Halil Džubran

Među najznačajnije pojave u modernoj arapskoj književnosti spada tzv. književnost mahdžera, koja je najzrelija umjetnička ostvarenja dala u prvoj polovini 20. stoljeća. Ovu književnost stvarala je grupa književnika iz redova brojne arapske emigracije u SAD-u, koja je zbog ekonomske nužde napuštala Libanon i Siriju i otisnula se u novi svijet u potrazi za bogatijim izvorima egzistencije. Uglavnom ne ostvarujući svoje nade o materijalnom izobilju, libanonsko-sirijska književna emigracija u SAD-u bila je oplemenjena

saznavanjem euro-američke književne tradicije, u mnogome drukčije od one kojoj su izvorno pripadali. Zahvaljujući intenzivnom komuniciranju s ne- arapskim poetikama i književnom umjetničkom produkcijom zapadnog civilizacijskog kruga, ovi književnici su na nov način promišljali književnost i stvarali su takva umjetnička djela koja su dala snažan impuls arapskoj književnoj renesansi.

Književnici mahdžera su predstavljali monolitnu i poetički homogenu grupu na čijem čelu je bio daroviti i uticajni Libanonac Džubran Halil Džubran. Na njegovu inicijativu, u New Yorku je 1920. godine osnovano Udruženje pera (Al-Rabita al-qalamiyya) koje je za jedno desetljeće djelovanja snažno utjecalo na usmjeravanje moderne arapske književnosti novim tokovima. Poduzimljivi Džubran je u Udruženju pera okupio najtalentiranije libanonsko-sirijske književnike u emigraciji, među kojima su najznačajniji Mihail Nuajma (rođen 1889.), Ilja Abu Madi (1889.-1957.) i Nesib Arida (1887.-1946.). Samo jedan znameniti arapski književnik u SAD-u ostao je izvan Udruženja pera iako je poetički bio sasvim blizak njegovim članovima. Naime, Amin al-Rejhani (1876.-1940.), prema navodima povijesničara književnosti, nije prihvatio članstvo u ovoj književničkoj organizaciji zbog sukoba s Džubranom u vezi s poimanjem arabizma kao svearapskog nacionalnog pokreta: Al-Rejhani je zagovarao arabizam kao neophodnost svearapskog duhovnog i političkog jedinstva »isprovociranog« kulturnom i političkom penetracijom Zapada,

odnosno kolonijalizmom, na jednoj strani, i uvjetovanog činjenicom o arapskom lingvističkom i tradicijskom jedinstvu, na drugoj strani. Džubran je, navodi se, kategorički odbijao aktualizirani arabizam ističući, nasuprot tome, svoj lokal- patriotizam, ili privrženost samo rodnom Libanonu.

»Radikalizam« književnika mahdžera u SAD-u u odnosu prema tradicionalnoj arapskoj poetici nije bio »posljedica« jedino saznavanja euro-američke

književnosti koja je, uistinu, obogatila njihova iskustvo o književnosti, jer su i književnici na arapskom istoku u to vrijeme bili otvoreni za utjecaje euro- američke i ruske književnosti. Međutim, značajna razlika je u tome što je književna emigracija u SAD-u organizirala vrlo bogatu vlastitu izdavačku djelatnost na arapskom jeziku, tako da je mogla nesmetano objavljivati književna djela koja su i u pogledu forme i u pogledu sadržaja netradicionalna i antitradicionalistička. Nema sumnje da mnoga od tih djela ne bi mogla »proći« kod tradicionalistički orijentiranih urednika na arapskom istoku čija je uređivačka politika bila u sprezi s konzervirajućom književnom kritikom. Zbog takvog stanja stvari, u arapskom svijetu je bilo moguće jedino oštro kritizirati književnike mahdžera zbog »europeizacije« arapske književnosti (premda su i tamo njihova djela, u ograničenoj mjeri, nailazila na topao prijem); hajka na

»heretične« književnike kulminirala je u javnom spaljivanju, na bejrutskim ulicama, upravo Džubranovog djela Pobunjeni duhovi, a sam autor je ekskomuniciran iz maronitske crkve.

