2

HERMETIČKA MAGIJA, ALKEMIJA I ISLAM

U samome srcu Male Azije, u pustinji na jugu Turske, leži su­ vremeni grad Urfa, koji je u prošlosti bio poznat kao drevna Edessa. Otprilike pedeset kilometara jugoistočno, na pritoku

rijeke Eufrat, smješteno je selo, premaleno da bi se moglo pronaći na zemljovidu, u čijoj blizini leži napuštena gomila ruševina. Na tom mjestu, nadzirući karavansku cestu koja je povezivala Perzijski za­ ljev sa Sredozemnim morem, nekad je ležao tajanstveni grad Haran, uz koji su se čak i u ono vrijeme vezivale mnoge legende, kao što će to kasnije biti slučaj sa središtima poput Lase na Tibetu. Haran i danas uživa poseban značaj u židovskoj, kršćanskoj i islamskoj pre­ daji. Ovdje je, prema Starom Zavjetu, neko vrijeme boravio patrijarh Abraham na svome proputovanju iz Ura u Kanaan. U to je vrijeme, kao i stoljećima prije i nakon toga, Haran bio posvećen Sinu, ba­ bilonskom bogu mjeseca. Međutim, u osmom stoljeću poslije Krista na mjesto vrhovnoga boga-zaštitnika grada došao je drugi bog mjese­ ca - Thot-Hermes ili Hermes Tri-Puta Najveći.

Nakon uništenja njezinih knjižnica, Aleksandrija, nekoć slavno središte učenosti, polako je počela tonuti u zaborav. Kršćanska je ortodoksija u sve većoj mjeri nastojala ugušiti dinamičnu razmjenu misli i tradicija koja je obilježavala razdoblje sinkretizma, te su mis­ lioci, filozofi i učitelji, koji su nekad doprinosili živosti grada bili prisiljeni potražiti novo utočište. Edessa, grad u blizini Harana, za neke je od njih bila novi dom. Ovdje je, krajem drugog i početkom trećeg stoljeća, hermetičku misao prenosio vjerski učitelj Bardazije, čiju su vještinu polemiziranja hvalili čak i takvi ortodoksni crkveni autoriteti poput Euzebija. Bardazije je tradicionalno poznat kao uči­ telj  Manija,  proroka koji je propovijedao  dualističko učenje - ili

herezu - nazvano maniheizam. U manihejaca je Hermes Trisme- gistus, uz Zaratustru, Platona, Budu i Isusa bio poznat kao »Glasnik Onoga Koji je Dobar«.

Međutim, Edessa nikada nije dostigla slavu Aleksandrije kao sre­ dišta učenosti. Ukoliko je ijedno mjesto moglo u tome smislu parirati Aieksandnji, bila je to Atena, još starije intelektualno središte. Tamo je, primjerice, u petom stoljeću, neoplatonički filozof Proklo pred­ sjedao Akademijom. Ali, i ovdje se nametnula nova kršćanska vjera nudeći svoju uobičajenu nagradu uz svoj uobičajeni uvjet - spas na onome svijetu kao nagrada za trpljenje na ovome. Godine 529., car Justinijan - čiji je prethodnik Konstantin dva stoljeća ranije uveo krš­ ćanstvo pod okrilje Rimskoga carstva - zatvorio je atensku Aka­ demiju. Progonjeni od vatrenih kršćana, posljednji su učitelji pre­ bjegli na Istok. Pronašli su privremeno utočište na dvoru perzijskoga kralja, da bi, očigledno, nestali s povijesne pozornice. Danas, me­ đutim, vlada mišljenje da su oni, ili pak, njihovi učenici, pronašli no­ vo utočište u Haranu, gdje je osnovana akademija koja je postojala barem do desetog stoljeća. U svakom slučaju, hermetička se misao ponovno pojavila, i to u Haranu, koji je postao novim središtem her- metičkog učenja.

