HELADA

Ulazak u Grčku naglo nas je izbacio iz nostalgičnog raspoloženja i vratio nam osjećaj uzbuđenosti i iščekivanja. Graničari raspoloženi Bebekovim znanjem grčkoga uz osmjeh su nam zaželjeli sve najbolje na putu.

Dva grčka konjaka ,,na stoječki” u veseloj Taverni uz granicu i onda kilometrima

ravnom cestom — pravac Atena. Gola pustara, nigdje čovjeka, a bili smo gladni. Tih prvih sedamdeset kilometara ispred Soluna najdosadnije su iskustvo. Devedeset kilometara iza granice skrenuli smo sa ceste. Slijedi cik—cak vožnja kroz nisku šumu, nekih pet šest kilometara, i onda smo naglo izbili na more. Pred nama šareno razsvijetljena plaža u noći. Posvuda se čuje muzika bazukija, tu su mirisi riba i škampa na žaru. Mikro Megalo — Malo Veliko — zvalo se selo. Škampi na žaru i ogromna porcija lignji kakve se u Jugoslaviji ne mogu ni zamisliti. Spavanje kod Steliosa. Kupanje, za doručak grčka kava, i dalje. Prekrasna, oleanderima obrubljena cesta s alejom buganvilije po sredini. Posvuda cvijeće. Pjev ptica i čarobni mirisi. Iz kasetofona odzvanja grčka muzika, uz nas boca Metaxe i plavo nebo. Kilometri huje i naviru sjećanja.

X X X

Bilo je to one noći poslije dodjeljivanja Alternativne i Nobelove nagrade.

Sjedili smo svi zajedno i večerali u restaurantu „Astorija” poslužujući se hladnim zakuskama švedskog stola.

—Teorija alternativne medicine — započeo je svoje izlaganje doktor Fossard — temelji

se na pretpostavci alternativnog, posvuda prisutnog ljudskog tijela. Po toj teoriji svaki čovjek posjeduje dva tijela, muško Yang, ono vidljivo, i žensko Ying, ono nevidljivo. Stara kineska medicina kao i indijska Ayurveda postuliraju nevidljive živčane i krvne niti kojima struji životna energija shi. Na tom principu bazira se akupunktura u ayurvedskoj medicini. Ta energija zove se kundalini i smatra se vidom seksualne energije zmije ili žene. Kundalini opskrbljuje energijom alternativne ljudske organe i nervne centre — chakre — koji se prostim okom ili empirijskim instrumentima ne mogu otkriti. Konvencionalna medicina priznaje travama i narodnim ljekovima njihovu djelotvornost ako se mogu znanstveno dokazati — ali to u većini slučajeva nije moguće. Izvjesne trave i biljne supstancije djeluju upravo energetski na te nevidljive organe koji, zatim, impulsima potiču vidljive organe da sami proizvode ljekovite supstancije.

Sve što je govorio dr Fossard bilo mi je manje više poznato, no tek poslije večere, kada

se društvo povuklo u privatni stan gospođe Snads, počeli su razgovori o stvarima koje se ne mogu pročitati u udžbenicima o yogi i akupunkturi. Sam je zastupao teoriju da ni metoda filipinskih naturalnih kirurga, koji operiraju bez noža, ni akupunktura, ni Ayurveda pa ni medicinski sistemi druida, bogumila, arianaca i svih travara i parapsihologa, ne djeluju na bazi autohtonih izoliranih sistema.

Svi ti podsistemi — govorio je on, — dio su jednog sistema znanosti formulirane prije

nekih 5000 godina u Tibetu i Nepalu. To znanje se posebnim kanalima prenosi u svijet. Kao što je srce povezano s dva kanala sistemom vena i arterija, sa svim organima tijela, tako je i

svjetsko tijelo — zemlja - dvama kanalima povezana s energetskim srcem u Tibetu. Ta znanost još uvijek „teče” starom svilenom cestom od Tibeta, Kine, preko Afganistana, Irana i Turske u Evropu. Ta arterija se provlači kroz Kinu, preko smrznutog Beringovog tjesnaca u Sjevernu i Južnu Ameriku. Preko Južne Amerike taj se sistem širi na Melaneziju, Indoneziju i preko Burme natrag u Nepal i Tibet. To je odvod vena.  Iako su kretanja tog saznanja djelomično nevidljiva, ona imaju i svoju vidljivu dimenziju koja se manifestira trgovinom svilom i mirodijama između Istoka i Evrope, te migracijom tzv. mongolskog elementa, Kineza, Indijaca, Inka i Azteka u Melaneziju, Indoneziju i natrag u Nepal. Na Borneu sastaju se povratne vene i arterije tog sistema i spajaju na putu preko Burme za Nepal.

