Vidismo na više, da je zmaju obilježje ''vučja šapa''.2 Kroz ovu našu radnju desila nam se često zgoda, da potanko izložimo, kako mitični Vuk u Arijaca, te i u nas Srbâ i Hrvatâ, oličuje noć i doba noćno. ''Vučja šapa'' u zmaja opet je znak jedan njegova poglavitog djelovanja u noći. S toga, u pjesmama, zmaj naziva se puno puta ''Zmaj-Ognjen Vuk'', pa su i take pjeame, kao i pregjašnje, prožete istim mitom o Ognju. Strukovi su to, koji niču iz jednog korena mitičnog.

2  Na str. 190.

Čini mi se najviše značajno ono, što se o svezanju Zmaj-Ognjenog Vuka po vilama u narodu pieva.3 Zmaj, toliko je lijep, koliko je i bijesan. Koje je žene sin, ne zna se; al ga, svakako, rodi

''jal Srpkinja od tiha Dunava, jal Srpkinja pitoma Primorka'',4

t.j. oblak vodeni. Vile su na okupu, i hoće

''da se mlade nagriju sunca, nagledaju u junaka lica'',5

pa bi njega rado uhvatile i svezale, no on

''zmajovit se uhvatit' ne dade, vatrom pali, a sabljom siječe; u Vuka su dva junaštva ljuta: britka sablja i vatra ognjena''.6

Tad vila kolovogja, Andesila,

''zlatnu kupu vina natočila ...., zatrova ga travom svakojakom''.7

Izloži ona kupu na putu, a ožednjeli Zmaj i konj mu vrančić piše od vina zatrovana. Opoji se Zmaj i zaspa, i Andesila sveza mu ruke. Onda

''kod njega kolo uhvatiše, uhvatiše iz planine vile, pak okreću kolo naokolo'',

i

''Vukova lica nagledale se.''8

3  Petranovića pjes., knj. III, 53.

4 V. 99—100.

5 V. 120—1.

6 V. 126—9.

7 V. 134—6.

8 V. 229—31 i 240.

Smisao pjesme, poslije svega kazanog, nadaje se od sebe. Vile su oblaci, koji su zakružili krasnog i bijesnog Ognja munjevitog i unj se zagledali. Uhvaćeno je kolo olujnih oblaka. Nego, eto minu oluja, oblaci ''nagrijali se sunca'', a, uz pomoljeno sunce, Oganj usred oblaka spava: njega zatrovaše i svezaše vile. Nemoć zmije do sunca ističe narod, i u drugom kazivanju. Zmiju krilaticu, vele ljudi u Boki kotorskoj, lako je uhvatiti, pri ishodu sunca. Kad se sunce pomoli, zmija unj gleda i slijepa stoji l

47

1  Vuk. prip., dodat. 17: ''Poslije toga pogje da traži zmiju krilaticu, i kažu mu, da je nju lako uhvatiti, ma samo u oni trem, kad se sunce pomoli iza planine, jer ona u sunce pogleda, i doklen sunce dobro koplje ne oskoči, slijepa stoji''.

Zatrovanje i svezanje Zmaj-Ognjenog Vuka, to je, po riječi drugih pjesama, smrt njegova. O ''smrti Zmaj-Ognjana Vuka'' crnogorska jedna pjesma pripovijeda surovo i grubo, no i svježim zadahnućem poganskim.2 Iznosimo pjesmu i za to, što potvrgjuje nazore naše, drugdje izložene o Jakšićima.3 Zmaj-Ognjanu Vuku nevjerna je ljuba, pa jednom ona pita njega:

''Što te zovu: ''Vuče kopiljane?''4

Odgovara joj Zmaj:

ali će i on da upita ženu:

''Kad mi se je babo prestavio,

ja sam osta' majci pod pojasom, to me zovu: Vuče kopiljane;''5

''Što te zovu: Podunajska kurvo, te te ljube svi Jakšići redom,

a najviše Jakšiću Šćepane?''6

Na to, sam Jakšić Šćepan kaže Zmaju:

''Bjesmo jednom trideset Jakšića, odtud dogje tvoja vjerna ljuba, svakojega redom zaticaše,

koji će joj obljubiti lice.''7

Obručenom Zmaju nije ipak žao na Jakšiće, već je kivan na Gjerzelez-Aliju, svoga dušmanina od zakletve, koga on hoće da bije. Upravo je ognjena Zmaj-Ognjana Vuka priprema i junaštvo:

''na prsi mu zmija prepretena, pod pazuhe krila pozlaćena, iz očih mu munje sijevahu,

a iz zubah oganj iskakaše''.8

Njegov konj krilat je, a krila su mu ''pozlaćena''.9 Al krila ta opali nevjerna ljuba, i zmaju ošteti sve oružje. Ipak se branio i obranio junak od Gjerzelez-Alije, koga i pogubi.

2  Čojkovića pjev., 104.

3  Dio II.

4  Čojkovića pjev., 104, v. 9.

