ČINI SE DA ŽIVOT U današnje vrijeme iziskuje stalno prilagodavanje u interakcijama među ljudima. Neprestano smo u bliskome doticaju s nizom raznih stanja svijesti. Svakodnevno kontaktiramo s ljudima raznolikih interesa. Nailazimo na duše u raznim fazama na putu duhovnog napretka. Mnogi s kojima dolazimo u dodir možda proživljavaju probleme i poteškoće. Stoga se čini da umijeće ostvarivanja uspješnih interakcija s drugim ljudima iziskuje veliku uravnoteženost, koncentriranost, razumijevanje, suosjećanje i opraštanje!

Ima li među nama nekoga tko, u nekoj životnoj fazi, nije pogriješio, doživio pogrešku u procjeni ili učinio neki drugi pogrešan korak? Postoji li netko tko nikada nije osjetio razdraženost, stekao dojam da su ga pogrešno shvatili, da ga neutemeljeno optužuju ili krajnje pogrešno procjenjuju? Carl Jung rekao je: »Sve što nas iritira u vezi s drugima može nas dovesti do spoznaja o nama samima«. Možemo li u tim riječima ugledati makar tračak istine? Koliko smo tolerantni prema drugima? Je li moguće da naši sudovi o drugima odražavaju nas same, a ne nekakvu objektivnu stvarnost? Jesmo li voljni učiti kako prigrliti sve dijelove drugih osoba, omogućiti im da budu i da se izražavaju u cijelosti kao jedinstvene individue, što uistinu i jesu? Možemo li spoznati istinitost maksime »To čega se držimo čvrsto se drži za nas«?
Je li i to dio savjeta: »Živi i pusti da žive«? Što nam to uistinu znači kao pojedincima? Je li dio te slike i opraštanje? Kako bismo došli do mjerljivog odgovora, moramo biti iskreni prema sebi, iako to može pomalo boljeti — ili boljeti malo više!

Oprostiti nekome znači prihvatiti ga onakvim kakav jest, iako ne nužno i onakvim kakvim se doima! — Leddy i Randolph Schmelig Naše misli i osjećaji nerijetko služe kao mjerilo koje određuje način na koji život reagira na nas. »Kako budete mjerili, onako će se i vama mjeriti« (Matej 7:2). Jedinstvena kombinacija misli i osjećaja koje iskazujemo služi kao sila koja nam donosi žetvu plodova. A medu tim plodovima može biti i korov, ali i povrće i cvijeće! Kojom mjerom dajemo? Koliko se često sjećamo i provodimo načelo »Griješiti je ljudski, opraštati božanski!«?

Koji ne može oprostiti ruši most koji sam mora prijeći. — Male božje upute Dobronamjerno i ljubazno srce najviše nalikuje na Boga. — Robert Burns

Jesmo li na glasu kao netko tko voli, tko je brižan i tko oprašta?
Ugled odražava tuđu percepciju, a potječe i u onoga što taj netko smatra našim karakterom. Dobar se glas polagano gradi na čvrstim temeljima poniznosti, karakternosti, ljubavi i milosrđa.
Kada reagiramo na raznorazna životna iskustva, postaju li naše odluke građevinskim blokovima koji stvaraju i podižu naš karakter?

Svaki je korak u životu pitanje osobnog izbora. Birajte tako da budete jedinstveni. Birajte da budete najbolji što možete. — George W. Cummings, Sr.

Duboko u svakome postoji jedinstveno polje neograničenih mogućnosti. Ondje navodno stvaramo blagostanje, odnose prenosimo na novu razinu duhovne povezanosti, donosimo snažne i dalekosežne odluke, rješavamo se toksina, liječimo boljke, te opraštamo i sebi i drugima! Bi li to moglo biti mjesto na koje odlazimo »u unutrašnjost« i otkrivamo da se smisao i svrha odnose na neograničenu ljubav, na služenje drugima i Stvoritelju, na poniznost i svjestan dolazak u dodir s onim što u nama povoljno i dramatično djeluje na naš osobni pogled te svjetonazor?

Žena koja sjedi kod psihoterapeuta doživjela je tragediju.
Njezina devetnaestogodišnja kći poginula je prije šest mjeseci u prometnoj nesreći koju je skrivio pijani vozač. Žena sjedi pognutih
ramena i u očima joj blistaju suze. Bol, tuga, bijes i samosažaljenje zakrivali su svaki oblik istine. Pomoć je potražila u želji da dođe do snage kojom će se na pozitivan način suočiti sa životnom krizom.

Dok je iz majke navirala tuga i bol, terapeut ju je pomno slušao. Kada je počela ponavljati dijelove priče, podignuo je ruku i prekinuo je: »U redu. To se dogodilo. Pokušajmo sada iz situacije izvući i određene spoznaje. Stoga bih vam na trenutak želio skrenuti pozornost na nešto drugo«.

Psihoterapeut je potom uzeo maleni kaktus u loncu na rubu pisaćeg stola i dodao ga majci, položivši ga u njezinu desnu ruku. Žena se poprilično iznenadila, zbunjena tim postupkom.

Terapeut ju je upitao: »Boli vas?«

»Boli? Pa, ne...« odgovorila je žena. »Znam da u ruci držim kaktus, ali nalazi se u posudici. Kaktus mogu držati a da ne osjetim bol«.

Savjest je besprijekorni tumač života. — Karl Barth

»Izvrsno«, rekao je terapeut. »A sada bih volio da biljku dodirnete lijevom rukom i čvrsto je stisnete!«
Dakako, žena je to odbila, govoreći da bi je cijela ruka užasno boljela od oštrih bodlji.

Pouka glasi: teške životne situacije katkada nam donose emocionalne kaktuse koje trebamo držati u ruci. Mnogi ljudi na emocionalne kaktuse često reagiraju tako što ih u beskraj hvataju i stišću! Bol postaje toliko intenzivna da je teško pustiti biljku.
I tada se pred nama otvara mogućnost izbora.

Možemo uvidjeti da upravo mi stišćemo kaktus ili se za njega možemo držati kao da nam o tome ovisi život! Kada spoznamo tu istinu i kada pomnije promotrimo kaktus, emocionalnu bol, moći ćemo odložiti biljku ili poduzeti određene korake da se oslobodimo emocionalne boli. Žena iz priče brzo je uvidjela pravo značenje primjera na koji joj je ukazao terapeut.

»Sada mi je jasno u čemu griješim«. Poslije mu se nasmiješila kroz suze. »Odabrala sam drugi smjer«. Žena i terapeut još su dugo razgovarali o snazi ljubavi i opraštanja.

Istinsko je učenje više od pukih ulaznih informacija: stvar je i u onome što iz nas izlazi, kako se znanje manifestira! Učenje nije ni puko asimiliranje činjenica, nego i postupak ostvarivanja i izražavanja onoga što smo naučili i znamo. Izvor snage i izvor suosjećanja dio su unutarnjeg duha, pripravni za izražavanje u svakom trenutku i svakoj situaciji. Griješiti je ljudski, opraštati božanski.