Gubitak nevinosti

LJUDI    SU    PO    SVOJOJ    NARAVI    VRLO    OSJETLJIVA    BIĆA.

EMOCIONALNI SMO zato što sve oko sebe zamjećujemo emocionalnim tijelom. Emocionalno je tijelo nalik radioprijamniku koji se može ugoditi tako

da zamjećuje ili da reagira na određene frekvencije. Normalna frekvencija ljudskoga bića prije pripitomljavanja jest istraživanje i uživanje u životu; usklađeni smo s frekvencijom ljubavi. Kao djeca ne posjedujemo nikakvu defi-

jniciju ljubavi kao apstraktnoga načela; ljubav jednostavno živimo. Takvi smo.

Emocionalno tijelo u sebi posjeduje dio koji je nalik na sustav za uzbunjivanje kojim nas upozorava onda kada nešto nije u redu. Isto to vrijedi i za fizičko tijelo. Ono posjeduje sustav za uzbunjivanje kojim nas obavješćuje onda kada nešto nije u redu s našim tijelom. To nazivamo bolom. Kada osjetimo bol, to je zato što s tijelom nešto nije u redu, i za to se trebamo pobrinuti i ispraviti. Sustav za uzbunjivanje u emocionalnom tijelu jest strah. Kada osjetimo strah, to je zato što nešto nije u redu. Možda smo u opasnosti da izgubimo život.

Emocionalno tijelo zamjećuje emocije, ali ne kroz oči. Emocije zamjećujemo pomoću svoga emocionalnoga tijela. Djeca jednostavno osjećaju emocije - njihov razum ih ne tumači i ne dovodi ih u pitanje. Zbog toga djeca prihvaćaju neke ljude, a druge odbacuju. Kad se u nečijoj blizini ne osjećaju sigurni, tu osobu odbacuju jer mogu osjetiti emocije koje ta osoba projicira. Djeca lako mogu osjetiti kad je netko bijesan - tada njihov sustav za uzbunjivanje proizvodi slabi strah koji govori: »Kloni se toga«.

Učimo se biti emocionalni prema emocionalnoj energiji svojega doma i prema svojim osobnim reakcijama na tu energiju. Zbog toga će brat i sestra reagirati različito, prema tome kako su naučili obraniti se i prilagoditi različitim okolnostima. Kad se naši roditelji neprestano svađaju, kad u kući vladaju nesklad, nepoštovanje i laži, mi se na emocionalnoj razini učimo biti nalik njima. Čak i ako nam kažu da ne budemo kao oni i da ne lažemo, emocionalna energija naših roditelja i cijele naše obitelji navest će nas da svijet promatramo na sličan način.

Emocionalna energija koja vlada u našemu domu uskladit će naše emocionalno tijelo na tu frekvenciju. Emocionalno tijelo počinje mijenjati svoju vibraciju i više nije na frekvenciji normalnoj za ljudsko biće. Mi igramo igre odraslih ljudi, igramo igru vanjskoga sna i, naravno, gubimo u toj igri. Gubimo svoju nevinost, svoju slobodu, sreću, a i svoju sklonost prema ljubavi. Prisiljeni smo se mijenjati

-      počinjemo zamjećivati drugi svijet i drugu stvarnost: stvarnost nepravde, stvarnost emocionalnoga bola, stvarnost emocionalnoga otrova. Dobrodošli u pakao - pakao koji stvaraju ljudi, a taj je pakao San planeta. Taj pakao dočekao

 

nas je dobrodošlicom, ali nismo ga izmislili mi osobno. Bio je ondje i prije nego što smo se rodili.

Promatrajući djecu, možete uočiti kako se uništavaju prava ljubav i sloboda. Zamislite dijete od dvije ili tri godine koje trči parkom i zabavlja se. Majka ga promatra, uplašena da bi moglo pasti i ozlijediti se. U nekome trenutku poželjet će da ga zaustavi, a dijete misli da se mamica igra s njim, pa pokušava trčati brže od nje. Obližnjom ulicom jure automobili, zbog čega je majka još uplašenija. Konačno uhvati dijete. Dijete očekuje da ce se igrati s njim, ali ona ga istuče. Tres! Kakav šok! Djetetova sreća bila je izraz ljubavi koja se prelijevala iz njega - zato dijete ne shvaća zašto se majka ponaša na takav način. To je šok koji s vremenom malo po malo Zaustavlja ljubav. Dijete ne razumije riječi, ali čak i tako uspijeva postaviti pitanje: »Zašto?«

Trčanje i igra jesu izrazi ljubavi, ali to više nije sigurno, jer vas roditelji kažnjavaju kad izražavate svoju ljubav. Šalju vas u vašu sobu i ne smijete raditi ono što želite. Kažu vam da ste zločest dječak ili zločesta djevojčica, a to vas boli jer znači da ste kažnjeni.

