Neku boginju krčmaricu imadoše i Riniljani. Zvala se Anna Perenna, ili Peranna. Ne će, dasto, biti nego puki slučaj, što joj je ime suzvučno s Janom; ali je njezina funkcija od prilike ona ista, koja u Jane. Oglašena je Anna osobito u plebejskoj tradiciji rimskog naroda. Kad rimska pleba, ispod društvenog i političnog pritiska tvrdih i oholitih patricija, uzmače na Svetu Goru, i poče tamo gladovati, eto im pomoćnice Anne Perenne. Žurnom rukom boginja mijesi pogača težačkih, i svakog jutra dimljive ih podjeljuje megju narod.4 Što Anna pripravlja skorašnje, dimljive kruhe, biće joj se time primiče Ognju; a valjda je jedna s rimskom ''dea Fornax.'' Pa se boginja štuje u Rimu, ne samo javno, nego i pod domaćim krovom Čas je babolična, a čas mlada djevojka, isto kao i vedični Agni, koji je prestar, ili premlad. Anna je, po latinskoj riječi, ''genialis''5: mi bi to rekli ''svetoduha'', a svetoduha je i naša Jana. U Rimu, javni god Annin bijaše na martane ide, t.j. pri početku proljeća, kad se Gromovnik Jupiter prvom munjom javljao.1 U slavu Anne boginje, a sebi na zdravlje, mlagjarija rimska, u polju po rudinama razasuta, pijaše obilno, pjevaše, plesaše; koliko bi se puta na jedan dušak popilo, toliko bi se godina života nazdravilo drugarima; pa eno i Jana junake krijepi i pilom napaja. Anna do rimskih pobožnika prigje iz zaglušnih doba latinskih; no poslije, u vrijeme Ovidovo, nije se zapravo znalo, kakva je to boginja, i otkud joj ime Anna Perenna.2

4  Ovidii Fasti, III, v. 670—2: ''Fingebat trepida rustica liba manu. — Atque ita per populum fumantia mane solebat — dividere . . .'' U jezičnoj je svezi ''libum s riječju ''libatio'', te, više nego pogača, jeste piće bogoštovno. Gotovljahu ''libum'' od pìra, sira, meda i ulja.

5  Id., III, v. 523: ''Idibus est Annae festum geniale Perennae".

1  Dan prije martanih ida, ili Annina goda, slavio se Mamuruis Veturius, božanski kovač dvanaest

ancilia, koga je jednako staviti u odnošaj s Ognjem godišnjim.

2  Nagagjalo se, i jednako se nagagja, da dva joj imena znače ili rijeku, ili godinu, ''amnis peremnis'', ''annus perennis" (Preller, Röm. Myth., I B., a. 345—6); ali to ipak ostaje pod velikom sumnjom.

Prelleru je Anna Perenna boginja Mjeseca preko godine, u svakom mjesecu na izmjenu mlada i stara.

Legenda kazivaše, da u noći Anna ispade iz kuće kroz prozor, te bježeći umače u vodu rijeke Numicija, gdje posta ninfa, vila.3 Ova voda biti će olujna voda u bježnom oblaku. Što se pak tiče Annine noćne pojave, i naša je Janja jednom noćna, u ovoj ženskoj pjesmi davnog kroja i mitičnog sadržaja:

''Osu se nebo zvezdama, i ravno polje ovcama, ovcama nema čobana, do jedno dete Radoje,

i ono ludo zaspalo. Budi ga Janja sestrica:

Ustani gore, Radoje! Ovce ti za lug zagjoše. Neka i, sejo, ne mogu; veštice su me izele, majka mi srce vadila, strina joj lučem svetlila.''4

3  Upletena je kasnije u legendu Enejinu, i bude Anna Feničanka, Didoni sestra.

4  Vuk. pjes., knj, I, 237. Poznato je, da su se Arijcima oblaci često prizirali kao janjci i ovce. Radoje može biti jošte nejaki mjesečni Radogost (Dio V, S 63—72 (183—92). I po rimskom pričanju, Anna

Perenna prijateljuje s mjesečnim bogom Marsom (Preller, Röm. Myth., I B., s. 55). S gornjom

ženskom pjesmicom o Janji i Radoju isporedi crnogorsku pjesmu epsku, punu ljutine poganske, gdje Vlašić Radul ljubi prelijepu Janu (Vuk. pjes., knj. III, 85).

I drugdje, u jednoj epskoj pjesmi,5 koja je takogjer posve mitična, Janja dolazi uz ovce, čobanica na planini. Po danu je nemoćna, te dopada ropstva dotle, dok nju oprosti jedan visoki ognjeviti junak.

''Kad prižeže žarkovito sunce, tadaj Janja zaplanduje ovce  na planini, u debelom hladu;  a kad sjedne za planine sunce, tad pojavi čobanica ovce.''6

Jedno jutro, na planini Janja povjeri ovce svoje trijestorici čobana, pa nju ''sanak ljuto osvojio,

—  ja t' je sanak, ja t' sugjen danak.''1 Devet diva, s divskim starješinom i dva mlada mu neženjena sina, opaziše Janju, uhvatiše i odvedoše: za njom jadikuju ovce i čobani. Odvedoše je uz planinu do mjesta, gdje su dvije raskrsnice, k sjeveru i k jugu. Zasužnjena djevojka zacvili Suncu: ''Žarko Sunce, što s' me presjenulo?''2 Kad li eto visokog Stevana! Junak napao dive:

''Koliko se Stevan razljutio, iz zuba mu sipa vatra živa, sasipa se na zemljicu crnu,

sve po zemlji zapaljuje travu.''3

Ognjeviti junak nadbio i povezao dive. Kitna Janja onda njemu na dar poklonila ovcu jalovicu, a on njoj dva dukata žuta, uz dukate zlatan prsten s ruke. Bio

''u prstenu alem kamen dragi'':  Stevan ''kucuka se po balčaku njime, sitno kuca, jasno popijeva".4

Djevojku Janju on prstenova za Vojnovića Mića.

5  Petranovića pjes., knj. III, 42.

6 v. 7—11.

1 v. 26—7.

2 v. 90.

3 V. 172—5.

4 v. 101—3.

Nešto je začudno, da neka gospoja Ana, vrlo slična našoj Janji krčmarici i rimskoj boginji Anni, umetnu se u njemačku legendu. Što je njoj jednozvučno ime Ana, to ne važi mnogo; ali zaslužuje veliku pažnju njezino djelovanje, koje se vrši u okrugu istog mita. Priča se u Švapskoj, da tamo na Frauenbergu sjegjaše grofica Ana. Na Gospojinu brdu, na Frauenbergu, bio običaj svake godine, na Ivanj dan, paliti kresove i zapaljene točkove kotrljati niz brdo. Mlagjariji, koja se ovako veseljaše, pristupila bi grofica Ana, pa njima dijelila jedno vedro vina.5 Otkud ta legenda, privezana samom švapskom kraju njemačke zemlje? Može biti otud, što je švapsko pleme jednim dijelom sastavljeno od Suevâ, koji su po istočnom im položaju, u davna doba, više od ostalih Nijemaca, bili u doticaju sa Slavenima.

