+  i na kraju, dok čitate knjigu, pokušajte izbrojiti koliko je puta pisac spomenuo riječ "faust" i "goethe", te sve varijacije tih riječi [op.prev]

PRVI DIO

1

HERMES, TRI PUTA NAJVEĆI

Od samih početaka ljudskog djelovanja postojali su čarobnjaci, šamani, vidovnjaci, čudotvorci i iscjelitelji. Mnogo prije ikakvog povijesnog zapisa, te su osobe djelovale, katkad u is­tom svojstvu, a katkad u približnom, kao svećenici, proroci, mudraci, vračevi, tumači snova, duhovnici, astrolozi, bardi i liječnici. Njihove aktivnosti spominju se među prvima u poznatoj povijesti.

Na Srednjem Istoku, u samu zoru kršćanske ere, takvih je osoba bilo mnoštvo. Zaista, ponekad se tvrdilo da je i sam Isus bio jedan od mnogih čudotvoraca svoga vremena, čiji je kasniji utjecaj na civiliza­ ciju bio puka slučajnost. Tako, prema preminulom profesoru sa Sveu­ čilišta Columbia, Martonu Smithu, kršćanstvo nije bilo ništa drugo doli slučajan događaj koji se, poput mnogih povijesnih fenomena, mogao razviti potpuno drukčije ili se ne razviti uopće. Izuzevši slu­ čajno nastupjele okolnosti, mogli smo, umjesto dvije tisuće godina kršćanstva, imati dvije tisuće godina religije temeljene  na,  primje­ rice, učenjima Apolonija iz Tijane. Doista, Isus je, barem onakav kakvim ga prikazuje kršćanska predaja, imao mnogo toga zajednič­ kog s Apolonijem.

Apolonije je rođen početkom I. stoljeća u Tijani, koja se danas nalazi u Turskoj, a umro je između 96. i 98. godine posl. Kr. Njegovu biografiju sastavio je Filostrat oko 220. godine. Prema Filostratovim izvješćima, Apolonije je ozdravljivao bolesne, uskrsnuo barem jednu osobu iz mrtvih, a na dan svoje smrti tjelesno uzašao na nebo, praćen pjesmama hramskih djevica. U ranijim je godinama vjerojatno pri­ hvatio Pitagorejsku misao. Bio je odani vegetarijanac, a kosa mu je bila upadljivo duga. Zbog protivljenja krvnoj žrtvi, nosio je lanenu odjeću, odbacujući kožu, krzno, i svaki drugi životinjski proizvod. Njegova strastvena naklonost k filozofskom istraživanju,  vodila ga je na brojna putovanja; u Italiju, Grčku, Egipat, Siriju i Babilon. Odbio je posjetiti Palestinu, jer je vjerovao da je židovski kult hramskog žrtvovanja obeščastio i ljude i zemlju. Između 41. i 54. godine, bora­ vio je u Indiji, gdje je proučavao hinduističku misao, i ono što je pre­ ostalo od budizma. Jedan od njegovih poklonika bio je i rimski car Vespazijan, koji ga je uzeo za duhovnog savjetnika. Apolonije je vjerovao da je jedina istinska filozofija ona koja je usmjerena k duši, »jer je duša, budući nepodložna smrti i rođenju, ono što je izvor bića .

Ne bi bilo teško zamisliti mnogo gore stvari od dvije tisuće godi­ na Apolonijeve religije, iako bi, nesumnjivo, i nju, kao i bilo koju drugu religiju, iskrivilo vrijeme, društveni i politički pritisci te dog­ matizam i fanatizam njezinih sljedbenika. Međutim, okolnosti su se pokazale takvima da je Apolonija izbrisao sa slike takozvani tijek povijesti, a da za njega znamo možemo zahvaliti samo Filostratovoj biografiji, dokumentu prilično sumnjive vjerodostojnosti. Ostali čudotvorci toga vremena bili su prepušteni čak potpunijem zaboravu.

Jedan je, međutim, bio on stvaran ili izmišljen, preživio u kršćanskoj tradiciji, postavši prototipom čarobnjaka, a time po definiciji, »crni ili zli čarobnjak«. I »najstarija legenda o crnom čarobnjaku« u Zapadnoj povijesti, vezana je upravo uz njega. Lik je to koji se po­ javljuje kao Šimun Mag u Djelima apostolskim (Djela, VIII, 9-24), u pisanjima crkvenih otaca, i kasnijih komentatora. Faust je debitirao upravo u njegovom obličju.

Postoji dokaz koji sugerira da je izvorni Šimun, osoba ili osobe na kojima se temelji njegov lik, bio sljedbenik »hereze« poznate kao gnosticizam. Epifanije, crkveni otac iz četvrtog stoljeća, zaista ga i optužuje za osnivanje gnosticizma, što je prilično nevjerojatna tvrd­ nja. Drugi crkveni pisci prepričavaju da je za sebe tvrdio kako je Mesija, Sin Božji, pa čak i personifikacija Boga Oca. Opisuju ga ka­ ko putuje u društvu prostitutke iz Tira, poznate pod imenom Helena, implicirajući namjernu identifikaciju, ako ne i reinkarnaciju Helene Trojanske. Jedno  od imena koja joj se pridaju je i Sofija (Sophia), gnostički izraz koji označava utjelovljenu Božansku Mudrost. Prema jednom komentatoru:» Namjera je njenog prikazivanja kao bludnice, pokazati u koje je dubine uronio božanski princip, uključivši se u stvaranje « .

U Svetom Pismu, i kasnijoj crkvenoj predaji, Šimun djeluje kao vrsta lukavog protivnika, posrednik sila tame, bezbožnih i nečistih sila, kojima je novooblikovana kršćanska poruka bila oštro suprotstav­ ljena. Tako se, u Djelima apostolskim, Šimun pojavljuje kao samo- proglašeni Samarićanin-čudotvorac, i možebitni Mesija. Kao kariz- matična ličnost, imao je vatrene sljedbenike kao i Petar, ali na njegov mnogo mračniji način, bio je »ribar ljudi« i »ribar duša«. Prilikom susreta s Petrom, ponudio je apostolu novac za dar ozdravljivanja po­ laganjem ruku. Drugim riječima, pokušao je kupiti iscjeliteljsku moć Duha Svetoga za sebične svrhe, od kuda i proizlazi grijeh »simo- nije«. On, je, također, stavljao u pitanje položaj Isusa i autoritet Petra kao apostola.

Susret je kulminirao kad je Šimun bacio simboličnu rukavicu, i izazvao Petra na vrstu duhovnog ili magičnog dvoboja, u kojem su jedan drugome trebali parirati u čudima. U početku je Šimun doista i »nadigravao« Petra svojim čudima koja su, površinski, bila mnogo blještavija. Za razliku od Petrovih, ona nisu proizlazila ni iz kakve božanske moći ili ovlaštenja, već, sredstvima običnog čarobnjaštva, iz mnogo sumnjivijeg i (prema crkvenim komentatorima) demon­ skog izvora. U tom smislu, ona su okaljana, pokvarena i nečista. Iako zasljepljujuća, ona su samo proizvodi varke, podvale, lukavstva ili prijevare, dodirujući samo površinu svijesti, ali nemajući nikakve dublje vrijednosti. Nepotrebno je reći da Šimun, prema predaji, pada­ jući s visina na koje se sam uzdigao, biva diskreditiran.

Obzirom na njegovo prikazivanje u Djelima apostolskim, Šimun je tek manja i nebitna figura, potkupljivi »showman« i šarlatan, samo sitna prepreka koju treba skloniti s puta, dok Petar nastavlja, u svojoj slavodobitnoj misiji, prenositi evanđelje Samarićanima. Za kasnije kritičare, međutim, on postaje mnogo više od bijednog Petrovog su­ parnika, kojemu Božje karte nisu naklonjene. Njega uspoređuju sa samim Antikristom, njegovim utjelovljenjem ili poslanikom vrhov­ nog duhovnog neprijatelja. Za odane je kršćane taj izvorni arhi-ča- robnjak postao »crnim magom«. ambasadorom sila »kozmičkog zla«. Moći kojima je raspolagao dane su mu od vrhunskog izvora zla i nepravde, Antikrista ili Đavla samoga. I svi kasniji čarobnjaci bili su stigmatizirani kao Šimunovi sljedbenici. Obzirom na crkveno uče­ nje, nisu ni mogli biti ništa drugo. Očigledno nisu mogli imati pristu­ pa božanskim moćima, niti su mogli biti apostoli Sudnjeg dana, jer bi time ugrozili monopol Crkve na takvu moć. A svaka demonstracija moći, koja nije proizlazila iz službeno priznath crkvenih izvora, mogla je biti samo demonska.