5 V. 12—4.

6 V. 16—8.

7 V. 37—40.

8 V. 96—9.

9 V. 122.

Zmaj u boju dopao teških rana, pa ga vidaju mili prijatelji:

''Zmija njemu bilje donošaše, a vila mu bilje privijaše,

a vuk Vuku liže rane ljute''.1

Sve utaman! Ako mu žena vidi rane, on će poginuti. Zatvorio se Zmaj u ''devet kamarah'', no sva vrata devetera žena ''svrdlom provrtila''.2 Ugleda Zmaja, i Zmaj preminu. To će reći: Zora ugledala noćnog Ognja, te noć i Oganj odmah prestadoše, pogiboše. U Rig-vedi, Zora obnoć ljubaznica je ranih konjika, dvaju Açvina, a i svog buditelja, boga Agnija; ali, kadno s jutra prvi plamečak njezin na nebu

zarudi, ona je zaručnica Suncu. Skoro po isti način, u našoj pjesmi, Zmaja Ognja žena preljubila konjike Jakšiće, kojima za to Zmaj ništa na žao ne učini. Ova sveza prijateljstva tijesnog megju  noćnim Ognjem i prvim tracima dana, Jakšićima,3 pomišljena je odavna u narodu. U staroj bugarštiči,4 Jakšić je Mitar pobratim Vuku Ognjenom.5 Što se tiče Gjerzelez-Alije, u mnogoj našoj pjesmi on zauzeo mjesto tamne nemani, troglavog Arapa ili Balačka. U još jednoj crnogorskoj pjesmi6, silna junačina Gjerzelez suproti se Banoviću Sekulu i Janku iz Sibinja.

1 V. 150—2.

2 V 137 i 146—7.

3  Vidi Dio II.

4  Bogišica pjes., 16.

5  Pripaziti je, da u bugarštici, isto kao u sadašnjim pjesmama. izranjenog Ognjenog Vuka vidaju vila i zmaj (v. 13—4).

6  Čojkovića pjev., 148.

Gjerzelez bježi od Zmaj-Ognjenog Vuka i od dva mlada Jakšića, a prikazuje se kao neka personifikacija zla, u pjesmi: ''Porča od Avale i Zmajognjeni Vuk'' zbirke Vukove.7 Dva su uda pobratima, Porča od Avale i Gjerzelez-Alija, i piju vino ''u Avali više Biograda,''8 pa Gjerzelez govori Porči:

Jednak,

7  Knj II, 93.

8   V. 2.

9  V. 14—8.

10 V. 48—50.

''Zaludu ti, pobratime dragi!'' Zaludu ti vino i rakija,

kad ne imaš krčmarice mlade, da nam služi vino i rakiju,

te nemamo šale ni maskare.''9

''dva Jakšića mlada

piju vino na kuli Nebojši,

i s njima je Zmaj-Ognjani Vuče.''10

Iz stojnog Biograda Porča od Avale ugrabiće ''ja gjevojku, ja nevjestu mladu''11; on je vrebač, te svakog dana privlači se Biogradu, i odvodi po jednog roba. I sada prikrao se onamo.

''Turi oči zmaj od ognja Vuče, turi oči uz tu vodu Savu,

dok ugleda Porču od Avale,

pa govori zmaj od ognja Vuče: Vidite li, dva Jakšića mlada, ko se ono niza Savu fula1?''

Od radosti uskliknu Zmaj, jer eto je deveta godina, da čeka Porču od Avale, te reče Jakšićima:

''Poskočite, dva Jakšića mlada, nagjiderte sirotu gjevojku, obuc'te joj svilu i kadifu, podajte joj zlaćenu maštravu, pošljite je Savi na obalu,

ne bi li se Ture prevarilo, ne bi li se malo zabavilo,

dok opremim sebe i kulaša.''2

Gdje se Porča sasta s djevojkom, ugrabi je, baci je za se na konja i pobježe uz polje Vračar. ''Sve to gleda zmaj od ognja Vuče'',3 te i on poleti uz polje. Gjerzelezu bijaše se hvalio Porča:

''Ne bojim se dva Jakšića mlada, al se malo, pobro, pribojavam,

pribojavam Zmaj-Ognjanin Vuka,''4

pa sada, gdje vidi Zmaja, pusti djevojku i nagnu bježati. Dognali se Zmaj i Porča Avali planini, ali Porči nije spasa. Kulama i gradu na Avali Gjerzelez dao zatvoriti vrata;

a sve viče:

''bježi Porča oko svoje kule,

Otvor'te mi vrata!

Niko njemu otvorit' ne smije.''5

Oko Avale grada triput Zmaj optjerao neprijatelja, dok ga stigao i posjekao. Gjerzelez iz tvrde Avale pobježe svome Sarajevu.

11 V. 24.

1 V. 51—6.

2 V. 72—80.

3 V. 111.

4 V. 32—4.

5 137—9.

Sa Savom, s Vračarom i s Avalom, pričanje se privezuje sadašnjoj okolini biogradskoj; ali pjesmi ipak nestaje historijske žice. I pored obavljene lokalizacije, malo će se ko uvjeriti o opstanku Gjerzeleza i Porče od Avale gdje drugdje, nego li u mitu. Spram mitičine Nebojše do stojnog  Biograda, gdje sjede dva Jakšića,6 eto sjede dva mrka pobratima u Avali. Od Biograda k jugoistoku, vide se, na jednom brdu, razvaline od grada tobožnjeg junaka Porče od Avale, pa se i brdo zove Avala; no je avala turska riječ, što znači zlo, i našu zamijeni, u nekom smislu stajaćem.7 Porča od Avale, to je kao Porča. oda Zla, a što je u Avali gradu, on je u Zlu gradu. Pa ovaj isti Zmajev dušmanin, u drugom pričanju pučkom, čini se, da je Zlota Protopopa. Grdnog Zlotu Protopopu Zmaj-Ognjeni Vuk pogubio, na mejdanu pod Spljetom gradom.

6  Vidi Dio II, na str. 90—4 (188—92).

7  ''Kakva nas je pritisla avala!'' (Petran. pjes., knj. II, 39, v. 162)

— ''Vidite li ovoga avala — u državi car-otmanića!'' (id., knj. II, 48, v. 477—8).

