga! To je samo jedan od nacina na koji vam vaše društvo ispire mozak. Nikada nikome ne vjerujete. Vjerujete samo svom mišljenju o toj osobi. Zašto se onda žalite? Cinjenica je da u stvari ne volite priznati da vam je prosudba bila slaba. To vam baš ne laska, zar ne? Zato radije kažete: "Kako si me mogao iznevjeriti?"

To je, dakle, to: ljudi u stvari ne žele odrasti, ne žele se mijenjati, ne žele biti sretni. Kao što mi je netko rekao tako mudre rijeci: "Nemoj pokušavati usreciti ih, samo ceš upasti u poteškoce. Nemoj se truditi da nauciš svinju pjevati; tratiš svoje vrijeme i razdražuješ svinju." Kao neki poduzetnik koji je ušao u jedan lokal i vidio covjeka s bananom u uhu! Razmišljao je: "Ne znam da li da mu to kažem ili ne. Ne, to nije moja stvar." Ali ta misao mu nije dala mira i nakon što je popio cašicu ili dvije, rece neznancu: "Oprostite, imate bananu u uhu." Neznanac upita: "Što?" "Imate bananu u uhu", ponovi ovaj. I neznanac ponovno upita: "Što ste rekli?" Ovaj se pocne derati: "Imate bananu u uhu!" "Pricajte glasnije", kaže neznanac, "Imam bananu u uhu!"

Uzaludno je dakle. "Odustani, odustani, odustani", ponavljam si. Reci svoje i idi dalje. Ako su od toga imali koristi, dobro, ako ne, šteta!