Po puku, i same bolesti često su u uzročnoj svezi sa zmijom. Kad je ko bolestan, vise puta i njemu i svojtama čini se, kao da ga zmija steže, pali, davi. Otkle to zmijino paljenje? Bez sumnje od toga, što se ljudska bolest najviše javlja s ognjem ili vrućicom, pa se u staro doba mislilo, da je to do Ognja zmije, te ostao govor sve dosad, gdje je vjerskoj misli već izgubljen smisao. Kad se sad rekne, mjesto: bolest me steže, mene steže, ili pali, guja, to je izreka, spadnuta na besjednu metaforu; al je negda u izreci ključala živa vjera u Ognja, oličena zmijom. U bolestima, zmija hoće da i pomogne. Kako su litvinski sveštenici noćnim Ognjem bajali bolesnike.7 tako zmija svejednako, u nas, baje

bolest. U pučkim bajanjima, vrlo je zdravo sve što je zmijinje,8 pa i stvari, koje se zmija samo dotakoše.

7  Naviše, na str. 158.

8  Mi smo vidili (na str. 142), da se baje od uroka ušivenim komadićem drveta, koje je grom zapalio. Na isti način od uroka brani zmijino srce, djetetu u haljinu ušiveno (Milićevića živ. Srba, Gl. XXXII s.

147).

Osobito štap, kojim je ko od žabe zmiju odagnao, čudotvoran je.1 Kad takim štapom udare porodilju lagano po krstima, ona se oprašta mukâ.2 Štap oblakšava porogjajne muke i životinjama.3  Pače i voda, slivena uz onaj štap u sud, ako se dade bolesniku od groznice, ozdraviće ga.4 Čini se, da je štap najviše za to čudotvoran, što i on negda bijaše simbol vjerski: zmija je slika Ognja, a štap opet slika zmije. To barem kažu narodne zagonetke, gdje je zmija štap, a taj je štap nešto božje: ''Pogjoh putem rasputicom, nagjoh štap ne vezat, ni u ruke uzimat; reče Bog: ostav' to, to je moj potrebač — Zmija'' — ''Nagjoh štap ni rezan, ni deljan, reče Bog: to je moj poštapak — Guja''.5

1  Moguće, da u ovome taji se mit o Zori. U indo-europskim, a gdje i gdje i u našim pričama, noćna je Zora pretvorena u žabu, pa iskače iz žablje kože kao svijetla Zora jutrenja. Mitologična fraza: zmija napastuje žabi, značila bi: noćni Oganj još drži sapetu Zoru. U Slavoniji puk kaže, da je velika  zadužbina osloboditi žabu od guje, a da se onome, ko to učini, ''prasta 77 grijeha (Maretić, Vjerov., Rad LX, s. 184). U istomu smislu, čas prije vidismo (str. 180), da i sunce ne trpi zmije. To kaže i narodna poslovica: ''Samo sunce trepti (od radosti), kad ko zmiju bije'' (Vuk. posl.). Što se tiče žabe, ima još i drugog praznovjerja. Žabu ne valja spominjati kod male djece, a učini li ko to, dijete potegnu za uho, a onome, koji je spomenuo, reknu: Odgrizla ti uši! (Vuk. rječ., pod Žaba) Valjda je to za to, da se od  Zore u noći, od žalosne boginje, na nejačko dijete što ne primijeni. Žaba pak, po još jednom praznovjerju, pomišljena je u odnosu s ognjem. ''Vatrena žaba'' nazivlje se neka mala žaba, koja ima po trbuhu šare vrlo žute. Kad bi ko tu žabu ubio, veli se, da bi mu kuća izgorila (Vuk. rječ.. ib.). U  ostalom, zmija i žaba, kako liječe od bolesti, tako mogu i bolest nanijeti. Ljudi u Risnu, u Boki kotorskoj, boje se ''zapahe'' njihove. Može čovjeka. ''zapahnuti'', te će on požutiti u obrazu, zmija, ili  žaba gubavica, ili pseto (Vuk. rječ., pod Zapaha).

2  Milićevića živ. Srba, Gl. XXII, str. l56.

3  Id., ib.

4  Id, str. 172.

5  Novakovića zag. Narodu upravo umili zagonetanje o štapu-zmiji, kako je viditi iz vise sličnih primjera, što ih još navodi Novaković. Štap-zmija svegjer je tu božanstveni, ili ''štap'', ili ''poštapak'', ili

''potpirač'', ili ''potrebač''. U zagoneci jednoj Bog ne govori, a opet je vrijedna, da se iznese: ''Bacih štap

u paprat, i ne mogah mu kraja nać— Zmija''. Već nam se na drugim mjestima pokazala paprat, kao mitično bilje.

