Grljenje uspomena?

Došli smo do nove teme, do drugog podrucja. Ali to novo podrucje usko je povezano s onim o cemu sam vec govorio, pa bi moj prijedlog bio da posvijestimo sve one stvari koje smo dodali stvarnosti. Ucinimo to korak po korak.

Jedan isusovac pricao mi je neki dan kako je prije dosta godina u New Yorku održao jedno predavanje. U to vrijeme Portorikanci su bili na lošem glasu zbog nekog incidenta. Svi su govorili svašta protiv njih. I zato je u svom govoru rekao: “Dopustite mi da vam procitam nešto od onoga što su ljudi u New Yorku govorili protiv imigranata.” To što im je procitao bilo je u stvari ono što su ljudi govorili o Ircima, Nijemcima, i o svim drugim valovima imigranata koji su se u New York doseljavali prijašnjih godina! Jako je to dobro postavio kada je rekao: “Ti ljudi ne donose delikvenciju sa sobom; postaju delikventni kada se ovdje suoce s odredenom situacijom. Moramo ih shvatiti. Ako želite popraviti stanje,

nema smisla reagirati s predrasudama. Potrebno vam je razumijevanje, a ne osudivanje.” Tako cete uspjeti promijeniti stvari u sebi. Ne osudivanjem, ne vrijedanjem samih sebe, vec razumijevanjem onoga što se dogada. Ne tako da se nazivate prljavim starim grešnikom. Ne, ne, ne, ne!

Da biste mogli postici svjesnost, morate shvatiti, a ne možete shvatiti ako ste puni

predrasuda. Na gotovo sve i svakoga gledamo s predrasudama. To je skoro dovoljno da obeshrabrite bilo koga.

Kao kada poslije dugo vremena sretnete prijatelja s kojim ste izgubili vezu: “Hej, Tom. Drago mi je da te vidim”, kažem ja i cvrsto ga zagrlim. Koga to grlim? Toma ili svoju uspomenu na njega? Živo bice ili leš? Pretpostavljam da je još uvijek onaj zgodan decko kakvim sam ga držao. Pretpostavljam da se još uvijek uklapa u zamisao koju imam o njemu, i u moje uspomene i asocijacije. I tako sam ga zagrlio. Pet minuta kasnije uspostavim da se promijenio i da me više ne zanima. Zagrlio sam pogrešnu osobu.

Ako želite vidjeti kako je to istina, slušajte ovo: jedna casna sestra iz Indije odlazi na

duhovne vježbe. Svi u njezinoj zajednici govore: “Ah, vec znamo, to je  dio njezine karizme. Uvijek ide na razne tecajeve i duhovne vježbe. Ništa je nece promijeniti.” Ali dogodilo se, pa se sestra zaista promijenila na tom tecaju, ili terapeutskoj grupi, što je vec bilo. Promijenila se je i svi opažaju razliku. Svi govore: “Bože, zaista si došla do nekih spoznaja, zar ne?” Zaista je došla i ljudi vide razliku u njezinom ponašanju, na njezinom tijelu, na licu. To je uvijek tako kada se dogodi unutarnja promjena. To se uvijek odrazi na licu, u ocima, na tijelu. I onda se ta sestra vratila u svoju zajednicu, i pošto zajednica ima predrasude o njoj, fiksnu ideju o njoj, nastavit ce gledati na nju kroz te predrasude. Jedino oni ne vide nikakve promjene na njoj. Kažu: “E pa izgleda malo živahnije, ali cekajte malo, opet ce biti potištena.” I nakon nekoliko tjedana ona je opet potištena - reagirala je na njihovu reakciju. I svi kažu: “Vidite, rekli smo vam - nije se promijenila.” Ali tragedija je u tome što se ona zaista promijenila, samo što to oni nisu vidjeli. Opažanje ima razarajuce posljedice na ljubav i meduljudske odnose.

Kakav god bio odnos, sigurno pretpostavlja dvije stvari: jasnocu opažanja (u onoj

mjeri koliko nam je to moguce. Neki ljudi bi postavili pitanje o mogucnosti jasnog opažanja, ali ja mislim da nitko nece staviti u pitanje da je poželjno da mu se pokušamo približiti) i ispravnost reakcije. Veca je vjerojatnost da cete ispravno reagirati ako vam je opažanje jasno. Kada je vaše opažanje iskrivljeno, vjerojatno necete ispravno reagirati. Kako možete voljeti nekoga koga uopce ne vidite? Možete li zaista vidjeti nekoga na koga ste navezani? Možete li zaista vidjeti nekoga koga se bojite i zbog toga ga ne volite? Uvijek mrzimo ono cega se bojimo.

