Jednom se dogodilo: siromašak je radio u tvornici, i pošto stvarno nije imao drugog prijevoznog sredstva, na posao je dolazio i sa njega odlazio - na magarcu.

Međutim, problem je bio u tome što se s posla vraćao vrlo kasno, a kada god bi se vratio, kada god bi uspio da dobaulja do kuće, njegova žena je bila bijesna da bješnja ne može biti.

“Pokušaj”, reče joj on jednog dana, “barem shvatiti moj problem: kada god se oglasi pisak koji označava kraj radnog vremena, magarac automatski krene kući. Čak i ako zakasnim dvije ili tri sekunde, on neće čekati - a ti valjda znaš kakva je gužva na izlaznoj kapiji. Svi bi željeli odmah stići kući, i kada god bih uspio iskobeljati se iz one ludnice, magarac se već nalazio na putu prema kući. Najviše što može čekati je minut-dva, i ako mu za to vrijeme ne skočim na leđa, ode on! Inače, ako slučajno ne stignem - a to se najčešće dešava - onda moram nogu pred nogu, pa kada stignem da stignem”.

Zadovoljan svojim riječima, on se obrati ženi sa osjećanjem pravednika u glasu: “Da li ti je sada jasno zašto kasnim? Da li razumiješ u čemu je stvar?”

“Kako da ne”, reče mu zlurado žena. “Čak i jedan magarac zna kada je vrijeme da se krene kući!”