Zmija je ''potrebač'', ili ''poštapak bogu'' tako, da ona živo djeluje u sačuvanim fragmentima pučke kozmogonije srpske i hrvatske. Zmija bila u početku svijeta, i zvala se ''krasa''. Imadijaše onda noge; no, pošto prevari Evu, Bog joj noge uze i nju prokle. Od tog vremena vuče se na trbuhu, i ko je god vidi, gleda da je ubije; ona ne zove se više ''krasa'', već se zove zmija. Nego, za pravo reći, noge ima još, ali ih krije.1 Da ko zmiju u procijep uhvati, pa da je k vatri pripeče, ona bi noge pokazala, no i svak, ko bi noge vidio, odmah bi umro.2 I ovdje je zmija u svezi s ognjem. Pa je ognjeno, po velikoj prilici, i prvobitno joj ime ''krasa'', što može s riječju ''Kres'' polaziti od jednog jezičnog korena:  ''krasa'' je ona koja gori, koja sija.3

1  Odavle i poslovica: ''Krije kao zmija (ili guja) noge''.

2  Vuk. živ. i ob., str. 230.

3  ''Krasota'' znači: sjajna ljepota.

U povodu kozmogoničnom, puk dalje pripovijeda, da zemlja stoji na vodi, voda na ognju, a oganj na zmajogorčevu ognju.4 Otkle, u sastavljenom ''zmajogorčev'', može biti drugi dio riječi, to nije čisto5; al je jasno, da je složenici prvi dio ''zmaj'', i da u izrazu: ''zmajogorčev oganj'', s ognjem ide uporedo zmaj. Po kozmogoniji pučkoj, suha zemlja stoji na vodi, a voda na ognju, dok je ognju poduporanj duhovito ognjeno biće, Zmaj-Oganj. Takova se kozmogonija dotiče i Vidove religije. Od

vidila, naime, nije lasno rastaviti oganj; pa u postanju neba i zemlje, u počelima svijeta i vijeka, nagjosmo božje Vidilo kao prvi izvor bogovima, a evo nalazimo božjeg Ognja kao prvi temelj svijetu.6

4  Vuk. rječ., pod Zmajogorčev oganj.

5  Je li od ''goriti''?

6  U nebesne početke zmija kao da ulazi i po ruskoj tradiciji. Zmije se dohvataju kamena ''alatýra'', njim se nasićuju, te jačaju. To će valjda reći: Ognjevi su siti i jaki od svjetlosti s kamenog neba (vidi Dio I, s.

49 (89).

Zmaj veličanstven, uz obilježje ognja, pronosi se i pričanjem kajkavaca. Zovu ga ''po-zoj'', što on ''zja'', što proždire. U štokavaca riječ propade; ali za pozoja znadu i Malorusi, osim kajkavaca.7 Po svoj prilici, proždrljivost pozoja nije u etimu istaknuta za to, što bi on ljude tamanio, no s toga, što plamenim jezikom guma drvlje. Naglo jede indijski Agni. Malo šta, u Rig-Vedi, naglašivano je i češće i jače, koliko Agnijevo proždiranje drvlja i drveća. Bog proždire svojim ''oštrim plamenim zubom'',8 a pri tom juri ajerom, grmi, bjesni: ''Vjetrom gonjen, brekće plamenim zubima k drvlju, ..... svjetlošću svojom putujući k vječnom prostoru; ispred uzletjelog (Agnija) trese se sve što ide i stoji''1 — ''Nije moći njega (Agnija) zaustaviti, kao ni ujanje Marutâ, ili strijelu u letu, ili munju s neba; oštrim zubom on jede i žvaće, te povaljuje šumska drveta, kao što borac svoga dušmanina''.2

7  Miklošic, Etym. Wört., pod zi-.

8  Rigv., passim.

1 Rigv., I, 58, v. 5.

2 Id., I, 143, v. 5.

A još više od ''oštrog zuba'', spominje se ''plameni blagi jezik'' Agnijev.3 Bogu blag je jezik, jer njim jede žrtvu, ljudima na veliku korist. Takome Agniju, u mnogom, nalikuje pozoj, S kojim se upoznasmo kod čudnog kola gjakâ grabancijaša.4 Pozoj, noseći grabancijaša, juri po zraku put sunčanog istoka u vruću zemlju. Megju onamošnjim ljudma prodaće grabancijaš zmajevu kožu, od koje komadić svaki čovjek drži pod jezikom, da mu bude toplo i da od zime ne gine.5 Ima starog i mladog pozoja, kao što ima starog i mladog Ognja. Pozoj nastaje od zmije,6 od ribe, od žabe, a izvija  se iz blatne vode ispod zemlje, te, jureći po zraku, pušta i munje i vihor i grad. Isto tako indijski Agni izvija se iz voda olujnih, pa uz oluju ide.6a Grabancijaški zmaj, po štokavskoj jednoj verziji,7 sazdan je od ''sama ognja''. I priče indo-europskih drugih naroda iznose nam olujne zmajeve, koji gjipaju iz voda ili iz bara, pa i o njima, premda su slabije orisani i manje poznati od našeg zmaja grabancijaškog, pomiče se hipoteza, da prikazuju munjevnog Ognja.8