Bagdad  i  Harran

U religijskom i političkom smislu, Sredozemlje je do tada već pretrp­ jelo dramatične promjene. Nekad slavno Rimsko carstvo podijelilo se na dva dijela, od kojih je svaki uzdizao svoga cara i promicao svoj oblik kršćanstva. Zapadni dio starog carstva, sa središtem u Rimu, u to je vrijeme propadalo pod naletima »barbarskih« osvajača sa sje­ vera i istoka. Istočni dio - Bizantsko carstvo, s prijestolnicom u Kon- stantinopolu -jo š je uvijek održavao prividnu stabilnost, ali njegovi su temelji u stvarnosti bili uzdrmani, ranjivi i opasno nesigurni. (zemljovid str. 40.) Međutim, kako god bilo, Konstantinopol je istis­ nuo Aleksandriju s mjesta najvećega grada u svijetu grčkog istoka. Početkom sedmog stoljeća, Egipat su ponovno pregazili perzijski os­ vajači. Perzijanci su se povukli tek nakon deset godina, ali već 642., posljednje su bizantske snage također bile prisiljene na povlačenje, a aleksandrijsko je brodovlje, koje je plovilo ka Grčkoj i Egiptu konačno i nepovratno palo u tuđe ruke.

ISLAMSKO CARSTVO

•  .Medina

Arapski svijet Srednjeg Istoka u osmom stoljeeu

Ovim je dramatičnim promjenama uslijedila još jedna koja je za sobom povukla mnogo značajnije posljedice. Nju je uzrokovao putu­ jući trgovac, danas svima poznat kao Muhamed. Prema nekim iz­ vorima, Muhamed je potjecao iz obitelji heterodoksnih, možda čak : heretičnih kršćana. U svakom slučaju, on se odazivao pozivima duha koji su s vremenom postajali sve snažniji, zbog čega se često po­ vlačio u osamu meditirajući u pustinjskim pećinama. Tako je, jednom prilikom, doživio numinozno iskustvo koje ga je preobrazilo. Zapo­ čeo je propovijedati protiv idolatrije i isticati prvenstvo jednoga bo­ ga, odnosno Alaha, pri čemu je Isus bio samo jedan od mnogih proro­ ka - dodjeljujući mu, tako, položaj u kojemu bi se, nesumnjivo, i sam Isus ugodnije osjećao, umjesto božanskog položaja kojega su mu na- metnuli njegovi vlastiti sljedbenici. Ovom jedinom i vrhovnom bogu. smatrao je Muhamed, svatko se morao ponizno »predati«, a arapska je riječ za takvo predavanje islam. Muhamedove propovijedi o »pre­ davanju« (Alahu, op. prev.) odnosno islamu, sakupljene su u knjizi, danas znanoj kao Kur'an. Za muslimane Muhamed predstavlja samo vodiča, dok se Kur'an smatra izravnom objavom samoga Boga.

Muhamed je započeo pohod s ciljem širenja svoje vjere, ne pre- žući ni pred svetim ratom i mačem, ukoliko bi se takvo što pokazalo nužnim za ostvarenje toga cilja. Godine 622., - od koje se, po musli­ manskom kalendaru, računa vrijeme - naselio se u gradiću Jathrib, kasnije nazvanom Medinat al-Nabi, »Prorokov grad«, koji je danas poznat kao Medina. Godine 630., zajedno sa svojim sljedbenicima zauzeo je sveti grad Mekku, koja se danas nalazi u Saudijskoj Arabiji i uništio tamošnje poganske idole. Hodočasničko mjesto Ka'ba - ve­ likog crnog kamena meteoritskog podrijetla - pretvoreno je u islam­ sko svetište.