Tako je Šimun Mag pripremio put za Fausta, čarobnjaka koji je sklopio sporazum s Đavlom. Sličnost među njima nije samo temats­ ka. Na njemačkom, riječ »faust« znači »šaka«, koja može, sa stano­ vitom zadrškom, biti metaforički prikladna. Na latinskom, međutim,

»faustus« znači »onaj koji uživa naklonost«, i upravo je to nadimak kojeg usvaja Šimun Mag. Prema profesoru Hansu Jonasu:

»Značajno je to što je u latinskoj sredini Šimun rabio nadimak Faustus (»onaj koji uživa naklonost«). To je povezano s njegovim stalnim nadimkom »Čarobnjak«, a činjenica da ga je pratila He­ lena, za koju je tvrdio da je ponovno rođena Helena Trojanska, jas­ no pokazuje  da je ovo jedan  od izvora legende o Faustu. Neko­ licina obožavatelja Marloweovih i Goetheovih drama smatraju da je njihov junak potomak gnostičke sekte, a da je prelijepa Helena, koju je dozvao svojom djelatnošću, nekoć pala Božja Misao, kroz čije će uzdizanje čovječanstvo biti spašeno«.

U Djelima apostolskim, Šimun Mag uistinu ne vidi sebe kao iz­ vorno zlog poslanika paklenih sila. No, čak i u to vrijeme, od sredine do kraja prvog stoljeća, takvu bi figuru osudila većina židova, kao i sljedbenici tek nastajućeg kršćanstva. Za Židove, on bi bio vjerski ot­ padnik, čije djelovanje nadilazi službeno prihvaćene granice hram- skog svećenstva, nacionalističkih mesijanskih sekti i poklonika mla­ dog rabinskog judaizma. Za one koji su prihvatili novu religiju, bilo da im je ona objavljena putem Jakova i njegove ranocrkvene sljedbe, ili putem obraćenika Pavla, on bi bio još gori. Smatrali bi ga supar­ ničkim Mesijom, koji svojim tvrdnjama i radnjama poseže za uzurpa­ cijom prerogativa »istinskog« Mesije. U tom smislu, on bi doista predstavljao »anti-Krista«.

No, ako je lik čarobnjaka utjelovljenog u Šimunu Magu zaista i bio nepoželjan u novozavjetnoj Palestini, postojale su druge sredine u kojima je on bio i više nego dobrodošao. Tijekom prvog stoljeća, najvažnije takvo mjesto bio je Egipat, posebice grad Aleksandrija.

Aleksandrija,   srce  grčkog  Egipta

Prije više od pola tisućljeća, uspostavljeni su srdačni odnosi između Egipta i Grčke. Još 610. godine prije Krista, u delti Nila, osnovano je grčko naselje, kao trgovačko središte, a grčka je vojska, koja je vodila vlastite ratove protiv perzijske ekspanzije,  često pomagala Egipćani-

ma protiv sličnih perzijskih upada. Za razliku od Grčke, međutim, Egipat nije bio sposoban oduprijeti se napadačima. Od 525. do 332. godine prije Krista, Egipat je trpio perzijski jaram. 343. godine, Nektanebo II, posljednji faraon, pobjegao je u etiopski egzil, i Egipat drevnih dinastija prestao je postojati. Hramove, svetišta, spomenike, i čitave gradove uništili su perzijski osvajači i ostavili ih u ruševinama.

Kad je Aleksandar Veliki ušao u Egipat 332. godine prije Krista, egipatski narod ga je pozdravio kao osloboditelja. Snage perzijske okupatorske vlasti pružile su slab otpor, i bile su ubrzo poražene. Go­ dinu dana kasnije, 331. godine, makedonski zapovjednik osnovao je grad, koji, čak i danas, nosi njegovo ime. Ubrzo je napustio zemlju, i nikada se više nije vratio. Osam godina nakon toga umro je u Babi­ lonu, a njegovo su neizmjerno carstvo, koje se protezalo do Indije, među sobom podijelili njegovi generali. Jedan od njih, Ptolemej, na­ slijedio je Egipat, i njime vladao od 305. godine, kao kralj Ptolemej I. Time je započeo dinastiju grčkih monarha, koji su vladali Egiptom sve dok Kleopatra, posljednji Ptolemejević, nije umrla 30. godine prije Krista.

Kleopatra je počinila samoubojstvo, doznavši da je njezino bro­ dovlje, i ono buntovnog Rimljanina Marka Antonija, porazio Oktavi- jan, posinak Julija Cezara, u bitci kod Akcija. 27. godine prije Krista. Slavodobitni se Oktavijan tada proglasio carem, uzeo ime August, i uspostavio Rimsko Carstvo. Egipat je, tako, postao rimskim satelit­ om, kojim je upravljao prefekt, izravno odgovoran samo caru. Slje­ deća tri i pol stoljeća, Egipat je bio žitnica Rima. Aleksandrijski bro­ dovi prevozili su žito preko Sredozemlja, u početku u Italiju, potom u udaljene ispostave Rimskog Carstva, a naposlijetku, od 324. godine, u novoosnovani grad, Konstantinopol.

Za vladavine grčke dinastije Ptolemejevića, Egipat je pružao mo­ gućnosti za dobivanje zemlje, društvenog položaja i lake zarade. Pri­ rodno, to je privuklo rijeke doseljenika, od kojih su mnogi bili siro­ mašni, a sada su vidjeli mogućnost za poboljšanje svojih prilika, pa čak i za stjecanje moćnih položaja u vlasti. Pritjecanjem grčkih doseljenika, Egipat se helenizirao i dramatično transformirao. Pri­ mjerice, Egipćani su oduvijek pili pivo, dok su Grci, međutim, pili vino, što je izazvalo potrebu za sadnjom vinograda. Dok je većina Egipćana nosila lanenu odjeću, Grci su odijevali vunenu, što je pro­ uzročilo uvoz ovaca. Ne prihvaćajući nikakva nadomjestka za masli­ novo ulje, Grci su uzgojili i maslinike. Izgradili su i nove gradove, smještene na važnim trgovačkim putovima. Kako bi povećali po­ ljoprivrednu proizvodnju, svojom su tehnološkom stručnošću reorga­ nizirali zemljišta kultivacijom, pospješenim sustavom navodnjavanja i isušivanja močvara. Uvezeno željezo omogućilo je izrađivanje po­ ljoprivrednog oruđa, kvalitetnijeg od onoga koje se prije toga koristi­ lo u Egiptu.

Bankarstvo je postalo temeljnom sastavnicom helenizirane egi­patske ekonomije. Osnovana je službena kraljevska banka sa središ­ tem u Aleksandriji i svojim podružnicama u cijeloj zemlji. Budući pridružena Ptolemejskoj kraljevskoj riznici, banka je mijenjala i po­ suđivala novac, primala pologe i nudila zajmove. Takve su olakšice, naravno, bile dostupne prvenstveno Grcima. Domaće egipatsko sta­ novništvo nije uživalo jednake povlastice.

Za vladavine Ptolemejevića, Egipat je, općenito uzevši, napredo­ vao, kako doseljenici tako i domaće stanovništvo. Pred kraj Kleo- patrine vladavine, bogatstvo zemlje bilo je neizmjerno. Prema jed­ nom podatku, godišnji obračun iznosio je 294 tone zlata, 45 300 tona pšenice, što je današnji ekvivalent stotinama milijuna US dolara. U zoru kršćanske ere, kada je Egipat prešao u ruke Rima, pšenica je bi­ la najvažnije dobro na svjetskom tržištu toga doba. Nijedna domena Rimskog Carstva nije donosila usporedivi prihod.