3  Id , pasgim.

4  Dio IV, na str. 8 (108).

5  Mitologični govor, ovdje u priči, preokrenut je. Dolazi čovječji jezik, mjesto zmajeva, Ognjeva, jezika.

6  Što nastaje od zmije, to je isto kao reći, po svemu dovle kazanom, da nastaje od ognja. Pozoj prizire se, po kajkavskim pričama, i u obliku ''krilatog'' konja; pa eto imamo, u štokavskoj pučkoj tradiciji, ''zmiju krilaticu'', ili ''zmaja krilatog'', ili čak ''šestokrilu guju'', što ju Marko ulovi (B. M. pes., 49).

Šestokrila guja drugdje je ''Šestokrilović''.

6a Dapače, i neki ''Zmaj olujni'' (ahi budhia) ponekad se spominje u Rig-Vedi. Šta je taj zmaj olujni, nije sasvim čisto: no, kao neprijazno biće, kao zatornu neman Ahi, nije nikako njega misliti, pošto ga molitelji ne proklinju, već zazivlju: ''Zmaj olujni nek nas ne prepusti neprijatelju, neka on blago primi govorenje naše" (V, 41, v. 16). Ahi budhia boravi u dubini oblačnog mora, te će biti, po mnenju

Grassmannovu (Rig-Veda, 1 Th., g. 38), olujni oblak, k zemlji nizoko spušten, a pun gràda.

7  Dio IV, na str. 11 (111). Isporedi tu, u pričama madžarskim i rumunjskim o grabancijašima, i neke druge podatke u punom skladu s naravju Zmaja-Ognja.

8  Schwartz, Indog. Volksgl., s. 8.

U kajkavskim pričama, grabancijaš prodaje i razdaje ljudima, da ih studen mine, zmajevu kožu. To su štokavcima zmajeve ''otresine'', što ih najskoli cigani znadu naći, pa ih prodaju. Za take otresine

druga je riječ, u Vojvodini, ''Macino zlato'',9 što je, drukčije, Marino ili Marijno zlato. Ja držim, da se tu razumijeva krčmarica Mara, ili Ognjena Marija, te da je ono zlato u odnošaju s Janjom.1

9  Vuk. rječ.

1  Više od ''Zmajevih otresina'' i od ''Macina zlata'', zar bi korisne bile, za dalje neko objašnjenje našeg mita o Ognju u liku zmijinom, mnoge ''zmijnje trave'' u pučkoj botanici. Ali se dosad slabo što zna o

vrstama tih trava.

Po pučkom mišljenju, ima više zmajeva. Kad se u pričama zmajevi navode brojem, nije rijetko nalaziti njih pet. Po Crnoj Gori i po Boki, puk hoće i to, da ih razluči po vrstama. Spominje se tamo i ''skor'' i ''grabonos'' i ''beča'' i ''blavor'' i ''bloruša''; ali, pošto su većinom te riječi pozajmljene,2 nije izvorno, a šturo je, u pogledu mitičnom, pričanje o tima zmajima. Megju jekavcima, valjda sami Dubrovčani, u svojim starim ljetopisima, pripovijedaju iz izvora slavenskog nešto o nekom zmaju. U prvo vrijeme grada Dubrovnika, veliki zmaj zlostavljaše zemlju, proždirući joj ljude i marvu.1 Zmaj sjegjaše u pećini, do igala morskog. Jada oprosti se Dubrovnik dolaskom čudotvornog pustinjaka, istočnog sveca Ilarijona. Svetac ukroti zmaja, izvuče ga iz pećine blizu Epidaura, sveza ga, te proveze morem, pa ga svečano, na očigled svijeta, spali na lomači pri morskoj obali.4 Što se zmaj ognjeni pali, ovdje je veoma značajno; a i sami ljetopisi dalje kažu, da su oni stanovnici negda zmaja bogom držali.5 Kad se ne bavi oko pojedinih vrsta zmajeva, nego o ovima uopće govori, onda mnogo bolje ih  označuje puk jekavski. U priči: ''Lijek od magjije''6, veli se, da zmajeva ima ''u najvisočijim gorama i  da lete ispod oblaka, pa, kad suuce zapadne, i oni slete i počinu po vrhovima planina''. To će reći, da olujni Ognjevi stoje do oblaka, nagomilanih na planinskim vrhovima.

2  Barem ''blavor'', ''blor', ''bloruša'', dolazi od vlaškoga ''baláur'' (zmaj), koje je opet od grčkoga πελωρ

(Akad. rječ.).

