Po njemačkom praznovjerju, svaki put gdje nanovo grmi, zakopani kamen gromovni uzdiže se  i izlazi na zemlju; a to biva, pričaju, poslije sedam ili devet godina. Tim kamenom kleli Germani: ''Udrio te kamen!'' a i sada njim kunu ljudi, osobito po sjevernoj Njemačkoj.4 Ljudima ne rominja kiša, nego buči plaha oluja, od Thôrra poslana. Bogu svet je hrast i lješnik, a i drugo bilje. Od životinja, njegovi su jarci. Dva jarca, po Eddi, upregnuta su u gromovna kola Thôrrova. Germanski Thôrr-Donar ostavi iza sebe tragova u mjesnim i u ličnim imenima. A čini se čak i to, da slabije neke tragove ostavi, u Germanima, takogjer letoslavenski Perkúnas-Perunъ; ovo ime kao da ponegdje zvuči u nomenklaturi gotskoj i u općoj germanskoj.5 Pače, na nebu germanskom neki nalaze zgoljnog Peruna u ognjenom bogu ''Fiörgynn'' skandinavske Edde, kao što nalaze Munju u ''mjölnir''.1

4  Vidi u Grimma Deutsche Myth., s. 151, dotične kletve, koje su malne iste s našima jekavskim: ''Kami ti u srce!'' — ''Kam ti u dom!'' — ''Muči, stale ti s kamenom!'' — ''Kam tamo, kam amo!'' (kad se kunu). U II Dijelu (s.146—8 (244—6), kletvene take riječi ja stavih u svezu s okamenjenicima, s dvojicom nebesne braće. Nego bi se to moglo i ovamo pritegnuti. Barem formulu zakletve: ''Kam tamo, kam amo!'' ništa ne smeta pridjesti Gromovniku, koga vidismo, u Rusâ i u Slavena baltičkih, jamca svečane prisege. O njemu govoreći, kaza nam Helmold (1. c. na s. 131): ''Jurationes difficillime admittunt, nam jurare apud Sclavos quasi perjurare est, ob vindicem deorum iram''. Taj strah od Gromovnika radi kletve, ma bila kletva i prava, izrazuje se valjda i u poslovicama: ''Tako me suva munja ne osmudila, a prav se Bogu ne ukleo!'' ''Ko se kriv kune, od traga gine, a ko se prav kune, od straha''. Gdje i gdje, u prostom narodu, i sad tek velikom mukom nagovoriti je ljude na sudnu zakletvu. (Vuk. posl.) Dok se ovako zaziralo od kletve, učinjenoj kletvi kao da najteže jamstvo bijaše Gromovnikov kamen. Kad, u jekavskim krajevima našeg naroda, zavagjene, pa izmirene dvije strane bacaju, svaka na stranu  suprotnu, kamen, viknuvši: ''kam tamo, kam amo!'' one sklapaju možda ugovor baš s Perunovim kamenom, kako, pri megjunarodnim ugovorima, Perunom kunijahu se Rusi.

5  To po sudu J. Grimma (D. M., s. 143).

1  U takove mitologe broji se i sam Grimm, ali stvar se još raspravlja, te nije presugjena. Linguistično raspravljanje gledaj u Kreka Einl., s. 388—9, u opasci.

Od Thôrra je još bliži k nama litvinski Gromovnik Perkunas, letski Pērkóns. Da je Perkun litvinske naše svojati čisti imenjak Perunov, niko ne poriče, premda jezični strogi uporegjaj megju dva imena ponešto zapinje.2 Manje od eddičnog Gromovnika mi poznajemo litvinskog: ali razbacane vijesti o njemu s našom predajom slijevaju se i nju utvrgjuju. Svome Perkunu Litvini spominju mater, ''Perkuno teta'', kojoj je glavna zadaća, da Sunce sustalo, i prašinom umrljano, u kupelj primi, pa da pusti, drugi dan, ono okupano i čisto na vid božji.3 Sunce dopada ropstva, a izbavlja ga Perkun svojim

velikim mlatom. Litvini pak obožavali ogromni jedan mlat, i prinosili žrtve gromovima. Obožavali oni i neke kamene, što ih oblijevahu krvlju žrtvovanih životinja, a presvete kamene niko ne ticaše osim sveštenika.4 Perkun bio gnjevljiv bog, i mogla lako od njega nastati šteta poljskome plodu. Litvinski, oluja je: ''perkunija,'' Bog se radovao ognju, pri nestatku kojega tinjaše mu snaga, te, Perkunu na čast,  u šumama Lituanije, gorila viječna vatra. Sveti mu bijahu veliki davni hrastovi, a sveta, izmegju tica, neka bena, što ju Leti zvahu ''kozom'' ili ''jarcem Perkunovim'', njemački ''Donnerziege''.5

2  Krek, Einl., s. 387, u opasci.

3  ''Percuna tete mater est fulminis atque tonitrui, quae solem fessum ac pulverolentum balneo excipit, deinde lotum et nitidum postera die emittit''. Navodim po Grimmu (D. M., s. 144) ove riječi Lasieza,

staroga pisca pòljskog, jer su nama važne i u drugom pogledu. One nam potpuno tumače božićne stihove: ''da okupam, Koledo! — malog boga, Koledo! — i božića, Koledo!'' (Dio III, s. 70 (214), i još bolje dokazuju, da naš je Božić mlado Sunce.

4  Da li bijahu Perkunovi kameni, ili kameni drugih bogova, mučno je reći. Nego, kamen najveći (''Akmo, saxum grandius'' — Brückner, Beitr. zur lit. Mythol., Archiv IX, s. 118) bijaše valjda

Perkunov, tu isti s velikim njegovim mlatom.

5  Grimm, Deutsche Mythol., s. 153.

Do Gromovnika vidiše kozu, ili jarca, ne samo Litvini i Germani, kojima Thôrrova kola vozijahu, kako rekosmo, dva jarca, već je općenito, u svih Arijaca, ovakovo maštanje. Grcima αιξ bijaše koza, a κατ−αιξ, ili κατ−αιγις, oluja, αιγες, valovi, vodene struje. Gromovnik Zeus kozjom kožom obložio svoj štit, αιγις, i od te glasovite egide, od odrte kozje kože, primio svečani naziv αιγιοχος, nosač egide; po Homeru, netom Zeus mače egidom, puče i grom.l Nejakog Zeusa dojila koza Amalteja; òbrânjen runom iste koze, on nadbio divove, Titane; da joj vrati milo za drago, uzvisio nju, i dva joj kozlića, na nebo; konstelacija ta, kad se početkom jeseni pokaže, donosi vjetrove i plahe dažde. Nego je taka gromovna koza, ili jarac, još davniji od helenske misli mitične. Eranski Veretraghna, što je indijski Vritrahan — ''ubilac Vritre'', ili Gromovnik Indra, u Avesti prikazuje nam

se jednom s ''tijelom ratobornog lijepog jarca uz oštre papke''.2

1  Brèal, Mél. de Mythol. — Hercule et Cacus, p. 106.

2  Khorda-Avesta, XXX, 9. U Rig-Vedi, ubilac Vritre, Indra, nije jarčjeg obličja, već se pomalja u slici bika, a osobito junačkog ovna. Jedna himna (I, 51, v. 1) počinje, spominjući ga ovako: ''Veselite

pjesmom mnogo prizivanog ovna'' (Indru). Nego ima kozu do sebe ''žarki" sunčani bog Pušan, brat i

drugar Indrin.