Muhamed je umro 632. godine, ne ostavivši nikakva uputstva o tome tko bi ga trebao naslijediti, što je dovelo do frakcija među nje­ govim sljedbenicima. Uslijedile su godine sukoba, spletki i umorsta­ va, koje su konačno iznjedrile dvije glavne suparničke grane islama, koje postoje i danas, ši'ite (šijiti) i sunnite (suniti). Iako prvi nikada nisu iskorijenjeni, oni potonji, suniti, s vremenom su uspjeli preuzeti političku kontrolu i naslov kalifa, što znači »nasljednik«. Od 661. do 750. godine, teokratskim je Islamskim carstvom vladala dinastija Omejida, potomaka aristokratske obitelji iz Mekke. Njihova se vlast protezala od Gibraltarskog tjesnaca na zapadu, do Samarkanda i

Punjaba na istoku. Godine 711. ušli su u Španjolsku, a samo tri go­ dine kasnije, 714., u njihovim je rukama bio čitav Iberski poluotok, osim kršćanske enklave u Galiciji. Nedugo zatim, arapska je vojska prešla Pireneje, ušla u Francusku i 719. godine osvojila Narbonnu, koja je postala pokrajinskim glavnim gradom. Iz Narbonne, islamske su snage napredovale uz dolinu Rhone, stigavši u samo srce Francus­ ke. Njihovo su napredovanje, u bitci kod Poitiersa, 732. godine, ko­ načno zaustavile kršćanske snage pod zapovjedništvom franačkog vladara Karla Martela, djeda Karla Velikog, i spriječile širenje islama u zapadnoj Europi. Nakon sedam godina opsade, Narbonna je, 759., konačno pala u ruke kršćanske vojske, a Arapi su se povukli preko Pireneja.

U međuvremenu, 750 godine, Omejidsku je dinastiju svrgnula suparnička obitelj Abasida. Jedan od posljednjih omejidskih prinčeva pobjegao je u Španjolsku, gdje su njegovi nasljednici vladali još sljedeća tri stoljeća iz svoje prijestolnice u Cordobi. Ostatak islam­ skoga svijeta, međutim, prešao je u ruke Abasida. Abasidi su na­ pustili Damask, glavni grad njihovih prethodnika, i izgradili svoju novu prijestolnicu. Taj grad - službeno osnovan, prema mišljenju ta­ dašnjih astrologa vrlo naklonjene, 762. godine - bio je Bagdad. Slje­ dećih pet stotina godina, tijekom kojih se Europa koprcala u tako­ zvanom mračnom dobu, Bagdad je bio najveće kulturno i civilizacij­ sko središte zapadno od Indijskog potkontinenta, (zemljovid strana 43.)

Godine 830. poslije Krista, bagdadski je kalif, u ratnom pohodu protiv kršćanskih vojski Bizantskog carstva, prošao kroz Haran. Me­ đu mnoštvom koje se okupilo na njegovu dočeku, uočio je skupinu neobično odjevenih pojedinaca, za koje je pretpostavio da nisu mus­ limani. Stoga ih je upitao tko su i kojem »narodu od knjige« pripada­ ju. Prema kuranskom zakonu, islam je štitio i tolerirao sve »narode od knjige«. Bio je to izraz koji je označavao pripadnike drugih religi­ ja, koje su zasnovane na svetim tekstovima koji su potjecali od, ili se odnosili na osobe koje se prema islamskom učenju smatraju proroci­ ma - na primjer, Mojsije, Zaratustra, Isus ili Buda. Tako su, dakle, Ži­ dovi, kršćani i budisti bili »ljudi od knjige«.

Na kalifin su upit, ti čudnovato odjeveni ljudi odgovorili da su jednostavno haranci. Nezadovoljan takvim nejasnim odgovorom, ka­ lif je zahtijevao precizniji. Jesu li njegovi sugovornici židovi, kršćani

ATLANTSKI OCEAN

Pirineji

 

ili, možda, zoroasterski magi? Kako su ovi i dalje izbjegavali odgov­ or, vladar je postao razdražljiv i proglasio ih nevjernicima, naredivši njihovo smaknuće. No, prije toga postavio im je i jedan ultimatum. Ukoliko se, do njegova povratka s ratnog pohoda, takozvani »haran- ci«, ne izjasne kao muslimani ili neki drugi priznati »ljudi od knjige«, bit će kažnjeni po islamskom zakonu.