5  Khun, Herabk. des Feuers, s. 80.

U pučkom predanju našem, prema ženskome: ''Janja'', ''Anja'', stoji muško: ''Janj'', Anj''.6 Već kazasmo,7 da se ''živi Oganj'' najbolje izvije iz lipova drveta; pa eto, u zagoneci o tikvi, Anj je upravo do panja lipova: ''Ja posejah anj pod lipov panj.''8 Osim što u zagoneci, pritaja nam se Anj i u dječinoj igri. U Srbiji, kad se djeca igraju, te se pogagjaju, koje će početi, vele: ''Anj, panj, vešt Ivanj.''1 Skoro isto ovako, i u drugom kraju naroda, u čakavskom Spljetu, djeca kažu: ''An, tan1a''. Ime Janj izlazi i u smislu localnom. U krutoj poganskoj pjesmi o nahodu Simeunu (Momiru), prvi mukli stih glasi: ''Rani care u Janju devojku.''2

6  Isporedi pučka lična imena, muško: ''Ognjan'', žensko: ''Ognjana''.

7  Gore, na str. 159.

8  Novakovića zag.

1  Akad. rječ. (pod Anj.) uzimlje, kao da su riječi ''Vešt Ivanj'' pokvarene od ''vešti van''. Ja mislim drugo. Kres o Ivanju je od sviju najglavniji, pa mi se čini, da je tu isporegjen Anj, ili Oganj, iz lipova panja s ''vještim'' ivanjskim Kresom.

1a Ovo meni pisa spljetski jedan prijatelj. Cijela formula spljetska glasi: ''An, tan, tuta, me, aner, stara, kompa, stare slin, slan, la, ka, tu, sa''.

2  Vuk. pjes., knj. II, 15.

Opet u mitičnoj jednoj pjesmi, to je mjesto Janjoš, u kome je gospodar ''kralj od Janjoša''.3 U više pjesama, Janjoš je ''Janjok grad'', te se pominje od ''Janjoka kralj'', pa i ''Janjoka crkva'', ili ''Janjočki lug'' i do luga mjesto ''Ogorjelica'', koje je veoma značajno.4 Drugdje, Janj je pusta starčekanja, po primjeru Jakše ili Voina:

''Na bijelom gradu Dmitrovici, ongje bješe starac Kuzun Janjo, bješe njemu trista i tri ljeta.''5 Piši, sine, list knjige bijele,

te je pošlji šeru Dmitrovici starcu Janju od starine kneza,

nek ti pošlje sina Milovana, stari svate nek je pred svatove, nek povede tri stotine svata,

nek se znadu svati starosvatski.''6 ''Stari Janjo od stotinu ljeta!''7

3  Čojkovića pjev., 44.

4  Vuk. pjes., knj. III, 18, v. 83—6:

''On okrenu kroz Janjoka grada, ode pravo poljem Janjočkijem, prihvati se Janjočkoga luga,

a od luga u Ogorjelicu''.

U Vukovu rječniku, za Janjok krivo se misli (premda dubitativno), da je talijanski grad Ancona (Jakin).

5  Vuk. pjes., knj. III, 10, v. 36—8. Turska riječ ''kuzun'' znači:

jagnje moje, a čudno je sada, da se njom ovako miluje starca; ali čuda nema, netom se pomisli na negdašnje božanstvo Janja.

6 Id., knj. II, 92, v. 98—104.

7  Petranovića pjes., knj. II, 36, v. 6. U ovoj pjesmi Janjo je od Srijema; a ima preveliko blago, i devet sinova ''Janjevića'', od kojih je najmlagji Janjević Vidak. Što ono znači preveliko u Janja blago, to ćemo dalje viditi.

Šta je ta starčina Janj, čisto razumijemo po objašnjenju iz Rig-Vede. Za Agnija nebrojeno puta veli se tu, da je mlad, vječito mlad, pače najmlagji od bogova. Mlad je za to, što, krasan sin Neba i Zemlje, ''svegj iznova se ragja'',8 u oblaku olujnom i pod čovječjim prstima u drvetu; ragja se i ''raste nov tokom godine, dočim nanovo drugim ustima i jezikom drvlje proždire''.9 Ali je taj vječito mladi  bog u isto doba takogje vječito star, jer, osim što u oblaku i na zemlji, od vijeka postoji i na nebu, u trećom svom obliku.1 Onda je on ''ljudima stari vječiti Agni''2; on je ''pradavni Agni''.3 Jedna himna u istom času mu spominje veliku starost i veliku mladost: ''I danju i noću pomlagjen ponovno postade starčina (Agni), koji vječno mlad prolazi kroz mnoge ljudske naraštaje,''4 Po tome položaju nebesnom i uzoritom, boga Agnija Rig-Veda češće kaže kraljem: ''Ja hoću tebi služiti i molitvu prinijeti, nek budeš visoko oglašen, ako te prizivljemo; ti si, o Agni, kao kladenac u pustinji, ti si stari kralj puku, koji rado tebi žrtvuje.''5

8  Rigv. X, 4, v. 5.

9 Id, I, 140, v. 2.

1  Mlad i star ujedno biti će i s toga, što i na domaćem ognjištu svaki dan uskrsuje, danomice se ponavlja. Rig-Veda Agniju daje epitet ''dvaput rogjen''.

2  Rigv. VIII, 23, v. 20.

3  Id., II, v. 9.

4  Id., I, 141, v i. Pa i II; 4, v. 5: ''Ostarjeli (Agni) iznebuha posta mlad nanovo''.

5 Id., X, 4, v. 1

U milosnom, u deminutivnom obliku, Anj, Janj, prelazi u: Anko, Janko. Kao da bi od Jovana, ili Ivana, bilo ime Janko, to je, istina, mišljenje dosta staro, ali nije od početka, pošto je Janko mitičan, kao i Janj, pa druguje s Janjom. U ženskoj jednoj pjesmi davnog govora, Janko je ''zlatar'', a Janja ''hitroprelja''.6 A druga pjesma ženska kaže Janu sestrom Jankovom, i kruto govori:

''Platno beli mlada Jankovica i sa njome zaovica Jana,

tud prolazi Rumeniloviću, snaha zaovi potijo besjedi:

Da lep tije Rumeniloviću! Ne bi ga se za dan nagledala, ni za tavnu noćcu naljubila.''7

Više puta rekosmo, da Zora, po nazoru Arijaca, obnoć platno svoje bijeli žugjenom zaručniku, jutrenjemu Suncu; te može biti, da pjesma ovdje misli o Zori i o drugarici joj Ognjenoj boginji, koje čekaju rumeno Sunce mlado.8 A da ne budemo u sumnji o glavnoj vlastitosti Jankove sestre, ona je ''krčmarica'', u pjesmi jednoj epskoj.9

6 Vuk. pjes, knj. 1, 243.

7 Id., knj. I, 634, v. 1—7.

8  U Rig-Vedi, Agni budi Zoru, a Zora čeka Sunce.

9  Vuk. pjes. knj. III, 22, v. 55—8:

''Ongje Stojan jednu tetku ima, po imenu krčmaricu Maru,

isto sestru svoga oca Janka''.

O ime ''Mara'' ne ćemu zapinjati, pošto poznajemo Ognjenu Mariju. Što je pak, u ovoj pjesmi iz hajdučkog vremena, Mara tetka, i pomoćnica u nevolji, Stojanu Jankoviću, ni to ne smeta: stari mitični motivi provlače se kroz novije pjesme. U pjesmama hajdučkim, ista čudesna krčmarica od pomoći nazivana je i ''Jela krčmarica'' (Vuk. pjes., knj. III, 26, v. 195—311).

Što se tiče samog Janka, do njega boj bije, u drugoj takovoj pjesmi, i ''veoma siječe'' neprijatelje čudni junak, ''nejačak Ognjane.''1 Mi do Janka, ovako, nalazimo Ognjana.