U prvoj polovini 20. stoljeća u SAD-u je izlazilo tridesetak listova i časopisa na arapskom jeziku, doduše s povremenim prekidima, ali je izdavačka djelatnost književnika mahdžera bila uglavnom koncentrirana oko nekoliko najznačajnijih časopisa: Al-Samir (osnovao ga Abu Madi 1929. godine u New Yorku), Al- Funun (osnovao ga Nesib Arida 1913.), AI-Saih (osnovao ga Mesih Hadad 1912.) i AI-Muhadžir (osnovao ga Amin al-Gurejib).

Džubranovom smrću 1931. godine u New Yorku, završava se organizirano djelovanje arapske književne emigracije: znatan broj listova i časopisa definitivno se ugasio, jer su se mnogi književnici vratili u arapske zemlje. Istovremeno, njegovom smrću raspalo se i Udruženje pera čiji je predsjednik i stup ostao sve do kraja života. Nekoliko mjeseci poslije smrti, Džubranovi posmrtni ostaci brodom su prevezeni, po nalogu njegove sestre, u Libanon, gdje

su dočekani s velikim počastima i sahranjeni u rodnom mjestu. Time kao da je ostvarena njegova vizija iskazana u tekstu Vama vaš, meni moj Libanon, gdje kaže, opisujući »sinove svoga Libanona« kojima se ponosi:

»To su oni koji napuštaju Libanon bez ičega osim zanosa u srcima i snage mišica, a u njega se vraćaju sa svim zemaljskim dobrima u rukama i s lovorovim vijencima na glavama.«

Mnogo godina ranije, Džubran je kao dvanaestogodišnji dječak napustio rodnu Bšeru u kojoj je rođen 1883., nikada ne zaboravljajući tihi žubor rijeke Kadiše koja protiče pored Bšere, niti šumor obližnjih cedrovih šuma. Emigrirao je u Boston sa cijelom obitelji koju je tamo desetkovala sušica, ali se dvije godine kasnije vratio u Libanon radi temeljitog učenja arapskog jezika, i taj kraći boravak u zavičaju (1896.-1901.) utisnuo je neizbrisiv pečat na njegovo pjesničko biće. Radost ponovnog neposrednog doživljavanja zavičajnosti bila je pomućena nepojmljivo krutim tradicionalizmom u svim domenima života, što Džubran prvobitno nije iskusio zbog svoje mladosti. Od tada, Džubran u brojnim djelima umjetnički obrađuje svoja iskustva o Libanonu, često jarosno

»napadajući« krute zakone tradicije, posebno u djelima Oluje i Pobunjeni duhovi koja su mu svojevremeno u dijelu arapskog svijeta pribavila epitet nihiliste.

Za vrijeme boravka u Libanonu začelo se umjetnički najzrelije i u svijetu najpoznatije Džubranovo djelo Prorok koje je istovremeno i najduže sazrijevalo u njemu. Prvim rečenicama ovoga djela, napisanim na arapskom jeziku, autor nije bio zadovoljan, ali ga je godinama opsjedala ideja o konačnom uobličavanju Proroka. Na posredan način, u tome je značajnu ulogu odigralo Džubranovo dugogodišnje toplo prijateljstvo s Mary Haskel, koja je čvrsto vjerovala u njegov talent, pa je, pored pružanja moralne podrške, postala njegov dobročinitelj, premda ni sama nije bila bogata. Džubran je sa svoje strane ovo postojano prijateljstvo »nagrađivao«, između ostalog, posvećivanjem jednog