Neki su se od njih pod takvom prijetnjom doista obratili na islam ili kršćanstvo. Drugi su, pak, zatražili savjet stručnjaka za islamsko pravo, koji ih je savjetovao da se prozovu »Sabejcima«, budući da su Sabejci - narod iz starozavjetne Sabe, područja južne Arabije koje obuhvaća današnji Jemen - bili, prema Kur'anu, priznati kao »ljudi od knjige«. Takav je naziv prihvaćen, međutim, kalif je umro, ne sti­ gavši djelovati u skladu s postavljenim ultimatumom. Njegovi su ih nasljednici, a i kasnije islamske vlasti, službeno priznali i nastavili pružati zaštitu samoprozvanim »Sabejcima«. Međutim, da bi utvrdili svoj položaj, morali su imenovati knjigu ili knjige koje su predstav­ ljale njihov sveti tekst. Udovoljavajući tom zahtjevu, naveli su odre­ đene tekstove koji se pripisuju Hermesu Trismegistusu. Tako je her- metizam faktički postao službenom religijom »Sabejaca« i, kao takav, priznat i prihvaćen od strane islamskih autoriteta; »Sabejci«, ili haranci, postali su time kustosima hermetizma, čuvajući ga nedir­ nutim, za razliku od drugih škola koje su se utopile u islamu, judaiz­ mu ili kršćanstvu.

U Haranu je hermetizam cvjetao, te je, kako se vjeruje, upravo ondje iznikao novi hermetički tekst, koji je ujedno postao i jedan od najvažnijih tekstova kasnije magijske tradicije. Ozloglašen među predanim kršćanskim učenjacima, smatrao se eklatantnim primjerom

»zabranjene knjige«. Tako ga se, primjerice, još krajem devetnaestog stoljeća, jedan komentator toliko gnušao, izražavajući »nadu da nika­ da neće biti preveden ni na jedan suvremeni jezik«.

Na arapskom jeziku, ta knjiga nosi naziv Ghayat al-hakim, od­ nosno Cilj Mudroga. Zbog netočnog prijevoda imena arapskog pisca, kome se  pogrešno pripisuje autorstvo knjige, zapadnim je učenjaci­ ma poznata pod imenom Picatrix. Picatrix je u stvari, vodič, udžbe­ nik i priručnik astrologijske magije.

Astrologija svoje podrijetlo vuče još iz vremena najstarijih kul­ tura, iz Mezopotamije drevnih Sumerana i Babilonaca. Odatle se stoljećima širila dalje, cijelim civiliziranim svijetom. Cvjetala je ti-

jekom razdoblja sinkretizma u Aleksandriji, a svoj je puni izraz doživjela u hermetičkoj misli. Pripisujući zemaljskim fenomenima planetarni utjecaj, smatrala se najboljim prikazom i manifestacijom hermetičke postavke koja je povezivala makrokozmos i mikrokoz- mos, »iznad« i »ispod«.

Picatrix je, nadalje, učvrstio položaj astrologije u sveukupnom kontekstu hermetičke misli. »Sve stvari na ovome svijetu«, tvrdio je,

»pokoravaju se nebeskim oblicima«. Zatim: »Svi se mudraci slažu u tome da planeti imaju utjecaj i moć nad ovim svijetom ... iz ovoga sli­ jedi da je kretanje planeta u samom korijenu magije.«