Što je to Janko ''zlatar'', i što Janja ''hitroprelja'', kazaće nam opet Rig-Veda. Himne skoro ne smažu riječi, kojima da uznose sve pusto blago zlaćanog Ognja. Uvijek kao zlato, ili ures zlatni, pominje se plamen Agnijev; bog ima zlatne zube; bog je rud, zlaćan.2

1  Id., kiij. II, 52, v. 46—8. Pjesma je o nekome ''Jurišiću Janku'', a razbojište je na Kosovu.

2  Rigv., passim.

Isto tako, neprestanom hvalom pjesama, veliča se hitrina njegova; sijekući, proždirući, hitro ide bog od drveta do drveta naloženog, ide suhom poljskom travom, ide šumom, kao da ga vjetar goni, on romori i štropota.3 A, pošto su mu rudi plameni lijepo zlato, i blago veliko njegova sjajna toplota, Agni je mimo sve bogove,4 mimo samog sunčanog Bhaga, vlasnik i dijelitelj blaga: ''gospodarom blaga'' nazivlje se κατ' εξοχην. Himne pjevaju njemu.: ''Prikupljeno je kod tebe stotinu, hiljadu blaga!''5 — ''Kao zrake što su tvrdo udarene u sunce, tako su i sva blaga u Agnija, u utočište ljudsko.''6 — ''Bio zapaljen ili ugašen, sjaj ti nama, dijeleći nam u zdravlje obilata blaga !''7 I čitava jedna himna ne moli od Agnjija drugo, no da dade blago, svojim ''svijetlim jezikom''.8 Ovako, Janko zlatar i Janjo od Srijema, kome je preveliko blago, nalaze mitičnog druga u bogatom, zlaćanom Agniju. Nalazi ga jednako i Janja hitroprelja; tim više, što sestra Jankova, u jednoj bugarštici, zove se Rude 9 Rud je,  kako čusmo, Agni. U Rig-Vedi, kad se bog vozi, ruda su i dva konja njegova.

26

3  Id.

4 Id., I, 1, v. 1.

5 ld., I, 31, v. 10.

6 Id., I, 59, v. 3.

7 H., II, 2, v. 6.

8  Id., II, 9. A himna I, 96, na svakoj strofi ima pripjev: ''kako dijelitelja blaga, čuvaše ga (Agnija) bogovi''.

9  Bogišića pjes., 22. Rude je tu lijepa i mlada udovica, kako više puta i druge pjesme nazivlju mladom udovicom lijepu krčmaricu Janju.

O Anju, Janju, Janku, i o Janji, mnogo se pjevalo u narodu. Svio se široki krug pjesama oko ognjevitih Janja i Janje; ali, od XV vijeka dalje, udarile pjesme drugim putem, išle pravcem poluhistorijskim. Kad se o polovini toga vijeka razglasi slavno ime Ivana Hunyada, vlaškog bijelog viteza a vraga turskog, te širom hrvatske i srpske zemlje odjeknuše pobjede i porazi kod Niša, kod Varne, na Kosovu, u Biogradu, onda Sibinjanin Janko, sa sestrićem svojim, slavonskim banom Ivanom Sekulom (Szekely), uljeze u pučki ep. Sibinjski novi Janko nametnu se davnome Janku, te se historija uokviri u već postojeći mit. A, pošto je kod pučke čiste pjesme kao općenito pravilo, da uobičajeni govor, da pjesnička gragja izraza i slika svegj malne ista ostaje, okrenuše guslari na Janka Sibinjanina i na Sekulu ili Sekula, povelik dio tradicije o bogatome starcu Janju i o zlataru Janku. U svemu, što se sad pjeva o Sekuli i o Sibinjaninu, ima najmanju historije, a najviše očitog mita. Od znamenitijih likova u našem epu, može biti da jedinog Grčića Manojla mit pretrpa toliko, koliko Sekulu i Sibinjanina.

Da se pjevanje o toj dvojici preručilo u ep iz starog suda vjere, dovoljnim će dokazom biti pregled nekolikih znatnijih pjesama. Raspitasmo već pjesmu o gozbi i o igri dvanaestoraca, gdje je vojvoda Sibinjski Janko čudan suigrač kralju od Maćedonije.1 U jednoj pjesmi iz Crne Gore,2 od Sibinja Janko ne bratimi se s kraljem od Maćedonije, nego s Mujom od krajine, koji ga pozva na gozbu na Kosovo. Nevjera Turčin svezao Janka, uz njegovih trideset banova; svezao ga, jer do ujaka Janka nije viteško dijete Sekula. Svog sestrića Janko ostavio doma, no se Sekuli usnila Jankova nesreća. Hita u pomoć ujaku, a Mujo ga vidi iz daleka, pa se njemu prizire, kao da ljetni dažd ide i da svijeće sijevaju. Sužnja Janka pita Turčin:

''A za Boga, pobratime Janko! Otkud vama ljetni dažd nahodi? Jer je pala magla Kosovijem, sijevaju iz magle svijeće.''3

Što je taj mladi Sekula, to opet označuje Janko u prividno niječnom odgovoru:

1 Dio IV, str. 29—33 (120—33)

2  Vuk. pjes., knj. III, 30.

3 V. 96—9.

4 V. 103—6.

''Nije, pobro, daždic Kosovijem, sušna magla i sušnica munja, koja će ni jade zapijevat':

evo ide dijete Sekula.''4

Neispravnim ovakim rečenicama češće, u našim pjesmama, čudni stvorovi ukazuju pravo biće svoje; pak je Sekula ovdje, svijeća koja sijeva iz ljetnog daždiva oblaka, ili, drukčije, ognjena suva munja. Junački Sekula napao i svezao Muja uz trijest njegovih Turaka; al

te i Turke i banove

''na dajka se napučio svoga, e je njega doma ostavio'',1

''izbači nasred Kosovoga,

da ih peče sunce Petrovoga''.2

Srdi se na Janka, i nanj navaljuje, takogjer sestra mu Jana, majka Sekulina.3

1 V. 107—8.

2 V. 139—40.

3  U pjesmi dolazi i neka bezimena ljuba Jankova, koja se isto gnjevi na njega.

S tima gotovo jednake slike nalazimo i u pjesmama drugih zbiraka. Sibinjanin Janko pobratio se s vilom, no mu vila strijelja junake.

''Kad to vigje od Sibinja Janko, ražljuti se k'o da munja sinu.''4

A u pjesmi drugoj,5 Janko ženi se vilom, dok ima sestru Janju Sibinjkinju. Janji je nejačko dijete Sekula, a Sekuli su dvije mlagjane sestre. Janko veli:

a da bi sestrične predobio na svoju,

''Ja za boja ne vodim Sekulu; Sekula će pod čadorom sjedit', da mi čuva bijela čadora'';6

''punu šaku zagrabi dukata, pa ih prosu po zelenoj travi''.7

Za tim, na Kosovu polju, vila se grozi Janku, da će mu u noći zaslijepiti vojsku; al eto Sekule, koji sa dva sokola zarobi vilu i odvede je Janku. Tad se Janko oženio vilom. Što se Janko, u ovim skroz čudesnim pjesmama, bratimi s vilom, ili njome ženi, to je bratimljenje, ili ženjenje, olujnog Ognja s oblakom.8 I za samo oružje Jankovo nije sumnje, da pripada u mit o Ognju, Britka Jankova sablja ''svaku utvoru siječe''.9 Taman ovako siječe, i razgoni noćne sablasti, vedični Agni.

