Gubljenje kontrole

Ako želite shvatiti što je to kontrola, zamislite si malo dijete koje je okusilo drogu. Cim droga pocne ulaziti u tijelo tog djeteta, stvara se ovisnost. Njegovo cijelo bice vapit ce za drogom. Biti bez droge postane takva nesnosna muka da mu se cini da je bolje umrijeti nego živjeti bez nje. Razmislite o ovome: tijelo postane ovisno o drogi. Upravo to je vaše društvo ucinilo vama kad ste bili rodeni. Nije vam bilo dopušteno uživati u pravoj, krepkoj hrani - naime, radu, igri, zabavi, smijehu, društvu ljudi, sjetilnim i umnim užicima. Dali su vam da okusite drogu koja se zove odobravanje, ugled i pažnja.

Citirat  cu  jednog  velikog  covjeka,  A.  S.  Neilla,  koji  je  autor  knjige  Djeca

Summerhilla. Neill kaže da se bolesno dijete može prepoznati po tome što stalno visi oko svojih roditelja; zanima se za ljude. Zdravo dijete ne zanimju ljudi, njega zanimaju stvari. Kada je dijete sigurno da ga majka voli, zaboravlja na nju, ide istraživati svijet, znatiželjno je. Nade žabu i stavi je u usta, i slicno. Kada dijete visi oko majke to je loš znak; nesigurno je. Možda je njegova majka pokušavala izvuci ljubav iz njega, a nije mu dala svu slobodu i sigurnost koju želi. Njegova majka mu je na mnoge istancane nacine uvijek prijetila da ce ga napustiti.

Dakle, okusili  smo  razlicite vrste droge:  odobravanje,  pažnju, uspjeh,  dosezanja vrhunca, prestiž, moc, želju da nam se ime pojavi u novinama, želju da postanemo šefovi. Okusili smo stvari kao što su želja da postanemo kapetan momcadi, voda glazbenog sastava, itd. Nakon što smo okusili te droge, postali smo ovisni i poceli smo se užasavati mogucnosti da ih izgubimo. Sjetite se kako  ste osjecali  da gubite kontrolu,  strah  od moguceg neuspjeha ili pogrešaka, strah da ce vas drugi možda kritizirati. I tako ste postali kukavicki ovisni o drugima, izgubili ste svoju slobodu. Sada drugi imaju moc da vas ucine sretnima ili nesretnima. Ceznete za svojom drogom, i koliko god mrzili patnju koju ona sa sobom donosi, potpuno ste bespomocni. Ne prode ni jedan trenutak da, svjesno ili nesvjesno, ne brinete o tome kako ce drugi reagirati, dok plešete kako oni sviraju. Evo jedne zgodne definicije probudenog covjeka: onaj koji više ne pleše kako društvo svira; covjek koji pleše prema glazbi koja dolazi iz njega samoga. Kada ste neprimijeceni ili neprihvaceni, doživljujete neizdrživu usamljenost i zato puzite natrag medu ljude i molite

da vam daju drogu utjehe koja se zove potpora, ohrabrivanje i poticanje. Takav život s ljudima nosi sa sobom neprekidnu napetost. Sartre je rekao: “Pakao, to su drugi.” Kako istinito. Dok se nalazite u tom stanju ovisnosti, uvijek morate dati sve od sebe, nikada ne smijete zanemariti kosu, morate živjeti prema ocekivanjima drugih. Biti s drugima znaci živjeti u napetosti. Biti bez njih donosi agoniju usamljenosti, zato što vam nedostaju. Izgubili ste sposobnost da ih vidite onakvima kakvi zaista jesu i da na njih ispravno reagirate, zato što na njih gledate pogledom koji je zamagljen potrebom za drogom. Vidite ih samo ako vam pomažu da se domognete droge, ili ako predstavljaju opasnost da vam je oduzmu. Svjesno ili nesvjesno, na ljude uvijek gledate takvim ocima. Hocu li dobiti ono što želim od njih ili necu dobiti ono što ocekujem od njih? I ako mi ne mogu pomoci, niti ugrožavaju moju drogu, onda me ne zanimaju. Strašno je to, ali pitam se ima li ovdje ikoga na koga se to ne bi moglo primijeniti.