Jarčji lik gromovni privigjao se i Slavenima. U skazkama ruskim, jarac, gromotnim glasom, i bradom svojom, plaši vukove, kao da je to glas i brada Perunova; a kad mačka jarcu na rogove metne brezovu koru, čim se kora protre, eto ognja. U mnogom kraju Češke, na dan sv. Jakova, 25 julija, t.j. u mjesecu ilijnštaku, ljudi hitaju jarca kroz prozor, i jarčevom krvlju liječe mnoge bolesti.3 Taki krvavi jarac baš pripada gromovniku Thôrru, u Eddi. Bog kolje svoja dva jarca, i š njih dere kožu; spravlja zatim odrte im kože i kosti, da jarcima dade, ticanjem svetog mlata, nov život. Dva jarca ova, opet živa, vječitom mijenom ponavljana, voze po nebu, kako vidismo, bučna kola Gromovnikova.

Spomen odrtih, a ipak živih, jaraca gromovitog boga dočuva nam pučka priča, sa strana zapadnih, o ''jarcu živodercu.''4 Osiromašeni starac i baba nemali drugo, do jednog jarca. I sam taj jarac gladovao, pa starac, jedan dan, pošlje mlagju snahu, da vodi jarca u šumu, i da mu tamo nakreše. Malo čas, a eto jarca natrag, te se stane drekenjati oko kuće: mehehe! Starac pita, šta je to, a jarac odgovara: ''Poslao si snahu, da mi kreše da brstim, a ona mi natakla gužvu na gubicu, pa ne mogu.''

3  Gubernatis, Mythol. zool., I, c. 4.: Le mouton, le bélier et la chèvre.

4  Vuk. prip., dodat., 13.

Pošlje starac drugu snahu, pa sina mlagjega, pa i starijega, a svima jarac učini onako. Pogje onda š njim baba. Iz rukavice prosipala osjevina za sobom, i vabila jarca; kad osjevinâ nesta, eto ti jarca kući, i obična dreka njegova oko kuće. Pogje, najposlije, i sam starac, pa i njemu onako isto on uradi. Starac se ražljuti, ''zakolje jarca, odere ga, osoli, natakne na ražanj i pripeče ga k vatri, a moj ti

jarac skoči s ražnja, pa bježi! bježi! te u lisičju jamu.'' Dogje lisica, i ne smijevši u jamu, u svoju kuću, udruži se sa zecom. Pita zec: ''Tko je u tetinoj jami?'' a jarac iznutra: ''Ja sam jarac živoderac, živ klan ne doklan, živ soljen ne dosoljen, živ pečen ne dopečen! Zubi su mi kao kolac, pregrišću te kao konac!"1 Na jarčev strašni odgovor, poplaše se zec i lisica, pa pobjegnu bez obzira. Bježeći naišli na vuka, medvjeda i lava, te se digli svi zajedno, al svi zajedno opet bježe od jarčeva govora. Istom kad se njima pridruži jež, i zaprijeti Jarcu, da će ga ubosti, iz jame izlazi i bježi jarac živoderac.2

1  Po drugoj verziji pripovijetke, riječi glase: ''Ja sam jarac živoderac, živ drt ne odrt, živ pečen ne ispečen'' i t.d. (Vuk. rječ., pod Živoderac).

2  Ovo je zadnje, u sadašnjoj pripovijeci, okrenuto na šalu. Na jarčeve riječi, poviče jež: ''Ja sam jež, svemu selu knez, saviću se u trubicu, ubošću te u g.......u''.

Ova priča čini se nekako skovana šale radi, dok je naprotiv starodrevna, te uzeta iz vjerske zaklade Arijaca. Skupljači pučkih priča nagjoše je dosad u Njemačkoj u francuskoj Loreni, na Siciliji i u Toskani, ovdje u dvije varijante.3 Naša je, valjda, najizvornija i najčistija, a do nje najbliža  njemačka, u Grimmovoj zbirci. U njemačkoj, ostrižena je koza: u našoj, oderan je živ jarac, koji je  time posve sličan s odrtim, a živnutim jarcima boga Thôrra.4 Što jarac živoderac plaši, odgovorom iz jame, vuka i zvjerad, u tome imademo jarca ruskih skazka, koji plaši vukove gromotnim glasom i bradom svojom.5 Jarac živoderac odnosi se jamačno na Gromovnika; ali otkud to, da jarčeva slika pripada bogu groma? Prostosrdni čobanski Arijci u bijesnoj igri oblaka, munje i groma spaziše okretna, prkosna jarca, a kadikad i ovna. U Rig-Vedi, Gromovnik je Indra ovan neobuzdan; u Eddi, olujni oblak Thôrrov nazivlje se ovnom, jal jarcem, koji po ajeru plovi. Dakle, iz krila munjevnog oblaka iskoči nam mitični ''jarac živoderac''.

3  P. Kasandrić, u zadarskoj Zori g. 1886, br. 5—6.

4  U njemačkoj priči, ipak crta jedna kao da je označnija, nego li u našoj, Iz lisičje jame kozu tjera čela,

što nju upeče. U grčkom mitu, nejačka Gromovnika Zeusa hrani Μελισσα, čela, zajedno sa sestrom svojom, kozom Amaltejom.

5  Vidi gore, na str. 148.

U našem jeziku, ima za jarca i druga riječ: prč. Može li ''prč'' biti u lingvističnoj svezi s Perunom-Perkunom, ja rasudu toga prepuštam drugima, od mene vještijim. Nego je u ''prču'' nešto kao gnjevljivo i neobuzdano. ''Reče mu oprčito'', u Boci znači: reče mu srdito; ''Oprčio se prema njemu'' jest toliko, koliko: osjekao se, a ''prčica'' je mali čovjek koji se lasno rasrdi.1 S druge strane, ''prcvariti'' hoće reći: vatrom paliti, pa ''prcati se'', ''oprcati'', za koze i jarca ima phallično značenje. Pri tome pada odmah na um, da u Rig-Vedi Vritrahan — ''ubilac Vritre'', t.j. Gromovnik Indra, neprestano se zazivlje kao dijelitelj ''muške snage'', i da jednaki Verethraghna, u Avesti, te je iste ''muške snage tvoritelj.''2

1  Vuk. rječ.

2  Khorda-Avesta, XXX, 28. ''Bewirker der Mannheit'', prevodi Spiegel.

Takogjer u Eddi, Gromovnik Thôrr hoće da spori ženitbu. Svojstvo plogjenja je li bogu pridato poradi plodnog oblaka olujnog? A je li se očitovao, i u mitu slavenskom, Gromovnik Perun kao rogjajni bog, po primjeru drugog glavnog boga Vida, koga, hipotezom jednom uzesmo kao phalličnog boga, u obliku Porevida? Na te upite skanjujem se dati izvjesna odgovora.3 Jedino se može reći to, da voće u drveta Gromovniku svetih, žir, lješnik i orah, vrlo često u mitologiji indo-europskoj prestavljaju phalličnu sliku.4

Raspravićemo još jednu priču, koja se bavi s gromovitim bogom. Priča je po redu prva u zbirci Vukovoj,5 a raspredana je sada ponešto u nakaradnoj formi, kao i ona o ''jarcu živodercu''.