3  U ovome zmaj ne bi bio ognjevite, već aždajske naravi.

4  Ann. Ragus., p. 11—14 5 Id., p. 14. 6 Vuk. prip:, dodat. 17.

Kad ja uzeh pisati ovaj niz radova o našoj srpskoj i hrvatskoj mitologiji, bilo meni, odmah u početku, ustaviti se na mnenju onih, koji kažu, da Slavenima bogovi bijahu rudimentalni, neotesani, nezgrapni, pa nijedno božje biće da se kod njih Ne otanji do plastičnog obličja. Rekli strani mitolozi, a i naši pogdjekoji ljudi, da u slavenskoj mitologiji nema čistih antropomorfičnih tvorba. Tu teoriju prelama naš zmaj. Pretvara se zmaj u noćnog junaka, skladna i pristala. U narodu, ''za zmaja se misli, da je kao ognjevit junak, od kojega u lečenju oganj odskače i svijetli''.1 Junak, ''zmaj od ognja'', kako ga gdješto zovu guslari, proslavlja se i epskom pjesmom i pričom iz svakoga kraja naroda. Priča se o čudesnom rogjenju njegovu, a još više o ženitbi i plamenom prizoru nenadne mu smrti ili u noći, ili u cik od zore. Nema skoro zbirke pjesama ili priča, gdje se taj prekrasni junak od ognja ne bi vrelom riječju uznosio.

1  Vuk. rječ., pod Ala.

Rogjenje, ženitbu i pogibiju zmjiskog mladića najbolje kazuje pjesma Vukova, s naslovom: ''Zmija mladoženja''.2 Pjesmu pjevaju ekavci jugoistočni, te počinje:

''Stan'te, braćo, da vi čudo kažem:

Oženi se kralje od Budima  eto danas devet godin' dana, ništa kralje od poroda nema.''3

Tome kralju bez poroda ime je Milutin. Jednom išao u lov u planinu, vrlo ožednio, i čuo razgovor triju vila. Govori vila najstarija:

''Da zna kralje, kako ja što znadem, da sakupi budimske devojke,

da donese mnogo suho zlato,

da saplete onu sitnu mrežu sitnu mrežu od suhoga zlata, da je baci u tiho Dunavo,

da uhvati ribu zlatnokrilu, da joj uzme ono desno krilo, opet ribu u vodu da pusti,

krilo da dâ gospogji kraljici, nek izede ono desno krilo, jednak će mu trudna ostanuti.''4

2  Knj. II, 12.

3 V. 1—4.

4 V. 30—41.

Kako čuo, odmali tako učinio budimski kralj, te gospogja kraljica ''jednak mu je trudna zahodila''.5 Ona

Budimcu jada se Budimka:

''nosi breme za godinu dana; dogje vreme, breme da se ima, nemade se jedno muško čedo, no s' imade jedna zmija ljuta; kako pade zmija na zemljicu, jednak zmija u duvar odmile.''6

''Kamen, kralje, da se obraduješ, obraduješ od srca porodu! Nemade se jedno muško čedo. no s' imade jedna zmija ljuta''.7

Kad se zmiji navrši sedam godina, ona besjedi iz duvara:

5 V. 56.

6 V. 57—62

7 V. 65—8.

8 V. 75—6

''O moj babo, od Budima kralje! Što ti čekaš, te ne ženiš mene?''8

Mrda kralj tamo amo: ko će zmiju uzeti? Najposlije osedla konja lastavicu, te ode Prizrenu gradu, kako bi od prizrenskog cara izmolio djevojku za zmiju u duvaru. Daje car djevojku,

''ako s' može zmija pouzdati, da odvede kitu i svatove

od Budima do Prizrena grada, da ih nigde sunce ne ogreje, niti kakva rosa pa orosi''.1

Smilje zmija niz duvar, zavi se konju lastavici na jabuku od sedla i okrenu niz grad Budim.

1 V. 164—8.

2 V. 190—3.

''Zadede se jedan modar oblak od Budima do Prizrena grada, baš ih nigde sunce ne ogreja, nit' ih kakva rosa zarosila ''12

I u Prizrenu, zmija umiljela u duvar. U to isprosili Prizrenku djevojku. Na povratku, zmija mladoženja ražljuti konja lastavicu tako, da ovak kopitima silno pokvari Prizren; a opet bilo viditi modar oblak više svadbene čete. U Budimu, svadbu slaviše za nedjelju dana. Zmija osta u svome duvaru, pa, gdje je vrijeme,

''da se svede momče i devojka,

izvedoše lijepu devojku, izvedoše na kulu visoku, turiše je podu najvišemu; kad je bilo noći u ponoći, stade graja kule na visinu''.3

Istrča podu najvišemu budimska kraljica, i vrata otvori:

Odmah

To kraljica prijavi kralju, i

3 V. 233—8.

4 V. 243—6.

5 V. 248—9.

6 V. 260—3.

''Šta da vidi ? čuda golemoga! Na jastuku od zmije košulja, u dušeku dobar junak spava zagrlio Prizrenku devojku!''4