O tome Karadžić slušao pjesmu, pa to vidio i naslikano, u Zemunu u nekoj krčmi.1 Zlota biti će davno domaće ime, istoznačno s tugjim novijim Avala. Zlota, neman od Avale, bio to, još jednim nadimkom ili Porča, ili Gjerzelez, ili Protopopa,2 valjda skriva Crnog boga Slavenâ. Dakako, mi ovo sve ostavljamo neriješeno i pod velikom sumnjom. Ali nije nipošto sumnjivo u pjesmi, što je Zmaj- Ognjeni Vuk: nekoliko puta kaže se, da je to ''zmaj od ognja.'' A Zmaj je budan, pronicav; najprvi

meće oči, prvi vidi, u ovoj pjesmi. Tako isto, na mnogom mjestu Rig-Vede, Agni je vidok: ''Sve tvoreći, sa hiljadom očiju suzbija Agni duhove čarobne''.3

1  Vuk. rječ.., pod Zlota Protopopa. Karadžić ne zapisa pjesmu, koja može biti i propade.

2  Sva tri imena postanja su nejasna i djelomice inostranskog.

3 Rigv., I, 79, v. 12.

Sav rad i sve borbe Zmaj-Ognjenog Vuka bivaju najviše noću. To je razabrati iz već vigjenih i raspitanih pjesama, a to opet izrično jednom kaže pjesma crnogorska, po kojoj Ognjanin Vuk u boj ''hita noću bez mjeseca.''4 Danju, kako to čusmo, il je zatrovan, ili spava, ili umire. Slabljenje vučjeg Ognja po danu izrazuje se još drukčije. Bugarštica jedna pjeva o prividnoj njegovoj nevjeri, s koje

postaje zazoran kralju u Budimu.5 Svijetli bogovi, kad se god oni oneveseliše i onemoćaše, našim ocima privigjali se kao izdajnici. Ali je božja nevjera i božje umiranje trenutan pojav. Zmaj-Ognjeni Vuk ozdravlja svake večeri na domaćem ognjištu, a i sa svakom novom olujom vida se u tamnom oblaku. Mi njega ugledasmo, gdje ga vile truju, pa i liječe. Ovo opet spominje crnogorska pjesma, čas prije navedena.6 Ognjanina Vuka jedna vila obranila teško zlaćenom svojom strijelom, no biljem odmah izvidaće njega, ''zaklopljena u šikli-odaju,''7 i potom će ga vjenčati s drugom vilom.

4  Čojkovića pjev., 122, v. 118.

5  Bogišića pjes., 14.

6 Čojkovića pjes., 122.

7 V. 64.

''Šikli-odaja'', ili, da drukčije reknemo, zlatna soba, pristaje jednako Ognju, bio on zaklopljen u plamenitom oblaku, jal bio, pod kućnim krovom, prikovan vatrištu. Iz ove slike privezana Ognja lasno može biti, da se izvi pričanje o nekom ponajčešće ognjevitom junaku, koji leži zaprt u bačvi, ili boravi zatvoren u devetoj odaji. Junak zove se ''Gvozden čovjek'', ili ''Baš-Čelik'', ili još drugim imenima.1 On muči muke dotle, dok njega oproste sveza. Pršljiv je, velik je: dolazi i odlazi, snagom i bukom silnog vjetra. Ali, i pored sve žestine, o zlu ne radi. Najviše je to, što grabi jednu djevojku, ili ženu. Taman ovako, vedični Agni leti letom vjetra, buči i bjesni,2 a ljubi, kao što već rekosmo, Zoru.

1  Nemam kad podvrći odnosne priče potankoj analizi, te ih ovdje samo crtam na velike poteze.

2  Rigv., passim.

Čini se dapače, da je ovu čitavu mitologemu o bačvi, i junaku u njoj, naći već izraženu u Indiji, a napominjanu mimogred i u Grčkoj. Sanskritski jezik ima riječ kavandha, što znači bačva, onda oblak i neki demon u oblaku.3 Sa svoje strane grčka mitologija pokazuje nam junaka Kaanta, čiju  sestru ugrabio Apolon, pa, da sestru preotme, brat navalio na boga, ubacivši vatru u Apolonov lug do beotske rijeke Ismena; no u drzovitom pokušaju on poginu. Gine i demon Kavandha od ruke boga Indre. Sanskritsko ime Kavandha i grčko Καανϑος fonetika istovjetuje.4 Jednako ime s ovima nama zatrpaše nazivi Gvozden čovjek, Baš-Čelik, i drugi još; ali bačveni junak, u biću svome, kao da

oponaša indijskoga Kavandhu i grčkoga Kaanta.

