Gubbio

Sporom lokalnom željeznicom, u društvu piljara koji su se vraćah
kući, krenuo sam iz Citta di Castello i pred večer stigao u Gubbio. U
gostionici sam odložio naprtnjaču, pa prostranim, golim trgom, kraj
franjevačke crkve krenuo u šetnju gradom u predvečerje.
Bilo je prohladno i kišno, u uskim ulicama toga čudnovatoga
planinskoga grada već se spuštala noć. A kako čovjeku kadšto na
putovanjima iznenada na um padaju neobične i suvišne misli, stadoh
razmišljati zašto zapravo putujem, zašto sam u Italiji i baš danas u
Gubbiju. Da, zašto? Što sam tu tražio?
Mada umoran, prihvatih tu neumitnost i potrudih se pronaći odgovor.
Prije četrnaest dana otputovao sam od kuće da bih još jednom došao u
Italiju, bio okružen drugačijim narodom i jezikom, da bih vidio
strane gradove, lijepe građevine, stare umjetnine. Čemu to? Zašto
nisam ostao kod kuće uz posao i obitelj? Jer sam se htio odmoriti. Ta
zar se čovjek na putovanjima odmara? Ne. To sam otprije znao, dakle
nisam krenuo na put radi odmora.
No, možda radi umjetnosti? To je već bilo bliže istini. Žudio sam
ponovno vidjeti firentinsku katedralu, ubavi San Marino, slike Fra
Angelica i Donatellove skulpture. A od Firence sam produžio put ne
bih li vidio nova djela, pronašao gradove s pre-divnim trgovima i
ulicama, dvorce s moćnim tornjevima, crkve sa zidovima punim lijepih
fresaka. Čuo sam o Gubbiju daje prekrasan grad podignut na strmoj
stijeni, s bajkovitim palačama i izazovnim tornjevima, pravo čudo
graditeljske smionosti.
No zašto sam tamo otputovao? Ne iz znatiželje, niti radi proučavanja,
jer nisam ni povjesničar ni umjetnik, a skupljanje različitih
"znanja" nikada mi nije bilo prevelika ambicija. Nešto je, dakle, u
meni moralo hlepiti i žudjeti, jer kako bih inače stajao ovdje,
stotine milja daleko od doma, u starome umbrijskome gradiću? Koju sam
potrebu, koju nuždu slijedio?
Polako sam pokušavao složiti mozaik. Mislio sam na San Miniato, na
kupolu i zvonik firentinske katedrale pitajući se što me njima
privuklo? Zašto su me čili sretnim? - Pri pogledu na njih ćutio sam
da ljudski rad i predanost nisu bezvrijedni, da izvan tjeskobne
samoće u kojoj svaki čovjek živi svoj život, postoji nešto svima
zajedničko, nešto poželjno i vrlo lijepo, da su kroz sva doba stotine
ljudi u osami patile i radile da bi ta utjeha zajedništva postala
vidljivom. Ako ono što su umjetnici i njihovi pomoćnici predano i
ustrajno stvarali prije više stotina godina, danas kao i onda tisuće
ljudi obdaruje plemenitim mislima, tada ni svima nama nije bez utjehe
što u svojoj samoći i slabosti radimo i činimo ono moguće.
Tu sam utjehu tražio, ništa više. Oduvijek sam znao da postoji ono
zajedništvo, ali ga čovjek s vremena na vrijeme mora ponovno
doživjeti, ponovno vlastitim čulima osjetiti prošlost nazočnom,
daljinu bliskom, ljepotu vječnom. To nas uvijek iznova zapanji i
usreći. Jer Michelangelo i Fra Angelico radeći nisu mislili ni na
mene ni na druge. Stvarali su za sebe same, svatko za se, svatko
djelomice za svoju prijeku potrebu, ogorčeno se boreći sa zlovoljom i
umorom. Svatko od njih tisuću je puta bio nezadovoljan učinjenim;
Ghirlandajo je sanjao vedrije slike, a Michelangelo mnogo moćnije
građevine i spomenike. Imamo samo ono što je od njih ostalo, ali
vrijednim smatramo upravo njihov trud. To nas i same ohrabruje da
nastavimo.
Nebitno je što svatko od nas nije velik izabranik. I mi maleni, bili
mi umjetnici ili ne, radujemo se svakoj pobjedi vječnosti nad
slučajem i trebamo te utjehe kako bismo uvijek iznova započinjali
borbu s nepovjerenjem prema vrijednosti svega ljudskoga-
Stajao sam, dakle, u Gubbiju da bih iz pogleda na velika djela
ljudskih ruku crpio hrabrost i vjeru. Dotle je doprlo moje
razmišljanje. U međuvremenu sam se uspeo ulicom, koja je bivala sve
strmijom, zaokrenuo u gotovo ravnu sporednu ulicu i najednom se našao
pred najvećom zgradom u gradu, srednjovjekovnom konzuličinom palačom.
To mi prekide sve misli. Penjao sam se na veliku terasu, silazio,
gledao, čudio se, i za danas sve ostade na tome. Ta grandiozna,
gotovo besramna odvažnost arhitekture jednostavno je zapanjujuća i
ima neku uzbudljivu nestvarnost. Čini vam se da sanjate ili
promatrate dekoraciju i neprestano morate sami sebe uvjeravati daje
sve to doista tu, kameno i čvrsto.