broja djela nesebičnoj ženi (najčešće pod inicijalima M. E. H.), a u oporuci je zavještao da ona poslije njegove smrti preuzme brigu o umjetničkoj (književnoj i slikarskoj) ostavštini. U želji da pomogne Džubranovo umjetničko sazrijevanje, Mary Haskel ga o svom trošku šalje u Pariz (1901.-1903.) koji je, zaista, presudno djelovao na formiranje Džubrana kao umjetnika, prema tome i na završavanje Proroka započetog u Libanonu. Naime, Džubran je u Parizu nastavio s radom na ovome djelu (i dalje na arapskom jeziku), ali mu u to vrijeme dolazi do ruku Nietzscheovo djelo Tako je govorio Zaratustra od kojeg se, zatim, godinama nije odvajao. Očaran književnim vrijednostima Nietzscheovog djela, nastavio je pisati Proroka pod njegovim utjecajem za koji možemo reći da je ostao samo na nivou izuzetno snažne inspiracije, a ne pukog podražavanja, ili, čak, mjestimičnog prepisivanja, kako se u nekim izvorima navodi. Džubran je, naime, iz tog Nietzscheovog djela učio kako se upotreblja- vaju određene stilske figure, kao što su parabole, antropomorfizmi i dr., te kako da u umjetnosti koristi snažne emocije i gorljiv stil za napad na nasilje organizirane religije nad individualnom slobodom i imaginacijom. Međutim, Džubran se takvim književno-stilskim vrijednostima priklonio još ranije, kada ih je otkrio u Bibliji i Kur'anu koji su do kraja ostali njegovi književni uzori. Uglavnom, Prorok je u Parizu počeo poprimati konture konačne verzije, s tim što ga je autor počeo prenositi na engleski jezik da bi se, nekoliko godina poslije povratka u SAD, ovo djelo pojavilo pred američkim izdavačem pod naslovom The Prophet. Prorok je pobudio ogroman interes svjetske čitalačke publike, doživljavajući prijevode na mnoge jezike svijeta u iznimno velikim tiražima. Vjerojatno najbolji poznavalac književnosti mahdžera, jordanski profesor Isa al- Nauri, navodi da je Prorok doživio desetine izdanja na engleskom jeziku, a s engleskog je preveden na pedesetak jezika (Književnost mahdžera, Kairo, 1977., izd. 3, str. 361). Na hrvatskom jeziku se 1985. godine pojavilo 4. izdanje, u prijevodu Marka Grčića (1. izd.: Biblioteka, Zagreb, 1977.).

Utjecaj Nietzschea na Džubrana prepoznatljiviji je u nekim drugim njegovim djelima nego u Proroku: neki tekstovi i u ovom izboru neodoljivo će asocirati čitaoca na Nietzschea, poput teksta Sinovi moje majke.

Drugo značajno »poznanstvo« u Parizu, pored onog s Nietzscheom, Džubran je sklopio s ranim engleskim romantičarem Williamom Blakeom, zahvaljujući francuskom kiparu Rodenu, kod kojega je Džubran uzimao satove likovne umjetnosti. Roden je, naime, otkrio velike sličnosti između dvojice pjesnika, pa je najavljivao da će svijet u Džubranu dobiti Blakea 20. stoljeća. To je potaklo Džubrana da bolje upozna stvaralaštvo engleskog pjesnika: s ushićenjem je otkrio da obojica vole pisati o neurbaniziranom, idiličnom prirodnom ambijentu, o tzv. običnom čovjeku u njemu, te da, u skladu s tim, obojica zagovaraju korištenje neklasicističke, slobodnije forme i jednostavnijeg jezika. Konačno, i jedan i drugi su brinuli o vlastitoj likovnoj opremi svojih djela. Čitaocu koji poznaje Blakeovo djelo neće biti teško da i u nekim lirskim zapisima koje donosimo u ovom izboru prepozna odjeke Blakeovih Pjesama nevinosti i Pjesama iskustva.