''ukrade od zmije košulju, pa ju turi na tu vatru živu''.5

''oba potrčaše kulu na visinu. Šta da vide? čuda golemoga! Mrtav junak u dušeku leži, zagrlila g' Prizrenka devojka''.6

Dugo je ovo epsko pričanje, a ipak sadašnji narod od toga ništa ne razumije. Pričanje je davno toliko, da mu se pravi smisao sasvim zatomi, pa pjevači kao mehanično kazuju pjesmu, veleći na svršetku: ''Nas lagali, mi polagujemo'', ili: ''Onaj laže, koji meni kaže, — onaj laže, a ja polagujem''.7 Ode eto u nepovrat vjera prvih doba, te ljudi sada više ne shvaćaju, da je zmija mladoženja mladi bog Oganj koji se ženi. Pjesma upire svegj u to, da zmija u kućnom zidu, u duvaru boravi, i iz duvara mili, kako ono u litvinskim kućama boravljaše sveta zmija, simbol Ognja.

7 Vuk pjes., knj. II, na str. 60.

U Budimu, od kralja i kraljice budimske rodi se zmija, svede se u ložnicu, i u vatru živu turi joj se košulja; a eno u Budimu nagagjasmo sjedište bogoštovju Ognja.1 Začeta je zmija desnim krilom zlatokrile ribe, izvučene iz dubina vodenih zlatnom mrežom; pa tako isto bogati zlatni Agni vedičnih pjesama ragja se iz voda, a riba i u Indâ i u drugih Arijaca znak je phallični pri čudnim rogjajima. Kad je zmija mladoženja na putu, više njega uvijek zadijeva se modar oblak, što je oblak olujni munjevnog Ognja. Sila toga Ognja prikazana je u bijesu konja lastavice, i u kvaru, učinjenu po gradu Prizrenu.2

1  Gore, na str. 172

2  Pjesma veli (v. 220—4): ''U Prizrenu istrgla kaldrmu — i Prizrena redom pokvarila, — baš se kurvić pograditi ne će — za punijeh dvanaest godina, — što je caru kvara učinjeno''.

Zmiju ne mora nigdje sunce ogrijati, jer je Oganj najživlji u noći iza dana, jal u noći olujnoj: kad mirno sunce sjaje, slabi se veličje boga Ognja. Toga radi, graja, sila zmije mladoženje čuje se u ponoći, a iza ponoći zmija propada usred žive vatre. Kad bi mi tančali, pa hotjeli i dalje raspredati mit o zmiji mladoženji, kako ga pjesma izlaže, mogli bi još ovo reći. Tureni su mladenci podu najvišemu, jer na nebesnoj visini vjenčava se Oganj sa Zorom. U Rig-Vedi, bog Agni ljubi Zoru. Onda, car u ''kurviću'' Prizrenu bio bi crni car, Zori tamničar, a kralj i kraljica u Budimu Vid i Vida, koji žene mladog Ognja.

Nego pustimo tako pregonjeno tumačenje, pa ragje gledajmo, što nam o zmiji mladoženji zna kazati s pregjašnjom poredna pjesma iz Crne Gore.3 Pjesma je neodvisno spjevana, te je drukčija, a

opet je u glavnom jednaka. Po tome je viditi, da priča o zmiji ženiku izvire iz najveće dubine narodnog vjerovanja. Pjesma kazuje:

''''Prošetaše'', do dva kalugjera po pržini pokraj mora slana, šetaju se, razgovaraju se:

Fala Bogu, fala jedinome, u jadnoga Mihaila bana

kako nema muškoga gjeteta, do imaju devet gjevojakah!

Da li znade gospogja banica, da ponese mrežu od bisera, da je zapne moru na izvoru, da ufati ribu od šes krilah, da izije ribi desno krilo, imala bi zlatoruka sina.''4

3  Vuk. pjes., knj. II, 13.

4 V. 1—13.

To začula Kojadinovica, jetrva gospogji banici, pa sama izjede ribi desno krilo, a banici dade lijevo. Obe zatrudnile, no rodile različito, jetrva sina zlatoruka, banica zmiju kraosicu. Zmija valja se u krilo majci. Ali Mihailo ban doziva Radosava, i zapovijeda:

1 V. 30—2.

''A nu hodi, moja' vjerna slugo! Uzmi ovu zmiju kraosicu,

te je bači moru u pučinu.''1

Kraosica isplivala iz dubokog mora, put ugrabila i vratila se kući, opet u majčino krilo, još prije sluge Radosava.

''Kad je nojca o večeri bila, zatvoriše zmiju u odaju,

i s njom hojde Veruša gjevojka, najprva kćer Mihaila bana,

koliko se brata uželjela,

od zmije se odvojit' ne hoće. A kad nojca po večeri bila, bači zmija krila i okrilje,

i oturi od sebe košulju.''2

Djevojka vrisnu od radosti, otrča majci, te joj govori:

''Da ti vidiš čudo neglejano: nije ovo zmija kraosica,

no je ovo ognjaniti zmaju, na njega su do tri obilježja: vuča šapa i orluja pandža,

iz zubah mu živi oganj skače; divan li je, jad ga zadesio!

