Ne može se reći kako u domovima ovakve nedisciplinirane djece ne postoji određena vrsta roditeljske discipline. Najvjerojatnije su ova djeca bila često kažnjavana kroz svoje djetinjstvo - pljuskana su, udarana, čak i isprebijana za najmanju neposlušnost. Međutim, ova je vrsta discipline beznačajna jer to je nedisciplinirana disciplina.Beznačajna je jer su i sami roditelji nedisciplinirani, i time služe kao primjer nediscipline svojoj djeci. Njihov moto je: "Napravi kako sam rekao, a ne kako ja radim." Oni se mogu napiti i tući pred svojom djecom, bez ikakvog suzdržavanja, dostojanstva i racionalnosti. Mogu biti i površni, davati obećanja koja potom ne ispunjavaju. Njihovi su životi često i očito neuredni i kaotični, te su njihovi pokušaji za uvođenjem reda u živote njihove djece toj istoj djeci potpuno besmisleni. Ako otac redovito tuče majku, kakvog to smisla ima dječaku kad ga tuče majka jer je on istukao svoju sestru? Ima li logike kad mu se kaže da mora naučiti kontrolirati svoju narav? S obzirom da u djetinjstvu uglavnom nemamo mogućnost uspoređivanja, u našim su očima roditelji poput božanskih figura.

Kad roditelji nešto rade na određeni način, djeca to shvaćaju kao jedini način na koji je to ispravno učiniti. Ako dijete svakodnevno promatra svoje roditelje kako se ponašaju disciplinirano, suzdržano, dostojanstveno te su sposobni organizirati vlastite živote, onda će ono u najdubljim djelićima svog bića osjetiti kako je to ispravan način življenja. Ako, s druge strane, dijete gleda svoje roditelje kako svakodnevno žive bez samodiscipline, bez samosuzdržavanja, tada će ono shvatiti takav model kao jedini ispravan način življenja.

Od ispravnog primjera vlastitog života još važniju ulogu ima ljubav. Čak i u neurednim, i kaotičnim domovima može biti prisutna ljubav, kao što i iz takvih domova mogu potjecati disciplinirana djeca. Isto tako, nerijetko, roditelji koji su doktori, odvjetnici, filantropi, dakle vode uredan i organiziran život, ali ipak lišen ljubavi i topline, šalju svoju djecu u život jednako neorganiziranu, nediscipliniranu i destruktivnu kao što je bilo koje dijete iz siromašnih i kaotičnih obitelji.

Konačno, ljubav je sve. Misteriju ljubavi proučavat ćemo u jednom od idućih poglavlja. Ipak, radi boljeg razumijevanja , može biti korisno ukratko se osvrnuti na njen odnos s disciplinom.

Kada nešto volimo tada nam je to vrlo vrijedno i mi mu posvećujemo svoje vrijeme, uživamo i brinemo se o tome. Promatrate li teenagera zaljubljenog u svoj automobil, primijetit ćete koliko vremena provodi diveći mu se, glancajući ga, popravljajući ili podešavajući ga. Ili promatrajte neku stariju osobu u svom omiljenom vrtu kako provodi sate i sate u plijevljenju, okopavanju, gnojenju i proučavanju svojih ruža. Jednako je i kad volimo našu djecu: divimo im se i pazimo na njih, posvećujemo im svoje vrijeme.

Dobra disciplina zahtijeva vrijeme. Kada nemamo dovoljno vremena za svoju djecu, možda ne onoliko koliko bismo htjeli, tada ih ne promatramo dovoljno pažljivo da bismo bili svjesni trenutka kada diskretno traže pomoć pri disciplini. Ako je njihova potreba za disciplinom tako očita da djeluje na našu savjest, mi je ipak možemo ignorirati i pustiti ih da naprave po svom, misleći pritom: "Danas jednostavno nemam snage baviti se njima." Ako smo pak dovoljno iziritirani i prisiljeni reagirati na njihove nestašluke, često ćemo grubo sprovesti disciplinu, više iz ljutnje nego namjere, ne analizirajući pritom problem i ne ostavljajući sebi dovoljno vremena kako bi razmislili koji je oblik discipline primjeren konkretnom problemu.