3  Kuhn. Herabk. des Feuers, s. 119

4  ld., ib

Ovo o sapetome i mučenom junaku, koji bi u neku ruku naličan bio takogjer grčkome Tantalu i Prometeju, neka bude pod sumnjom. Ali ima prozirna jedna priča o Zmaju, otmičaru Zore, Priča je u Vukovoj zbirci, pod naslovom: ''Čardak ni na nebu ni na zemlji,''5 i pred nas izvodi, po poznatoj nam trilogiji Sunca, tri noćna Sunca uz tri im konja i tri noćne Zore6, pa se s trećim Suncem, jutrenjim, Zmaj otimlje oko djevojke. Priča spada megju pučke najizvornije, te glasi ovako. Jednome caru bila tri sina i jedna kći, koju je on čuvao kao oči u glavi. Kad kći odraste, izigje jedno veče s braćom pred dvor, ali ''u jedan mah doleti iz neba zmaj, ščepa gjevojku izmegju braće i odnese je u oblake.'' Troje braće idu, da traže sestru odvedenu. Dugo putovali, dok naišli na neki ''čardak, koii niti je na nebu, ni na zemlji.'' Trojica dogovore se, da se jedan od njih popne gore, pošto će zaklati svoga konja, i okrojiti od kože oputu; strijela, iz luka puštena, jedan će kraj od opute prikvačiti za čardak. Skanjuju se dva starija brata, pa najmlagji to sve učini. Pripeo se na Zmajev čardak i ulazio iz jedne sobe u drugu, dok naišao na sobu, gdje Zmaj spava na krilu njegove sestre, careve kćeri. Brat ne sluša sestru koja ga  moli, da bježi, dok se nije Zmaj probudio, nego Zmaja udari buzdovanom u glavu. Zmaj iza sna maši se rukom na udareno mjesto, pa reče: ''Baš ovdje me nešto ujede.'' Reče opet to i na drugi udar; no, treći put, carev sin udari ga u život, po migu sestre, a Zmaj na mjestu ostane mrtav. Careva kći Zmaja sturi s krila. Onda brata vodi kroz sobe.

5  Vuk. prip., 2. 6 Vidi Dio III.

U jednoj je sobi viditi vrana konja, za jaslima privezana, s cijelom opravom od čistoga srebra;  u drugoj, bijela konja s opravom od suhoga zlata: u trećoj, konja kulatasta, iskićena dragim kamenjem. Zatim, u jednoj sobi djevojka jedna veze zlatnom žicom na zlatnom gjergjefu: u drugoj, druga   djevojka zlatne žice ispreda; u trećoj, treća djevojka biser niže, a pred njom od zlata kvočka s pilićima biser kljuca na zlatnoj tepsiji. Sada se carev sin vratio u sobu, gdje Zmaj leži mrtav, te ga oturi dolje na zemlju: kad ga vide, upropaste se dva brata. Po tom spustio sestru i tri djevojke; dvije na njih namijenio, dok ona s kvočkom i s pilićima biti će njegova. Ali zlovarna dva brata presijeku oputu, da brat mlagji ne bi mogao sići, pa treću djevojku dadu nekome čobančetu kod ovaca, kojeg preobučena ocu povedoše mjesto brata svoga. Najprvo hoće da se ženi najstariji brat; ali. na dan vjenčanja, eto sa čardaka doleti na vrancu junak, i buzdovanom premetnu s konja brata nevjernog. Gdje se vjenčavao, isto onako zlo prošao i srednji brat: doleti mu sa čardaka brat najmlagji, na konju bijelcu. Kad se najposlije ženi čobanče, rupi nanj carev sin na kulašu, udari ga i usmrti. Na to kaže sve, što je i kako  je. Car otac otjera od sebe dva starija zavidna sina, a sina najmlagjega oženi trećom djevojkom. Nakon oca, carevali mladenci.1

1  U ovoj priči, za samo čobanče kod ovaca ne znamo, ko ono može biti. No, poregjajem sličnog motiva u indo-europskim pričama, dalo bi se nagagjati, da je čobanče kod ovaca Mjesec, kome, u jutrenjoj nebesnoj drami, Sunce oduzimlje svjetlost, te mu otimlje Zoru.

Zmaj koji otima djevojku, i potonji susret otmičara i ugrabljene djevojke s trojicom mladića. to je predmet ne samo priči, već i pjesmi pučkoj. U ženskoj jednoj pjesmi2 vidimo Ognjenog Zmaja, gdje leti ''s mora na Dunavo'', držeći pod krilom jednim djevojku, a pod drugim ruho djevojačko.1 U putu, žegja dodijala Zmaju, te ispod krila on ispusti djevojku, da ide ''za goru na vodu.''2 Išla djevojka, i susrela, na vodi, ''tri mlada bećara.''3 Osnovni nacrt priče, malo prije izložene, jest isti, koji i ove pjesme; a u tome stoji dokaz davnosti mita

2  Vuk. pjes , I, 239.

1 V. 1—4.

2 V. 7.

3 V. 8.

Mitični ljubitelj djevojke, ili žene, Zmaj-Ognjeni Vuk, upade i u srpsku historiju. U nju uturi se s ognjenim krilima i sa čitavim ruhom svojim božanstvenim. Čujmo prečudnu epsku pjesmu: ''Carica Milica i Zmaj od Jastrepca.''4 Već prvi joj stih predočuje nam začugjenje pjevača:

''Vala Bogu, vala jedinome!''5

te pjevač odmah nastavlja:

''Car Lazare sjede za večeru, pokraj njega carica Milica; Milica je sjetna nevesela,

u obrazu bl'jeda i potmula; a pita je slavan car Lazare: O Milice, o moja carice!

Što te pitam, pravo da mi kažeš: Što si tako sjetna nevesela,

u obrazu bl'jeda i potmula?  Šta t' je malo u dvoru našemu?