Ako se Egipat, u cjelini, razvijao, najbolja manifestacija tog raz­ vitka bio je grad Aleksandrija. Iako nikada nije postala službenom egipatskom prijestolnicom. Aleksandrija je uživala jedinstveni polo-" žaj. U njoj je bila smještena rezidencija Ptolemejskih monarha, a i kasnije rimskog prefekta. Običavalo se govoriti da je Aleksandrija »od« Egipta, a ne »u« Egiptu.

Tijekom prvog stoljeća kršćanske ere, Aleksandrija je bila na­ jbogatiji, najurbaniji, najsvjetskiji, najkulturniji i najciviliziraniji grad grčko-rimskog svijeta, i »svjetsko trgovinsko središte bez premca«. Broj njezinog stanovništva procjenjivao se na 500 000, nadmašujući tako svaku metropolu na Sredozemlju. Grad je bio čuven po svojoj arhitekturi. Jedna od najpoznatijih aleksandrijskih građevina bio je svjetionik s Pharosa, koji se ubraja među sedam čuda starog svijeta. Izgrađen na otoku Pharosu, svjetionik je bio povezan s gradom 1300 metara dugim zidom. Utvrda je bila visoka 120 metara, poput suvremene četrdeseterokatnice. Bila je izgrađena od svjetlucajućeg bijelog kamena, a nadvisivao ju je masivni Zeusov

Egipat za  vrijeme grcke vladavine,  od  332.-30.god.pr.Kr.

kip. Na samome vrhu ovoga zdanja neprestano je gorjela vatra, čiju je svjetlost, daleko na morsku pučinu, reflektirao sustav zrcala.

Prema jednom podatku, sam grad imao je više od 800 taverni, 1500 kupališta, 2400 hramova, i više od 4 000 kuća. Postojala su i kazališta, stadion za igre, forum, velika tržnica, veličanstveni gym- nazium, brojni javni parkovi, i sveti gajevi. Postojala su sudišta, vojni objekti i nebrojeni spomenici. Na ulazu u Augustov hram stajala su dva stuba, kasnije poznata kao »Kleopatrine igle«, od kojih jedan da­ nas stoji na Embarkmentu u Londonu, a drugi u njujorškom Central Parku. Sve te građevine bile su u bijelom mramoru, čija je bjelina, pričalo se, pri svjetlosti sunca bila zasljepljujuća.

Među najvećim  aleksandrijskim atrakcijama toga vremena,  bilo je balzamirano Aleksandrovo tijelo, umotano u laneno platno, prene­ seno iz Babilona u metropolu koju je osnovao. Tijelo velikog zapo­ vjednika počivalo je u zlatnom sarkofagu, smještenom u veličan­ stvenoj grobnici, koja je postala mjestom hodočašća. Vjerovalo se da je sarkofag ukrao, oko 89. godine prije Krista, jedan od Ptolemejskih kraljeva, kojemu je bio potreban novac. Grobnica je preživjela nešto duže, a posljednji se put spominje u povijesnim zapisima iz 215. go­ dine, kada ju je posjetio rimski car Karakala.

Međutim, za mnoge ljude toga vremena, a sasvim sigurno i za kasnije naraštaje, dragulj u aleksandrijskoj kruni bila je njezina veli­ ka knjižnica. Njezine bibliografske zbirke nadmašivale su druga znanstvena središta, kao što su Atena i Korint, a Aleksandrija je pos­ tala vrhunskim mjestom učenosti cijelog klasičnog svijeta. U Alek- sandriji su, zapravo, postojale dvije velike knjižnice. Jedna od njih, veća, bila je izgrađena u bijelom mramoru i povezana s »Muzejem«, čije je izvorno ime bilo »Mouseion«, ili »Hram Muza«. Manja knjiž­ nica bila je smještena u hramu posvećenom bogu Serapisu.

»Mouseion« je prvobitno bio kultni centar, sveto mjesto posve­ ćeno Muzama. S rimskim režimom, koji je zamijenio Ptolomejeviće, poprimio je svjetovniji karakter, evoluirajući u drevni ekvivalent suvremenog sveučilišta. Smješten u blizini mora, ponosio se svojim natkrivenim šetalištima, arkadama s klupama, dvoranom u kojoj su učenjaci zajedno jeli, sobama za privatne studije, stambenim četvrti­ ma, predavaonicama i kazalištima. Njegove članove subvencionirao je sam »Mouseion«. Nisu plaćali poreze, primali su besplatne obroke i smještaj, dobre plaće, i brojne druge ugodnosti, uključujući i sluge.

»Mouseion« je osnovao, između 300. i 290. godine prije Krista, Ptolemej I, obrazovan čovjek, u čijem su se društvu nalazili umjetni­ ci, filozofi, pjesnici i ostali pisci. Ptolemej je izdao dekret, kojim se sve knjige pronađene na brodovima u aleksandrijskim lukama, imaju zaplijeniti i prepisati. Kopije su, potom, bile dane vlasnicima knjiga, a izvornici pohranjeni u »Mouseionu«. Ptolemej je, također, zapovi- jedio da se izrade kopije knjiga iz drugih knjižnica, poput one u Ate­ ni, a kupovale su se i privatne zbirke iz cijeloga svijeta.

Ptolemejev bibliografski žar nastavili su i njegovi nasljednici. Knjižnica je konačno obuhvaćala prostor od deset dvorana, a svaka od njih bila je posvećena jednom području znanja. Kao i svjetionik s Pharosa, aleksandrijska se knjižnica smatra jednim od sedam čuda staroga svijeta. Tekstovi su se čuvali u obliku svitaka od papirusa, od kojih je većina sadržavala dva ili više odvojenih djela. U danima svo­ je najveće slave »Mouseion« je imao oko 500 000 takvih svitaka, dok je manja knjižnica, povezana sa Serapisovim hramom, sadržavala os­ talih 40 000 svitaka. Sve je bilo precizno označeno i katalogizirano. I sve je bilo dostupno, ne samo obrazovanoj eliti već i širokoj javnosti, svakome tko je imao želju za učenjem.

Većina materijala koji se držao u gradskim knjižnicama, bio je na grčkom. Nakon rimskog osvajanja, taj je materijal bio nadopunjen latinskim tekstovima. No, postojala su i djela na mnogim drugim je­ zicima, i iz mnogo dalje prošlosti, primjerice, komentari zoroaster- skih tajnih spisa, koji su, kako se čini, bili kopije drevnih egipatskih radova.

Poput mnogih drugih knjižnica, i  aleksandrijska je bila tragično ranjena okrutnošću rata i ekscesima doktrinarnog fanatizma.  Godine 48.  pr. Kr., Julije Cezar je okružio grad. Vatra se širila od pobijeđenog egipatskog brodovlja, k zgradama na obali, i 70 000 svitaka je, prema izvješćima,  uništeno  u  »Mouseionu«.  Mnogi  od  njih  bili  su  nado­ mješteni, ali od kraja 3. stoljeća poslije Krista nadalje, aleksandrijske su knjižnice neprestano ugrožavali valovi perzijskih osvajača, rimski car Dioklecijan i strastveni kršćani. Čini se da je, do četvrtog stoljeća, glavna  knjižnica,  »Mouseion«,  bila  uništena  ili  reducirana  do  te mjere da se više nije ni spominjala u povijesnim zapisima. Konačno je 391. godine, kršćanska rulja, predvođena aleksandrijskim patrijar­ hom, uništila manju knjižnicu u Serapisovu hramu, kao i sam hram. Gubitak bogatog  aleksandrijskog  znanja, jedna je  od  najvećih  katastrofa u povijesti zapadne civilizacije. Nepravda je to, za koju krš­ ćanstvo zapravo nikada nije bilo pozvano na odgovornost. Kršćanski su fundamentalisti, čak i danas, i više nego pripravni spaljivati knjige u ime vjere.