3  Ne znam ni to, da li je Perunova strijela, a kojega je značenja u prvoj zamisli, bajna šibika nekih naših priča.

4  Gubernatis, Myth. des Plantes, pod Chêne, Noisetier i Noyer.

5  Vuk. prip., 1: ''Megjedović''.

Od jedne žene, koja, tražeći divljeg broća, zagje u planini, te dogje pred jednu pećinu, i od medvjeda, koji iz pećine izigje i ugrabi je, rodi se dijete neko, ''Megjedović''. Iz pećine medvjed odhranio sina Medvjedovića, i u svijet ga pustio, kad je ovaj mogao iščupati bukvu iz zemlje. Iščupanu i okresanu bukvu zametnuo Medvjedović na rame, kao kijaču. Prema jačini, taj gromula bio i proždrljiv. Jednom padne megju ratare; orale nekolike stotine plugova; oračima kola mnoga dolaze s ručkom; Medvjedović se naklopi te pojede sve, i još da je bilo! S ratarima bio se okladio, ako ne pojede, da im da kijaču, ako li pojede, oni njemu da dadu sve gvozdeno na plugovima. S gomilom sabranog gvožgja išao kovaču, da mu skuje buzdovan na bukvu kijaču. S kojom polovicom toga gvožgja slupani buzdovan prsne na komade, kad ga ono Medvjedović baci u nebo i u legja dočeka. Ubije kovača, pa drugi kovač skovao buzdovan od svega gvožgja: opet ga hiti u nebo Medvjedović, načetvoronoži se podanj, a buzdovan od legja otskoči čitav. Proždrljivac došao nanovo u polje k jednome oraču, i hvatio se odmah rukom, da mu pojede ručak, no orač reče: Ne! dok se ne prekrstiš, ovako kao i ja!'' Ljudeskara prekrsti se, onda se obojica najedu, i još im preteče.

Ručak bila donijela oračeva kći, pa se u nju zagleda Medvjedović, i hoće da se ženi njome, al  je otac njemu dati ne smije od još gromornijega junaka, od Brka. ''Bre, šta marim ja za Brka!'' reče Medvjedović, a orač njemu: ''Be, i Brko je neki; sad ćeš ga vigjeti.'' Ima šta i viditi! ''Stane huka s  jedne strane, dok se iza brda pomoli jedan brk i u njemu trista i šezdeset i pet tičijih gnijezda. Malo po malo pomoli se i drugi brk; eto i Brka. Kako dogje k njima, a on legne ničice gjevojci glavom na krilo, i reče joj da ga pobište. Gjevojka ga stane biskati, a Megjedović ustavši polagano, raspali svojijem buzdovanom Brka u Glavu, a Brko prstom na ono mjesto, govoreći gjevojci: Eto ovgje me nešto  ujede! A Megjedović opet buzdovanom na drugo mjesto, a Brko opet prstom na ono mjesto:

Evo ovgje me opet nešto ujede! Kad ga udari treći put, Brko se opet pipne ongje, i srdito poviče: Ta zar si slijepa? Evo ovgje me nešto kolje!'' Kad se Brko najposlije trgne, Medvjedović bježi od njega bez obzira. Došao na jednu vodu, a preko nje lopatom prebacili ga ljudi, koji su vijali na gumnu šenicu. Tu vodu preskoči Brko. Bježi jednako Medvjedović uz jedno brdu, pa od silne Brkove potjere vrlo sustao. Na brdo izišavši, a ne znajući više kud, sakri se u torbu u sjeme jednoga čovjeka, što je sijao na uzoranoj zemlji, i torbu sa sjemenom o vratu držao.

Medvjedović, koji se sve vrza oko oračâ i sijačâ, i kod njih krije se od silnog Brka, očevidno je onaj vrag, koji se uzvrdao ispred groma Ilijna, te bježi pod krst, ili je onaj div, koji se ispred groma Thôrrova stiskao od straha, te se skotrljao niz brdo u livadu, i bježeći zaklonio se megju ljude  kosioce0. Naš div, ili skandinavski jötunn, Medvjedović je i po tom, što se rodio u pećini, i što divskim rsom čupa bukve iz zemlje. Kazuje ga divom, ili jötunnom, takogjer ješnost neizmjerna. A što je pak Brko, razumijemo malne jednako čisto. Gromorniji je Brko od Medvjedovića, koga on tjera, a  naviješta ga ''huka iza brda'', t.j. olujnog Gromovnika javlja iza brda grom. Odlikuju ga ogromni  brkovi, i Brko se zove valjda za to, što prvo odličje Thôrrovo, a i Perunovo u kipa kijevskog, bijaše brada.1 Ima on u brku, pomoljenom iza brda, trista i šezdeset i pet tičjih gnijezda, koje je broj   godišnjih dana: naime, kroz godinu gone se divovi i Gromovnik; zimi, otimlju mah divovi, te Medvjedović buzdovanom tuče, al ne dotuče leglog Brka; no ljeti Brko — Gromovnik naturio se za divom Medvjedovićem, koji bježi kojekuda.

0 Gore, na str. 143.

1  Gore, na str. 145.

Ovo ovako tumačenje naše stavlja iznad sumnje Edda germanska. Edda iznosi Gromovnika i diva, pa jedan leži, a drugi ga tuče, taman kao u našoj priči, samo što, obratno nego li u našoj, bije Gromovnik, a bijen je div. Taj se div zove Skrymir (brblo, vikač), pa jednom legao pod hrast, te rče. Kad pristupi Thôrr, i mlatom ga svojim bije po glavi, prene se div i zapita: ''Opade li list na mene?'' Na to digne se, ide pod drugi hrast, legne, te rče tako, da šuma šušti. Jače ga bije Thôrr, a div pita: ''Opade li mi na obraz jedan žir?'' Trećom zaspi div, a Thôrr još jače ga bije. Trgne se div, pipne se po obrazu, i rekne: ''Na hrastu nada mnom ima biti tica; kad se ja prenuh eto činilo mi se, da od njih sa grana meni nečist pada''.2

2  Grimm, Deutsche Mythol., s. 448—9.

Uz Gromovnika vidismo gdje djeluje, u epskim pjesmama, sestra mu Ognjena Marija. Ona dolazi iz Indije, iz zemlje proklete, i svome bratu živo naslikava onamošnje bezakonje. Niti u ciglom potezu, ta Gromovnikova sestra nije blažena Marija, mati Isusova, već je boginja starih Srba i Hrvata. Postojano mitično obilježje Ognjene Marije jest munja. Pri diobi svetačkih darova, uze ''svet' Ilija groma nebeskoga, a Marija munju i strijelu''.3 Kad se iz neba Ognjena Marija javlja, ona udara uvijek munjom ili ognjem:

—    ''Ne svetkuju ... Mariju, koja munjom pali''4

—    '' ....... gagja ...... Marija munjom i strijelom''5

—    ''Udri ognjem, Ognjena Marija!''6

—  ''Pali ognjem, Ognjena Marija!''7

3  Vuk. pjes., knj. II, 2, v 24 - 5.

4 Id., knj. II, 36, v. 119—21.

5 Id., knj. II, 2, v. 35—6.

6  Vuk. živ. i ob., str. 52.

7  U Vili Beogr. g. 1867, br. 4. Sve ove navode vidi u cjelini, gore na str. 134.

Nego je Marijno ovo ime postanja novijeg. Sušta Munja izilazi na vidik, oličena kao božje biće, u već navedenoj pjesmi o ''ženidbi sjajnoga Mjeseca''.1 Za Mjeseca isprošena je Munja:

''Hvalila se zvijezda Danica: Oženiću sjajnoga Mjeseca, isprosiću Munju od oblaka''.2

Pri čudesnoj toj ženidbi, svatovi su veliki svetitelji, pa mlada neva, Munja, njima razdaje darove: ''Stade Munja dare dijeliti''.3 Ognjena Marija nije dakle drugo, već Ognjena Munja. Ime Marija Munji dogje ili od puke asonancije, ili radi toga, što Munja bijaše do uznositog Gromovnika veliko  biće na nebu, kao što je velika, megju svecima, do hristjanskog Boga Isusova majka.

1 Vuk. pjes., knj. I, 230. Vidi na više, na str. 134—5.

2 v. 1—3.

3 v. 17. Vrijedno je iznijeti cijelu jekavsku pjesmu, gdje se najdublja poganština titra hristjanskim imenima:

''Hvalila se zvijezda Danica: Oženiću sjajnoga Mjeseca, isprosiću Munju od oblaka, okumiću Boga jedinoga, djeveriću i Petra i Pavla, starog svata svetoga Jovana, vojevodu svetoga Nikolu, kočijaša svetoga Iliju.

Što se hvali zvijezda Danica, što se hvali, to joj i Bog dao: oženila sjajnoga Mjeseca,

okumila Boga jedinoga, odjeveri i Petra i Pavla, starog svata svetoga Jovana, vojevodu svetoga Nikolu, kočijaša svetoga Iliju.

Stade Munja dare dijeliti: dade Bogu nebesne visine,

svetom Petru Petrovske vrućine, a Jovanu leda i snijega,

a Nikoli na vodi slobodu, a Iliji munje i strijele''.

O poganskoj Munji, o ognjevitoj ljubi Mjeseca, tamno nešto govori, po svoj prilici, još jedna pjesma, ekavska a davna, kao i prijašnja jekavska:

''Uzeo je ljubu ognjevitu, kada hodi, kako vetar veje,

kad govori, kako sabljom seče;

ona dvori caru na večeru, mesec greje caru na večeru''.4

4 Vuk. pjes., knj. I, 238, v. 15—9.

Pomenuta ženidba megju Mjesecom i Munjom bivala u večernje, u noćno doba. Pogansko bez sumnje, ali je tamno i ono, što se u pjesmi jednoj pripovijeda, kako Ognjena Marija, prelazeći preko raja u pakao, gleda, ne bi li odatle izbavila grješnu svoju majku5. Grješna majka mogla bi biti Zemlja, otvrdnuta i ogreznuta u zimnoj nevolji, pa izvedena na život i u kitu proljetnu, prvim romorenjem groma i munje pri mladom ljetu. Ognjena Marija, kao što i brat joj Gromovnik, drži ''od nebesa'', ili ''od rajeva ključe'',6 t.j. zatvara i otvara razna doba godišnja.

5 Id., knj. II, 4. Drugdje, osobito po zapadnome narodu, to je majka svetoga Petra.

6 Id., knj. II, 4, v. 2 i v. 8 — knj. II, 1, v. 41.

Nije nam se nimalo čuditi, ako do Gromovnika mi nalazimo Ognjenu Munju kao posebno božanstvo. Od groma i trijesa prelasno je lučiti munjeviti oganj. Svaki od nas rastavlja tu pojave olujne; rastavljajući ih prvašnji Srbi i Hrvati, načiniše od njih odjelite bogove. Tutnjavina groma, jeka od njega, koja se dugo valja po nebu, prestravi nam oce, te u tome začuše glas moćna boga. Zadivi ih živi oganj u oblaku, zasjeni im oči sijevanje munje, pa im se i munja utvori boginja ognjevita. Bog i boginja udaraju, sijeku i pale; ali, pošto šute preko snježane zime, a u sjajnom ljetu vrše veliki rad svoj, ono su bijeli bogovi, bogovi staratelji prirodnog napretka i ljudske koristi.

Božanstvo oblačnog Ognja, ili ''Munje od oblaka'' (da upotrebimo izreku naše pjesme), ne zamisliše istom Srbi i Hrvati. Ono je božanstvo starije; staro je toliko, da je ljudskom pameću začeto, a i razvijeno na široko, već u doba vedično. Rig-Veda, ta drevna molitvena knjiga indo-europskoga   roda, upravlja prve po redu, i najtoplije svoje himne, bogu Agnis (Ognju), drugaru Gromovnika Indre. Trostruk je Agni, i trostruko njegovo sjedište, njegova moć, njegovo tijelo, njegov jezik. Po trojnom postanju, ragja se on na svijetlom nebu, pa u olujnom oblaku, pa i dolje na zemlji, u vatri žrtve i domaćeg ognjišta. Nego je ono glavno kod njega, što gore biva u oblaku olujnom. ''Pali se Agni u kući vodâ'';1 ''rogjen je u plamenu iz voda, iz oblačne planine''; te je ''porod vodâ", ''sin voda,'' 2 ''raste i odgaljuje se u ljepoti, dižući se veličajno u vis iz krila popriječnih oblaka'';3 ''s oblačnog otoka juri'',4    ili ''hiti željan, obarajući se iz oblaka'';5 eto zlatnog Agnija u pomoć pobožnicima, ''još prije neg se  začu glasni Gromovnik''.6 A združeni su Gromovnik i Agni. Dva boga trče na jednim kolima7; ujediniše svoja imena i moć, da sijeku neman Vritru8; kite se oba na zapaljenim vatrama9; imaju jednako blijes oštri10; jesu bljeskatelji oba, blizanci oba11. Dosta česte molitve u Rig-Vedi izdižu se skupa i Gromovniku i Agniju, pod zajedničkim obojici imenom: Indragni.