“Strah Gospodnji pocetak je mudrosti”, ponekad mi kažu ljudi. Ali cekajte malo. Nadam se da razumiju što govore jer uvijek mrzimo ono cega se bojimo. Ono što mrzimo uvijek želimo uništiti, izbjeci, želimo se toga otarasiti. Ne svidaju vam se ljudi kojih se bojite. Ukoliko se bojite odredene osobe, ne možete je voljeti. I tu osobu ne možete ni vidjeti jer vam vaša cuvstva zaklanjaju pogled. Medutim, isti je slucaj kada vas netko privlaci. Kada se pojavi prava ljubav, nitko vam se više nece svidati, niti cak ne svidati u uobicajenom smislu rijeci. Vidite ih jasno i reagirate ispravno. Ali na našoj ljudskoj razini ono što vam se svida ili ne svida, vaše sklonosti, ono što vas privlaci, itd. i dalje ce vam nailaziti kao prepreke na putu. Zato morate biti svjesni svojih predrasuda, onoga što vam se svida, ne svida, ili vas privlaci. Sve to je prisutno u vama - tako ste uvjetovani. Kako to da vam se svidaju stvari koje se meni ne svidaju? Zato što je vaša kultura razlicita od moje. Vaš odgoj je razlicit od mojeg. Kad bih vam ponudio nešto što ja smatram ukusnim, vama bi to bilo tako odvratno da biste otišli van.

U nekim dijelovima Indije ljudi vole psece meso. Drugima bi pak došlo na povracanje kad  biste  im  rekli  da  im  je  poslužen  odrezak  od  pseceg  mesa.  Zašto?  Razlicite

uvjetovanosti, razliciti programi. Hindusima bi došlo zlo kad bi culi da su pojeli govedinu, ali Amerikancima je ukusna. Pitate: “Ali zašto ne jedu govedinu?” Iz istog razloga zbog kojeg vi ne biste pojeli svojeg psa ljubimca. Isti razlog. Krava je za indijskog seljaka isto ono što je vama pas. Ne želi je pojesti. Tome se protivi predrasuda ugradena u kulturu. Ta predrasuda cuva životinju koja je toliko potrebna za obradivanje zemlje, itd.

Zašto se onda zaljubim u neku osobu? Kako to da se zaljubim u jedan tip osobe, a ne u drugi? Zato jer sam uvjetovan. U mojoj podsvijesti postoji jedna slika prema kojoj odredujem da mi se taj odredeni tip svida, da me privlaci. I zato izgubim glavu kada sretnem takvu osobu. Ali jesam li je vidio? Ne! Vidjet cu je pošto se oženim s njom, tada dolazi do budenja! I tada može poceti ljubav. Ali zaljubljenost nema uopce nikakve veze s ljubavlju. To nije ljubav, to je žudnja, goruca žudnja. Svim svojim bicem želite da vam to obožavano stvorenje kaže da ste joj privlacni. To vam daje velicanstven osjecaj. U meduvremenu, svi govore: “Kog’ to vraga  vidi na njoj?”  Ali problem je  u njegovoj uvjetovanosti: on ne vidi. Kažu da je ljubav slijepa. Vjerujte mi, ništa nema tako jasan pogled kao istinska ljubav, ništa. To je stvar s najjasnijim vidom na svijetu. Ovisnost je slijepa, navezanosti su slijepe. Prilijepljenost, žudnja i želje su slijepe, ali ne istinska ljubav. Nemojte to nazivati ljubavlju. Ali, naravno, ta rijec je oskrvnuta u vecini suvremenih jezika. Ljudi govore o vodenju ljubavi i zaljubljivanju. Kao kad je jedan djecacic pitao djevojcicu:

“Jesi li se do sada koji put zaljubila?” A ona odgovori: “Ne, ali jednom sam se zasvidala.” 4

O cemu onda ljudi govore kada se zaljube? Prvo što nam je potrebno je jasnoca opažanja. Jedan od razloga zašto ljude ne opažamo jasno je ocigledan: naša cuvstva, uvjetovanosti, ono što nam se svida ili ne svida, zaklanjaju nam pogled. Moramo se suociti s tom cinjenicom. Ali moramo se suociti s necim još važnijim: sa svojim idejama, zakljuccima i pojmovima. Vjerovali ili ne, svaki pojam koji nam je trebao pomoci da stupimo u dodir sa stvarnošcu na kraju postane zapreka jer prije ili kasnije zaboravimo da rijeci same po sebi nisu stvari. To su dvije razlicitosti. Zato sam vam i rekao ranije da je zadnja prepreka na putu do Boga sama rijec “Bog” i pojam o Bogu. To ce vam stati na put ako ne budete pažljivi. Rijec bi trebala biti pomoc, i može nam pomoci, ali isto tako može biti i prepreka.