Roditelji koji posvećuju vrijeme svojoj djeci, čak i onda kada očito disciplina nije nužna, zapazit će suptilnu potrebu za njom na što trebaju reagirati nježnom opomenom, prigovorom ili pohvalom, pažljivo i brižno. Oni će promatrati način na koji njihova djeca jedu kolače, kako uče, kada pribjegavaju sitnim lažima, kada bježe od problema umjesto da im pogledaju u oči. Pronaći će dovoljno vremena za manje korekcije i prilagodbe, istovremeno slušajući svoju djecu, odgovarat će na njihova pitanja, pomalo će popuštati, ponegdje pritezati, dijelit će im male lekcije, pričati im priče, grliti ih i ljubiti, nagrađivati ih i tapšati ih po leđima.

Zbog svega je ovoga kvaliteta discipline koju pružaju brižni roditelji nadmoćna nad onom koju primjenjuju nepažljivi roditelji. Ali, ovo je tek početak. Nalazeći vremena za promatranje i razmišljanje o dječjim potrebama, brižni će se roditelji često mučiti nad svojim odlukama te će u pravom smislu riječi patiti zajedno sa svojom djecom. Djeca to osjećaju. Ona primjećuju kad su roditelji spremni patiti s njima i iako možda ne uzvraćaju sa zahvalnošću odmah, svakako će se naučiti patiti.

"Ako su moji roditelji spremni patiti zajedno sa mnom", reći će sebi, "onda patnja sigurno nije toliko strašna, i ja bih sam trebao biti spreman na to." Ovo je početak samodiscipline.

Vrijeme i kvaliteta vremena koju roditelji posvećuju svojoj djeci, ukazuje im koliko ih njihovi roditelji poštivaju. Roditelji koji ne iskazuju ljubav, trudeći se da prikriju nedostatak pažnje, neprekidno i mehanički govore djeci kako ih cijene, ne poklanjajući im pritom dovoljno pažnje i vremena. Njihova djeca nikad u potpunosti ne vjeruju ovim praznim riječima. Možda će se svjesno uhvatiti za njih, u želji da se osjećaju voljena, ali podsvjesno znaju da se riječi njihovih roditelja ne podudaraju s njihovim djelima.

S druge strane, djeca koja su istinski voljena, iako u trenucima ljutnje mogu svjesno osjećati ili izjaviti kako su zanemarena, podsvjesno znaju da su cijenjena. Ovakva spoznaja je najveće blago, jer kad jednom djeca osjete da su cijenjena, kada to osjete u dubini svoje duše, tada će se ona istinski osjećati vrijednima.

Osjećaj vrijednosti - "Ja sam osoba koja vrijedi" - ključan je za psihičko zdravlje čovjeka i temelj je samodiscipline. To je, zapravo, izravan proizvod roditeljske ljubavi. Ovo se uvjerenje mora steći u djetinjstvu, jer ga je kasnije iznimno teško nadoknaditi. Kada djeca nauče kroz roditeljsku ljubav cijeniti sebe, gotovo je nemoguće da će njihov duh slomiti ćudljivost života.

Kad se čovjek osjeća vrijednim brinut će se za sebe na najbolje moguće načine i upravo zbog toga je taj osjećaj vrijednosti osnova samodiscipline. Samodisciplina je briga o samom sebi. Primjerice - budući da razmatramo proces odgode užitka, raspoređivanja i planiranja vremena - analizirajmo pojam vremena. Ako se osjećamo vrijednima tada osjećamo kako je i naše vrijeme vrijedno te ga samim tim želimo iskoristiti na najbolji mogući način. Financijska analitičaraka, koja je odugovlačila u svom poslu, nije znala cijeniti svoje vrijeme. Da je znala, ne bi si dopustila da provodi većinu dana onako nesretno i neproduktivno. Nije beznačajno ni to što je većinu svojih školskih praznika provodila kod plaćenih staratelja, iako su se njeni roditelji mogli brinuti o njoj, da su htjeli. Oni je jednostavno nisu dovoljno cijenili, niti su se željeli brinuti o njoj. Odrasla je u uvjerenju kako je osoba manje vrijednosti te da nije vrijedna pažnje, tako da se nije brinula ni sama o sebi. Smatrala je kako nije vrijedna samodiscipline. Unatoč činjenici da je to bila jedna inteligentna i sposobna žena, nedostajala joj je realna sposobnost da procjeni vlastitu vrijednost i vrijednost svog vremena te su joj stoga bile potrebne najosnovnije upute o samodisciplini. Kad je uspjela razumjeti vrijednost svog vremena, bilo joj je posve prirodno organizirati ga, zaštiti i maksimalno iskoristiti.