Taj sistem je trenutno fragmentaran. Čovječanstvo nije u doticaju s vlastitim energetskim tokom jer energija ne teče pravilno. Različiti učenjaci, istraživači i mistici pokušavaju nanovo rekonstruirati taj sistem i, koliko je moguće, znanstveno ga dokazati. Na tome su na svoj način radili Bohr i Heisenberg u fizici, u demografiji Thor Heyderall, s teorijama ekspedicija Kon Tiki i Amon Ra, i naravno Jung. Zatim pjesnici Blake i T. S. Eliot, psiholog R. D. Laing i mnogi drugi. Ključ te misterije nalazio se u, Staklenom gradu u Nepalu ili Tibetu. Učenjaci i pjesnici još uvijek se razilaze u tome da li Stakleni grad stvarno postoji ili je to neka metafora za nešto u svakom čovjeku ili je istina i jedno i drugo.

X X X

Udaranje točkova u tvrd šljunak označilo je kraj asfaltne ceste i izbacilo me iz razmišljanja. Sunce je već bilo nisko i u zraku se osjećao miris crnogorice. Oleandri su ustupili mjesto šumi i brežuljcima dok prolazismo pored mjesta gdje je Dafne skočila u rijeku da bi se otela Apolonu. Bebek je raspredao neku teoriju o bratu i sestri, Apolon ovim blizancima povezujući ih s apolonijskim i dionizijskim principima. S desne strane prolazile su klisure nadvite nad uskom brzom rijekom. Malo kasnije — Termopilski klanac. Bebek zaustavlja kola pred spomenikom Leonide i slobodno prevodi natpis njegovih zadnjih riječi:

—   „Javi strance našim zemljacima da smo ostali na svojim mjestima.”

Ima nešto u tom tekstu za nas i obojici nam se zamagliše oči.1 Tankiramo do vrha, promjena ulja i put se nastavlja.

Čovjeku koji pristiže u Atenu nije jasno u kojem trenutku ulazi u grad. Tu nema ni

Savskoga mosta, ni željezničke pruge, niti neke formalne arhitektonske granice koja oštro označuje granice Atene.

Atena je i danas izrazito ženstven grad. Stvari u Ateni su nepredvidive. Njene ulice

slijede neku čudnu logiku. Atena je arhaična, krivudava, podatna, blaga, nježna, topla i unosi u dušu i mir i nemir.

I danas, kao i uvijek, lukava Atena pokušava kroz različite smicalice živjeti parazitski

od ostalih dijelova Grčke. No život je takav. Grci to znaju i ta se igra ponavlja kroz stoljeća.

Usprkos prljavim ulicama, neplaniranoj arhitekturi, Atena je grad ispunjen šarmom, životom i intenzitetom. Male uličice otkrivaju bezbroj kurioziteta, malih kavanica, dućančića, buregdžinica punih ukusnih pita, kolačića i svih mogućih iznenađenja.

Atmosfera cijele Atike je neobično prozračna — i tu blistavu atensku svjetlost hvalili su stari pjesnici Heziod i Pindar. Kao i mnogi klasični gradovi, Atena je, također, grad smješten na sedam brežuljaka, nastao zbližavanjem sedam sela, pa otuda i naziv Atine, što znači Atene u množini. Sedam sela — sedam nervnih i energetskih žarišta. Po Platonu, i indijskom Patanđaliju, ne samo da se grad dijeli na sedam centara već se i svaka zemlja i cijeli svijet dijeli na sedam energetskih žarišta. Isto tako i svaki čovjek.

1 Poslije, na ovom istom mjestu Srebrenko Despot će se zakleti na vjernost Leonidi govoreći kako je lijep dan za umiranje. Nesretno je stradao po dolasku u Zagreb, gdje je i pokopan s lovorovom grančicom koju je ubrao upravo na ovom mjestu.

Već je dobrano pala noć kada smo konačno našli mali hotel u predgrađu Plake. Okupali smo se i odlučili izići u grad.

Atena je možda posljednji grad zapadno od Delhija u kojem se može istinski bančiti. Noćni život u Njemačkoj već se od rata sveo na St. Pauli, sterilne barove, plastične diskoteke i državom kontrolirane javne kuće. Što su lokali i noćni život nekad bili, upoznao sam tek na Istoku, a neke posljednje poluodjeke noćnog života dalo se doživjeti u Španjolskoj, još do nedavno. Što se tiče Francuske, noćni život nestaje s dnevnim. Nestao je s onim restorančićima i bistroima u kojima se danju jedu fileki, puževi i zečje paštete; noću je tamo nekoć pjevala Edith Piaf, svlačila se Mistinguette i plesala Zizi Jeanmaire. U Francuskoj, članici Evropske zajednice, nema više prekida za ručak, nema više uličnih pjevača. Tu i tamo neki klinci uglavnom sviraju gitare i na lošem engleskom pjevaju američke pjesme. Pariz šansona više ne postoji kao što ne postoji ona stara Italija, dobroćudno „mama mia”, ni vječni Rim, ni magloviti  London — već samo uniformirana, trgovačko—potrošačka središta s fasadama i razlikama u kojima otuđeni ljudi, automati, histerično rade kako bi nagrabili novaca i potom konzumirali pasivnu zabavu koju im serviraju isto tako otuđeni zabavljači putem masovnih medija. Istina, kod „Regine” ili „Castella” još se vidi po koja šarmantno odjevena ili lijepa žena, no i te su se usmjerile upoznati nekakvog managera koji će ih šibnuti u duplericu ili, u najboljem slučaju, u neki TV spot. Seks i ljepota postaju nešto što se fotografira i onda masovno prodaje na ulici. Međutim, Grčka još nije ušla u Evropsku zajednicu, Grkinje još znaju kako se skida u mračnim barovima, znaju zadovoljiti muževe u krevetu.