U tome sustavu nagrađivanja i kažnjavanja postoji osjećaj i pravde i nepravde, onoga što je pošteno i onoga što nije pošteno. Osjećaj nepravde nalik je nožu koji U glavi otvara emocionalnu ranu. Tada, prema našoj reakciji na nepravdu, rana će se možda preliti emocionalnim otrovom. Zašto se neke rane inficiraju? Pogledajmo još jedan primjer.

Zamislite da imate dvije ili tri godine. Sretni ste, igrate se, istražujete. Niste svjesni onoga što je dobro, a što je loše, što je pravilno, a što je potrebno; što biste smjeli raditi, a što ne biste smjeli, jer još niste pripitomljeni. Igrate se u dnevnoj sobi sa svime što vam dođe od ruku. Nemate nikakvih zlih namjera, ništa ne pokušavate razbiti, ali igrate se očevom gitarom. Za vas je to samo igračka; vi uopće ne pokušavate povrijediti tatu. Ali za vašega oca to je jedan od onih dana kad se ne osjeća dobro. Ima teškoća na poslu. Kada uđe u dnevnu sobu i vidi da se igrate njegovim stvarima, razbjesni se istoga trenutka, zgrabi vas i istuče.

S vašega stajališta to je nepravedno. Vaš otac samo je ušao u sobu i ljutito vas je povrijedio. To je osoba u koju ste imali potpuno povjerenje jer to je vaš tatica, netko tko vas obično štiti i dopušta vam da se igrate i da budete to što jeste. A sada se pojavilo nešto što se ne uklapa. Taj osjećaj nepravde izaziva bol u vašemu srcu. Osjetljivi ste; boli vas i vi plačete. Ali ne plačete samo zato što vas je istukao. Ne boli vas tjelesno, nego emocionalno nasilje za koje osjećate da nije pravedno. Ništa loše niste učinili.

Osjećaj nepravde u vašemu umu rastvara ranu. Vaše emocionalno tijelo ranjeno je i u tom trenutku gubite djelić svoje nevinosti. Naučili ste da ne

 

možete uvijek vjerovati svojemu ocu. Čak i ako vaš um to još ne zna, jer još ne analizira, ipak razumije: »Ne mogu imati povjerenja«. Vaše emocionalno tijelo kaže vam da postoji nešto čemu ne možete vjerovati, a takav događaj može se i ponoviti.

Vaša reakcija mogla bi biti strah; mogla bi biti ljutnja ili, jednostavno, plač. Ali ta reakcija već je emocionalni otrov, jer normalna je reakcija prije pripitomljavanja da tati pokušate uzvratiti udarac kada vas istuče. Vi udarate njega ili samo podižete ruku, a zbog toga otac postaje još ljući. Kad podignete ruku na njega, vaš otac kažnjava vas još jače. Sada znate da će vas uništiti. Sada ga se plašite i više se ne branite jer znate da ćete time samo pogoršati stvari.

Još uvijek ne shvaćate zašto, ali znate da vas otac može čak i ubiti. To u vašemu umu stvara tešku ranu. Prije toga je vaš um bio potpuno zdrav; vi ste bili potpuno nevini. Nakon toga događaja razum pokušava nešto učiniti s tim iskustvom. Vi učite reagirati na određeni način, na svoj osobni način. U sebi čuvate tu emociju i ona mijenja vaš način života. To će se iskustvo sada ponavljati češće. Nepravde će stizati sa svih straha - od mame i tate, od braće i sestara, od ujni i ujaka, od škole i društva - od svih. Kad god osjetite strah, vi ćete se pokušati zaštititi, ali ne na onaj isti način na koji ste to činili prije pripitomljavanja, kada biste se obranili i jednostavno se nastavili igrati.