Picatrix je zatim otišao korak dalje učinivši astrologiju praktič­ nom, magijskim rječnikom rečeno, poput alkemije. Nudila je zna­ tiželjnom magu izrazito detaljne naputke za izazivanje, usmjeravanje i širenje planetarnih utjecaja na zemlji. Osobito se usredotočila na ono što je nazivala »talismanima«, koje je jasno povezivala s alke­ mijskim eliksirom. Pravilnom izradom i oblikovanjem »talismana«, te pravilnim izvođenjem obreda vezanog uza nj, mag je mogao kon­ trolirati energiju koju emaniraju nebeske sfere. U obliku anđeoskih bića ili duhova, on je mogao, primjerice, zapovijedati moćima Marsa u pitanjima rata, ili Venere u pitanjima ljubavi. Tako je budući her- metičar učio kako »da privuče te nebeske duhove k zemlji i uvede ih u materijalne predmete (talismane), koji će nakon toga posjedovati točno određene magijske moći«.

Picatrix je, tako, predstavio portret »hermetičkog čovjeka«, ko­ jega je opisao kao »maga, mudraca i gospodara Neba i Zemlje«. Na taj je način »hermetički čovjek« postao vezom, sjecištem, točkom spajanja makrokozmosa i mikrokozmosa, većeg svijeta i onoga ma­ njeg: »Kažem vam da se i čovjek sam zove svijetom, a to proizlazi iz usporedbe s onim većim svijetom, jer, kao što je netko rekao, sve ono što sadrži veći svijet, sadržano je, naravno, i u manjem.«

U Haranu je Picatrix bio integriran u korpus ranijih hermetičkih tekstova iz Aleksandrije i drugih dijelova grčkog svijeta poput Sirije i Edese, te predislamskih arapskih pisanih izvora. Upravo je iz Harana hermetizam u najvećoj mjeri prodro u islamsku kulturu toga vreme­ na, šireći svoj utjecaj, između ostalog, i na islamsku znanost i mate­ matiku. Haran je, ustvari, predstavljao neku vrstu polazne postaje, mjesta š kojega su hermetičke tradicije pronalazile svoj put u samo srce islamske civilizacije. Prema jednom komentatoru: »Hermetizam

se mora smatrati jednim od najznačajnijih čimbenika, koji je pridonio stvaranju  muslimanskog  svjetonazora.«

Tako, na primjer, jedan arapski pisac spominje svoje poznavanje dvadeset i dva djela Hermesa Trismegistusa - četiri o magiji, pet o as­ trologiji i trinaest o alkemiji. Mnogi arapski prijevodi ranijih herme- tičkih tekstova, te mnoga izvorno arapska djela pripisuju se Hermesu. Nepotrebno je i reći kako je postojala ogromna mogućnost zabune. Tako su, primjerice, određeni islamski učenjaci pogrešno poistovjetili Hermesa Trismegistusa s likom zvanim »Idris«, koji se spominje u Kur'anu. Nadimak »Trismegistus« ponekad je pogrešno tumačen kao da se odnosi na tri odvojena lika koja su nosila ime Hermes. Jedan se od njih izjednačavao s »Idrisom« te se vjerovalo da je živio prije Potopa. Drugi je, navodno, živio u Babilonu i bio Pitagorin učitelj. Trećega se smještalo u Egipat, u razdoblje aleksandrijskog sinkretiz- ma. No, bez obzira na to smatralo li ga se jednom ih, pak, trima odvo­ jenim osobama, Hermes je bio uzdizan kao izvorište propovjedničke mudrosti i prvi učitelj znanosti i filozofije. Povezivali su ga s magi­ jom, alkemijom i astrologijom, odnosno, »sa svim što se odnosilo na čudesne moći i mudrost. »Preko njega, muslimanima je bila omo­ gućena integracija grčke znanosti i filozofije u njihov vlastiti svjeto­ nazor, bez opasnosti da izađu iz okvira proročke predaje.«