Realizirajući zahtjeve za slobodnijom umjetničkom formom u vlastitoj umjetničkoj produkciji, Džubran je, zajedno s Nesibom Aridom, Abu Madijem, Mihailom Nuajmom i Al-Rejhanijem, kao vodećim književnicima mahdžera, neslućeno obogatio arapsku književnu tradiciju. Ovi književnici su pisali strofičku poeziju s raznovrsnom rimom, prozu, drame, a sve su to značajne novine u arapskoj književnosti. Džubran je njegovao naročitu vrstu kraćih lirskih zapisa, poput ovih koje predstavljamo našim čitaocima u uvjerenju da je upravo u toj vrsti Džubran dosegao najviše domete. Nasuprot tome, njegova pripovjedačka proza uglavnom je ostala na nivou neuspjelih pokušaja. U vezi s tim, Nuajma dobro primjećuje da su Džubranovi junaci u pripovijetkama anemični propovjednici autorovih ideja čije djelanje je nemotivirano, psihološki

neosmišljeno i nije umjetnički uvjerljivo utkano u strukturu priča. Fabula takvih pripovijedaka je krajnje naivna. Izgleda da je Džubran bio svjestan toga, jer je odustao od pripovjedačke proze, pišući u zadnjem periodu života samo poeziju u prozi koja mu je donijela svjetsku slavu.

Za razliku od ostalih književnika mahdžera, Džubran je čvrsto, iskreno vjerovao u profetsku funkciju pjesnika, odnosno vjerovao je da mu je sudbina namijenila uzvišenu misiju posredovanja između božanskih sila i »običnih« ljudi, koje umjetnost treba oplemeniti. On vjeruje da je pjesnikova imaginacija neusporedivo razvijenija nego u drugih ljudi i da ona ima vrijednost saznajnog instrumenta, te da su zbog toga pjesnici pozvani da u poeziji objavljuju svoja imaginativna postignuća nedostupna »običnim« ljudima i onima koji spoznaju temelje na racionalnom. Nije moguće navesti sva mjesta izražavanja Džubranovog profetizma - ona su odviše česta i sasvim prepoznatljiva u ovom našem izboru. Uz to, valja napomenuti da su profetizam i bezmjerno povjerenje u spoznajnu vrijednost i mogućnosti imaginacije odveli Džubrana u jednu vrstu misticizma koji nije utemeljen religijski u strogom značenju, niti ga tako treba gledati, već ima draž snažnog poetskog nadahnuća uzdignutog na stupanj profetizma.

U skladu s uvjerenjem u svoju »poslaničku« misiju, a ne samo zbog opće želje umjetnika za što širim krugom čitalaca, Džubran je isticao nagon za pisanjem i na arapskom i na engleskom jeziku: ovaj drugi mu je pružao veće mogućnosti za poetsko-profetsko djelovanje. Zanimljivo je da je Džubran tijekom vremena sve rjeđe pisao na arapskom jeziku, da bi u zadnjem periodu života, prema Nuajminom navođenju u predgovoru Džubranovim Sabranim djelima, pisao samo na engleskom jeziku.

Pored već navedenog djela The Prophet (1923.), Džubran je na engleskom jeziku napisao slijedeća djela: The Madman (1918.), The Forerunner (1920.), Sand and Foam (1926.), Jesus Son of Man (1928.), The Earth Gods (1931.), The Wanderer (1932.) i The Garden of the Prophet (1933.). Sva ova djela knji- ževnici mahdžera su odmah prevodili na arapski jezik, pod nadzorom Džubrana, izuzimajući zadnja dva objavljena posthumno.