Veličinu gubitka najbolje dočaravaju neki od uvaženih imena po­ vezanih s Aleksandrijom i njezinim knjižnicama. Među njima bili su Euklid, matematičar čiju geometriju i danas učimo, te Eratosten, koji je zaključio da je Zemlja kugla i izračunao njezin promjer. U Alek- sandriji su djelovali i astronomi i astrolozi poput Ptolomeja, te liječ­ nik Galen, čije je učenje utjecalo na medicinsku misao idućeg tisuć­ ljeća i pol. Bio je tu i egipatski svećenik i povjesničar Maneto, čiji je pregled egipatskih kraljeva i dinastija i danas važeći. Crkveni oci i teolozi, poput Origena i biskupa Klementa, djelovali su u Aleksan- driji, kao i poznati gnostički učitelji Valentin i Bazilid. A bio je i veli­ ki broj filozofa, kao što su, primjerice, Plotin, Proklo i helenizirani Židov Filon, čija su učenja utjecala na kasnije mislioce.

Može se, stoga, zaključiti da je Aleksandrija u zoru kršćanske ere, bila prava mješavina različitosti. Gradsko je stanovništvo bilo sastavljeno od ljudi svih rasa, kultura i vjera poznatoga svijeta, i to je činilo svjetsku metropolu čiji se suvremeni ekvivalenti mogu pronaći jedino u takvim središtima kao što su London i New York. Osim do­ maćih Egipćana, bilo je i predstavnika iz svakog kutka Sredozemlja u kojem se govorilo grčki, ne samo s grčkog kopna i otoka, već i sa Si­ cilije, iz Sirije, Turske i Male Azije. Bilo je Babilonaca, Arapa, Perzi- janaca, Kartažana, Talijana, Španjolaca, i Gala iz Francuske. U Alek- sandriji je postojala i najveća židovska zajednica izvan Judeje.

Kao i ostale etničke zajednice u Aleksandriji i Židovi su imali svoju četvrt. Iako su u Jeruzalemu tražili duhovno vodstvo i plaćali godišnji porez za tamošnji Hram, oni su se, u svojim navikama, na­ činu života i mnogim drugim pogledima, helenizirali. Mnogi su bili oženjeni grčkim ženama. Mnogi, pak, više nisu govorili hebrejski, pa su se službe u jednoj velikoj i mnogim manjim sinagogama vodile na grčkom jeziku. Služili su se i grčkim prijevodima Tore. Neki od svi- taka pronađenih u Kumranu, na Mrtvom moru, bili su na grčkom i napisani na papirusu, što upućuje na aleksandrijski izvor.

Židovi su uživali najviši položaj među svim ne-Grcima u Alek­ sandriji, sa značajnim stupnjem autonomije. Primjerice, imali su svo­ je sudove, vođe, a neki su se uzdigli i na vrlo visoke položaje. Kaže se da je jedan Ptolemejević povjerio upravljanje  državom  i  nadzor nad vojnim snagama dvojici Židova. Dva generala u vojsci Kleopatre III bili su Židovi.

Kad je pala dinastija Ptolemejevića, nastao je neizbježni sukob između židovske zajednice i novog rimskog režima, koji je izrastao u snažni i do tada neviđeni antisemitizam. U to doba, u Palestini su iz­ bijale neprestane pobune protiv rimske okupacije. Godine 66. posl. Kr., planuo je veliki ustanak u Judeji, koji će potrajati još osam godi­ na. Kako je rimska vojska postupno ponovo uspostavila imperijalnu vlast u zemlji, mnogi mesijanski židovski pobunjenici, zeloti i sikari- jci (»sicarii«), potražili su utočište u Aleksandriji, gdje su nastojali podići novi ustanak. Kasniji neredi u Judeji, samo su pridonosili io­ nako prisutnom antisemitskom raspoloženju. Do sredine drugog sto­ ljeća, nekad mnogobrojna židovska zajednica, bila je prorijeđena.

U to je vrijeme aleksandrijska slava još bila na vrhuncu. Čak če­ tiri stoljeća nakon toga, rimski povjesničar Amnijan Marcelin ovako je pisao o Egiptu:

»Ovdje, prije negoli u neku drugu zemlju, dolaze ljudi iz mnogih kolijevki različitih religija. Oni još uvijek  brižno   njeguju  svete obrede koji su im preneseni putem tajnih svitaka.«

Pitagora i Platon, navodi Amnijan, svoju su mudrost u velikoj mjeri stekli upravo u Egiptu. Iako, dodaje on, u Aleksandriji postoje fontane takve mudrosti:

...još se i sada u tome gradu mnogo uči, jer postoje brojni učitelji iz različitih sekti, a mnoga tajna znanja objašnjavaju se geometri­ jskom znanošću. Među njima nije mrtva ni glazba niti harmonija. Nekolicina se još uvijek bavi promatranjem kretanja zvijezda, a veliki je i broj učenih aritmetičara. Pored njih postoje i mnogi koji su dobro upućeni u vještinu proricanja.

Amnijan  Marcelin  zaključuje:

»Ako itko ozbiljno poželi proširiti svoje znanje o raznim granama božanske mudrosti, ili se posvetiti ispitivanju metafizike, taj će spoz­ nati da cijeli svijet ovakvu vrstu znanja duguje upravo Egiptu.«

Ako je Aleksandrija, na vrhuncu svoje slave, bila središte trgo­ vine dobrima, ona je, također, kao mješavina različitih naroda, kulto­ va, vjera i filozofija, bila i središte trgovine idejama. Grad je, u cjeli­ ni, bio mreža i  križište svih znanja poznatog svijeta.  Na njegovom području bila je zastupljena gotovo  svaka religija i  svaki način raz­ mišljanja.

S kultovima koji su proizlazili iz religije drevnog Egipta iz vre­ mena faraona, a možda i prije, miješali su se i stapali kultovi razli­ čitih grčkih božanstava, kao i kultovi Aleksandra Velikog i Ptolemej­ ske dinastije, čiji pripadnici nisu osjećali grižnju savjesti zbog svoje deifikacije. Od posebnog je značaja bio kult boga Serapisa. Serapisa se najbolje može opisati kao namjerno izmišljeno i sintetizirano bo­ žanstvo, koje je trebalo upućivati na sličnosti između Grka i Egip- ćana. Prema jednom komentatoru, Serapis je, u stvarnosti, bio »rezul­ tat istraživanja grupe filozofa i svećenika, koji su prikupili ponešto iz svih izvora i spojili sve ideje i atribute koji bi bili od neke koristi.« Kult Serapisa bio je osobito potican od strane Ptolemejske dinastije, jer je transcendirao religijske razlike u svrhu održavanja javnog reda. Dijelom je proizlazio iz drevnog kulta svetog bika, Apisa, čije je sre­ dište nekoć bilo u staroj egipatskoj prijestolnici, Memfisu. Kult Api­ sa, pak, sadržavao je elemente još starijeg kulta Ozirisa. Tako se Se­ rapis često prikazuje kao suprug i pratitelj Izide, drevne egipatske bo- žice-majke. Stoga se napisi na grčkom, koji se odnose na Serapisa, prevedeni na demotske hijeroglife, odnose na Ozirisa. Za grčke po­ trebe, međutim, Serapis se stopio sa Zeusom, te se često pojavljivalo ime Zeus-Serapis. Serapis se, također, povezivao i s drugim egipat­ skim božanstvima i grčkim bogovima, poput Amona i Posejdona. U svakom dijelu Egipta postojao je Serapisov hram, a onaj u Aleksan- driji bio je jedan od njenih najvećih arhitektonskih osobitosti toga vremena.