4  Petranovića pjes., knj. II, 31, v. 51—'2.

5  Id., knj. II, 32.

6 V. 38—40.

7 V. 44—6,

8  Drugovanje Janka s vilom, pošto odasvud izbija, nije poetična slučajna slika. Tako u ženskoj pjesmi (Vuk. pjes., I, 260), Ugrinu Janku dva su sestrića, ban Sekul i Mijailo, pa Sekul hvata vilu, te je daruje ujcu Janku.

9  Petranovića pjes., knj. II, 34, v. 105.

Nego su i daleki puti Janka i Sekule sasvim mitične naravi. Bosanska jedna pjesma10 dovodi nam Janka i Janju Misirkinju, gdje ''ašikuju tri pune godine''.11 Kad li eto iznenada Janju preprosi nametnik s mora, Deli-Dmitar. Sekula ujaku izbavio iz Misira zaručnicu Janju.

''Napraviše prelaganu lagju od lagana drvca orahova'',1

pa Sekula tamo se zaputio, kao trgovče mlado, s '

'trgom svakojakim, zanajviše sjajnih ogledala'',2

a uz devet veslača ''i desetog dumendžiju Jovu''.3 Došetala do lagje Janja, i ušla u nju sa svojih devet sluškinjica. Veslači i Sekula od obale otisnuše lagju, odoše niz to sinje more, i Jankovoj kući dovezoše Janju.

10  Krasića pjes., knj. I, 16.

11  V. 5. U Vukovoj ženskoj pjesmi, knj. I, 637, Sibinjanin Janko ''penje čador blizu dvora Jele udovice'' (v. 1—2), i hoće da je ljubi. Jela ''udovica'' biti će ''udovica krčmarica'' Janja.

1 V. 39—40.

2 V. 33—4.

3 V. 42.

Drugim načinom, ali suštinom jednakom, rasprelo se ovo kazivanje u lijepoj pjesmi: ''Ženidba Jova Budimlije'', načinjenoj izmegju Srba iz Vojvodine.4

''Kad se ženi Budimlija Jova, u Janoku isprosi devojku, plemenitu Janočkinju Janu.''5

Poradi Jane, budimski ženik mnogo se poharčio, al se još više poharči ban od Erdelja, koji Janu preprosi. Boluju obe mladoženje, pa ''gospogja devojka'', Janočkinja Jana, boga moli:

''Digni, Bože, Budimliju Jovu, a umori od Erdelja bana!''6

Nego se erdeljski prosac pridigao, i ode k Janoku. Vraćajući se s djevojkom u svoju zemlju, progje pored bijelog Budima, a Jana zavapi:

''O Budime, velika žalosti! Nisam rekla mimo tebe proći, već sam rekla da u tebe dogjem, da ja šetam po tebe, Budime,

a da ljubim Budimliju Jovu''7

Kad tri godine progjoše, pridigao se, u svom Budimu, i Jovan, pa se kune megju budimskim trgovcima:

''Braćo moja, budimski trgovci! Ja se, braćo, već ženiti ne ću, kad je moja odvedena Jana.''8

Al se presjeti, te za Janom ode:

''sadelja tanku šajku lagju, koju voze trideset vesala, nakupova svake trgovine, ponajviše sjajni ogledala,

uze s' sobom trideset momaka, otište se niz vodu Dunavo, ode pravo pod Erdelja grada''.9

Stiže u subotu, a

''kad u jutru osvanu nedelja. rano rane sedam devojaka, da zaite vode na Morišu; uze Jova sedam ogledala,

te dariva sedam devojaka''.10

4 Vuk. pjes., knj. II, 101.

5 V. 1—3.

6 V. 17—9.

7 V. 29—33.

8 V. 44—6.

9 V. 47—53.

10 V. 56—60.

Kako je sedam djevojaka, tako je i sedam sokaka po gradu, pa sokakom svojim svaka djevojka oglasi, da još ne bi take trgovine, ni ljepšega trgovca. Od erdeljskoga bana bijaše već zatrudnila Janočkinja Jana, a sada gospodaru svome veli:

''Malo mi je gospodskoga dara, a u mene bela platna nema!''1

Obukla Jana vjenčano ruho, nasula se dukatima, sobom uzela trijest djevojaka, svakoj dala po trijest dukata, i išla k lagji na vodi Morišu. Kad s djevojkama u lagju ušeta, Jovo progje na dumen, i poviče trijestorici veslača:

Lagja leti:

1 v. 80—1.

2 V. 128—30.

3 V. 135—7.

''Ako mene Bog uteći dade,

na čast, braćo, svakom po devojka, mene krasna Janočkinja Jana!''2

''vetar duva niz vodu Moriša, većma nosi Jovanovu lagju, neg' što voze trideset vesala''.3

Pomami se ban od Erdelja, tri mu konja pocrkaše, na četvrtom isporedi se s Jovanovom lagjom, i viče:

Odgovara Budimlija Jova:

4 V. 149—51.

5 v. 154—5.

''Vrati, Jovo, Janočkinju Janu, triput ću je dukati presuti,

sve dukati, osim sitna blaga!''4

''Što će mene za Janu dukati, kad je Jana sama od dukata?''5

Pusto blago, sve blago boga Agnija, obasiplje Janočkinju Janu; pače je sama Jana od dukata, od zlata, veli pjesma. Istome Agniju, u oblaku olujnom, pristaje silni vjetar koji duva, kad ono Jana i Jovan hrle vodom.

U pjesmi iz Vojvodine Jovan uzeo mjesto Janka u pjesmi bosanskoj; pa je Jovan Budimlija ono, što Janko Budimlija. Bez sumnje, misli guslar, pri tome, na sadašnji Budim;

ali u riječi, po svoj prilicii, leži ovdje starija misao. Raspravljajući badnjakov oganj,6 badnjaku uhvatismo značenje, kao da je to ''budnjak'', od ''bditi'', te rekosmo, da imena, davana ljudima: Budimir, Budisav, Budman, Budin, slute na ognjenu božju budnost. Janko Budimlja kao da je Janko Budin ili Budim,7 t.j. budni Oganj. Ovaj Budim prelazi vremenom grad Budim na Dunavu,8 i treba ga metnuti u sahranu zajedničkih zamisli slavenskog svijeta.

6  Dio III, str. 59 (203).

7  ''Budim'' može biti deminutivni oblik od ''Budimira''. Negda postojahu i lična imena: Budimko, Budimka.

8  U ostalom, bilo bi i to moguće, da grad Budim-Pešta dobi ime svoje, u slavenskoj davnini, od štovanja boga Ognja.

Pjesme i priče ruske pronose zgodu jednaku s onom u našoj pjesmi o ženidbi Jova Budimlije, te dolazi u njima junak istog imena s Budimlijom, Solojev ''Budimirović'', od koga pjevači kasnije načiniše hajduka.1 Što se tiče našeg Jova Budimlije, u nas javlja se on, valjda, i pod imenom: '''mehandžija Jovo''. U pjesmi starokovnoj: ''Jakšićima dvori pokarani'',3 sestra Jakšića Dmitra, primajući brata u tamno-srebrne dvore age Arap-age, šalje ga na okrjepu u Jova:

''Na ti; brate, trideset dukata, pa ti idi mehandžiji Jovi.''3

Ko je taj mehandžija, ili krčmar, dalje se u pjesmi ne kaže. Nije li ''krčmar Janko'' (Jovo) potekao iz govorenja mitičnog, iz koga i ''krčmarica Jana?''