Na arapskom jeziku je napisao zbirke pripovijedaka Nevjeste polja (1906.), Pobunjeni duhovi (1908.) i Slomljena krila (1912.). Kratki lirski zapisi sabrani su u zbirkama Suza i osmijeh (1914.) i Oluje (1920.). Zatim, napisao je jednu dužu, visoko vrednovanu poemu pod naslovom Procesije (1919.), pored jedva pregršt drugih pjesama. U arapskom svijetu se često pojavljuje izbor iz Džubranovog stvaralaštva, pod naslovom Čuda i rijetkosti koji je uvršten i u njegova Sabrana djela (Bejrut, s.a.), pa se ponekad »prokrada« kao djelo autentičnog naslova. Istina je, međutim, da je egipatski izdavač »Maktaba al- Arab« 1923. godine pod tim naslovom prvi put objavio izbor iz Džubranovih djela pisanih na arapskom i engleskom jeziku, a najveći broj tekstova uzet je iz djela Suza i osmijeh i Oluje. Iako se djelo pojavilo za Džubranova života, autor nije imao nikakvog udjela ni u izboru ni u naslovljavanju knjige.

Što se tiče našeg izbora, prvi dio zbirke, zaključno s tekstom Pjesnik, uzeli smo iz Džubranovog djela Oluje, a drugi dio iz navedenog arapskog izbora pod naslovom Čuda i rijetkosti. Naš je naslov Mirini plodovi duše.

Na kraju, ne tražeći opravdanje za eventualne propuste u prijevodu, moramo reći da je prevodilac Džubranovih djela s arapskog jezika suočen s poteškoćama većim nego pri prevođenju drugih, možda i većine drugih, arapskih književnika. Osnovni problem počiva u karakterističnom Džubranovom stilu kojim se u arapskom svijetu izdvojio u briljantnog stilistu. Parabolično izražavanje,

neuobičajeno česta upotreba starih semitskih figura pod utjecajem Biblije i Kur'ana, briga za optimalnim korištenjem izuzetno bogate arapske leksike, povremena iskazivanje Džubrana kao slikara u proznim lirskim zapisima - to su samo neki elementi koji su u modernoj arapskoj književnosti stvorili pojam

»Džubranov stil« kome su, kao stilskom obrascu, težile generacije književnika. Prevođenje djela s takvim odlikama, na jezik »veoma različit« od arapskog, zahtijeva dodatne napore, ali se nadamo da smo uspjeli prenijeti barem dio ljepote koju imaju izvornici.

Prevođenje klasične arapske poezije, kao i moderne stvorene u duhu klasicizma, ili u skladu s normama tradicionalne (normativne) arapske poetike, za svakog prevodioca predstavlja izuzetno težak zadatak. Štoviše, postavlja se pitanje koliko je uopće moguće prevođenje te poezije u uobičajenom značenju riječi, ili je, možda, uputnije akcentirati prenošenje »atmosfere« pjesme. Gotovo nesavladiv problem proizlazi iz činjenice da je ova poezija u najvećoj mogućoj mjeri usmjerena na imanentnu temu jezika, da njena ljepota počiva u neslućenoj eleganciji i discipliniranoj raskoši forme dovedene skoro do savršenstva. Zbog toga su arabisti, često, a prvenstveno u filološkim studijama, pribjegavali proznom prevođenju ove poezije, odnosno prenošenju samo njenog sadržaja, tako da je u ovoj vrsti prevoda neprepoznatljiva, lišena onog što je najbitnije u njoj.

Libanski književnik Halil Džubran (1883.-1931.) pripada modernoj arapskoj književnosti i poznat je kao veliki borac protiv klasicizma u njoj, borac protiv filotehničke poezije koja je u njegovo vrijeme bila dominantna u arapskoj književnosti. U Džubranovom stvaralaštvu ne prevladava poezija, ali valja naglasiti da je relativno mali broj njegovih pjesama visoko vrednovan u arapskoj književnoj tradiciji. Isto tako, i u ovom kontekstu, mora se reći da je njegova poezija, u poetičkom smislu, često bliska arapskoj književnoj tradiciji,

točnije jednoj posebnoj pjesničkoj vrsti, muveššehu, koji je nastao i bio vrlo njegovan u književnosti muslimanske Španjolske (u literaturi poznata kao