Nakon rimskog osvajanja, pojavili su se kultovi rimskih božan­ stava, kao i romanizirane verzije grčkih božanstava, a budući da je i sam prozvan bogom, i kult rimskoga cara. Bilo je tu i gorljivih pris- talica kulta istočnomediteranske božice Kibele, čiji su svećenici-kas- trati bili, kako se čini, uobičajena pojava u životu Aleksandrije. Po­ stojao je i kult Ahure-Mazde, središnje figure perzijskog zoroastriz- ma. Djelovali su tu i učitelji i sljedbenici takozvane »gimnosofije« - linduizma, budizma i uz njih vezanih filozofija, jogijskih disciplina i Irugih metodologija uvezenih iz Indije. I, kao što smo ranije napo­ menuli, u Aleksandriji je živjela, po brojnosti odmah nakon grčke, vrlo utjecajna židovska zajednica.

Sredinom prvog stoljeća, nova vjera, koja će kasnije postati poz­ lata  kao  kršćanstvo,  počela je  uspostavljati  sve  čvršće  korijene  u aleksandrijskom društvu. Kako bi preživjela u tom moru religioznih raznolikosti, morala se prilagoditi. Trebala je odbaciti određene, spe­ cifično mesijanske i judaističke aspekte svoje palestinske provenijen­ cije. Morala je postati profinjenijom, transcendirajući simplicizam Pavlove poruke upućene njegovu razularenom stadu. Prema jednom komentatoru, »kršćanstvo, ukoliko je željelo postati nešto više od re­ ligije za neobrazovane i priproste, moralo je usvojiti postulate grčke filozofije i znanosti«. Kao posljedica, kršćanstvo u Aleksandriji preuzelo je potpuno novi smjer. Pod patronatom najprije biskupa Klementa, a zatim i Origena, njegova nasljednika, kršćanski su se te­ olozi počeli upoznavati s grčkom mišlju - s učenjima stoika, Aris­ totela i Platona. Tako intelektualno potkovani, upustili su se u »dija­ log s poganima«, koji se ubrzo pokazao kao »dijalog između intelek­ tualno jednakih«. Treba, međutim, reći, da su oni vrlo često dijelili ista mišljenja i stavove. Origen, jedan od najutjecajnijih crkvenih ota­ ca, bio je učenik onog istog aleksandrijskog učitelja kao i Plotin, utemeljitelj škole poganske filozofije, općenito poznate kao neopla- tonizam. Kršćanska koncepcija Logosa proizašla je iz interpretacije heleniziranoga Židova, Filona.

Danas se obično pravi razlika između teologije i filozofije. Teo­ logija se smatra intelektualnom formulacijom, pa možda čak i racio­ nalizacijom vjere, uvjerenja ili religioznog sustava koji se odnose na božansko ili numinozno. U tom smislu, teologija se smatra poku­ šajem izravnog obraćanja svetom. Filozofija se, s druge strane, sma­ tra nešto »svjetovnijom«, u tradicionalnom smislu te riječi. Filozofija može biti čisto svjetovna. Ali, ona u jednakoj mjeri kao i svaka teo- logija može biti metafizička. No, čak ni onda, njoj se neće pridavati ona dimenzija svetog koju posjeduje teologija. Mnoge religije sma­ traju podrijetlo teologije božanskim. Filozofija je, međutim, suštinski ljudska.

U prvim stoljećima kršćanske ere takva fina razlikovanja nisu igrala baš nikakvu ulogu  u  društvenom životu Aleksandrije. Teo- logija i filozofija bile su povezane i isprepletene do takvoga stupnja da su granice među njima bile gotovo neraspoznatljive. Tako je inte­ lektualno okružje Aleksandrije sačuvalo ne samo raznolikost reli­ gioznih uvjerenja i njima pripadajućih teologija, već i ono što bismo danas nazvali filozofskim sustavima. Filozofija i teologija uživale su jednako povlašten, jednako uzvišeni status. Kao komplement kul­ tovima, sektama, školama misterija i religijama Aleksandrije, iznjedrila su se filozofska učenja. Aristotel, svojevremeno mentor Alek­ sandra Velikog, zadobio je značajan broj sljedbenika, a njegova je misao ostavila dubok trag u kršćanskoj doktrini. No, u jednakoj se mjeri štovao i Platon, čija su učenja uspostavljala još čvršću svezu između kršćanstva i poganstva. Kroz mistične filozofe poput, pri­ mjerice, Plotina, platonička je misao svoj veliki procvat doživjela u obliku neoplatoničke filozofije. Ugled su uživali i ostali filozofi, po­ sebice neki »pretsokratovski« učitelji više-manje  mistične  orijenta­ cije, kao što su bili Pitagora i Heraklit.

U Aleksandriji su tako istovremeno djelovali kultovi, sekte, reli­ gije i filozofske škole najrazličitijih orijentacija, u okružju međusob­ nog poštovanja,  razmjene znanja i neprestane i dinamične  suradnje. Oblici mišljenja koji su proizašli iz takve interakcije općenito se na­ zivaju  »sinkretističkim«.  Aleksandrijski  će  sinkretizam izvršiti  pre­ sudan utjecaj na evoluciju i razvitak zapadne svijesti, zapadnih stavo­ va i zapadnih vrijednosti.  Jedan od najznačajnijih proizvoda aleksan- drijskog sinkretizma bio je amalgam koji će kasnije koalirati s magi­ jskom tradicijom Zapada - tradicijom kojom je, onakav kakvim smo ga prvi puta susreli u doba renesanse, bio prožet Faust. Ta se tradicija može s punim pravom nazvati hermetizmom, ili hermetičkom mišlju.

Zagonetke hermetizma

A čovjek je stoljećima zurio uvis kao što on zuri u ptice u letu. Kolonada iznad njega nejasno ga podsjeti na neki drevni hram, a jasenova palica, o koju se umorno podupirao, na svinuti augurski štap. Osjećaj straha pred nepoznatim pokrene se u srcu njegova umora, strah od znakova i slutnja, od onog čovjeka slična sokolu čije je ime nosio i koji se vinuo iz svoga zarobljeništva krilima spletenim od vrbovih šiba, od Thotha, boga pisaca, koji je pisao trskom na pločici i na svojoj uskoj ibisovoj glavi nosio mjesečev srp.

Nasmiješi se pri pomisli na taj lik tog boga, jer se sjetio na nekog suca crvena nosa s vlasuljom koji stavlja zareze na spis što ga drži lakat daleko od sebe, i znao je da ne bi upamtio imena onoga boga da nije slično nekoj irskoj kletvi.

Tako je, u knjizi Portret umjetnika kao mladića, Stephen De- dalus, Joyceov glavni junak, prizivao u sjećanje božanstvo koje je za­ uzimalo najvažnije mjesto u hermetičkoj misli. Hermetizam svoje podrijetlo vuče od lika poznatog kao Thot, Thot-Hermes, Hermes-Tri Puta Najveći, ili Hermes Trismegistus. Još se prije razdoblja aleksan- drijskog sinkretizma vjerovalo da je Thot-Hermes stvarna osoba. Tako je, na primjer, i Platon špekulirao o tome je li »Thot bog ili samo božanski čovjek«. Za aleksandrijski je sinkretizam on često (iako ne i uvijek) bio »smrtnik koji iz božanskoga svijeta prima otkrivenja, te konačno i sam, putem samopročišćenja, postiže bes­ mrtnost, ali ostaje među ljudima kako bi im razotkrio tajne božan­ skog svijeta«. Kasnije -još u sedamnaestom stoljeću - lik koji je do tada bio poznat pod imenom Hermesa Trismegistusa i dalje se sma­ trao povijesnom istinom. Sve do tada smatrali su ga jednim od drev­ nih mudraca, često ga uspoređujući s Mojsijem, Zaratustrom i Pitagorom. Prema nekim komentatorima, za njega se vjerovalo da je bio njihovim prethodnikom i Mojsijevim učiteljem.

Danas je općenito prihvaćeno da u stvarnosti nikada nije posto­ jala nijedna osoba koja bi se mogla poistovijetiti s Thotom-Her- mesom. Za mnoge se tekstove, koji mu se pripisuju, zna da potječu od različitih autora, čija su djela sastavljana tijekom podužeg vre­ menskog razdoblja. Ti su pisci svoja djela pripisivala čovjeku-bogu s glavom ibisa. Svoja su učenja podastirali kao da dolaze od njega, kao da ih je on sam diktirao, ili, u najmanju ruku, da nose pečat njegova autorstva.