Hermetizam, a posebice alkemiju, s osobitim je zanosom prigrli­ la sufijska misao. Sufijski su učitelji u Bagdadu pisali rasprave o alkemiji, te se s vremenom i njih same počelo vezivati uz alkemijske legende. Alkemijska se terminologija često rabila u tumačenju sufi- jskog učenja: »Sufijski učitelj ... upravlja neplemenitim metalom učenikove duše te s pomoću duhovnih metoda sufizma taj nepleme­ niti metal pretvara u zlato.« Prema riječima osnivača jednog sufij- skog reda :»Mi smo oni koji svojim pogledom pretvaramo prašinu puta u zlato.« U sufizmu, »svijet je instrument koji oblikuje čovje­ čanstvo« »Veliko Djelo« alkemičara za sufije je značilo isto što i za Zosimu - duhovnu preobrazbu čovjeka; a eliksir, ili Kamen filozofa, postao je simbolom tog unutarnjeg jedinstva i potpunosti. Sufijski su učitelji, također, u svoja učenja uklopili hermetičku doktrinu o isto­ vjetnosti, svezi makrokozmosa i mikrokozmosa- Mnogi su sufijski tekstovi gotovo istovjetni onima iz hermetičkog korpusa.

Jedan od najpoznatijih, najznačajnijih i najutjecajnijih arapskih alkemičara, Jabir ibn Hayyam (721-815 posl.K.),  također je bio sufi.

Svojim je djelom Jabir postavio temelje cjelokupnoj kasnijoj islam­ skoj alkemiji. Promicao je sveobuhvatnu kozmologiju, koja je izrazi­ to podsjećala na aleksandrijski hermetizam. Povukao je analogiju, koja je kasnije postala iznimno  značajnom, između alkemičara i Stvoritelja, po kojoj je »čovjek opisan kao mikrokozmos i, u isto vri­ jeme, budući slikom Boga, sposoban da spozna sve i izvodi čuda«.

Koliko je poznato, Jabir je bio prvi koji je u alkemiju uveo živo­ tinjske i biljne proizvode - primjerice, krv, mokraću i koštanu srž. Isto tako, u islamski je svijet uveo i pitagorejski princip broja. U svo­ jim je djelima pokazao široku obrazovanost, koja je obuhvaćala čak i poznavanje kineske alkemije i filozofije. Upravo se u Jabirovim knji­ gama pojavio najraniji sačuvani tekst Smaragdne ploče, iako se on pripisuje mnogo starijim izvorima. U isto vrijeme, Jabir i njegov krug učenjaka pisali su i o mnogim drugim temama - matematici, magiji, astrologiji i astronomiji, medicini, zrcalima, vojnoj opremi, kao što su opsadni strojevi, te o mehaničkim napravama ili automatima. Du­ gi je niz godina živio u Bagdadu, kao dvorski alkemičar kalife Ha­ rana al-Rašida, danas čuvenome po Tisuću i jednoj noći. Ponešto od čarolije i tajanstvenosti te knjige zacijelo proizlazi od Jabira i njego­ va kruga.

Bagdad je u desetom stoljeću bio središte učenosti čitavog islamskog svijeta, i živahna zajednica filozofa, učitelja, pisaca i pre­voditelja. U njemu je postojala čak i značajna židovska zajednica, s otprilike 40.000 članova, od kojih su se neki bavili proučavanjem discipline koja će kasnije postati poznata kao Kabala. Hermetizam je oduvijek bio usko vezan uz židovsku ezoteričnu misao, stoga i ne iz­ nenađuje pozivanje na škole judaističke alkemije. Zaista, hermetizam je naglašavao, ako ne čak i utemeljio, mnoge dodirne točke između islama i judaizma, kao što je isto shvaćanje starozavjetnih proroka. Na kraju prvog tisućljeća, hermetizam je bio spreman predstaviti se kršćanskoj Europi. Međutim, kršćanska je Europa, prije toga, morala postići onu intelektualnu profinjenost i otvorenost duha bez koje ga nije mogla primiti.