1  Arkiv, I B., I H.

2  Vuk pjes., knj. II, 97.

3 V. 100—1.

Razigje se, u staro doba, posvuda u narodu pjevanje o morskoj vožnji i o zgodi Jovana Budimlije. Zgodu skitiše, u okolini dubrovačkoj, u dražesnu žensku pjesmu, gdje su izostavljena lična imena:

''Umrijeh, majko, za mladom, za njenom rajskom ljepotom. Majka mu smjerno veljaše: Ne umri, sinko, za bora!

Ja ću mi tebe sjetovat': Ogradi tanke gjemije, a u gjemije mrnare; postavi trga svakoga, najviš svile zelene; udari ližbu u grade,

tu će ti doći žugjenje, vozi je dvoru svojemu.

Kada sin majku razumje, sagradi tanke gjemije,

a u gjemije mrnare, sakupi trga svakoga,

i metnu svile svakoje, najviše modre zelene, udari ližbu u grade,

i tu mu do'še gjevojke, i megju njima žugjenje. Zaveze tanka ves'oca,

pa pogje s drugom na dvore''.4

4  Vuk pjes., knj. I, 580.

Čudesna vožnja Janka, ili Jova, Budimlije, po vodi, ili po moru, ne iskoči ispod gudala slavenskih guslara. Dnevnu spasonosnu vožnju boga Ognja već pjevaju arijski pjevači iz vedičnog doba. Kad na ognjištu plama vatra, a dim, crnim i oblačnim putem, uzvija se gore do nebesa, ono je Agni, čijim jezikom bogovi jedu pića i jela, u vatru bačena, i čijom vožnjom primaju žrtvu. S toga je Agni prvi i najviši sveštenik, pa i glasnik megju ljudma i bogovima, koji neprestano putuje sa zemlje na nebo i s neba na zemlju. A, pošto je Agni, u olujnom svom obliku, ''porod vodeni'' te boravi ''na sjedištu voda'',5 Arijcima kod njega prividi se brzo i lagja. Agni prijazno, revno, vozi i žrtvu i žrtvitelje i bogove: ''Pri ljudskoj svečanosti, izabran kao vozar, dogje i namjesti se molitelj, reditelj Agni''6 —  ''Ti poznavatelju bića, (o Agni), prevezi nas preko svake pogibelji i nevolje, kao lagjama preko  mora!''1 — Daj, Agni, .... našemu domu lagju, koja se sama vozi i kreće, eda bi junake naše i knezove i vas puk prevezla, i nudila pouzdano utočište!''2 Megju voscem Agnijem i voscem Jankom razlika je   tek u tom, što prvi ljubi Zoru,3 dok drugi ljubi jednoobrazno sebi biće, Janu, koja opet sliči Zori, uždenoj svakog jutra.4

5  Rigv., II, 4, v. 2.

6 Id., VII, 7, v. 5.

1 Id., V, 4, v. 9.

2 Id., I, 140, v. 12.

3  Ili Zore, u množini.

4  U pogledu vožnje i mora u općoj arijskoj mitologiji, A. Kuhn, po svom istraživanju, došao je do mnenja, da ''veliki dio mitova, što se na more odnose, ne tiču se zemaljskog mora, već mora oblaka i magle'' (Herabk. des Feuers, s. 25).

Ako mit o Ognju pritisnu u epu, sa svih strana, Sibinjanina Janka, isti mit baš priduši Sekulu. Zmajevske je naravi Sekula; pače je on nagolo zmaj. Evo kako se rodio. Ženu bana sibinjskog zmaj ognjeni sa Jastreb-planine

''zagrlio, pak je poljubio, i dade joj kitu nakićenu,

a u kiti čudnovata cv'jeća: eto tebi, banova gospojo! Kad te ljubi od Sibinja bane, metni kitu sebi u njedarce,

pak ćeš rodit' zmajena junaka''.5

Tako učinila, te se od nje rodio Banović Sekula, koga zatim zadoji vila iz planine.6

Kako je Banović Sekula začet djelom zmaja ognjenog, ta se ista moć očituje i u njegovoj ženidbi. Zmajevitim krilima leti Sekula za vilom, do koje je naći guju i plamen ognjeni. Ovo nama kazuje pjesma, sva ispunjena mitičnim vezivom, a važna i s drugog uzroka, što nam jasnim riječima veli, kakove su vile.7

U početku pjesme, kojoj je naslov: ''Ženidba Sekule s vilom'', pita se, da li ''udaraju vjetrovi u više planine?''8 Potom odmah imamo prizor vila,. Na prostornoj visini, eno vile ''na sastanku u gustu oblaku''9; sve ''okreću kolo naokolo, — a pjevaju pjesme svakojake''.10 Vjetrovi, naime, motaju guste olujne oblake, a gonjeni oblaci šume, daju kao vjetrnog glasa; to je uhvaćeno kolo vila i pjevanje njihovo.

5  Petranovića pjes., knj. III, 37, v. 59—65.

6  Po pjesmi, banici nije u tom nikakova sramota učinjena. Zmaj kaže tici golubici:

''Ja ne tražim neljubljeno lice, da obljubim i da se naljubim, već oblazim srpske gospojice,

ne bi l' im se ragjali junaci'' (v. 19 - 22).

7  Petranovića pjes., knj. III, 38.

8 V. 5—6.

9 V. 8.

10 V. 12—3.

Jedna vila, nastavlja pjesma, uzela krila i okrilja, prilivatila jelena, osedlala, zauzdala ga  gujom, te nanj usjednula, i išla na morsku obalu, ''da ponese ubojitu str'jelu, — da nalovi ribe iz dubine''.1 Riba nam je poznati arijski simbol rogjaja. Vila i jelen brodili morem; kad li, nasred mora, sinu nad vilom ''ognjeviti plamac'', dok jelen stade kao kamen.2 U toj pojavi očitova se Banović Sekul:

''rasklopio zmajovita krila, iz krila mu sipa vatra živa''.3

Vila zaroni u dubinu mora, za njom zaroni i junak; izvila se onda nebu u visine, izvio se i junak, goneći je kroz oblak gusti4; pala na više planine i megju jelovo granje, no sve uzalud. Sekul je osvoji, uze na svog vrančića i zapjeva:

''Veseli se, tice sokolice, soko će ti pozlatiti krila!''5

Izrodio š njome do devet sinova; no,

''kad bi koji za ženidbu bio, nestane ga na bijelu. danu.'' 6

Jednom pŕnula i vila Sekulova.

1 V. 27—8.

2 V. 77—9.

3 V. 97—8.

4 V. 129.

5 V. 160—1.

6 V. 180—1.

Kao sušti zmaj, Sekul će i poginuti, a od strijele Jankove. Sekulu Banoviću, kome je devet sestara, dogodi se, po jednoj hercegovačkoj pjesmi,7 čudo nečuveno.8 Sjedi Sekul kraj cara Murata:

''doklen Sekul kraj cara sjegjaše, momak bješe kako i gjevojka, Al' da vidiš čuda golemoga! Nestade ga časom sa očiju,

u zmaja se Sekul pretvorio, car Murate u sokola sivog,

zmaj sokola dohvati pod krilo.''9 Šestokril je taj žestoki zmaj, pa

''doleće — do čadora Sibinjanin Janka, nad čadorom zatreptio kril'ma''.10

Kad to vidi Janko,

''zape str'jelu za zlatnu tetivu, ustrijeli zmaja šestokrila''.11

Pade zmaj, i Janko se mahom dosjeti svome jadu;

''ali dok se jadan zabavio kod ranjena sestrića milosna,

car odleće niz polje zeleno''.12

7  Id., knj. II, 37.

8  ''Devet sestara'', ili ''devet sinova'' Sekulovih, ili ''devet Janjevića'' (na str. 166), može biti mnoštvo plamenih pramova u Ognja. U Rig-Vedi, u kozmogoničnoj jednoj himni (I, 164. v. 1), veli se: ''Prastarome ovom lijepom svešteniku (nebesnom Agniju) srednji je brat (trijes) proždrljiv, a treći mu brat (žrtveni Oganj) drži maslo na svojim legjima;

ja vidih kućnog gospodara (Agnija) sa sedmero svoje djece (s plamenima)''.