U ranijoj je egipatskoj mitologiji lik s ibisovom glavom bio poz­ nat kao Djeuti (čitaj Đoti). Kako se njegovo ime razvilo u Thot - pod­ sjećajući, kako bi Joyce rekao, na jednu irsku prisegu - ostaje naraz- jašnjeno. Možda je tako zvučalo u ušima Grka ili na njihovim usna­ ma. Isto tako nije jasno niti zašto je Thot »tri puta najveći«.Neki her- metički tekstovi objašnjavaju njegovu trostruku veličinu kao po­ sljedicu triju inkarnacija. No. ta mu se trostruka veličina, kako izgle­ da, priznavala i mnogo prije negoli su sastavljeni ovi tekstovi. Jedan zapis, koji datira iz 172. godine prije Krista, spominje »Thota, tri pu­ ta velikog«.   Još raniji zapis, iz trećeg stoljeća prije Krista, odnosi se na »Thota, Tri Puta Najvećeg«.    U drevnoj egipatskoj umjetnosti on se obično pojavljuje u obliku iz citirane Joyceove evokacije - u liku čovjeka s ibisovom glavom. S vremenom je, međutim, on postao samim ibisom. U svakom slučaju, ibis je bio njegov sveti simbol. Njegovi su kultovi bili vezani uz ibisa, a tko bi god ubio ibisa kažnja­ vao se smrću. Međutim, Thotove manifestacije nisu bile ograničene isključivo na pticu ibis. Često su ga prikazivali i kao bijelog majmu­ na, ili bijelog babuna.

Kao egipatsko božanstvo, Thot je obnašao brojne funkcije. Bio je bog mjeseca, čiji je simbol bio polumjesec, a srebro njegova svetinja. Djelovao je kao psihopomp, odnosno, inicijator u najmračnije tajne. Služio je kao stražar ili čuvar vrata podzemlja; i u tom je svojstvu va­ gao duše umrlih, kako bi odredio njihovu posmrtnu sudbinu. Njemu se pripisivao izum pisma te ga se često, kao u Joyceovoj evokaciji, prikazivalo kako trskom urezuje hijeroglife na pločicu. Upravo zato što se pisanje smatralo magičnom radnjom - »riječi božje« ili »bo­ žanske riječi« - Thot je bio i bog magije, vrhovni mag-učitelj koji je u tajne svoga umijeća inicirao odabrane među ljudima.

U nekim su se pogledima Thotove djelatnosti djelomično pokla­ pale s onima grčkog Hermesa. Tako je za vrijeme dinastije Ptolo- mejevića bio izjednačen s grčkim božanstvom, čije mu je ime bilo pridodano. Ali, Thot-Hermes je bio mnogo sjajnija figura nego li je to bio njegov grčki dvojnik. Tekstovi s aleksandrijskih papirusa:

prikazuju novog sinkretističkog Hermesa kao kozmičku silu, stvo­ ritelja neba i zemlje i svemogućeg vladara svijeta. Upravljajući sudbinom i pravdom on je i gospodar noći i tajni smrti - odatle njegova česta povezanost s mjesecom (Selenom) i Hekatom. On zna »sve što je skriveno pod nebeskim svodom i pod zemljom«, pa ga se, sukladno tome, spominje kao davatelja znamenja - cilj mnogih magijskih invokacija koje se upućuju Hermesu, jest otkri­ vanje tajnih informacija, često putem prizivanja boga u snu.

Djela posvećena Thotu-Hermesu,  ili ona koja se  na nj  odnose, brojna su, te vrlo često nejasna i nepotpuna. Mnoga su od njih prožeta građom iz različitih izvora. Mnoga se od njih vremenski podudaraju ili preklapaju s nekim drugim religijama, kultovima, filozofskim tra­ dicijama  i  školama  one  misli,  koja  je  obilježavala  aleksandrijski sinkretizam.  Takav je, primjerice, bio slučaj  sa sedamnaest glavnih dijaloga poznatih pod skupnim nazivom Corpus Hermeticum. Postoji i oko četrdeset izvoda i odlomaka prikupljenih oko 500. godine posli­ je Krista i uvrštenih u djelo Anthologium, Ivana iz Stobija. Tu su i tri teksta  napisana  na  papirusu  koptskim jezikom,  a koji  predstavljaju dio  rukopisnog  materijala  otkrivenog  u  Nag  Hamadiju  u  Egiptu, 1945.godine.  Postoje i drugi odlomci koji su sačuvani samo zahvaljujući odabranim citatima u djelima ranokršćanskih teologa. Postoje i mnoga praktična djela koja se odnose na astrologiju, kao što je Li­ ber Hermetis, te na alkemiju. Konačno, valja spomenuti i dva nešto kasnija djela koja su osobito značajna. Jedno od njih je magijsko i as- trološko djelo Picatrix, a drugo, možda i najpoznatije, jest takozvana Tabula Smaragdina ili Smaragdna ploča, koja se općenito smatra na­ jsažetijim, a ujedno i najodređenijim prikazom hermetičke misli.

Hermetizam odražava tradiciju potpuno suprotnu onoj Aristote­ lovog atenskog racionalizma. Ponekad se, zaista, i sam proglašava nespojivim s dominirajućim grčkim duhom, pozivajući se, umjesto toga, na naslijeđe drevnog Egipta. Tako, na primjer, u šesnaestom di­ jalogu Corpusa Hermeticuma, Thot-Hermes objavljuje da će se smi­ sao njegova djela:

potpuno izgubiti jednom kada Grci zažele prevesti naš jezik na nji­ hov, i tako pišući, potpuno izobličiti istinu... Samo na jeziku naših otaca, ova predaja uspijeva sačuvati svoje istinsko značenje. Upravo pravilno izgovaranje i zvuk egipatskih riječi u sebi sadrže energiju predmeta na koje se odnose.

U hermetizmu, kao i u hebrejskom jeziku i kasnijoj judaističkoj Kabali, zvukovi, riječi, pa čak i pojedina slova, predstavljaju neku vrstu spremišta koja sadrže određeni oblik božanske ili magične mo­ ći, kao što su baterije napunjene električnom energijom.

Općenito uzevši, hermetizam predstavlja mističnu predaju, skup mističnih učenja ili oblik mistične misli. Poput drugih sličnih preda­ ja, učenja i misli, on odbacuje svako pojednostavljivanje i slijepu vje­ ru. On poriče kodificiranu dogmu, nužnost tumačenja i autoritet sve­ ćenika. On, također, odbija prihvatiti racionalni um kao vrhovni me­ hanizam spoznaje stvarnosti. Upravo suprotno, on naglašava i uzdiže mistično ili numinozno iskustvo, odnosno, izravno primanje svetog znanja i neposrednu spoznaju apsolutnog.

Hermetizam i gnosticizam

U rječniku  aleksandrijskog sinkretizma,  takvo  se neposredno znanje označavalo  riječju  »gnoza«.  Ta je  riječ  dovela  do  zbrke  u  termi­ nologiji, koja se nastavila kroz stoljeća a prisutna je čak i danas. Kao posljedica toga, hermetizam se vrlo često poistovjećivao s onime što je općenito  bilo poznato kao  »gnosticizam«  ili  »gnostička misao«.

Riječ gnosis znači, jednostavno, izravnu spoznaju. U tome je smislu hermetizam doista »gnostičkog« usmjerenja. Međutim, u Aleksan- driji toga doba istovremeno su postojali mnogi kultovi, sekte, učenja i škole misli. S time u svezi, mnogi se oblici hinduizma, budizma i, posebno, taoizma, mogu smatrati »gnostičkim« učenjima. Takvima se mogu smatrati i određeni oblici kršćanstva, judaizma i kasnijeg is­ lama.