1 Rigv. III, 25, v. 5.

2 Id., II, 1, v. 1.

3 Id., I, 95, v. 5.

4 Id., I, 144, v. 5.

5 Id , X, 4, v. 3.

6 Id., IV, 3, v. 1.

7 Id., I, 108, v. 1.

8 Id., ib., v. 3.

9 Id., ib., v. 4

10 Id., V, 86, v. 3.

11 Id., VI, 59, v. 3 i 2.

Milost Gromovnikovu čovjek dobiva pri Agnijevu plamenu1. Agni nije žensko, nego muško biće; ipak, na jednom mjestu Rig-Vede, kao da Agni imade ćer, Munju, na koju bog meće svoj sjaj''.2 Svakako je Oganj boginja 'Eστια, Vesta, u novijem antropomorfizmu Helena i Latina. Moguće je čak

i to, da je naša Munja riječ vedična. Kao što se u Rig-Vedi zar našlo jednako ime Parjányas — Perun3, tako bih rekao, da se tu nalazi bilježeno, u dvije himne4, i drugo ime Munja. Dvije su himne upravljene nekome božanstvu Manju (Manyús). Od komentatora Rig-Vede tumači se Manju kao Gnjev božji; al, govorom himnâ, on je čisto označen kao Munja, ili kao Gromovnik Indra:

''Ko se tebi klanja, o Manju, o puštena munjo, tome, u postojanoj punoći, cvati sila i pobjeda''5

''Od uvijek Manju je Indra, Manju je takogjer bog''6 ''O Manju, s munjom dogji k meni!''7

Ovako prva himna; a, i u drugoj himni, Manju je ''puštena munja''.8 Manju je u ostalom bog, koji silazi s plamenim žarom, ubija demone, upravlja ratom i ljudima dijeli pobjedu. Rastavlja se pak od naše Ognjene Munje jedino time, što je on muško božanstvo.

1 Rigv., VI, 60, 11.

2  Id., I, 71, v. 5. U Rig-Vedi još jedna pjesma, u kojoj se mutno opisuje postanak žrtvenog ognja (III, 31), znade za neku Agnijevu ćer, ili sestru.

3  Vidi gore, na str. 141—2.

4 Rigv., X, 83 i 84.

5 X, 83, v. 1.

6 V. 2.

7 V. 6.

8 X, 84, v. 6.

To toliko o Munji ognjevitoj. Ali u mnogome još vedična religija o Ognju, i vedični likovi toga Ognja, slažu se s vjerovanjem i sa slikama, iznošenim od pučke naše predaje. Čas prije spomenusmo trojstvo Agnija, kao boga na nebu, onda u olujnom oblaku, pa na zemlji; i usporedismo oblačnog Agnija s našom Munjom od oblaka. Kao što drugi, isto tako treći i prvi Agni nazire se kod nas.  Trećega evo idemo odmah da vidimo.

Osim Munje, pučko vjerovanje iznosi Kresa9. U zapadnim i u južnim krajevima naroda, Kres je sveti oganj, što se u polju, a osobito na uzvisitim mjestima loži, o pučkim velikim godovima, uoči Gjurgjeva, Ivanja, Petrova i Vidova dne10.

9  Jugois. Krijes, zap. Kris., u množini Kresovi.

10  Vidi gdje je što o tome, u prijašnjim dijelovima ove radnje.

U krajevima istočnim, Kres je svaka vatra, što se loži po brdima o kakom pučkom veselju1. Ali se na zemljištu istočnom, n.p. u Srbiji, zovu Kresovi vatreni dani u ilijnštaku, tri dana prije i tri dana poslije Ilijna sveca (20 julija). Ovo su, dašto, dani Gromovnikovi; a znamenito je, što se onim srpskim nazivom stavljaju Kresovi, t.j Ognjevi na zemlji, u očitu svezu sa poznatim nam ognjem boga Gromovnika. Da srpski Kresovi, dani Ilijni, istekoše iz poganštine, dokazom je praznovjerje, što se svejednako oko njih omotava. Tih dana ne valja prati prtišta, jer bi se ono po tom lasno raspalo, ''iskresalo bi se''.2 Ali, najčešće, Kres pomaže svojim štovateljima: oni se Kresom krijepe i brane. U Dubrovniku, kad je Kres upaljen na Vidov dan, ljudi ga preskakuju, i kažu, da je to zdravo od Vade3. Indijski Agni, koga pobožnici na večer i u zoru obzirno užižu, takogjer je zdrav od svake nevidovne napasti. Ljudi mole se Agniju, da svojim ''sjajem od njih jad i čemer otkloni daleko'';4 Agni pali aveti: ''O Agni, koji se sjaješ poglavito u noći i u zoru, o ti oštra zuba, upali nam avetine!''5 Vatrom Agnijevom uništuju se sve čete zloduhâ, magjonikâ i vještica; te čitava jedna himna6 zaklinje boga, da svojom vatrom ustrijeli noćne Rakšase i š njima uroćene čarobnike.

1  Vuk. rječ., pod Krijes.

2  S ovim izrazom isporedi drugi: ''kresati, iskresati vatru''.

3  A. K. Matas, Miletii versus, str. 42.

4 Rigv., I, 97, v. 2.

5 Id., I, 79, v. 6.

6 Id, X, 87.

Ovome zemaljskom Ognju Inda, koji, branič presveti, plama pod kućnim krovom, primijenjeno je, bez sumnje, naše pučko pravilo, da kod ogništa ''ne valja se sesti, okrenuv legja vatri''.7 Domaća vatra brani našu čeljad od mnogočega, osobito od rednja. Kad kakva bolest zaredi po selu, onda u Srbiji, u šabačkom kotaru, ljudi u još zdravoj kući prelaze preko vatre, govoreći: ''Preko ove vatre pregjosmo, druge se ne bojimo!'' ili, vatru razdijelivši od jednoga na dva mjesta, megju dvije vatre prolaze, uz iste molitvene riječi8. Ukućani mogu se čuvati i na drugi način, ali opet ognjem.  Rastegnuće oni kučine, kao veliko povjesmo, na jedno kolo zemlje, u koje svi iz kuće stanu, pa se kučine zapale: iz kola vatre izlazeći, svako reče: ''U vatri besmo, ne izgoresmo; u bolesti besmo, ne pobolesmo se9. Ima i više.

7 Milićevića živ. Srba, Gl. XXII, str. 150.

8 Id., str. 167.

9 Id., ib.

Ognju na ognjištu klanjaju se, kao bogu, u ovome hrvatskom običaju: djevojku udavaču, kad dogje mladoženji u kuću, triput obvedu okolo ognjišta, na kome potom ona sjaruje glavnje, te metaniše i poljubi zemlju kod ognjišta1. A naši prosti ljudi još jednako kunu se Ognjem: ''Tako mi ovoga ognja''.

—  ''Tako mi ove žerave, i tako je mahnit ne zobao''.2

1  Vuk. rječ., pod Skružiti. Prije ovoga, za taku djevojku Vuk pripovijeda, da joj na konju dadu rešeto žita, te skružuje, a onda uzevši iz njedara jabuku, prebaci je preko kuće.