Bančili smo do zore. Započeli smo u „Sokratovom zatvoru” (kako se zove poznata rupa

—    restaurant). Ponajprije, dobra večera: ribe, školjke, suvlaki, marinade, krasi, eljes i tiri. Kod Koste smo upoznali društvo. Dva mornara iz Splita, tri grčka studenta, jedna Grkinja frizerka i dvije studentice. Nije nam se odlazilo iz Plake ispod Akropole gdje se nalaze svi ti jeftini lokali, barovi i krčme. Jedna od djevojaka pozvala nas je u „Klub 9 + 9”, ekskluzivan disko klub gdje dolazi Niarkos sa svojim prijateljem Chilippeom Junotom. Ali nismo išli. Uza zvukove buzukija, divlji ples razigranih Grka i razbijanje tanjura misao na disko klub činila se manje atraktivnom. Odakle Grcima toliko smisla za bančenje? Činjenica je da imaju dugu tradiciju. Još je stari Platon preporučivao simpozij barem jedanput, pa i dvaput mjesečno.

U Sokratovom podrumu dali su nam i odštampani opis starogrčkog simpozija. Negdje u taksiju, između dva lokala, našao sam vremena pročitati taj opis.

Pravilan klasični simpozij petog stoljeća prije nove ere sastoji se od dva dijela koji se svaki opet dijeli na još dva. Da se moglo piti, valjalo je ponajprije dobro jesti. No, da bi se dobro jelo, valjalo je prije pojesti lagano predjelo, ribe, školjke, masline, juhu, itd. Poslije toga dolazio je lagani aperitiv, samo jedna zdjelica laganog vina. Potom meso: perad, divljač itd. Tek pri kraju obroka posluživalo se jače vino. Nakon što se ublažila ta osnovna glad, očistili su se stolovi od toplih jela i donosili pikantni specijaliteti: paštete, marinirane školjke, fini sirevi te druge zakuske koje su se polako grickale do u duboku noć. Tek tada počinjao je pravi simpozij i često se veći broj društva pozivao na taj drugi dio simpozija. Pijanka je počinjala žrtvom bogu vina Dioniziju, te „gromkom” zajedničkom pjesmom peanom. Poslije toga dolazile su i zabavljačice — plesačice, akrobati, žongleri i slično. Dok se često govori o predominaciji muškog tipa zabave na simpoziju, zanimljivo je primijetiti da i u Aristofanovom i Platonovom simpoziju središnju ulogu preuzima žena. U Ksenofonta simpozij završava plesom lijepe Sirakužanke. Sokrat uzima taj ples kao dokaz daje žena plesom ne samo ravna najinteligentnijoj Heteri već i bilo kojem muškarcu te inzistira na jednakosti žena i muškaraca.

Dok to naglas čitam, taksista zaokreće put Akropole. Ostalo nas je još samo petoro — tri djevojke, Bebek i ja. Ponijeli smo nekoliko boca retsine, dočekat ćemo zoru pod hramom Atene Nike. Uz mene Melisa, stiska me koljenom. Već sam primijetio da Grkinje vole

provocirati i nisam siguran kako interpretirati njeno koljeno. Dajem joj tekst na čitanje. Taksi je već na serpentinama Akropole. Malo kasnije dobacujem joj da je najbolje ono na kraju simpozija — aludiram na spoznaju konačne istine kroz fizičku ljubav. Melisa i Ana se smiju, Ksenija se duri. Taksi se zaustavlja. Vanjski zid Akropole nekih je sto metara od nas. Ne možemo dalje. Traži 100 drahmi, na taksimetru piše 40. Nije važno. Štimung je. Osim toga, još je uvijek manje od polovice zagrebačke cijene. Izlazimo u noć. Vani snažan opojni miris Mediterana. Milijun zvukova kasnog ljeta, vojska cvrčaka, krijesnice lete zrakom. Prelazimo ogradu Akropole. Dolazi čuvar. Prepoznaje Bebeka kao prijatelja kustosa Yorrgosa. 200 drahmi napojnice, boca Metaxe i, Akropola je naša! Smjestismo se u podnožju hrama Atene, oko nas hrpe bijelog kamena. Akropola je potpuno prazna — gore sjajan mjesec i tisuće zvijezda, a čarobna energija ovog mjesta ulazi u naša tijela. Sjajna crna kosa blista. Duboki praiskonski ženski žar izvire na oči, javlja se i u bori haljine nategnute preko grudi.

Tiho, bez riječi sjedimo i pijemo dijeleći taj muško ženski intenzitet, s tim djevojkama teških nogu, vitkih strukova i bujnih grudi.