Izraz »gnostički«, u svijetu aleksandrijskog sinkretizma, naj­ češće se rabio u školama koje su bile izrazito dualističke. Dualizam, kako i sama riječ govori, pretpostavlja suprotnost, često i sukob između dva antitetička (oprečna) principa, dvije suprotstavljene hi­ jerarhije vrijednosti, dvije suprotne stvarnosti. U dualizmu određeni aspekti stvarnosti imaju prednost pred drugima. Određeni aspekti stvarnosti ne priznaju se jer ne postoje, jer su manje vrijedni, ili, pak, zli. Po svome razlikovanju duše od tijela, odnosno, duha od »nepre- porođene prirode«, kršćanstvo je, u svojoj suštini, dualističko.

U svijetu aleksandrijskog sinkretizma, riječ »gnoza« najčešće su rabile dualističke sekte koje su razlikovale duh od materije. Materija se odbacivala kao suštinsko zlo. Svijet fenomena, kao materijalna tvorevina, smatrao se djelom nižeg i zlonamjernog boga. Stoga su se materija, kao i njezina tvorevina, morale preobraziti kako bi se sjedi­ nile s višim i istinskim bogom, vladarem čistoga duha; upravo se na to jedinstvo odnosio pojam »gnoza«. Takva je bila orijentacija alek- sandrijskih dualističkih sekti. Njihova je misao vjerojatno proizlazila iz sličnog dualizma perzijskog zoroastrizma. Kasnije će se ona po­ novno iznjedriti u Perziji, u obliku Manijeva učenja, te će postati po­ znata kao maniheizam. Pojavit će se još jednom, i to u srednjovje­ kovnoj Europi, kao osnovni element katarske i bogumilske hereze.

Upravo zbog važnosti koju su pridavali »gnozi«, »gnosticizam« je postao neraskidivo vezan uz aleksandrijske dualističke sekte. Tako je, nažalost, ostalo sve do danas, te se »gnosticizam« i »dualizam« nerijetko  smatraju  sinonimima.  Ovo  zasigurno  nije  bilo  posljednji put  da  se  nekoj  riječi,  koja je  nekad  imala  čitav  spektar  značenja, zbog njezine zloporabe od strane raznih interesnih skupina, oduzme širi smisao, ograničavajući je samo na njezino usko i idiosinkrazijsko značenje. Treba samo podsjetiti na riječ »demokracija«, kojom su se razmetali  suvremeni  totalitaristički  režimi,  kako  ljevičarski  tako  i desničarski. Tu je i riječ »gay«, koja se uobičajila među homoseksualnim glasnogovornicima. Nastavi li se tako, buduće će generacije - us­ prkos onome što je Yeats imao na umu - pogrešno tumačiti pjesmu »Lapis Lazuli« kao himnu homoseksualnosti. Upravo je ovakvim putem »gnosticizam« izjednačen s dualizmom. Posljedica je toga bila da su mnogi kasniji komentatori, našavši kako se i hermetizam poziva na »gnozu«, zaključili da hermetizam mora biti dualistički - ili, pak, da se radi o pogrešci te da uopće nije riječ o »gnostičkom« učenju.

Dualističke su sekte, tako, podijelile stvarnost. Jedan njen dio oz­ načile su zlim i odbacile ga. »Gnoza« je za njih predstavljala proces nadilaženja materijalnog svijeta i sjedinjavanja s čistim duhom.  U ovom se procesu odbacuje sve ono što ljudsku prirodu čini još ljud- skijom.

Za razliku od gnosticizma, hermetizam je priznavao samo jednu stvarnost, samo jedno sve. Stvarnost je u svim svojim vidovima pred­ stavljala sveobuhvatnu, jedinstvenu cjelinu u kojoj su sve dihotomi- je, sve razlike između tijela i duše, duha i tvari, prilagođene i harmo­ nično integrirane. Sve je imalo svoju vrijednost i bilo je dijelom slo­ žene konstrukcije. Čak i zlo, ako se u nj pronikne i prizna kao takvo, nalazi svoje mjesto u tom planu. U Goetheovom Faustu, Mefisto se, otužnom ironijom na svoj račun, predstavlja kao princip koji ne­ prestano teži zlu, ali koji umjesto zla svaki put iznova postiže dobro, igrajući svoju zadanu ulogu u moralnoj i kozmičkoj drami stvarnosti. Takav je stav karakterističan za hermetizam. Nasuprot dualistima, za hermetičare je »gnoza« za sobom povlačila izravnu spoznaju i pove­ zivanje sa sveobuhvatnom harmonijom.

Unutar ove harmonije, sve je bilo povezano mrežom međuod­ nosa. Takve su veze počivale na principu analogije. Stvari su odjeki­ vale  drugim  stvarima,  reflektirale  druge  stvari,  odražavale  druge stvari, podudarale se s drugim stvarima, odgovarale drugim stvarima. Stvarnost je sadržavala zamršenu, neprekidno vibrirajuću i živu mre­ žu analogija. Te su analogije bile poput nota ili glazbenih ljestvica, doprinoseći stvaranju jedne velike simfonije. One se mogu usporediti s mnoštvom raznobojnih niti, međusobno isprepletenih i povezanih u jedinstvenom tkanju. Prema Smaragdnoj ploči »ono iznad dolazi od onoga ispod, a ono ispod od onoga iznad - to je čudesno djelo Jed­ noga«         .  Ovu formulaciju vrlo često nalazimo u obliku postavke »ono što je iznad jednako je onome ispod, ono što je ispod jednako je onome iznad«.    Taj se zakon obično sažimao u jednostavnu formulu »Kako je gore, tako je i dolje«.

Hermesov  put

Smaragdna ploča nadalje objašnjava: » Struktura mikrokozmosa u skladu je sa strukturom makrokozmosa«. Drugim riječima, manje odražava veće, a veće odražava manje. Struktura atoma odražava onu solarnog sustava, dok struktura solarnog sustava odražava onu ato­ ma. Čovjek odražava svemir i obrnuto. Isti princip proteže se, tako­ reći, i horizontalno. Svijet iznutra i svijet izvana odražavaju jedan drugog. Svemir unutar ljudske psihe odražava vanjski svemir, koji se može razumjeti kao »psiha« žive i osjećajuće sveukupnosti - ili, želimo li se tako izraziti, kao »psiha« Boga koji, u židovsko-kršćan- skoj tradiciji, »stvara čovjeka na sliku svoju«.

Za hermetičare su analogije ili sličnosti koje povezuju različite niti stvarnosti bile najbolje izražene putem simbola. Tako se, na primjer, unutarnja povezanost mikrokozmosa i makrokozmosa tradi­ cionalno označavala čuvenim »Solomonovim pečatom« - šestero­ kutnom zvijezdom sastavljenom od dva trokuta koja se isprepliću, pri čemu je vrh jednoga uperen prema gore, a vrh drugoga prema dolje. Takvi simboli, međutim, nisu bili samo prikladna stenografija. Up­ ravo suprotno, oni su bili poput zvukova, slova i riječi u egipatskom i hebrejskom jeziku - spremišta snage, baterije koje u sebi sadrže skri­ venu energiju. Ti su simboli, često nazivani »pečatima« ili »potpisi­ ma«, bili poput niti koje čine tkaninu stvarnosti, međusobno ispreple­ tenih u jedinstvenoj cjelini. Stvarnost je, tako, sadržavala ono što će Baudelaire gotovo dva tisućljeća kasnije ustvrditi, »šumu simbola«. I, što je još važnije, ti se simboli mogu »aktivirati« na praktičan na­ čin. Simbolima se može manipulirati, kao što kemija čini s elementi­ ma ili molekulama, kako bi oblikovali nove sastojke, nove amalgame mogućnosti. Takvom se manipulacijom mogla izazvati promjena, a proces transformacije predstavlja oblik magije: » Nedavna su istraži­ vanja pokazala koliku važnost imaju kako praksa tako i teorija teurgi- je - odnosno »izvođenja božanskih djela«, uglavnom s pomoću ma­ gičnih »simbola« ili symbola ...«.