U toj povredi sada postoji nešto što u početku nije velik problem, a to je emocionalni otrov. Emocionalni se otrov nagomilava i um se počinje igrati tim otrovom. Sada se pomalo počinjemo brinuti o budućnosti jer posjedujemo sjećanje na taj otrov i ne želimo da se tako nešto dogodi ponovno. Isto tako posjedujemo sjećanja na prihvaćanje; sjećamo se razdoblja kad su mama i tata bili dobri prema nama i kad smo živjeli u skladu. Želimo taj sklad, ali ne znamo kako ga ostvariti. A budući da se nalazimo unutar mjehurića svojega vlastitog doživljavanja, čini nam se da se sve što se događa oko nas događa upravo zbog nas. Vjerujemo da se mama i tata svađaju zbog nas, čak i onda ako svađa nema nikakve veze s nama.

Malo po malo gubimo nevinost; pojavljuju se osjećaji odbojnosti kada više ne možemo opraštati. Tijekom vremena na temelju tih događaja i međuodnosa shvaćamo da nije sigurno biti onaj tko uistinu jesmo. Naravno da će ta spoznaja po svojoj  snazi  biti  drukčija kod svakoga  djeteta, zbog  različitih  stupnjeva inteligencije i naobrazbe. To ovisi o mnogim stvarima. Ako ste sretni, pripitomljavanje neće biti tako strogo. Ali ako nemate sreće, pripitomljavanje može biti tako strogo a povrede tako duboke da ćete se plašiti i da progovorite.

Posljedica toga je: »O, ja sam tako stidljiv«. Stidljivost je strah od izražavanja samoga sebe. Možda ćete vjerovati da ne znate plesati ili pjevati, ali to je samo potiskivanje normalnoga ljudskog nagona za izražavanjem ljubavi.

 

Ljudi se koriste strahom da bi pripitomili druge ljude, a naš strah povećava se sa svakim iskustvom nepravde. Osjećaj nepravde nož je koji ranjava naše emocionalno tijelo. Emocionalni otrov stvara naša reakcija na ono što smatramo nepravdom. Neke će rane zacijeljeti, a neke će se zaraziti sve većim količinama otrova. Kada se u nama nakupi previše emocionalnoga otrova, osjetit ćemo potrebu da ga se oslobodimo, a oslobađamo ga se usmjeravajući ga prema nekomu drugomu. Kako to radimo? Privlačenjem pozornosti neke druge osobe.

Uzmimo za primjer neki običan bračni par. Zbog nekih razloga supruga je bijesna. Prepuna je emocionalnoga otrova zbog nepravdi koje joj čini njezin suprug. Suprug nije kod kuće, ali ona se prisjeća nepravdi i u njoj se gomila otrov. Kad se suprug vrati kući, supruga prije svega želi privući njegovu pozornost, jer kad privuče njegovu pozornost tada sav otrov može prenijeti na svoga supruga i osjetiti olakšanje. Čim mu kaže da je loš, glup ili nepravedan, otrov koji vrije u njoj prenijet će se na njega.

Ona neprestano govori i govori, sve dok ne privuče njegovu pozornost. Suprug konačno reagira i pobjesni, a ona se odmah osjeća bolje. Ali sada otrov teče kroz njega i on joj mora uzvratiti. Mora privući njezinu pozornost i osloboditi se otrova, ali to više nije samo njezin otrov - nego i njezin i njegov ujedno. Ako dobro promotrite taj međuodnos, uvidjet ćete da si uzajamno povređuju rane i igraju ping-pong emocionalnim otrovom.

Otrov se gomila i gomila, dotle dok jednoga dana jedno od njih ne eksplodira. Na taj način ljudi se ponašaju vrlo često.

Privlačenjem pozornosti energija prelazi s jedne osobe na drugu. Pozornost je u ljudskome umu nešto jako snažno. U cijelome svijetu svaki čovjek neprestano pokušava privući pozornost drugih ljudi. Kada privučemo pozornost, time stvaramo kanale kojima protječe komunikacija. Prenosi se San, prenosi se moć, ali se prenosi i emocionalni otrov.

Otrov najčešće prenosimo osobi za koju vjerujemo da je odgovorna za nepravdu. No ako je ta osoba snažna toliko da joj ne možemo prenijeti otrov, onda nam je svejedno komu ćemo ga prenijeti. Šaljemo ga djeci koja se ne mogu obraniti, i tako dolazi do zlostavljanja. Snažni ljudi zlostavljaju slabije zato što se moraju osloboditi svojega emocionalnog otrova. Mi imamo potrebu osloboditi se otrova i katkad nas ne zanima pravednost - jednostavno želimo oslobođenje, a ne mir. Zato ljudi neprestance pokušavaju postići što veću moć, jer što više moći imamo, to nam je lakše prenijeti otrov na one koji se ne mogu braniti.