Veli njemu carica Milica:

Car-Lazare, srpska kruno zlatna! Kad me pitaš, pravo ću ti kazat': svašta dosta u dvoru našemu, nego ima godinica dana,

kako se je Zmaje navadio, navadio Zmaje od Jastrepca, te dolazi na bijelu kulu,

te me ljubi na bijeloj kuli.''6

Car-Lazar uputi Milicu, da Zmaja upita,

Malo bilo,

''boji li su još koga do Boga, i na zemlji kakoga junaka ''7

''zasija se Jastrebac planina,

a poleće Zmaje od Jastrepca, od Zmajevca od vode studene, te se primi uz Kruševo ravno, a doleće na bijele kule,

to on pade na meke dušeke, zbaci Zmaje ruho ogejevito, s caricom leže na jastuke.''8

Na Miličin upit, Zmaj zavapi: ''Muć', Milice, mukom zamuknula! ''9 a ipak joj povjeri, da se nikakoga junaka neboji, ''do što kažu'', veli,

''Srijem zemlju ravnu

i u njemu selu Kupinovo,

a u selu Zmaj-Despota Vuka, njega s' bojim na zemlji junaka, jer ja Vuka odavno poznajem:

kad smo bili gjeca u ludosti, u Jastrepcu visokoj planini, te kad bi se igre poigrali,

svagda bi me nadigrao Vuče.''1

To ti Zmaj

''u riječi bješe,

a izigje danica zvijezda,

te se krenu Zmaje od Jastrepca, i odleće Jastrepcu planini.''2

Kad Lazar od Milice dočuo tajnu, odmah piše Zmaj-Despotu Vuku, neka dogje i pogubi Zmaja od Jastrepca, a daće mu tri tovara blaga i srijemsku banovinu u državu za života.

4 Id,, knj. II, 43.

5 V. 1.

6 V. 2—20.

7 V. 28—9.

8 V 34—41.

9 V. 49.

1 V. 62—70.

2 V. 72—5.

Uzmuči knjiga Zmaj-Despota Vuka: ''žao mu je Zmaja pogubiti.''3  Pri svemu jadu, eto on

''vilovita vranca posjednuo, noćom ode ka Kruševcu gradu, pa ne šćede Lazarevoj kuli, veće pade u polje Kruševo

u pšenicu slavnoga Lazara.''4 Svanulo i ogranulo sunce, i Lazar uranio:

''metnu oči niz polje Kruševo..., pa kazuje carici Milici:

O Milice, o moja carice! Čudan junak u polju našemu u pšenici šator razapeo,

i on sjedi, pije rujno vino ''5

Ako car ne zna, ko je to, zna dobro Zmajeve carica, te veli:

''Ono jeste Zmaj-Despote Vuče: onaki je Zmaje od Jastrepca.''6

U tom dan progje, a kad tamna noć dogje, eto k carici Zmaja od Jastrepca. Poviknu Zmaj- Despot Vuk ;

''Ko se ljubi na bijeloj kuli, nek izlazi iz bijele kule,

zar ne vidi, gje je poginuo?''7

Dva jednolika Zmaja sad lete jednako. Prvi Zmaj ,,iz kule uteče,

pa ne bježi Jastrepcu planini, već pobježe nebu pod oblake, a ćera ga Zmaj-Despote Vuče, na visoko njega sustigao, udari ga težkom topuzinom,  te mu prebi u ramemi krila, Zmaje pade u zelenu travu.''8

Padnutome Zmaju Zmaj Vuk odsiječe glavu:

''a kad Lazo sagledao glavu,  od strah' njega uvati groznica''9

Od to doba Lazar i Zmaj-Despot Vuk, završuje pjesma, postaše jedan drugome poočim i posinak; ''i po tom su vreme živovali, — i svoj svome bio na nevolji.''10

3 V. 92.

4 V. 98—102.

5 V. 108—15.

6 V. 120—1.

7 V. 149—51.

8 V. 156—63.

9 V. 171—2.

10 186—7.

Ova pjesma vrijedi mnogo, u dvojakom pogledu. Važna je, što živo naslikava dva Zmaja; ali je još više važna za to što mi po njoj najbolje možemo kritično ocjenjivati pravu narav našeg epa. U obliku spoljašnjem, pjesma je čisto historijska. Eto gotova hrpa tačnih podataka osobnih i mjesnih: Lazar, Milica, Vuk Despot, davni Kruševac, Srijem zemlja ravna, starinsko selo Kupinovo, pa i sam izvor Zmajevac i Jastrebac planina. Lokalizacija, na srpskoj i srijemskoj zemlji, potpuno je provedena. I anahronizam, što se tiče potonjega Zmaj-Despota Vuka, stavljena u odnos s Lazarom, malo smeta u pjesmi, koju puk pronosi i lasno iskrivljuje. Ipak, u sadržini pjesme neima ni truna historije, nego sve ono, što se o dva Zmaja pripovijeda, nije ništa drugo, do pradavna gatnja iz vremena poganskih. Evo možemo to dokazati. ''Zmaj sa Jastrepca planine'' jest onaj isti Zmaj Ognjeni, što ga vidismo da sigje ''sa Jastreb-planine'', pa ''zagrli i poljubi'' ženu bana sibinjskog, koja zatim rodi Banovića Sekulu.''1 Onaj nam Zmaj reče besjedom, punom starodrevnog neznaboštva:

''Ja ne tražim neljubljeno lice, da obljubim i da se naljubim, već oblazim srpske gospojine, ne bi l' im se ragjali junaci.''2

1  Gore, na str. 174.

2  Ib. Mislim, da amo ide i pučka poslovica: ''Žestok kao zmija izmegju gospogja''. Za riječ ''žestok'', s ovom isporedi drugu poslovicu: ''Žestok kao žeravica''.