Hermetizam je, tako, bio više od same teorije ili pukog filozof­ skog sustava. On je, također, nudio i konkretnu metodologiju putem koje su se njegova načela mogla provesti u praksi. Ta je metodologija obuhvaćala mentalne discipline poput meditacije, vježbi pamćenja i kontrole disanja, kao i one mnogo praktičnije, poput alkemije. Uto­ liko je hermetizam imao mnogo sličnosti s kineskim taoizmom, koji je nastao mnogo ranije, ali je u to vrijeme još uvijek bio u punom za­ mahu. I zaista, pristalice hermetizma često su govorile o »Hermesovu putu«, podrazumijevajući pod time ne samo skup učenja, već i njiho­ vu praktičnu primjenu. Riječ »Tao« također znači »Put«, a taoizam je uključivao sličnu praktičnu dimenziju. Ne postoje, međutim, nikakvi dokazi o međusobnom utjecaju taoizma i hermetizma. Kinu od Alek- sandrije dijeli velika udaljenost, koja je bila još veća u prvim stolje­ ćima kršćanstva. Ne možemo, međutim, zanemariti neobičnu činje­ nicu da se taoistička alkemija pojavila u Kini u isto vrijeme kada se i hermetička alkemija pojavila u Aleksandriji.

Hermetička je misao imala značajan utjecaj na načela koja je jas­ no izražavala. Imala je dubok utjecaj na metodologiju koju je predla­ gala za primjenu tih načela u praksi. Ona je, što je još važnije, otvo­ rila vrata mnogim disciplinama koje su predstavljale njezin odjek, ia­ ko se one nikada nisu izričito pozivale na hermetičko naslijeđe, a za­ sigurno ne na ovako izravan način. No, slijedeći takvu misao, herme- tičari su zapravo pokrenuli revoluciju u povijesti zapadnjačke svi­ jesti, u čovjekovoj orijentaciji ka svemiru u kojemu živi i ka njegovu vlastitom životu i sudbini.

U prošlosti je čovjekov odnos prema svemiru bio, u svojoj sušti­ ni, pasivan. On je mogao promatrati prirodu i njezina kretanja, te po­ kušati predvidjeti one fenomene koji su se zbivali oko njega. Ali, čovjek se nije osjećao sposobnim izazvati bilo kakve značajnije pro­ mjene izvan granica svoje neposredne okoline. Nije se osjećao spo­ sobnim vlastitim djelovanjem izazvati onakve promjene koje suvre­ meni čovjek povezuje s, recimo, fizikom i kemijom. Upravo zato, on je morao zazivati svoje bogove da djeluju za njega i moliti ih da mu pomognu svojom intervencijom, svojim uplitanjem. Bogovi su bili posrednici putem kojih su se stvari pokretale, a čovjekova je sudbina u potpunosti bila u njihovim rukama. Čovjek se s bogovima mogao nagoditi, mogao ih je pokušati nagovoriti ili umiriti žrtvama i obredi­ ma, ali bez njihove pomoći on je bio potpuno nemoćan i nesposoban oblikovati stvarnost vlastitom voljom.

Hermetička je misao postavila temelje za novu orijentaciju, koja je čovjeku omogućila da se izvuče iz svoje pasivnosti i bespomoć­ nosti i dodijelila mu mnogo aktivniju ulogu. Ako je sve doista bilo povezano, čovjek je mogao sam, učinkovitim djelovanjem u sferi ko­ ja mu je bila dostupna, izazvati određena zbivanja u drugim sferama. Ako bi se izvukla samo jedna nit u tkanju stvarnosti, za njom bi se pokrenule i ostale niti u drugim dijelovima tkanja. Hermetizam je u čovjekovu misao usadio potpuno novu ideju - da čovjek, kako bi po­ krenuo određena događanja, mora samo »pritisnuti puce«, bilo me- taforički ili doslovno. Umjesto da ostane bespomoćno pasivan, čo­ vjek je, dakle, mogao i sam postati aktivnim posrednikom. Mogao se dati u strastvenu potragu za sredstvima kojima će utjecati na pro­ mjenu ne samo svijeta oko sebe već i svijeta u njemu samome. Sada je mogao, bilo za dobro ili za zlo, sam upravljati okolnostima svoje stvarnosti.

Nova je perspektiva stvorila čovjeka koji se više nije mogao smatrati žrtvom stvarnosti i pukim promatračem svijeta oko sebe. On je sada postao odlučujućom silom - uz uvjet da je uspio pronaći od­ govarajuće ključeve s pomoću kojih je mogao upravljati tom stvar­ nošću i podvrgnuti je svojoj volji. Iz toga je proizašlo korjenito novo i nadasve dinamično istraživanje svemira i njegovih djelovanja. Ta će potraga postaviti temelje za magijsku tradiciju Zapada, kao i za ne manje važna znanstvena istraživanja. Štoviše, za aleksandrijske her- metičare, ma što mi o tome mislili, nije postojala nikakva granica iz­ među magije i znanosti. Tu granicu nije poznavao  ni  renesansni Faust, a netko bi čak i danas mogao sasvim opravdano posumnjati u njezino  postojanje.

Alkemija

Ukoliko bi Šimun Mag, izvorni Faust, zalutao među židove i rane kršćane u Svetoj Zemlji, zasigurno bi pronašao blisko okružje u njed­ rima aleksandrijskog sinkretizma. Osnovni bi mu problem, međutim, predstavljala mogućnost da se izgubi među mnogima koji su bili po­ put njega, među suparničkim čarobnjacima i upućenima u hermetič- ko znanje i praksu. S početkom kršćanske ere, Aleksandrija je bila doslovce preplavljena takvim faustovskim figurama. Među najraniji­ ma, a koja datira još iz ptolemejskih vremena, možemo izdvojiti uče­ nje Bolusa iz Mendesa, zasnovano na spoju egipatske i pitagorejske misli. Bolusa su opisivali kao: »odlučujuću figuru u oblikovanju i ti­ jeku kasnijeg razvoja grčko-egipatske alkemije, te je činjenica da su se pitagorejstvo i alkemija počeli djelomično preklapati, nesumnjivo rezultat njegova utjecaja. On se, isto tako, najtješnje povezuje sa svi­ jetom  magijskih  papirusa...«

Postojale su, međutim, i žene - alkemičari, kao ženske faus- tovske figure. Jedna od njih bila je poznata kao Kleopatra, a pripisuje joj se izjava koja izrazito podsjeća na uvod Smaragdne ploče: »Reci nam kako najviše silazi ka najnižem i kako se najniže uzdiže ka na­ jvišem.« Bila je tu i jedna nejasna figura poznata samo kao Marija Židovka, za koju se smatra da je živjela otprilike početkom drugog stoljeća poslije Krista a za nju znamo samo iz navoda kasnijih herme- tičara. Postoje određeni dokazi koji ukazuju na to da je upravo ona otkrila tehniku alkemijske destilacije i konstruirala opremu za njezi­ no izvođenje.

No, ako bi na ikoga među aleksandrijskim hermetičarima trebalo skrenuti pozornost,  to bi onda zasigurno bio  alkemičar poznat pod imenom Zosima iz Panopolisa, koji je živio krajem trećeg  stoljeća. Kod Zosime je moguće jasno uočiti postavku, koja je postala osno­ vom faustovskih figura renesanse - koja se sastoji u tome da alkemi­ ja u svojoj biti predstavlja duhovnu disciplinu, vrstu »objektivne ko­ relacije«,  odraza  suštinski  unutarnjeg  procesa  u  vanjskom  svijetu. Kako  uočava  jedan  komentator,  za  Zosimu  se  duhovna  iskustva »mogu objasniti materijalnom metaforom«. Drugim riječima, alke- mija predstavlja mehanizam duhovnog pročišćenja, a »postupci kon­ vencionalne alkemije služe kao obvezatna priprema za proces pročiš­ ćenja i postizanja savršenstva duše«. Za Zosimu je alkemija predstavljala magiju materijalnog svijeta, u kojemu odlučujuću i upravljajuću ulogu ima sudbina. U tome je smislu alkemija, ili magi­ ja, samo odskočna daska na putu duhovne evolucije, koja vodi ka spoznaji i prihvaćanju hermetičke sveukupnosti.