2  Id., pod Kleti se. Od prethristjanskog bogmanja ostadoše u puku kletve Nebom, Zemljom Suncem (zrakom nebesnom) i Ognjem. Ostadoše takogjer (kako to već vidismo), al su manje izrazite, kletve

Leljom i Davorima.

Opazismo, da je sada u narodu shvaćanje Kresa tim više mitično, što se više primičemo zapadnim krajevima naše zemlje''.3 U Slovenaca, Kres oličen je kao blagodatni duh, pod imenom Kresnik. Da li je kućni duh Kresnik, nije mi poznato, al je duh mjesni i poljski. A, što mnogo veće vrijedi, u očitom je odnošaju s munjom. Ako u žetveno doba sijevaju munje, a ne grmi, puk veli, da se Kresnici o snopove otimlju. Svome području, kotaru svome, kojeg brani, Kresnik udjeljuje bogatu žetvu, dok pri tom tjera zavidne druge duhove, kao što indijski Agni odgoni Rakšase, čarobnike i vještice. Znamenito je i vrijeme epifanije slovenskih Kresnika; vrijeme isto od prilike, kad su srpski dnevi kresovi. Ja držim, da pripada amo i bog Chrsъ4, u ruskim književnim spomenicima sve do vijeka XVI, premda fonetika ne može da jednači ch sa k. Ali se u srpskom i hrvatskom jeziku h kašto pretvara u k: drhtati i drktati, dahtati i daktati, ćahnut i ćaknut, Hrist i Krist, nehtješa i nekćeša, htjeti i kljeti, odlahnuti i odlaknuti. Pri navogjenju Chrsa u rečenim spomenicima, pažnja zapinje za vrlo označno nešto: Chrsъ skoro uvijek, kod izbrajanja raznih bogova, dolazi iza Peruna.

3  U hrvatskoj narodnoj dinastiji česti su kraljevi Krêsimiri.

4  Drukčije pisano: Chersъ, Chorsъ, Chursъ.

Zemaljski domaći Oganj, u Indiji, obasut je žarom najvrućeg bogomoljstva, i ovijen svom kitom pjesništva vedičnog. Bogu Agniju, koji dava toplotu, i obveseljuje, u mrkom i studenom sjenu noći, porodicu okolo ognjišta sakupljenu; koji njoj pruža zgotovljeno jelo, zdravlje i tjelesnu cvatnju; koji, krasan i neoskvrnjen, uljeva u ljudske duše čistoću i pravičnost, te ga svako ćuti u svome srcu; koji odmiče zle noćne duhove, što ih ljudi vide u obrisu maglovitom, pri krajnome rubu svjetlosti, prodiruće s ognjišta: tome Ognju prvašnji Indi, na zemlji ispod Indukuša i Himalaje, uzdigoše srca i obratiše najpokorniju zahvalnost. Po vedičnim prečestim izrazima, Agni je kuće gazda, ljudima pod krovom tvrd oslon i blag prijatelj, mudrac pronicav i sveznali, prvi sveštenik, prvi žrtac. Pravo rekavši, on sam žrtvuje svim drugim bogovima, kojima, dočim je jezikom svojim jede, uznosi žrtvu, u

zavojima plamenog dima. Žrtvenik mu je ognjište, a glavna mu je žrtva maslo1, što se u vatru baca, nek se bolje rasplamti. Naša ''masla'', za hristjansko sveto ulje, možda je poganska riječ, prenesena sa starog na novo bogoštovje. Svakako, iz bogoštovne velike obzirnosti prema Ognju pregje jekavcima izraz: ''obeseliti'', ili ''utješiti svijeću'', ili ''vatru'', mjesto uduhnuti, ugasiti, koje se ne smije reći.

1  Takozvano ghirtám (ghrtám).

Historičnih vijesti o zamašnu u nas Slavena bogoštovju prema Ognju mi nemamo; ali je takih vijesti naći za Litvine, kojima stara religija konačno propade tek u drugoj polovini vijeka XVI. Njihov Ugnis, bog Oganj, bijaše obožavan, koliko i vedični Agni. Uz Perkuna najviše se slavio prijazni Ugnis. U povećim mjestima, bog svegjer goraše u hramu. Sveštenici prilagali mu neprestano drvlja, i pazili nanj obnoć, da mu uhvate proroštva i odgovore, koji su dan poslije u jutru objavljivani nemoćnicima.2    I neki gajevi bijahu bogu posvećeni, a u gajevima neka izborita drveta: ko bi se njih gvožgjem dotaknuo, toga vrijegjatelja bog bi usmrtio, ili mu po koje udo oduzeo3. Litvinski obred čuvanja i

njegovanja boga Ugnisa, osobito u noći, traje još, dakako u vrlo blijedoj slici, kod čakavaca spljetskili. U Spljetu, u podgragju Manušu, kad stopanica kasno u večer zapreće za sutradan domaću vatru, ona zapret prekrsti ožegom, i rekne: ''Sveti Vide! — ti sahrani ovo sime, — da do sutra nepogine!''4 Bog vječnog vidila, vrhovni Vid, čuva sebi podregjenog boga, svijetlog Ognja; čuva mu plameno sjeme. Ognjeno ''sime'', u spljetskoj ritmičnoj molitvici, dolazi iz zaglušne davnine, pošto sjeme Agniju primeće i Rig-Veda.5

2  M. Orbini, Il Regno degli Slavi, p. 55.

3  Id. ib.

4  Ovo mi je dostavljeno od spljetskoga prijatelja.

5  Tako u himni I, 128, v. 3: ''U svojem putu, obilazi on (Agni) danomice svijet, sjeme puštajući riče jasnim povikom bik, sjeme puštajući riče glasno''. Pa i drugdje.

Pravi Oganj, božanstveni Oganj na zemlji, jest ''živi Oganj''. Posvuda u narodu poznat je ''živi oganj'', koji se dobiva trenjem drveta o drvo, te njemu pripisuju osobitu moć. Običaj i obred rek' bih da najvjernije drže se na zemljištu jekavskom. Kad taki oganj proizvedu, Crnogorci posebnim izrazom kažu, da ga ''izviju'', izvijaju ga iz posebnog drveta, iz lipova1. Služi njima za bajanje od raznih bolesti, kao što ga i u Srbiji ljudi upotrebljavaju, da ih mine prošlica2. Tu skoro pomenuti obredi srpski, pri prijetnji rednje kakove, jaki su najveće onda, kad se ono čini ''živim ognjem''.3 A ''živi'' je ''Oganj'' nebesnoga, munjevnoga postanka, po vjerovanju naroda. I ako taj oganj ljudi izviju dolje na zemlji, tarući dvoje drvljadi, opet on s neba silazi, jer je njemu početnica Ognjena Munja. Kad se ono slavi ''ženidba sjajnoga Mjeseca'',4 Ognjenoj Munji, pri svadbenom dijeljenju darova, pade u dio ''onaj  Oganj živi'', veli pjesma.5 Pa i pučka poslovica razumije trijes, gdje veli: ''Tako me živi oganj ne sažegao 6!''

