Prije otprilike petnaest godina, vjerovao sam da je hereza nešto vrlo tajanstveno, nešto što pripada srednjem vijeku zajedno sa inkvizicijom i nema nikakve veze sa savremenim svijetom. Ali, tada sam u bolnici naišao na ozbiljno poremećenu ženu - pripadnicu Novog Doba, koja se uplela u cijeli niz različitih kultova. Zbog intenziteta njene duhovne konfuzije, potražio sam pomoć od bolničkog kapelana. S obzirom na činjenicu da je u pitanju bio očiti religiozni problem, zamolio sam je da mi kaže nešto o Isusu. Crtajući na komadiću papira krstove smještene u kvadrate i krugove objasnila mi je: 'Postoje tri Isusa tamo gore na vrhu krsta, tri ovdje dolje na dnu, i tri na lijevoj i tri na desnoj strani krsta.' Ponekad je neophodno da se suprostavite pacijentu, pa sam joj oštro naredio: 'Prestanite s tim i recite mi kako je umro Isus!' 'Bio je razapet', odgovorila je. Nešto - možda njena želja da izbjegne svaku bol - me natjeralo da nastavim s ispitivanjem: 'Da li ga je boljelo?' 'Oh, ne, nipošto.' 'Kako to mislite, nije ga boljelo', inzistirao sam, 'kako je moguće da ga nije boljelo?' 'On je jednostavno imao suviše visoko razvijenu kršćansku svijest, bio je sposoban projicirati se u vlastito astralno tijelo koje ga je odnijelo s mjesta gdje je bio razapet.', odgovorila je. Ovaj čudan odgovor je sve što sam iz nje mogao izvući. Bolnički kapelan mi je objasnio da se radi o docetizmu. 'Šta je, zaboga, docetizam?', upitao sam. 'To je jedna od ranih crkvenih hereza', objasnio mi je. 'Docetisti su bili rani kršćani koji su vjerovali daje Isus potpuno božansko biće, i daje njegova ljudska priroda bila samo pojavnog karaktera.' Nije teško vidjeti zbog čega je docetizam hereza. Ako je Isus bio potpuno božansko biće, a njegova ljudskost pojavnog karaktera, tada su njegove patnje na krstu -kako je moja pacijentica vjerovala - bile ništavne. I cijela stvar oko raspinjanja koja leži u centru kršćanske doktrine nije ništa drugo nego nebeski sram u koji su uvučeni mnogi ljudi. Hereza se obično javlja kada se bavimo samo jednom vrstom paradoksa. Kršćanska hereza je i vjerovanje u suprotnost docetizma, odnosno u to da je Isus bio potpuno ljudsko biće i da je njegova božanska priroda bila pojavnog karaktera. Ono što nam preostaje u suštini kršćanske doktrine, bez obzira da li je čovjeku stalo da vjeruje ili ne je - paradoks, Paradoks po kom je Isus istovremeno i božanstvo i smrtnik, kako to doktrina kaže 'potpuno čovječan i potpuno božanski.' Od tada sam siguran da većina starih kršćanskih hereza još uvijek živi u sadašnjosti. Na primjer, postoje dvije škole teologije - imanentna i transcedentalna. Imanentna se bazira na nepostojećoj božanstvenosti ljudskih bića, Boga, Svetog Duha ili na onome što Kvekeri zovu 'unutrašnje svjetlo'. Transcedentalna je fokusirana na izvanjsku božanstvenost ljudi, na Oca koji je na Nebu, vrhunskog nebeskog policajca. Samo jedna od ovih teorija nije dovoljna. Ako povjerujemo da se Bog nalazi u nama, onda svaka pomisao ili osjećanje koje imamo podrazumijeva status otkrovenja. Ovo je problem i u nekim denominacijama Novog Doba, koje se predstavljaju kao 'crkve nove misli'. Ako vjerujemo u suprotno, međutim, i mislimo da se Bog nalazi tamo negdje gore na Nebu, javlja se problem komuniciranja. Otuda razni posrednici poput Mojsija i Isusa, čije nam riječi i djela zatim interpretiraju svećenici. Ovo ponekad vodi u ortodoksnu herezu', poput inkvizicije, gdje su inkvizitori bili najgori heretici, ako ne zbog drugog razloga onda zbog činjenice da su ubijali unutrašnju božanstvenost svojih žrtava. I zaista, isključivo inzistiranje na transcedentnosti je hereza. U tu herezu još uvijek zapadju neki ultratradicionalni desničarski katolici ili fundamentalisti. Ostaje nam još jedan paradoks: Bog postoji i u nama, ali je istovremeno i izvan nas, kao transcedentalno biće. A evo i primjera koji potkrepljuju ova dva potpuno različita i danas prisutna načina razmišljanja. Prije hiljadu i po godina, irski katolik Pelagius učio je svoje sljedbenike da se spasenje može postići teškim i napornim radom. Njegovo učenje je postalo poznato kao pelagijanizam, ili hereza pelagijanizma. Takvo vjerovanje nas može uvući u različite neprijatnosti i teškoće. Može nas učiniti manijakalno zavisnim o radu i poslu, ili navesti na zaključak da je spasenje nešto što se jednostavno može zaraditi fizičkim naporom. To nas, dalje, može ohrabriti na neku vrstu neutemeljenog ponosa našim vlastitim dostignućima. Prije tri stotine godina, u Evropi je jedna grupa kršćana vjerovala u nešto potpuno suprotno - da je spasenje rezultat jedino božje milosti. Postali su poznati kao 'tihi', jer su samo sjedili u potpunoj tišini, čekajući da se ta milost dogodi. I kako se nije radilo o doktrini koja je mogla uticati na društveni aktivizam na koji je ukazivao Isus, 'tihi' su također smatrani hereticima. Tako smo ponovno dovedeni do zaključka da je spasenje rezultat neke paradoksalne mješavine milosti i napornog fizičkog rada, za koju ne postoji - niti će ikada postojati - bilo kakva matematička formula.