Naravno, ovdje govorimo o odnosima u paklu. Govorimo o mentalnoj bolesti koja postoji na ovome planetu. Nikoga ne možemo okriviti zbog te bolesti; ona nije ni dobra ni loša, ni pravilna ni pogrešna; riječ je jednostavno o normalnoj patologiji te bolesti. Nitko nije kriv zato što je sklon zlostavljanju. Kao što ljudi

 

na onome izmišljenom planetu nisu krivi zato što imaju kožnu bolest, tako ni vi niste krivi što su vaše rane prepune otrova. Kada ste tjelesno bolesni ili ozlijeđeni, vi ne okrivljujete sebe zbog toga i ne osjećate grižnju savjesti. Zašto biste se onda osjećali loše ili krivi onda kada vam je emocionalno tijelo bolesno?

Važno je da smo svjesni toga da imamo takvih teškoća. Ako smo svjesni toga, tada imamo prigodu da iscijelimo svoje emocionalno tijelo i emocionalni um i da prestanemo patiti. Ako toga nismo svjesni, tada ne možemo učiniti ništa. Možemo samo i dalje patiti u odnosima s drugim ljudima, ali ne samo s drugim ljudima nego i u odnosima sa svojim vlastitim ja, jer mi ozljeđujemo svoje vlastite rane samo da bismo se kaznili.

U svome umu stvorili smo dio koji prosuđuje uvijek. Taj Sudac sudi o svemu što činimo, o svemu što ne činimo, o svemu što osjećamo i što ne osjećamo. Mi sami sebi sudimo neprestance, a ujedno i svakomu drugom čovjeku, i to na temelju onoga što vjerujemo i na temelju osjećaja pravde i nepravde. Naravno, uvijek prosudimo tako da smo krivi i da nas treba kazniti. Drugi dio našega uma koji prima osude i koji ima potrebu da bude kažnjen jest Žrtva. To je onaj dio koji kaže: »Jadna ja. Nisam dosta dobra, nisam  dosta snažna,  nisam dosta pametna. Zašto bih se uopće trudila?«

Kad ste bili dijete, niste mogli odabrati što ćete vjerovati, a što nećete vjerovati. Sudac i Žrtva temelje se na svim onim lažnim uvjerenjima koja niste odabrali vi. Kad su te informacije stigle do vašega uma, vi ste bili nevini. Svemu ste vjerovali. Vanjski San u vas je ugradio program sustava vjerovanja. Taj program Tolteci nazivaju Nametnikom. Ljudski je um bolestan zbog toga što postoji Nametnik koji od njega krade njegovu životnu energiju i životnu radost. Nametnik okuplja sva ona uvjerenja zbog kojih patite. Ta uvjerenja snažna su toliko da i godinama poslije, kad naučite nova načela i pokušavate donijeti svoje vlastite odluke, shvatite da ta uvjerenja i dalje upravljaju vašim životom.

Katkada maleno dijete koje se krije u vama - ono pravo ja koje je ostalo u dobi od dvije ili tri godine - iziđe na površinu. Tada živite u sadašnjemu trenutku i zabavljate se, ali postoji nešto što vas odvlači od te zabave; jedan dio vas ne osjeća se dosta vrijednim za uživanje. Unutarnji glas govori vam da je vaša sreća nešto previše dobro da bi moglo biti istinito; da nije u redu bili previše sretan. Sva krivnja, grižnja savjesti i sav emocionalni otrov vašega emocionalnoga tijela odvlače vas natrag u svijet tragedije.

Nametnik se s naših djedova kao bolest širio na naše roditelje i na nas - a mi ga onda predajemo svojoj vlastitoj djeci. Sve te programe na svoju djecu prenosimo na isti način na koji dresiramo psa. Ljudska bića jesu pripitomljene životinje, a to nas pripitomljavanje vodi u san pakla u kojemu živimo u strahu. Nametnikova hrana jesu emocije koje izviru iz straha. Prije nego se Nametnik uselio u nas, mi smo uživali u životu, igrali smo se, bili smo sretni poput malene djece. Ali pošto

 

sve to smeće zavlada našim mozgom, više nismo sretni. Pokušavamo imati pravo, tako da svi drugi imaju krivo. Potreba da »imamo pravo« posljedica je našega pokušaja da zaštitimo sliku koju želimo projicirati na vanjski svijet. Svoj način razmišljanja moramo nametnuti ne samo drugim ljudima nego i samima sebi.