»andaluzijska književnost«). Forma muveššeha prenesena je iz muslimanske Španjolske i na arapski Istok gdje je i danas veoma omiljena. Džubran je veći dio pjesama napisao u složenoj formi muveššeha. Muveššeh predstavlja veliko dostignuće klasične arapske poezije za koju je karakteristična monorima i stroga metrička organiziranost. Kao hibridna forma, muveššeh promovira strofičku poeziju čije su odlike raznovrsnost rime i metra, tzv. običan, razumljiv jezik i, nadasve, melodičnost. U funkciji naglašene melodičnosti muveššeha je refren koji većinu znanstvenika upućuje na to da je bio namijenjen prvenstveno pjeva- čkom izvođenju. (Istina je da se mnoge Džubranove pjesme, neke i iz ovog izbora, danas mogu čuti s kazeta poznatih arapskih pjevača.)

U klasičnoj formi muveššeha Džubran je napisao svoju čuvenu poemu Procesije (Al-Mawakib, 1919.). Formalne osobine ove poeme sadržane su u tome što se rima prve strofe »provlači« kroz cijelu pjesmu, odnosno jedinstvena je za svaku strofu kojom počinje nova »tematska cjelina«, odvojena od prethodne najvećim proredom (u izvorniku je to raija, tj. pjesma koja se rimuje na »r°«). Međutim, poslije te strofe uvijek slijedi druga s drukčijom rimom i, najzad, u ovoj formi neizbježni refren koji također ima vlastitu rimu. U skladu sa zakonima arapske (kvantitativne) metrike, u ovoj pjesmi strofe s jedinstvenom rimom imaju jedinstven metar sačinjen od točno određenog broja stopa na osnovu smjenjivanja dugih i kratkih slogova, prema utvrđenom obrascu. Ostale strofe i refren imaju drugi metar. Jedan stih (bejt) sačinjavaju dva polustiha koji se pišu jedan pored drugog, u horizontali. Zbog tehničkih razloga i zbog neprimjerenosti našoj književnoj tradiciji, u prijevodu smo ovu strukturu vizualno isticali tako što smo dva polustiha izvornika pisali u formi distiha.

Ostale Džubranove pjesme u ovom izboru nemaju tako složenu formu, ali su i za njih karakteristični raznovrstan metar i rima. Prvi i snažan utisak koji ostavljaju sve ove pjesme kada se čitaju na arapskom jeziku je izuzetna melodičnost i ritmičnost, tako da nam se čini kako Džubranove pjesme zahtijevaju glasno čitanje.

Što se tiče našeg prijevoda, svjesni smo manjkavosti uvjetovanih briljantnom formom izvornika, posebno nemogućnošću dosljednog prenošenja njihovog metričkog sistema. Ne pravdajući se, vjerujemo da nije moguće u prijevodu po- stići eleganciju forme i bogatstvo jezika koje imaju izvornici. Težili smo, ipak, da u granicama vlastitih mogućnosti, sačuvamo formalne osobine izvornika kako bi prijevod svojim ritmom, rimom i podjelom na strofe ostavljao utisak blizak utisku što ga ostavljaju pjesme kada se čitaju u originalu. Čini nam se da je beznadežno, na žalost, očekivati identične »efekte« prevedene i originalne Džubranove poezije, ali ovom dobronamjernom poslu ne bismo ni pristupili da se ne nadamo makar djelomičnom uspjehu u prenošenju njene vrijednosti. Ograničenja u tome postavljaju, s jedne strane, raskošna i prevodiocu nedostižna ljepota forme izvornika, i - s druge strane - prevodiočeve individualne sposobnosti da »doživi« pjesmu i prenese je u drugi jezik, čak u drukčiju tradiciju.

E. D.