U rodljivog takog Zmaja vjerovahu Anglosasi. Još onda, kad su već bili odavna pokršteni,  njima su se utvarali Zmajevi, gdje po zraku tamo amo lijeću, u oči Ivanja dne. Ljudi užegu Ivanjske kresove, i pronesu ih po polju okolo oranica; dok ognjeviti Zmajevi s neba prosiplju sjemena dolje u vode. Tim skvrne se vode, i ko od njih pije, ili će umrijeti, il će teško oboliti.3 Ali je to novije mišljenje hristjansko. Za poganskih doba, Anglosaskinje jamačno pijahu, e da bi zanijele iskru ognjevitih Zmajeva, kao god što i Srpkinje Zmaj-Ognjen oblažaše, ''ne bi l' im se ragjali junaci.'' Iskra života do Ognja je po isti način, na koji vidismo, da je valjda ''uskrsnuće'' do ''Kresa.''4

3  Dicamus de tripudiis, quae in vigilia Sancti Johannis fieri solent, quorum tria genera. In vigilia enim Beati Johannis colligunt pueri in quibusdam regionibus ossa et quaedam immunda, et insimul cremant, et exinde producitur fumus in aëre. Faciunt etiam brandas, et circuunt arva cum brandis. Tertium de rota, quam faciunt volvi: quod, cum immunda cremant, hoc habent ex gentilibus. Antiquitus enim dracones in hoc tempore excitabantur ad libidinem propter calorem, et volando per äera frequenter spermatizabantur aquae, et tunc erat letalis, quia quicumque inde bibebant, aut moriebantur aut grave morbum patiebantur''. Ovo piše Englez neki u srednjem vijeku, a navodi ga Kemble (Dir Sachsen in England) i, po Kemble-u, Kuhn: Die Herabk. des Feuers, s. 48.

4  Na str. 160.

Anglosaski kresovi pronose se po polju oko oranica, a naš Zmaj Vuk pade u polje Kruševo, u pšenicu slavnoga Lazara.'' Usporegjivanje naše pjesme s praznovjerjem Anglosasa dokazuje, da je sve historično u pjesmi sama lagana pljeva, koju kad otpuhnemo, iskače nam pred oči cio još neprelomljeni mit.1 Dva Zmaja suparnika, to su dva Ognja, stari i novi, koje priča, pod dojmom historije, pretvori, kako kad i kako gdje, ili u Janka Sibinjanina i Sekulu, ili u Zmaja jastrebačkog i Zmaj-Despota Vuka. Što pak Zmajevi dolijeću ''od planine'', ili što im druge pjesme nadijevaju epitet ''planinski'',2 i to biva po davnome mitu. Kao što Indima i Germanima,3 tako i Slavenima, u govoru prvašnjih vremena, ''plnina" i ''oblak'' bijahu jedno. Planinski Zmajevi, to su Zmajevi iz oblaka. S toga uzroka jastrebački Zmaj, kad ga goni nevolja, ''ne bježi Jastrepcu planini, već pobježe nebu pod oblake.''

1  Mit o naspornim sjemenima Ognja još je davniji od priče sasko-slavenske. Vidi gore, na str. 158.

2  Na primjer: ''pa poviknu kao zmaj planinski'' (Vuk. pjes., knj. III, 56, v. 196).

3  Kuhn, Herabk. des Feuers, s. 135.

Na Zmaj-Despotu Vuku najbolje se vidi sva izpraznost epa u pogledu historije, te i psihična nemoć puka, da u pamet zasiječe istinita djela narodnih junaka. Naprotiv, što se tiče gragje mitične, jasno je viditi, da je ona ep baš prepunila. Zmaj-Despot Vuk, sin slijepca Grgura, i unuk oglašenog Despota, Gjurgja Brankovića, pronio junačko ime, drugom polovinom vijeka XV, unakrst srpske zemlje. Za sama tri vijeka rastavlja se od nas, a svakako još manjim vremenom od zadnje redakcije pjesama, koje njega proslavljaju. Pa eto taj junak, ta posljednja pučka uzdanica pri padu Srbije, sav ogreznuo u mitu, ogreznuo toliko, da baba mu, Gjurgjeva Jerina, za njegovo rogjenje kazuje Turcima:

''U mog sina, slijepca Grgura, u njega se muško čedo nagje; nije čedo čeda kakvano su: vučja šapa i orlovo krilo,

i zmajevo kolo pod pazuom, iz usta mu modar plamen bije, materi se ne da zadojiti.''4

Ovako, Zmaj-Despot Vuk biva naprosto Zmaj-Ognjen Vuk, koji se bacio u religiji otaca naših, i od jednog koljena na drugo, kroz vjekove, išao od usta do usta pobožnih.

4  Vuk. rječ., pod Zmajognjeni.

U pučini mitologije potonula, jednako, i ženidba Zmaj-Despota Vuka.''5 Pjeva se:

''Mili Bože, da čuda golema! Podiže se Zmaj-Despote-Vuče preko mora Mletku latinskome, da on prosi lijepu gjevojku

u nekaka bana od Mletaka; on povede dvanaest katana i ponese tri tovara blaga,

ode pravo u zemlju latinsku.''1

Kad on došao tamo, njemu ban Latinin, za veliko blago poklonio ćer Rosandu, i svadbu ugovorio od Gjurgjeva do Dmitrova dana, dok Despot otide svojoj varoši Kupinovu, da svatove pokupi, njih hiljadu. Od zaručene Rosande Despotu stiže iznenada list i preporuka, neka

jer on ima

''kupi svata dvanaest stotina po izboru boljeg od boljega,''2

''grdna dušmanina,

ta u Bosni Gjerzelez-Aliju, bojati se kake prijevare

od Turčina, da ga bog ubije!''3

Majka Angjelina svjetuje Zmaj-Despota vuka da zovne u djeverstvo,

pa da

''do dva brata, dva Jakšina sina, Jakšić-Dmitra s nejakim Stjepanom,''4

''pošlje šeru Dmitrovici

starcu Janju od starine knezu,''5

nek mu dade za starog svata sina Milovana, a da u svatove takogjer pozove, iz Sibinja grada ''kuma svoga Sibinjanin-Janka.''6 Zmaj piše svoj trojici: ''poočimu Jakši, kapetanu u bijelu gradu Biogradu,''7 pa ''Kuzun-Janu — starcu Janju od Srijema knezu'',8 pa i Janku od Sibinja. Na to, ''baci s kule dvanaest topova, — haber dade Srijem-zemlji ravnoj.''9