I mene je noćas govorio,

da će sutra lećet' pod oblake, za godinu doma doći ne će''3

Na to joj se suze prosule, no je majka tješi, da će zmaja ustaviti. Odmah banica uzela i krila i okrilje i zmijinu košulju, pa ''sve u živi oganj zapretala'', ali time ''na oganj je sina izgorela.''4

2 V. 38—46.

3 V. 52—61,

4 V. 69—70.

U dvije pjesme, zmija u duvaru i zmija kraosica ista je sveta zmija, koja pribiva u kući, a hrani se od Litvina kravljim mlijekom, te je za to kravosica ili kraosica.5 Iz ove druge pjesme mi ističemo riječi, da je zmija kraosica ''divan ognjanit zmaj'', kome je obilježje to, što mu ''iz zuba živi oganj skače'', pa ''hoće da leti pod oblake.'' Orlovska pandža odaje jačinu, a vučja šapa noćno biće zmaja.

5  Vidi gore, na str. 182.

Golemo čudo zmije mladoženje pripovijeda uz slične poteze, a opet samostalno, pjesma, koja rek' bih da se pjeva na bosanskoj krajini stare Hrvatske, s ovu stranu Vrbasa.6 U ''bijelom i lijepom

Budimu'' još je ''ljepša kraljica''7; ali od nje kralj budimski nema poroda. Po riječima dvaju putnika,  koja su se desila ispod grada, kraljski sluga Mihovio razabrao, kako bi se kraljičinoj neplodnosti doskočiti moglo. On bacio zlatnu mrežu u Dunavo ''prija zore i sunašca žarka'', i uhvatio ribu ''zlatnijeh krila tija do ramena.''8 Pošto ''hudoj ribi''9 odreza krila, opet je oturi u vodu, pa desno krilo dade majci svojoj, a lijevo kraljici. Nakon četrdeset dana slugina majka ''rodi čedo — pozlaćene kose i perčina'',1  no čedo umrije, dok kraljica rodi zmiju šarovitu, kojoj nadjenuše ''lijepo ime: kralju Mihovile.''2 Zmija, mili kojekuda, pak se i smiri, te prebiva u ''pećini stijeni.''3

6  Jukića pjes,, knj. I, 11.

7 V. 4—7.

8 V. 29 i 32.

9 V. 56.

1 V. 67—8.

2 V. 83.

3 V. 101.

Otac, kralj budimski, isprosi joj djevojku, ćer banu od Zvečana, uz uvjet, da će zmija, od Budima do Zvečana, ''Sve pozlatit široke sokake'', i ''sva vrata'', te i djevojačka, ''saliti od zlata''.4 To se i sluči, dočim zmija hogjaše na gjogatu, spustivši sindžire od zlata, — i na njima zlaćenu jabuku''.5 U nevjestinoj ložnici, skinuo Mihovio gujine haljine, i predao ih kraljici majci, neka ''ih pričuva do zore''.6 Nego ih majka, ''baci na vatru'', a Mihovio ''odmah jeknu''7 i preminu.

4 V. 201—7.

5 V. 259—60.

6 V. 292.

7 V. 298-300.

Kazivanje bosanske pjesme ponavlja se u drugoj pjesmi bosanskoj,8 uz izmijenjena mjesna i lična imena. Pjesma počinje se sa značajnim prizivom mora:

''Koliko je niz more gradova! sedamdeset i sedam gradova!''9

Zmiju rodila ljuba Ljutice Bogdana, a zmija hoće da se ženi. Zaprosili joj djevojku

8 Petranovića pjes., knj. II, 4.

9 V. 1—2.

10 V. 82—3.

''u Legjanu gradu bijelome,

u gjidije legjanskoga kralja''.10

Pogodba za udaju jeste: da ''se načini od srme kaldrma i suhijem pozlati zlatom, od Karlovca  do Legjana grada, preko polja legjanskoga'', i da ''se pozlati avlija'' legjanska.11 Čudo ovo izvede zmija mladoženja, te ''sve legjansko polje zasja se — od te srme i od suha zlata''. Takogjer, ''sva odaja razasja se listom'', kad junak, skinuvši gujinju košulju, ukaza se uz djevoiku; ukaza se takim, ''da ga ljepšeg u svijetu nema''.12 Nego, sjajnog obstanka krasnome mladiću ima samo do ranog jutra, ''kad p'jevci kril'ma udaraju''.13

11 V. 119—23.

12 V. 210—3.

13 V. 215.

Mladoženju upropasti, bračno veselje noćno razvrže, radoznalost i neobzir nevjestine majke. U za' čas nevjesta majci oda tajnu svoga muža. Kad je ukradena gujinja košulja, pa bačena na vatru, ''stade cvrka na vatri košulje'' i ''stade cika u ložnici guje''.1 Umro mladić. — U pjesmi nam je pobilježiti iznenadni spomen posve mitičnog Legjana, nama poznatog carstva noćne tmine.

