GURU

Svrha duhovnog znanja jest probuđenje duše i transformacija sâmog života. Hindu tradicija naglašava činjenicu prema kojoj duhovno znanje, da bi bilo efikasno, treba prenositi s jedne živuće duše na drugu. Čak i velike inkarnacije poput Krista, Krišne, Buddhe ili Ramakrišne, prihvaćali su ljude-učitelje koji su ih vodili u spiritualnoj praksi – ako ni zbog čega drugog onda da pokažu da istinsku duhovnu mudrost treba prenositi s učitelja na učenika. Učitelja nazivamo guru, a učenika śišya. Gurua možemo usporediti s upaljenom svijećom koja pali dušu učenika. Knjige mogu pružiti informaciju, ali ne i inspiraciju. Religija koja se ne prenosi već samo propovijeda, degenerira u intelektualnu propovijed. Drevna duhovna mudrost Indije, prenošena je do današnjih dana neprekinutim slijedom učitelja.

Naravno, od učitelja se očekuje visok stupanj savršenstva. Idealni guru je, naravno, obdaren direktnim Znanjem o Brahmanu; on je utemeljen u Brahmanu. Dobro verziran u Svetim spisima on je u stanju raspršiti učenikove sumnje i zbunjenost. On je bezgrešan i slobodan od ikakvih svjetovnih motiva. Spokojan i sa samokontrolom, on je poput beskrajnog rezervoara samilosti. Očita učenikova ograničenja ne sprečavaju učitelja da ga obdari svojom milošću ako mu učenik pristupa s istinskom poniznošću i gorljivošću. Guru se često uspoređuje s proljećem, koje od svoje volje, bez ikakvih sebičnih motiva prekriva od zime uvelo grmlje i drveće novim lišćem i cvjetovima.

Učitelj je učeniku poput oca. Njemu treba pružiti čak i više poštovanja nego li zemaljskom ocu; zato što učenika daruje duhovnim rođenjem te mu pokazuje put u vječan život. Učenik služi takvog gurua s najvećom poniznošću te mu stavlja na raspolaganje svoje tijelo, um i dušu. Opterećen iskustvima osjetila, zbunjen prolaznošću fizičkih objekata te zaplašen naizgled beskrajnim lancem rođenja i smrti u smrtnom svijetu, on zaklinje učitelja da ga vodi od nestvarnog ka Stvarnom, od tame k Svjetlu, od smrti, bolesti, patnje ka Besmrtnosti. Sisya pristupa dobronamjernom guruu i kazuje mu Śankarinim riječima: "Spasi me od smrti, opterećenog kakav jesam neugasivim šumskim požarom ovog svijeta, divlje gonjen vjetrom loših djela koja sam počinio u prethodnim životima. Spasi mene, zastrašenog koji u tebi traži sklonište; jer ne znam ni za kojeg drugog čovjeka kod kojeg bih se sklonio. Kako da prijeđem ocean pojavnog postojanja, kakva će biti moja sudbina te koja sredstva da pri tome upotrijebim – budući da ništa ne znam o tome. Udostoji se da me spasiš te mi detaljno opiši kako da prekinem ponovna rođenja i smrti, puna patnji i frustracija."

Prije nego li netko potraži Oslobođenje, nužno je potpuno otrežnjenje s obzirom na uživanje istinskog blaženstva na ovoj zemlji ili na nebu kroz doživljavanje konačnih, materijalnih objekata. Tako dugo dok netko gaji i najmanju nadu o savršenstvu u relativnom svijetu, on još nije spreman za najviše učenje Vedante, naime za Znanje o Vrhunskom Brahmanu. U Upanišadama se tvrdi da se učenik treba odreći svake želje za zemaljskom srećom putem bogatstva ili potomstva i za nebeskom također.

Guru najefikasnije utječe na život učenika samilošću. Učenika više impresionira učiteljevo milosrđe nego li njegova erudicija/obrazovanje te duhovna iskustva. Njegov utučen/potišten um smiruju ljubazne riječi učitelja i vraćaju mu samopouzdanje. "Ne boj se, blaženi!" govori mu guru, ponovno citiramo živopisne Śankarine riječi, "Za tebe smrt ne postoji. Postoji način kako da se prijeđe ocean naizgled beskonačnog broja rođenja i smrti u ovom prolaznom svijetu. Pokazat ću ti taj put kojim su mudraci koračali prije tebe." Nadalje, učitelj kaže: "Samo zbog neznanja Ti, Vrhunsko Jastvo, smatraš da si u okovima ne-Jastva, zato ono sâmo prolazi kroz niz rođenja i smrti. Vatra znanja upaljena razlikovanjem/razlučivanjem između Jastva i ne-Jastva, proždire

neznanje zajedno s njegovim posljedicama."10