9  Petranovića pjes., knj. II, 37, v. 261—6.

10 V. 273—5.

11 V. 302—3.

12 V. 323—5.

To bijaše polje Kosovo, pa je Sekul tu sahranjen. Miješa ovdje pjesma imena historijska s upravo prijesnim mitom, i to sve kao da je puko titranje novijeg kakva guslara; al je pjesmi sadržina od davnog doba. Jedna nam bugarštica iznosi isto čudo.1 Ujak Janko misli, da je ban Sekul dijete boju nevješto, i od vojevanja njega odvraća. Ali mladi Sekul ''na carev bijeli šator — iz njedara pustio ljutu zmiju krilaticu ..... a s njom mi je pustio sokola lijepu pticu, — soko se vijaše po jajeru vedra neba, — navališe bijući na Jankov bijeli šator — soko i ljuta zmija''.2 U to doba Janko ''pije sjenovito hladno vino'',3 a ''ošte mi se ne bješe poludnevi odalio''.4 Dohvati Janko luk, i ustrijeli zmiju. Eto odmah   Sekul, jezdeći, ''pod Jankov bijeli šator ..... Zlovoljom se bješe u licu promijenio, — bojno koplje usadio i svez'o konja svoga . . . i kordu Sekulovu o sedlu objesio, — konju uzdu pustio do crne zemlje,

—  svomu vranu konju.''5 Ujak bijaše sestrića'' u srce ljutom str'jelom ustr'jelio'',6 pa mladi Sekul na svom vrancu dušu ispusti.

1 Bogišića pjes., l9.

2 V. 12—20.

3 V. 22.

4 V. 42.

5 V. 43—50.

6 V. 69.

Po svemu rečenom nije baš teško odgaliti, što se pod Jankovim i Sekulinom mitom skriva.  Stari Janko i mladi Sekula uzeše na se likove starog i mladog Ognja. Iz Rig-Vede vidismo, da se  trojaki Agni smatra, čas star, čas premlad; pak ovo isto kao da mišljahu i naši djedovi Mladinom i silom ujedno odlikuje se najviše noćni Oganj. Na domaćem ognjištu, svake večeri nov se uskrisuje, pa žestokim plamenom bukti, u noćnoj nevidilici. Za to je mitični Sekula uvijek ''dijete'', ili ''mali junak'',7

ili ''jaše bijesna malina'',8 ili vrančića; a ipak ''bolji junak od Janka bijaše''.9 Toga Sekulu rodi Jana, a ustrijeli Janko, t.j. Oganj od sebe se ragja i sam sobom umire.

7  Čojkovića pjev., 32, v. 23.

8  Petranovića pjes., knj. II, 34, v. 16.

9  Čojkovića pjes., 79, v. 150.

Mitičnog preteškog zapleta ne mogu da se riješe Sibinjanin Janko, Janja i Sekula ni izvan epa, kad puk ozbiljno o njima pripovijeda kao o osobama historičnim. Ova trojica potekoše od Visokoga Stefana, sina Lazareva, evo ovako. Visoki Stefan, po smrti oca, kneza Lazara, pobježe u Moskovsku, otkle, poslije nekoliko godina, vrati se s vojskom, preko Ugarske, u Srbiju. Dogje i prenoći u Budimu. Videći junaka visoka i pristala, zažele gospoda madžarska od njega dobiti sebi poroda. ''Ne bi li se u vojsci tvojoj mogao naći dobar ždrijebac, da opase našu kobilu?'' zapitaju oni Visokog Stefana; a on   im odgovori: ''Bi, zašto ne bi!'' U večer privedu mu lijepu djevojku, da noći s njom. On se izgovara, ali oni upiru u obećanje njegovo. Prenoćio, i sutradan u jutru, na rastanku, dade djevojci prsten i reče: ''Aku rodiš muško, nadjeni mu ime J a n k o, ako li žensko, J a n j a, i pošto dijete odraste, daj mu ovaj prsten.'' U svoje vrijeme, rodi djevojka dvoje bliznadi, i muško i žensko, Janka i Janju. Pošto Janko malo poodraste, u igri s vrsnicima, gdje se skače, on odskače, gdje se rve, on obara, gdje se kamena meće, on odmeće, gdje se trči, on utječe. Ali zavidna djeca kore njega, da je kopile. Janko navali na mater, da mu kaže, ko je njegov otac, a ona mu dade onaj prsten. Zagledavši unj, i proučivši, šta na njemu piše, Janko zavapi: ''Megjer sam ja jednoga sin!'' Srbija mu od tad bila kao očevina, te se  u njoj proslavio, boj bijući s Turcima. Janja se uda, i rodi sina Sekulu. Ujca i sestrića jednom Turci razbiše tako, da ne mogući pravim putem natrag u Madžarsku, svrnuše preko Hercegovine, samo sa dvanaest ljudi, u Dubrovnik. Odmah Dubrovčani dadoše obojicu naslikati, jer dva ljepša čovjeka nikad tamo ne bijahu došla.1 — Daleko putuje megju Vane, pa se odatle vraća u Skandinaviju visoki Odhin, po priči u Eddi. Visoki Stefan kao da je ovdje visoki Vid.

1  Vuk. živ. i ob., str. 242-4.

Još ono ne istumačismo, što je glavno u mitičnog Sekule, i što nas upravo sili, da njega kao Ognja shvatimo. Sekula je zmaj, začet od ognjenog zmaja. Ako išta, u mitovima našim, stoji iznad svake i najmanje sumnje, to je ovo, da zmaj, toliko raznošen po pjesmama i pučkim pričama, oličuje Ognja.

Prvi potezi o Ognju zmaju povučeni su od pamtivijeka. Raspitamo li starostavnu knjigu arijskog roda, Rig-Vedu, izmegju drugih slika za boga Agnija,2 pada nam tu pred oči izrazita slika zmaja. Ja redom ovdje bilježim odnosna mjesta: ''Zlatokos je on (Agni) u ajerskome prostoru, zmaj brekćući, šibajući kao vjetrna struja, Zori pouzdanik svijetla sjaja.''1 — ''Njega biraju sveštenikom pri svečanostima, ..... kad ono, vjetrom pokrenut, podiže se sveti (Agni), vijugajući se, pišteći kao zmija, nezaustavljen n svojem hodu, kad plama crnim krilima, kad rogjen u svjetlosti kroz ajer prodire''2 — ''(Agnija), koji u ajerskom prostoru raste, postaviše u njegovu kuću; (postaviše) njega, zmiji jednaka, koji se jasno svijetli kao zlato, koji preko oblakâ, leti, i zrakom očiju svojih gleda, kao staze čuvar, na zemlju i nebo.''3 — ''Sam sebi odabiraš kuću, zmije čedo ti .... o Agni!''4 Pogodićemo, ako reknemo, da se Oganj Indima činio zmija za to, što mu se plameni pramovi giblju i previjaju, na ognjištu, poput zmija, i što, opet na lik zmije, vijuga se, il prelama, u oblaku ognjena munja. To je zmija, ili zmaj žestoki; al je Agni po naravi posve različit od one grdne zmijurine, koja oblake sapinje, te se zove u Indâ Ahi, u Eranaca Ažidaha, u nas Aždaha.5

2  Kao, n. p., sjajna zastava što se k nebu uzvija, ili hrli konji s dugim sjajnim grivama i repovima.

1 Rigv. I, 79, v. 1.

2 Id. I, 141, v. 7.

3 Id. II, 2, v. 4.

4  Id. VI, 2, v. 8. Ovo sve iz himna k Agniju; pa još, u jednoj himni k dvojici Açvina, ovima Agni, ''kao zmija šarena, osveštava mlijeko'' žrtveno (I, 180, v. 3).