5  Vuk. pjes., knj. II, 92.

1 V. 1—8.

2 V. 71—2.

3 V. 77—81.

4 V. 93—4.

5 V. 99—l0.

6 V. 107

7 V. 121—3.

8 V. 130 —1.

9 V. 146 —7.

Posabra se sva lijepa kita junačkih svatova, te nastupili dugi put k Mletku. Prevarljivi ban mletački ugosti ih za nedjelju dana! onda se otvoriše gradu vrata, i dva banova sina:

izvedoše konja zelenoga

sa suvijem okićena zlatom,

i na konju Rosandu gjevojku obasutu mrežom od bisera savrh glave do zelene trave.''10

Ona dva sina banova Vuku dadoše

''dva mača zelena

sve u suvo oblivena zlato.''11

Ali eto prevare! Zmaj-Despot Vuk istom uze, pri rastanku, zlatnu kupu vina, da je popije: dotrča sav izranjen jedan od svatova i poviknu Vuku:

Zlo ti vino Zmaj Despote Vuče! Zlo ti vino, a gore ti bilo!

Udari ti sila na svatove, čudna sila, Gjerzelez Alija, sa njegovih trista Sarajlija, pogibe ti hiljada svatova, od hiljade jedan ne ostade,

do ostala dva Jakšića mlada, ali ih je ljuto saletio,

saletio Gjerzelez-Alile, ljuto ti je Dmitra obranio,

no još brane lijepu gjevojku, do sad mislim, da su izginuli.''1

Priteče tamo Vuk na svome ''Vrancu alovitu'', i udesi se sa Gjerzelezom na ''suroj bedeviji'', oružanim sa ''zelenim gadarom.''2 Vukovi žestoki udari ne pomažu; strahota Gjerzelez sav je u gvožgju. Vuk hoćaše da padne od zelenog gadara;

''no to gleda lijepa gjevojka od ovaca iz zelene trave,

pa joj žao Zmaj-Despota Vuka, pa mu ode mlada govoriti:

O junače, Bog te ne ubio! Zar ne vidiš, da si poginuo?

Na Turčinu oklop groždje ima; no, gdje ti je strijela i tetiva?''3

Svojom strijelom i tetivom Vuk pogodi u čelo grdnog dušmanina, pak od mletačkih zasjedača sebi izbavi lijepu Rosandu.

10 V. 190 —4.

11 V. 211 —2

1 V. 322—35.

2 V. 244, 262 i 268.

3 V. 271—8.

Po svemu opisu, ženidba Zmaj-Despota Vuka ona je ista, koja i ženidba Dušanova, u oglašenoj pjesmi Vukove zbirke, knj. II, 29, gdje je riječ o Legjanu, o dva Voinovića i o troglavom Balačku.4 Ženidba je dakle tipična, i ostavljena iz davnih vremena u epu kao neki božji amanet, pa o   historijskom kakvom spomenu nije nam ni misliti. U djevojci, dušmanskog pritiska i pritvora oproštenoj, treba da nazremo kakvogod biće božanstveno; ovdje, po velikoj prilici, rosnu Zoru, ''obasutu mrežom od bisera, savrh glave do zelene trave''. Oko prekrasne Zore trzmaju se maldane svi arijski bogovi, i svijetli i tamni. Na prvo zelenilo ranog jutra kao da pokazuje i sve oružje: u grdnog dušmanina ''zeleni gadar'', u Zmaja Vuka ''dva zelena mača''. I dva su Jakšića tu. Dva Jakšića, ili dva

Voinovića, drugdje u pjesmama narodnim, opasuju taj isti ''zeleni mač", što je mač ''starog Voina'', ili Jakše''.5

4  Isporedi Dio I, na str. 68-72 (108—12), i tome odnosni Dio II.

5  Prema drugovanju dvaju Jakšića sa Zmajem Ognjenim zgodno će biti, ako navedemo mjesto iz Rig- Vede: ''U noći i u jutru donoseći ti Somu, tebe, Agni, užižu Açvini, Bhaga, Savitar, Zora'' (I, 44, v. 8). Dva su Açvina prvi do Agnija noćnog, kao i dva Jakšića do Zmaj-Ognjenog Vuka, Drugim riječima: dva mitična konjika, dva prva traka jutrenjeg vidila, dotiču se ognja buditelja.