Kada smo svjesni, tada lako možemo shvatiti što nedostaje našim odnosima - odnosima s roditeljima, djecom, prijateljima, partnerom, pa čak i sa samima sobom. Zašto naš odnos sa sobom nije dobar? Zato što smo ranjeni i u sebi nosimo sav taj emocionalni otrov s kojim jedva izlazimo na kraj. Prepuni smo otrova jer odrastamo sa slikom savršenstva koja nije istinita, koja ne postoji - a naš um smatra da to nije pošteno.

Vidjeli smo da tu sliku savršenstva stvaramo da bismo ugodili drugim ljudima, iako oni stvaraju svoje vlastite snove koji ni na koji način nisu povezani s nama. Pokušavamo ugoditi mami i tati, pokušavamo ugoditi učitelju, svećeniku, svojoj religiji i Bogu. Ali istina je ta da s njihova stajališta mi nikada nećemo biti savršeni. Ta slika savršenstva govori nam kakvi bismo trebali biti da bismo bili dobri, da bismo se prihvatili. Ali, znate što? To je, kada je riječ o nama samima, najveća laž u koju vjerujemo, jer mi nikada nećemo biti savršeni. A ni na koji način ne možemo sebi oprostiti zbog toga što nismo savršeni.

Ta slika savršenstva mijenja način na koji sanjamo. Učimo se nijekati i odbacivati sebe. Prema svim onim uvjerenjima koje imamo, mi nikada nismo dosta dobri, niti dosta imamo pravo, niti smo dosta čisti ni dosta zdravi. Uvijek postoji nešto što Sudac može odbaciti i zamjeriti. Zbog toga odbacujemo svoju vlastitu ljudskost; zbog toga nikada ne zaslužujemo biti sretni; zbog toga tragamo za nekim tko će nas zlostavljati, tko će nas kažnjavati. Zbog te slike savršenstva posjedujemo vrlo visoku razinu sklonosti prema zlostavljanju samih sebe.

Kada sebe odbacujemo, prosuđujemo, osuđujemo i kažnjavamo, čini se da nigdje nema nikakve ljubavi. Čini se da na ovome svijetu postoji samo kažnjavanje, samo patnja i osuđivanje. Pakao ima mnogo različitih razina. Neki se ljudi nalaze jako duboko u paklu, a neki su na samoj površini, ali ipak jesu u paklu. U paklu postoje odnosi u kojima ima jako mnogo zlostavljanja, ali i odnosi u kojima zlostavljanja ima jako malo.

Vi više niste dijete, pa ako u vašim odnosima postoji zlostavljanje, to je zato što vi to prihvaćate, što vjerujete da to zaslužujete. U vama postoji ograničenje količine zlostavljanja koju ćete prihvatiti, ali na cijelome svijetu ne postoji nitko tko vas zlostavlja više od vas samih. Granica na kojoj prestaje vaše zlostavljanje samoga sebe jest granica koju ćete podnositi i od drugih ljudi. Ako vas netko zlostavlja više nego što vi zlostavljate sami sebe, otići ćete, pobjeći. Ali ako vas

 

netko zlostavlja samo malo manje nego što vi zlostavljate sebe, možda ćete ostati dulje. I dalje zaslužujete to zlostavljanje.

U normalnim odnosima u paklu najčešće je riječ o plaćanju neke nepravde; riječ je o izravnavanju dugova. Ja vas zlostavljam onako kako je vama potrebno da budete zlostavljani, a vi mene zlostavljate onako kako je meni potrebno da budem zlostavljan. Uspostavili smo pravu ravnotežu. Naravno, energija privlači energiju iste vrste, istu vibraciju. Ako vam netko priđe i kaže: »Jako me zlostavljaju«, a vi upitate: »Pa zašto onda ostaješ ondje?« neće vam moći odgovoriti. Istina je u tome da je toj osobi takvo zlostavljanje potrebno jer je to način na koji kažnjava samu sebe.

Život vam pruža upravo ono što vam je potrebno. U paklu vlada savršena pravda. Nikoga ne možemo okriviti. Čak možemo reći da je naša patnja dar. Kada biste samo otvorili oči i vidjeli što vas okružuje, to bi bilo dosta da očistite svoj otrov, iscijelite svoje ozljede, prihvatite sami sebe i izbavite se iz pakla.