5  Takome zmaju suproti se aždaha. Veli poslovica: ''Dok zmija zmiju ne proždere, ne može aždaha postati'' (Vuk. posl.).

Rig-Veda zabilježi prve poteze o Ognju zmaju. Ovaj lik božanski iskače iz tradicije litvinske i slavenske s crtama duboko udarenim. U Litvinâ i u Slavenâ, osobito u Srbâ i Hrvatâ, zmija nije samo kao metafora, kao pjesnička slika, već je živi simbol boga. Zmija, pri bogoštovju, personificira Ognja. Govoreći o litvinskome bogu Ognju (Ugnis), Mavro Orbini piše, da ''zmije bijahu dionice božanstva, te da ih po kućama ljudi hranjahu žrtvom mlijeka i kokošiju, držeći ili nepovrjedivim''.6 U vrijeme Orbini-evo, skoro čitava pokrajina Samogitija, uslijed pokreta Luterova, odmetnu se od katoličke vjere, pa se opet privrže prvašnjoj poganštini. Onamošnji biskup gorko se žali 1587 g., da Litvini ''žrtvuju gromovima, obožavaju zmije i hrastove kao svete štuju''.7 Biskupovo spominjanje zmija izmegju gromova i hrastova služi nam dokazom da su te zmije mišljene u odnosu s gromovnim Ognjem. A Jezuite, tamo poslani da Litvine otpadnike privedu k vjeri, opet nam svjedoče, kao i Orbini, da su ljudi po kućama hranili i gojili svete zmije, sprijateljene s domaćom čeljadi čak od djetinje kolijevke.1

6  M. Orbini, Storia degli Slavi, p. 55 : ''Le serpi partecipano della divinita, e ne nutrivano per le case, tenendole inviolate, con sacrificio di latte e di galline''.

7  ''Comuniter sacrificare tonitribus, serpentes colere, quercus ut sacras venerari'' (A. Brückner, Beitr. zur lit. Myth. Archiv IX, s. 164).

1 Id., s. 118.

Vjerovanje u zmiju, u taj živi lik svetog Ognja, ostavi mnogih, a neprevarnih, tragova u Srbâ i Hrvatâ. Prije svega, pučki govor izrično kaže, da je oganj zmaj, ili zmija. Zagonetka: ''dva dola suvodola, megju njima zmaj leži, gde zmaj leži, tu trava ne raste'', odgoneće se: ''vatra izmegju preklada''.2 Kao što domaći, isto se tumači i munjevni oganj, u drugoj zagoneci: ''jedna guja preko bijela svijeta'' — odgonetljaj: ''munja''.3 A u pričanju pučkom, kad je pričanje čudno, gdje je god riječ o zmaju i o zmiji, skoro uvijek govori se i o ognju, ili se barem nanj misli. ''Na svakoj kapiji stražu straže zmajevi plameniti; iz ralja im plamen liza; što god zadahnu, sve sapale i otruju'', pripovijeda o zmajevima, na primjer, priča jedna iz Zemuna.4

2  Novakovića zag. ili drukčije, kod ikavaca: ''odovud klada, odonud klada, u sridi zmaj leži, gdi trava ne niče''.

3  Id.

4  Stojanovića prip., 35.

A priča iz Čačanskog okruga, u Srbiji: ''On sad uzme ugarak, pa potrč', te u onu gomilu (drva) puć! Gomila bukne sa sviju strana. Na jedan put stane nešto usred gomile pištati. Kad on to čuje, stane gledati sad otud, sad odovud, sad tamo, sad onamo; pa onda džar u gomilu, i ugleda jednu zmiju u sred gomile, gdje hoće da izgori! Zmija čim ga vidi, stane ga kumiti bogom i svetijem Jovanom. Sluga   pruži rogulje preko vatre u gomilu, i ona po roguljama izmili na polje. Kad je on izbavi, a ona ga upita:

Šta najvoliš da ti dam4a?''

4a Vojinovića prip., 15.

Kad ljetna suša zapeče i žeže s neba oganj, onda u Crnoj rijeci, u Srbiji, drže, da je negdje u okolinu pao zmaj. Kako bi žega prestala i došla kiša, mladi ljudi tjeraju zmaja. Skinu se svi goli, a izabravši jednoga izmegju sebe za cara, zašire poljem, lupajući u koješta i ništa ne govoreći. Nagnaće oni ovako zmaja na cara, koji opali iz puške, pa, kad se nekolike puške još izbace, zmaj je otjeran.5 Običaj je tim znamenitiji, što više puta vidismo, da je golota, i pri goloti šutnja, svečani obred iz stare vjere.

Najposlije, vrlo znamenito je i to, da Crnogorci još i danas, kad se kome mole, zaklinju ga zmijom: ''Kumim ti zmiju pod kamenom5a!''

Kao svetu životinju do boga Ognja, Litvini drže u kući zmiju i hrane je mlijekom. I tome vjerskom običaju ima u nas traga. Općenito misli se u narodu, da zmiju, što se nagje u kući, ne valja ubiti. Dubrovačka stara jedna poslovica glasi: ''Domaća se zmija u kući ne ubija5b''.

Do domaće je zmije i sreća domaća. ''Vatra suklja sa sviju strana: domaća guja (sreća, veli puk) ustumarala se po sobi, gleda, kud bi izmakla'', kaže uzgred pučka priča.6

5  Milićevića živ. Srba, Gl. XXII, str. 95.

5a Vuk. posl. Za jačinu ovake molbe, isporedi drugo onamošnje preklinjanje: ''Kumim ti ploču, na koju pečes leturgjiju!''

5b Daničića Poslovice.