44

1 V. 476—7.

Pa i zbilja, u još jednoj pjesmi,2 ''zmaj ognjeni junak'' bije noćni boj na troglava crnog Arapa, u kome mi toliko puta posumnjasmo slavenskog Crnog boga, zasvjedočena od hroničara Helmolda. ''Zmaj ognjeni junak'', kako ga pjesma zove, sebe naoruža ovako:

svome lavskom konju4; onda

''uhvati dvije tanke guje, te oplete uzdu zmijovitu''3

''uhvati ribu šestokrilu, odreza joj do ramena krila, od krila joj sablju napravio''.5

Na to, uzeo mrku medvjedinu i na sebe navukao, te zametnuo boj. ''Strašan junak lice namračio'',6 premda je junak sav od ognja. Troglava neman

''na njeg' brže plamen otisnuo, da oprži konja, jal junaka,

ali zmaju plamen ne ugjaše, jer on vrući od vatre bijaše''.7

Zmaj je premlad: on je ''momče zmajovito'', on je ''zmajče iz planine8;'' a ipak lako od troglava dušmanina izbavlja zarobljenu Janju, i uz nju tri kitne djevojke. Na ognjevitog lava uze ih sve uza se, da ih Stojnome Biogradu vrati onda, ''kada svane i sunce ograne''.9 — Tri djevojke biti će tri noćna lica arijske Zore.

2 Petranovića pjes., knj. III, 4.

3 V. 121— 2.

4 U mnogoj pjesmi, ognjeni zmaj jaše na gavranu, ili na smegjem kulašu.

5 V. 125—7.

6 V. 326.

7 V. 251—4

8 V. 333 i 350.

9 V. 371.

U Srba i Hrvata starovjekih zaista, koliko i u Litvinâ, kipljaše vjerovanje u mladog noćnog zmaja, u čilog Ognja, koji se ponovno svake večeri na ognjištu budi i ragja, te praska i plama, sijekući tamu sve dotle, dok se on ne utuli, dok pred zoru sam ne zamre. Rekoh, kipljaše to vjerovanje, jer prostrano i bogato, kao zar nijedno drugo, ono nam se udrža ne samo u pjesmama, već i u pučke priče isto tako raspruži dugotrajnih žila svojih.10

10 Kao da je naći jednu žilu i u poslovici: ''Ako je i zmija, od srca je'' (Vuk. posl.).

Zmija čudno rogjena, pak mladoženja, raznosi se u prostom pričanju, a jednaka je, skoro u svemu, s onom epskih pjesama.

Neka mi je iznijeti, za primjer, priču iz Srijema.1 Žena sirota izmolila u Boga porod, a rodila zmiju, koja odmah uteče u travu.2 Kad zmija navrši dvadeset godina, nagovori majku, da joj prosi u cara ćer. ''Daću ja za tvoga sina devojku'', reče ženi car, ''ako načini ćupriju, od moga dvora do svoga, od bisera i dragoga kamenja''. Idući žena od careva dvora, a ne obzirući se, ta se ćuprija sama načini  Na drugi carev izgovor, i sirotni dvori zmije i majke joj stvoriše se bolji od carevih. Pošto se car i trećom izgovori, sve u dvorima sirotinjskim bude sjajnije od onoga u carskim dvorima; ''sve zlatno'' je, veli priča, ''sve zlatni jeleni, košute, tice, kvočke, pilići, zecovi''. Onda zmija mladoženja povede svatove, i car joj dade ćer. Zatrudni zmijina žena, pa svekrvi dokaza tajnu, da je njezin sin taki ''momak, da ljepšega nema: svako veče on izlazi iz zmijinje košulje, a u jutru se opet u nju zavlači''.3

45

Krasnoga svoga sina majka gledala u sobi kroz rupu od brave. Žena i mati. da bi se svagda nagledale momka, u jednoj noći bace mu u vatru svlak. ''Kako svlak stane goreti, odmah njega stane vrućina obuzimati, a one ga sve vodom polivaj, i tako ostane živ.'' Ako momak, ovako, i ne umre, a ono se on ojadi. Njega žalosna jedva utišaše nevjesta i majka, kaže priča na koncu.

1  Vuk. prip., 9.

2  U srijemskoj drugoj priči o ''Zmiji mladoženji'' (Vuk. prip., 10), ta je žena carica, kako je u pjesmama kraljica ili banica, a sin joj zmija ženi se sirotom djevojkom.

3  ''Preko dan je zmija, ali kako veče dogje, on svuče sa sebe onu zmijinju košulju, te izigje momak,

lepota na svetu'', kazuje druga srijemska priča.