Kao rezultat dosljedne roditeljske ljubavi u djetinjstvu, takva će sretna djeca ući u zrelost ne samo s dubokim unutarnjim osjećajem vlastite vrijednosti, već i sa dubokim osjećajem sigurnosti. Sva se djeca plaše napuštanja, i to s dobrim razlogom. Taj strah se razvija već u dobi od šest mjeseci, u trenutku kad dijete počinje shvaćati da je individua odvojena od roditelja. Kad dijete počne ovo shvaćati, ono spoznaje kako je kao takva individua potpuno bespomoćno i ovisno te prepušteno na milost roditeljima u svim oblicima i sredstvima preživljavanja. Za dijete, napuštanje od strane roditelja, ravno je smrti. Većina roditelja pa i oni relativno neobrazovani i grubi, instiktivno osjećaju strah svoje djece od napuštanja te će ih svakodnevno i neprekidno uvjeravati: "Znaš da te mama i tata nikad neće ostaviti"; "Naravno da će mama i tata doći po tebe"; "Mama i tata te neće zaboraviti." Ako ovakve riječi odgovaraju djelima, dijete će s vremenom, do puberteta, izgubiti strah od napuštanja te će steći duboki unutarnji osjećaj kako je svijet sigurno mjesto u kojem će biti zaštićeno ako je to potrebno. S ovakvim osjećajem sigurnosti, dijete može slobodno odlagati užitak bilo koje vrste, sigurno u spoznaji kako je mogućnost užitka, kao što su dom i roditelji, uvijek tu pri ruci.

Međutim, većina ljudi nije takve sreće. Znatan je broj djece koja su napuštena od roditelja u djetinjstvu, bilo uslijed smrti, napuštanja, grubog zanemarivanja ili kao što je to slučaj financijske analitičarke, jednostavnog nedostatka ljubavi i pažnje. S druge strane, postoje slučajevi kad djeca, iako nisu napuštena, nikad ne dobivaju uvjerljive dokaze svojih roditelja da se to neće dogoditi. Neki roditelji, primjerice, u želji da što brže i lakše nametnu disciplinu, zapravo prijete djeci, bilo otvoreno ili prikriveno, kako će ih napustiti. Poruka koju šalju svojoj djeci u osnovi je ovakva: "Ako ne učiniš upravo ono što tražim od tebe, neću te više voljeti, a ti razmisli što to znači." To, dakako, znači napuštanje, a time i smrt. Ovakvi roditelji, zapravo, žrtvuju svoju ljubav vlastitoj potrebi kontrole i dominacije nad svojom djecom, a za uzvrat dobivaju djecu koja se pretjerano boje budućnosti. Takva djeca, bilo da su napuštena psihički ili zapravo, odrastaju s nedostatkom osjećaja da je svijet sigurno i zaštićeno mjesto. Naprotiv, shvaćaju svijet kao opasan i zastrašujući, te se nisu spremni odreći zadovoljstva i sigurnosti u sadašnjosti, s obzirom da im se budućnost čini neizvjesna.

Ukratko, možemo zaključiti kako je za razvoj sposobnosti za odlaganje užitka kod djece, nužno posjedovanje samodiscipliniranih roditelja kao uzora i osjećaj vlastite vrijednosti, te stupanj vjere u sigurnost vlastite egzistencije. Ove se vrijednosti najbolje dostižu kroz samodisciplinu i dosljednu, iskrenu roditeljsku ljubav. To su najdragocjeniji darovi koje djeca mogu naslijediti od roditelja. Ukoliko ove darove djeca ne dobiju u djetinjstvu, moguće ih je steći iz drugih izvora, ali je u tom slučaju proces njihova stjecanja doživotna mukotrpna borba, koja nerijetko završava neuspjehom.