Otišao sam s tim osjećajem velikoga čuđenja i dobar sat vremena hodao
gradom ne budeći se iz omame koja me gotovo paralizirala. Ulice su me
primale jedna za drugom, listom strme, tihe, prkosne, pune visokih,
golih kamenih kuća od kojih se odbija jeka pločnika. Ponegdje sićušan
vrt, komadić zemlje što umjetno i uplašeno lebdi na visokome zidu,
zatim pogled uz beskrajno strmu ulicu, a nizbrdo vrtoglave stepenaste
uličice. Moji potkovani potplati bezbroj su se puta poskliznuli na
glatkome, pokislom pločniku. Pritom je bilo gotovo smiješno gledati
kako se u podnožju toga strmoga, neizrecivim naporima stvaranoga
grada stere zelena i ugodna, nepregledna, pitoma ravnica. A cijeli
grad i sve te razmjerno raskošne zgrade i zidine nisu ostavljale
dojam razmetljivosti, već su se prije doimale sumorno i kao nastale
iz pohlepne nužde.
Umoran i zbunjen, dok se već spuštala noć, potražio sam svoju
gostionicu, naručio večeru i do odlaska na počinak razmišljajući
sjedio uz domaće crno vino. Sada mi se činilo da moja teorija i nije
više sasvim točna. A kako se zbunjujući dojam toga neobičnoga grada
tada još nije dao razjasniti, za motiv svoga putovanja uzeo sam
potrebu da osjetim čuđenje, koje nikomu ne moram objašnjavati, i da
na trenutak lišen odgovornosti živim samo kao gledatelj. Međutim,
nesvrhovitost toga razmišljanja već sada me počela nasmijavati.
Moja je spavaonica bila ledeno hladna i vlažna, ali je zato krevet
bio izvrstan, i nakon devet sati savršena sna ponovno sam bio
okrijepljen i svjež. Izliječen od jalova mudrovanja ujutro sam pošao
u šetnju i doživio taj čudesni grad onako kako se doživljavaju
pustolovine. Hodao sam zrakom punim patetične strasti i imao dojam
kao da stare fantastične zgrade vehementnim pokretima nastavljaju
glumiti onaj uzavreli život kakav je ovdje zasigurno bujao u minulim
vremenima, a kojemu u današnjih žitelja nema ni traga. Prkosno
častohleplje stoje boreći se s čudnim zaprekama izgradilo ovu
strminu, na nikakvu tlu podiglo vrtoglavo visoke tornjeve i goleme
dvorce i visoko na strmome rubu brijega sazdalo masivne samostane i
kaštele, u sebi nosi nešto bajkovito, gotovo iskonsko.
Gubbio se smjestio na obronku zauzevši tek trećinu njegove visine.
Iznad posljednjega gornjega zida i gradskih vrata uspinje se brdo,
golo i strmo, na čijoj se polovici nalazi stara kapelica od sjajne
crvene opeke, a na samome vrhu poput utvrde velika samostanska
zgrada. To brdo od kojih tisuću metara mamilo me. Nakon uzbudljiva
dojma srednjovjekovnoga grada poželio sam malo zaci u prirodu i
zaviriti u planinu. Mislio sam, također, da ću možda ondje gore iz
oblika planinskoga krajobraza naučiti kako razumjeti prkosno smioni
duh njegovih drevnih graditelja.
Izašavši kroz zadnja gradska vrata stao sam se polako uspinjati i
ubrzo mi se otvorio pogled na široku, zelenu ravnicu. Dobra i u
velikim zavojima izgrađena cesta vodi sve do samostana, a dijelom
puta sjedne je strane obrasla čempresima. Crvenu kapelicu zatekao sam
u vrlo ruiniranom stanju, samo što se ne sruši.
Moćni, prijeteći grad ispod mene postupno se smanjivao bivajući
neobično pitom, dok na posljetku nije ležao skromno, duboko u
podnožju brijega doimajući se gotovo ravnim. Golemi dvorci i tornjevi
stajali su dolje maleni i krhki poput igračaka. U visinama stade
puhati snažan, hladan snježni vjetar.
Put je prestao, pa sam slijedio nejasnu kozju stazu koja je preko
pustopoljina, šljunka i kamenih gromada vodila prema vrhu da bi na
kraju nestala. Postade hladno i samotno, gore je puhao nekakav alpski
zrak, a grad postade gotovo nevidljiv.
Napokon sam prešao uzvisinu i zastao skoro zaprepašten. S one strane
pucao je pogled na veličanstven svijet planina, a ispred mene u
vrtoglav ponor obrušavao se strm, divalj klanac, uzak i jeziv, a
užasne litice ponora s obiju strana bijahu posve gole i crvene. Samo
je negdje u sredim raslo malo žbunja i trave, i tamo se stisnulo
maleno stado koza s pastirčetom, sićušno i preplašeno između brda i
doline. Vrh kojega sam ubrzo dosegnuo ležao je pod snijegom.
Zelena ravnica, brežuljci s voćnjacima, palače i stari gradovi i
cijela poznata mi Italija najednom iščeznuše i ja stajah u nepoznatu,
divljem, surovu kraju. Ni kuće ni sela dokle pogled seže, nigdje
čovjeka doli pastirčeta na obronku, a dolje u crvenome klancu neki
jahač, u kaputu i s velikim šiljatim šeširom, prebacivši pušku preko
leđa jahao je na mazgi iz doline u smjeru Sche-
(1907.)