U našoj pjesmi čini mi se još znamenito i to, što guslar, osim dvaju Jakšića, uvede megju Zmaja svatove starca Janja i kuma Sibinjanin-Janka. U Janju, a i u Janku, već razabrasmo oličena Ognja. Istina, guslar od Janja rastavlja Janka, premda se ono obadvoje svodi na jedno; ali ne vara se pjesma, kad Janja i Janka meće tu, gdje je Zmaj-Ognjeni Vuk, Može biti, da je pjesma istim nagonom starog vjerovanja dobro upućena i ondje, gdje čudesna ''lijepa gjevojka od ovaca'' govori Zmaju u nevolji: ''O junače, Bog te ne ubio? Zar ne vidiš, da si poginuo? No, gje ti je str'jela i tetiva?'' Do Zmajeve strijele stoji konac boju; a eno u Vedi ''crna strijela'', više nego drugo oružje, naporuč je bogu Agniju. Zavojiti plameni u ognja, i varnice, koje od njega odskaču, pričinjali se ljudima kao da su to strijele. S toga je Agni ''sličan moćnom strjeljaču'''.1 Njega vapiju: ''Digni se, Agni, zapni svoj luk, oštrim oružjem spali dušmane!''2 ili o njemu kažu himne: Jednak strjeljaču, koji hoće da strijelja, on naperio i naoštrio sjaj kao gvožgja oštrice''3

57

1 Rigv., VI, 16, v. 39.

2 Id., IV, 4, v. 4.

3 ld., VI, 3, v. 5.

Koliko se nama dalo, mi po tradiciji naroda pretražismo, kako bi odkrili razne oblike božjeg Ognja. Pretragu neka završi kratko ispitivanje pjesama o Rajku sa Zmijanja. S tim epskim junakom, debeli čokot mita o Ognju pustio još jednu mladicu. Rajko sa Zmijanja, ili, kako se običnije to veli, sa Zmijanja Rajko, nije ime, što bi dockan bilo uzeto, kako se to učini s Jankom iz Sibinja, sa Sekulom i s Despotom Vukom, koji starije nazive ili sasvim, ili djelimično, oturiše. Sa Zmijanja Rajko nije polutansko lice, u kom narod pomiješa svoju historiju sa svojim vjerovanjem: djelom i imenom, on spada u predaju mitičnu. Ma što značio ''Rajko'', ili onaj koji se veseli,4 ili koji se hrani, ili drugo koje, svakako ime pokazuje se izvorno; a što se zove sa Zmijanja, time mu je označeno zmijinje postanje.  On nam dolazi sa zmijinjega, s ognjevitoga mjesta.

4  Ili, aktivno, onaj koji veseli ? Za dvoumno značenje, isporedi opasku na str. 50 (150) Dijela IV.

O ''ženidbi sa Zmijanja Rajka'' ima pjesma,5 koja je čudesna, a u osnutku ista s pjesmom o ženidbi Zmaj-Despota Vuka. Sa Zmijanja Rajko hoće da se ženi ćerju bana od Božuna. Nego, do Božuna dvije su prepreke, dvije planine, Prolom i Ostroga. Na prvoj stražu čuva ''divski starješina, — i sa njime sedam braće-naca'',6 dok sjedi na drugoj Arap troglav, i njemu ''uz koljeno —sve njegovo dvanest bratučeda''.1 Kruta je snaga divska:

5  Petranovića pjes., knj. III, 54

6 V. 25—6.

1 V. 30—1.

2 V. 217—21.

''Ja kakvi su divi sokolovi!

Kad prihvate jelu pod granama, iščupaju jelu sa žilama,

umeću se njome pod oblake, i razgone tice sirotice''.2

Al je čudan rs junački i u Rajka, pa i u svatova te pomoćnika njegovih, dvanaest vojvoda, spram dvanaest bratučeda troglavog Arapa.

''Kada divi zmaje opaziše,3 od žive se vatre prepadoše, kroz planinu čistac učiniše, upustiše u strahu junaštvo''.4

Razbjegle divove svatovi pohvataše i povezaše za jelike. Megju svatovima našao se Strahilo, koji trima Arapima odsječe glavu, pa je posječen i troglavi Arap.5 Sa Zmijanja Rajko obavlja onda ženidbu sa ćerju bana od Božuna.

3 Po pjevaču, Miloša, Sekulu i Zmaj-Ognjenog Vuka. O liku Miloševu govoriće se na posebnom mjestu. Sekula i Zmaj-Ognjeni Vuk dolaze ovdje kao duplikacija i triplikacija Rajka. Što je u istoj pjesmi pjevac sročio tu trojicu, u tom se nije ni najmanje prevario.

4 V. 269—72.

5 Od Marka Kraljevića, veli guslar. Pjesmi gradivo je od starine, no je gdješto izvraćeno, a i novijim primetanjem povećano. Mislim, da pjesma iz prva bijaše osnovana ovako: Rajko se ženi, a smeta mu troglava grdesija sa sedam, ili dvanaest, vojvoda. Takogjer sa dvanaest, dotično sedam svojih vojvoda, Strahilo pomaže Rajku i siječe Troglava. O mitičnoj dodekalogiji i heptalogiji vidi Dio IV.

Prvi nacrt Zmije, ili Zmaja-Ognja, nagjosmo u Indiji pjesničkoj i bogonosnoj. Oni je nacrt dalje izragjen i dotjeran do žive slike, do pravog mitičnog lika, u Litvinâ i u nas Srbâ i Hrvatâ. Tradicija

srpska o zmijinjem i zmajevskom Ognju govori, toliko razgovijetno, koliko obilno. Mit nije isto tako jasan kod drugih Indo-Europljana. Ipak mi se čini, da bi se moglo za tragom njegovim ići u helenskoj mitologiji, pa i u germanskoj; a nije suninje, da bi zauvar bilo prepoznati zmijinjeg Ognja svuda, u kolu jednorodnih arijskih plemena. Ali bi se za to imalo primaknuti amo i srediti veliku gragju, koja, i pored korisnog objašnjenja iz svestrane komparacije, strogo ne spada na naš rad. Mi to propuštamo.

www.prosvetljenje.net