1  Vuk. rječ., pod Izviti oganj.

2  Služio je jednako i drugim narodima, osobito Anglosasima. Jedna engleska hronika, pod g. 1268, pripovijeda: ''Pro fidei integritate servanda recolat lector, quod cum hoc anno in Laodonia pestis

grassaretur in pecudes armenti, quam vocant usitate lungessouht, quidam bestiales, habitu claustrales non animo, docebant idiotas patriae ignem confrictione de lignis educere et simulacrum Priapi statuere, et per haec bestiis succarrere'' (Kuhn, Herabk. des Feuers, s. 43.)

3  Vrlo mnogo pomaže i ''živo ugljevlje''. Na primjer: ''kad se za koga misli, da je urečen, onda mu bajalica gasi ugljevlje, t.j. živo ugljevlje baca u nenačetu vodu, namjenjujući na one za koje se misli da

su ga urekli, pa kod čijega imena ugljen potone, za onoga se misli da ga je urekao; po tom bolesnik od one vode u triput srkne i umije se njome'' (Vuk. rječ., pod Gasiti). Gašenjem uglevlja i drukčije mnogo se baje.

4  Vuk. pjes., knj. I, 231.

5 v. 10 i 18.

6 Vuk. posl.

Kao što mnogo drugo kod Ognja, tako i cijela ova prestava čisto je vedična. U vrsnoj svojoj radnji o silasku ognja i božjega pića, Nijemac filolog i mitolog Kuhn dokazao je,6 da su svi Arijci, koje manje, koje više, a osobito vedični ljudi, od iskona vadili boga, živog Ognja, sakralnim načinom tarući drvo o drvo, ili, tačnije da reknemo, vrteći jedan štap u glavčini jednog kola, ili u kolutu.7 Dokazao je dalje, da to bugjenje živog Ognja na zemlji čeljad prostosrdna prenese i na nebo, gdje bi se bog izvio jednako trenjem munjevnog štapa, ili klina, u kolu ili u kolutu sunčanom.1 Eno i u nas dvojakog živog Ognja, u drvenom Kresu i u Ognjene Marije, Ognjene Munje. Nego je postankom prvi, stariji, živi Oganj Munje, pa silazi na zemlju i stvara se živim Ognjem Kresa.

6  Adalbert Kuhn, Die Herabkunft des Feuers und des Göttertranks, Berlin 1886.

7  Posebitom svečanom riječju, ta dva drva kod Inda zovu se aranî. Štap ili gornje drvo, što se njim tare

donje, jest pramantha, koja je riječ u svezi sa Προμηϑευς, sa helenskim kradiocem božjeg Ognja. Osim Inda, obrednim trenjem izvijahu svetu vatru Eranci, Grci i Latini. U Germana i u Kelta običaj veoma oslabio, uslijed primljenog hristjanstva Do dana današnjeg najbolje su održao u Srbâ i Hrvatâ, u kojih se još taman trenjem živi Oganj vadi. I što se pri tome upotrebljava lipovo drvo, nije bez uzroka.

Lipa je Slavenima na osobiti način sveta, a svete vrste, naročito donjeg drva, birahu pomenuti davni narodi.

1  Pretjerujući ovi mitični nazor, kao što bih rekao da je to kojegdje učinio Kuhn, nije mučno sve glavne mitove takogjer vidila i sunca svesti na jedinu teoriju munjevnu.

A munjevnome Ognju, kao što i Ognju zemaljskom, pravi je zametak, po najobičnijoj misli Arijaca, u nekom nebesnom drvetu. To drvo biti će, po svoj prilici, ono drvo od svjetlosti, drvo Vidovo, koje mi, toliko puta dosad, susretasmo u religiji Srbâ i Hrvatâ. I sami ljudi, opet po arijskoj misli, postadoše od drveta, to jest, iskra života, duša, iskresa im se iz vječitog Ognja i Vidila.2 S toga naš ''izraz'': živi ''Oganj'' razumjeti je u aktivnom smislu, kao ''životvorni Oganj.''3 Ali s Ognjem munjevnim sigje na zemlju i neko piće sveto. To je Soma u vedičnoj religiji, u religiji mazdejskoj Haoma. Piće je to životne snage4 i neumrlosti, sanskritski amrita, grčki αμβροσια. Božje piće seže u sinju davninu i prethodi vrijeme razilaženja ind -europskih plemena. Dobivahu ga potonji vedični Indi iz soka biljke asclepias acida, nagjene na visinama planinskim, a od neke biljke na takim visinama, te i do nekog jezera, nastajaše mazdejskim Erancima; no, u prvom mišljenju arijskom, piće polazilo odonud, otkle i munjevni Oganj. Miješalo se ono gore, u olujnom oblaku. U Indiji vedičnog doba,

Soma se lijeva pri žrtvi bogovima; lijeva se na vatru, da se ova rasplamti, do tri puta na dan, u rano jutro, o podne i na večer, a svaki put, osobito o podne prizivlje se Gromovnik Indra, u jutro pak ponajviše je prizivan Agni, pa i Zora. Po velikoj prilici, piće prikazuje i oličuje ognjenu svjetlost. Moliocima vedičnim Soma nije samo napitak božanstveni, nego je čak i bog, a visok je duh Zoroastrovim sljedbenicima.5

2  Valjda je naša riječ ''uskrsnutiuu s Kresom u jezičnoj svezi.

3  U Arijaca, kod vagjenja Ognja, kašto pokazuje se phallična primisao, koju mi posumnjasmo i pri bogu Perunu (na str. 150) Indijski Agni meće u žensko, i u svašto, klicu života.

4  Soma-Haoma dolazi od korena su, ragjati, te je navlaš piće rodljivo, pa se š njim, i s trenjem dvoje

drvljadi, lasno prešlo k grubom vjerskom pojmu phallizma. Ako i manje nego u semitskim, phallizam

se javlja i u arijskim religijama, dok sve to ne pročisti nauk Mojsijev i Hristov.

5  Za ovo sve gledaj, u Kuhnovoj Herabk. des Feuers, njegovo preglavljenje, s. 223—8.

Božanski neki duh, što krčmi čudesno vino i dijeli čudesni napitak, izlazi pred nas iz pučke predaje. U pjesmi bogojavljenskoj iz Boke kotorske, nama se već prikazao1 ''car nebesni, kad ženjaše Sunce''; to Sunce ''sjanu te ugrabi gjevojku svetoduu Janju''; megju svatima, po izbor svetiteljima, ''svetodua Janja na nebu počinu.''2 Istu ovu mitičnu Janju, u pjesmi iz Crnegore: Jovan i divski starješina'', vidismo posestrimu pomoćnicu mladome vitezu Jovanu, na planini kod aždajina jezera kaladžijnskog.3