6  Stojanovića prip., 61.

A cjelovita jedna priča, iz Srbije,7 pripovijeda još drugo o domaćoj i mlijekom gojenoj zmiji. Siromašan čovjek prije sunca hrani mlijekom zmiju, a ona mu podaje zlatnih dukata. Jednom čovjek dogje za sunca na njivu, gdje je zmija bila, pa je zasta mrtvu, jer sunce već izgrijalo i nju uhvatilo, a  ona ne može da to trpi, jer je ''sestra mjesečeva''. Tad čovjek zakopa zmiju pod prag od kuće. Iz zmije izraste golemo drvo, koje obnoć siromahu ragja samim dukatima.1 Ovdje, noćna zmija noćni je Oganj, što ne trpi Sunca. A Oganj stoji u očevidnoj svezi sa zmijom, koja se hrani mlijekom, u sličnoj priči iz Vojvodine.2 Evo priče. Zmija navadi se na dvije jedine koze u samohrane majke Dragojlove, pa ih   pred veče sisa. Dragojlo spazi, jednom, zmiju, al je poštedi. U zamjenu dobrog djela, zmijinji car, spasene zmije otac, kome su veliki dvori sa zlatnim krovom negdje tamo preko mora, iz njedara svojih izruči mladome Dragojlu zlatnu mahramu. Čudotvorna je mahrama: kad je obavita oko kozjih rogova, pa se njome tresne, ima svašta na svijetu! Bogati se njom Dragojlo. Nego, jedno jutro ispod glave njegove nestalo mahrame; a on odmali u svijet, i preko mora, da je nagje. Uz pratnju jedne od dviju koza, pa psa i mačke, došao do onih dvorova, i dokopao se opet božjeg dara. Dragojlo bježi, al za njim ide u potjeru velika zmija, koja, prihvativši padnutu mahramu, poviče bjeguncu: ''Dotle ne ćeš dobiti zlatne mahrame, dok ne dobaviš žive vatre!'' Pomoću drugih čudesnih životinja, Dragojlo, na tiganju  od alema, spravio žive vatre, što i u vodi gori. Na živoj toj vatri zmija spalila svoju košulju, a prosinula djevojka prelijepa. I sama se zove Dragojla, te joj Dragojlo bude vjerenik, kome ona sada, gdje je oprosti kletve, što je sapinjaše, povrati zlatnu mahramu. Mladenci izbavili od sirotinje samohranu majku, pa carovali.

7  U Vili Beogr. g. 1867, br, 18.

1  U daljem raspletu priče, pomalja se mjesec, te kuća i mati mjesečeva, pa i vjetar i sunce, koje je takogjer noćno, jer se ono ragja i svijetli od zapada.

2  Kojanova prip., 8.

Domaća podatljiva zmija jest živa slika domaćeg podatljivog Ognja, koji, uztrajni dobrotvor, hrani čeljad, sabranu i zaklonjenu pod čvrsto kućno šljeme.3 S toga, mi Ognja vidismo u liku blage i uvijek prijazne Janje krčmarice, koja epskim junacima daje vidilo i zdravlje, koja ih krijepi u viteškoj nevolji. Kao što i Janja ukazuje se ''krčmarica'', tako je i zmija ''ručkonoša''. Ovaj čudni epitet, prišiven zmiji, susretamo u još čudnijoj ženskoj pjesmici kojoj je mitičan sav kret i davnost očita:

''Oj oraču! mlad oraču! Ko ti dade mlade voke, mlade voke vitoroge,

i jarmove javorove, i palice šimširove,

i zavornje bosiljkove, i bič kosu devojačku, ljutu guju ručkonošu?

Služio sam Božju majku, te mi dade mlade voke, mlade voke vitoroge,

i jarmove javorove, i palice šimširove,

i zavornje bosiljkove, i bič kosu devojačku,

ljutu guju ručkonošu''.1

Bez mita zmije-Ognja, ''guju ručkonošu'' ne protumačismo nikad.

3  Bog Agni kući kuću indijsku. Zanj Rig-Veda veli, pri svakoj stopi, da je u kući", ''usred kuće'', ''rogjen u kući''.

1  Vuk. pjes., knj. I, 236.

Sreća zmijina i pusto zmijino blago, istaknuto u malo prije izloženim pričama, to je sreća i nebrojeno blago vedičnog boga Agnija, za koga rekosmo, da je, izmegju bogova, prvi i najpodašniji dijelitelj blaga. Iz toga davnog vjerovanja, da Oganj domu i čovjeku dijeli bogastvo,2 i da je Oganj zmija ili zmaj, niče jedno današnje praznovjerje. Prostim našim ljudima niko ne izbi iz glave, da do zakopanog blaga leži zmaj, i da zmaja treba ukrotiti, prije neg se blago digne.3 Od mnogoga, što se u tom povodu pripovijeda, biti će najizvornije evo ovo, u maloj priči jekavskoj.4 Čovjeku nekom usnilo se blago, pa uložio, da ga ispod kamena iskopa. Kad do blaga dogje. ''zasja mu se nešto, kao da mu sve žrake sunčane u oči sinuše, kad li što je? Zmaj spava na onome blagu!'' Dati će blago zmaj, kad čovjek bude ''prebrojio sve izvore, koliko ih ima u onoj planini''. On broji, al se u brojenju pomeo, dok mu posluži sreća iznenada. Bilo jedno drvo visoko, ''da takoga u svijetu nema'', te nanj doletili vila i vilenik, koji se o broju izvora stali prepirati. Čeljade ono, dočuvši od njih pravi broj, ode i dokopa se blaga.5

2  Pače je sam Oganj zlato, u ovoj zagoneci: ''Zavih zlato, razvih zlato, ali zlato ne zaspato'' — ''Vatra'' (Novak zag.).

3  Da je do blaga vrag, to je novije umetanje i potonji razvoj istog praznovjerja, premda katkad čuva blago i indijska neman Vritra.

4  Vuk. prip., 22.

5  Sličnih je priča naći kod svih Indo-europljana. Čini se, da je ovakove naravi ognjene i glasovito blago Nibelungena.

Drvo visoko, ''da takoga u svijetu nema'', arijsko je drvo od svjetlosti, koje mi dobro poznajemo. Ovom slikom mi uzlazimo k visinama nebesnog vidila i oblačnog Ognja, koji je ovdje izražen vilom, iliti oblakom. Ognja oblačnog, Ognja megju višim vodama, izražavaju takogjer ''izvori u planini''. Inače u pričama, kopanje blaga, biva, najčešće, u velikoj dubini zemlje. Ta je misao novija, a ipak je od starine, pošto se pojavljuje već u indijskoj mitologiji. Podzemno carstvo Indi zovu ''Bhogavati'', koja riječ ujedno znači dvoje: puno bogastva i puno zmijâ.1

1  Gubernatis, Myth. zool., v. II, p. 426.

Osim što na milosti, u narodu se misli i na nemilosti zmijine. Zmija može štetu da čini, ali je šteta čisto mitične naravi.2 Vjeruju ljudi, da se zmija kašto navadi na rogatu marvu, pa je sisa, te marvi mlijeko nazaduje.3 Što ona se, ili sisa, krave i koze, u Crnojgori je zovu, posebitom riječju, ''kravosica'', ''kraosica''. A u Dalmaciji dadoše jednako ime ''kravosac'' jednoj vrsti zmija neotrovnica,4 za koje puk krivo drži, da će kravu i kozu isisati, te ih se boji. Mišljenje to jamačno polazi od starog vjerovanja, kad su Srbi i Hrvati, isto kao i Litvini, gojili, mlijekom kozâ i kravâ, ognjene svete zmije. Reče nam Orbini, da ne samo mlijekom, već i kokošima, Litvini pogani častijahu zmije, pripitomljene pod domaćim krovom.5 I od ovoga sačuva se, u Dalmaciji, dosta jasni spomen. U krajini Imockoj, djeca čobanska govore: ''Bože učuvaj, da se u kući pokraj vatre kaže za gnjizdo, odmah bi zmija u gnjizdo, pa jaja ispila''.6

2  Ovdje, dašto, ne raspravljamo štetu od zmija otrovnica, koje ne padaju u opseg mita.

3  Kojanova prip., 8.

4  Elaphis quaterradiatus — Brusina.

5  Naviše, na str. 178.

6  Fr. I. T. u Nar. Listu Zad. od god. 1887, br. 10.