Zmijinja preobuka, ili košulja, koju pred zoru svlači prelijepi mladić, to je mitično maštanje našeg naroda; ali nazor o krasoti mladića Ognja, i o presjajnom njegovu odijelu, to je nazor, što se potpuno razvio već u pravijeku arijske religije, pa nam se očituje u molitvama Rig-Vede. Agni je tako lijep momak, da ''oko njegove liepote otimaju se združeni dan i noć''.4 On ''prima na se svijetlih, sjajnih oblika5;'' on ''se oblači u punu gizdu'', ili u ''sjaj'', ili u ''svjetlost'',6 a ''rado se krasi kao kićeni mladoženja''.7

4 Rigv., I, 144, v. 4.

5 Id., III, 1, v. 8.

6 Id., II, 8, v. 5, 10, v. I—III, 1. v. 5.

7 Id., II, 10, v. 5.

Pače, moliteljima bog prizire se ''preobučen'',1 te mu pobožnici kliču, pri početku himne:'' Daj se zaodjeni svojim odjećama! ''2 Dašto, Agnijeve su odjeće i oblici od same svjetlosti: ''iz svačega proizvagja on odijelo od svjetlosti'', — ''na svojem sijelu, sebe miješajući s mlijekom i vodom, on stvara sebi oblik svoj od svjetlosti, oblik najviši.''3

1 Rigv., I, 128, v. 1.

2 Id., I, 26, v. ].

3  Id., I, 95, v. 7 i 8. To pri žrtvi, kad se soma s mlijekom baci u oganj, te se oganj rasplamti.

Kazuje se u narodu,4 što je i dalje bilo sa zmajevitim momkom, pošto mu je u noći zmijinja košulja spaljena na vatri. Ode u svijet, napustivsi ženu i rekavši joj, da se s djetetom, s kojijem bila trudna, ne će rastati, dokle ga ne nagje, i on ruku na nju ne metne, a prije da ga ne će naći, dok ne podere gvozdene opanke i ne satre gvozden štap, tražeći''. Žena svuda putuje, kako će muža naći.  Dogje k Suncu, koje joj reče, ''da ga danju nigdje vidjelo nije, i pošalje je k Mjesecu, da pita njega, nije li ga on gdje noću vidjeo''. Nije ga ni Mjesec vidio, ali ženu uputi k Vjetru: ''njega zapitaj'', reče, ''jer se on zavlači svuda''. Kazao sveznali Vjetar, gdje je zmajeviti momak: boravi u drugoj zemlji, tu se vjenčao i caruje. Žena onamo otputova; pa su joj već poderani opanci i štap prebijen. Sunčeva i Mjesečeva majka bijahu joj poklonile, ona zlatnu preslicu sa zlatnom kudjoljom i s vretenom, a ova zlatnu kvočku s pilićima. S tima darima potkupi prva žena inoču, koja joj dopusti, da tri noći s mužem prenoći. Prvu i drugu noć, viče mužu: ''Kralju, metni ruku na mene, da bih se rastala s tvojijem djetetom!'' ali on ne vidi i ne čuje, jer ga inoča nekim pićem opoji. No, u trećoj noći, smetnja je uklonjena. Na neumornu i vjernu svoju ljubu muž metnu ruku, ona se oprosti bremena i nagje se sin zlatne kose i zlatnih ruku. S djetetom i s prvom ženom momak vraća se iz onoga kraljevstva u pregjašnje svoje kraljestvo.

4  Vuk. pjes., knj. II, na str. 60—1.

Starodrevan je, bez sumnje, pogdjekoji dio ove priče. Zlatna kvočka sa zlatnim pilićima motala se po glavi i Langobardima, jer, u crkvi u Monzi, pokazuje se putnicima svečani taki dar kraljice Teodolinde. Gvozdeni opanci i grozden štap putni sjećaju nas na opanke i mač, što ih atenski, kralj Egej ostavi u Trezeni, pod teškom stijenom, uz nalog ženi Etri, da im sin Tezej, kad odraste, onu stijenu odvali, te uzme opanke i mač na premučni put iz Trezene u Atenu. Pohod, radi ubavijesti, k

46

Suncu, k Mjesecu i k Vjetru. više puta se ponavlja u pučkim pričama; pa je i to starinsko. Kaže Sunce, da ''nije nigdje danju vidilo'' zmajevitog momka, i ženu mu šalje k Mjesecu, da u njega upita, nije li ga on ''gdje vidio noću''. I iz ovoga se govora zmiji momku ukazuje noćna narav.1 Čini se, da je u priči  mit zamišljen ovako: prema noćnoj svjetlosti i jačini, Oganj po danu omlitavio; opojen, on tad boravi s drugom ženom u drugom kraljestvu.

1  Noćna bića jesu zmajevi i u pričanju lužičkih Slavena. Kozmični fragmenti, zvijezde koje padaju k zemlji, u tihanim noćima na razmaku ljeta i jeseni, njima se privigjaju kao ognjeni zmajevi.