1  Dio III, na str. 72 (216).

2  Vrčevića Tri glavne sveč., str. 71,

3 Dio V, na str. 22—3 (142— 3).

Očiju lišeni Jovan k sebi dozvao

''posestrimu krčmaricu Janu, neka dogje vodi kaladžijnskoj, da ga zajmi u polje Kosovo, razumna je uma i pameti, guslara joj u svijetu nema,

ne bi li ga gugjet' naučila.''4

Pomoću vile i Jane, a vodom kaladžijnskom, stvorile se junaku nove oči, te propjevao; onda krčmarica Jana i Jovan ''ladna se napojiše vina'', i otolen, od kaladžijnske vode, ''oni se razdvojiše''.5 Već je rečeno, da se Soma-Haoma, nebesni napojnik u Inda i Eranaca, nalazi na planini, a do jezera, kaogod i naša krčmarica Jana. Nego se naličnost i dalje proteže. Jana je ''razumna uma i pameti'', kako je Agni, u Rig-Vedi, svegjer nazivan, ili ''mudar'', ili ''sveznali'', ili ''poznavalac bićâ''.6 Uči Jana

''gugjeti'', te njoj guslara u svijetu nema''; a opet Agni, ''zaodjeven rumenilom zore, kao pjevac u svjetlosti govori šapćući.''7 Jana je krčmarica, pa je i Agni ''postojani drugar pri stolu.''8

4 Vuk. pjes., knj. II, 8, v. 274—9.

5 v. 317—8.

6 Rig-Veda, passim.

7 Id., VI, 3, v. 6.

8 Id., VIII, 44, v. 29.

Ta mitična krčmarica Jana, u pjesmama našim, obično uzgred dolazi, ali po njima svuda ona vrlja, po primjeru Rada neimara, te pomaže poglavitim epskim junacima Kad Kraljević Marko, slaveći slavu svetoga Gjorgja, traži ribe od Orida, a u tome napade ga i sveza, te hoće da ga objesi Gjemo Brgjanin,9 podigao se ovaj, da progje ''kroz nekaku Janjinu planinu.''10 U toj planini ima ''bijela mehana'', a u mehani krčmarica Janja.'' Gjema osvojila žegja. pa Janja njega opaja vinom, u koje   ''meće bilje svakojako''1 Leži Gjemo glavom bez uzglavlja, Janja na Marku pobratimu otvara gvožje, te Marko njim sapeo svoga dušmanina. Vinom krčmarice Janje onda se i Marko nakitio, pa on objesio Gjema Brgjanina, 2

9 Vuk. pjes., knj. II, 68.

10 v. 122.

11 v. 138—9.

1 v. 164.

2 Prilika je misliti, da se to čudno piće, to vino, u koje Janja ''meće bilje svakojako'', kod nas u staro doba zvaše med. Ljekoviti bog Soma, u mnogoj himni vedičnoj, zove se mádhu, što je naša riječ med, a isto ovako zove se mjöđr neko čudotvorno piće u skandinavskoj Eddi Khun (Herabk. des Feuers, s. 140—2) nalazi stajaću ovu rieč u svima indo-europskim jezicima, te veli, da se iz početka njom

naznačivalo arijsko božje pilo, koje je Indima Soma, a bijaše ili zamedljano, ili pomiješano s mlijekom i

s ječmenim sokom. Privodeći riječi indo-europske, Kuhn stavlja tu i starosl. medъ. Ja cijenim, da se med, u tom davnom smislu, sačuvao u našoj poslovici: ''Pala mu sjekira u med'' (Vuk. posl.), koje se kaže za sretna čovjeka. Sjekira je možda mećaica, kojom se Soma, pri gotovljenju, mete.

Nema nikakove sumnje, da Jana, ili Janja, jest Oganj, a Janjina planina ognjeni olujni oblak. To nam izrijekom kaže sva naša tradicija. Spominje se ''Janjina planina'' i u drugoj Vukovoj pjesmi,3 pa na njoj ''gorela je gora tri dni i tri noći.''4 U još jednoj pjesmi iste zbirke,5 Janja ''očima zapalila''6 Travnik, i taj grad mahom goraše. A u pjesmi skroz mitičnoj, u drugoj zbirci,7 tri kola vilâ uzimlju k sebi ''lepu Janu'', prokletu bez uzroka od majke, na rogjenju:

''Al' u gori tri kola igraju,

iz jednoga modar plamen liže, a iz drugoga hladan vetar duše, a iz trećeg oganj vatra seva.''8

Pa i u pjesmi još jedne zbirke, znamenit je uvodni stih: ''Izgorjela je Janjina planina''9: stih nema odnošaja s pjesmom, te stoji napose, kao neka vrsta starinskog usklika, ili pripjeva.''10

3 Knj. I, 663, v. 4.

4 v. 8.

5 Knj. I, 659.

6 v. 3.

7  B. M pes., 10.

8  v. 18—21. Izraz ''Oganj vatra'' čini mi se, da je starog kova. To su dvije riječi jednakog značenja, pa se najlaglje tumače, kad se uzme, da prva nosi Ognja boga, Munju koja sijeva, kako to biva ovdje. Odavle izraz pregje i u nemitični prosti govor: ''Ili vas je voda oplavila, — ili oganj vatra opalila?'' (Jukic, pjes.. knj. I, 30, v. 155—6).

9  S. N. Davidović, 4, Narodne pjesme, Pančevo, 1881.

10  Za oblak, u Rig-Vedi, nema češće slike od planine.

Najposlije puk, i bez pjesničkog slikanja, u zagoneci, Janu kaže vatrom: ''Poručuje Jana iz saklijana po gjakonu gjaku pobratimu Stanku.'' Odgonetljaj: ''poručuje vatra čobanji po prvoj pari, da kazan i tabarka prave od pare rakiju, koja ide kroz lulu, te izgleda kao da suču povoj.''1

Sad se uzima, da su Jana i Janja2 lična ženska imena za Anu i Agnezu. Ali, poslije rečenog, slobodno nam je tvrditi, da je tima imenima smisao ovako napravljen istom u novije vrijeme. Jana i Janja je Ognjena boginja, Ognjena Munja, koju vidismo, laganom hristjanskom oblakom, prikrivenu u Ognjenoj Mariji. ''Jana'' i ''Janja'' mislim da je ime iskrivljeno, poizderano, mjesto ''Ognjena'',

ili ''Ognjana''3

1  Novakovića zag. Ovako se zagoneće u ''kazanu''. Isporedi, u pjesmi karikaturnoj iz Dubrovnika (Vuk.

pjes., knj. I, 702, T. 21), ''Janu'', koja je ''uzavreli kazan liksije''.

2  U starije doba dolazi i forma: Anja.

3  Lična i mjesna imena puk vrlo lako preokreće, kad im god zaboravi, ili hoće da zaboravi, prvašnje značenje. Što pak u nekim pojavima mitičnim, n.p. gdje Sunce grabi svetoduhu Janju (Dio III, s. 72 (216)), ili gdje stariji Jakšić dvori Janka, ne bi li izdvorio Jankovu sestru (Dio II, s. 118 (216)); Janja prilikuje Zori, ili je čak Zora:

to biva sa doticanja tih dvaju božjih likova. Zora, naime, zapalila se iz jutra na noćnome Ognju, te se ovaj u nju prelijeva.