Grijeh je kada ne uživaš u životu

Osho,

molim te, objasni nam umjetnost življenja.

Čovjek je rođen da ostvari život, ali sve ovisi o njemu. On može i da promaši život. On može i disati, može i jesti, može i ostariti, može ići prema grobu - ali to nije i život. To je samo gradacija smrti: od kolijevke pa do groba, sedamdesetogodišnja gradacija smrti.

I pošto miliuni ljudi oko tebe žive tom gradacijom smrti, laganom smrću, ti također počinješ oponašati taj način. Djeca uče sve od onih koji su oko njih, a mi smo okruženi samo smrću.

Zato je pravo da razumijemo što ja podrazumijevam pod životom. To ne smije biti jednostavno stvorenje već rast i razvoj.

Postoje dvije raznolike stvari. Stariti, to može i životinja. Rast je prednost ljudskog bića. Samo su nekoliko tvrdnji prave. Rast znači ulaženje svakog trenutka dublje u principe života, to znači ići dalje od smrti - ne prema smrti. Što dublje ulaziš u život, to više shvaćaš njegovu besmrtnost - ti se udaljavaš od smrti. Pravi trenutak je kada shvatiš da smrt nije ništa do svlačenje stare odjeće sa sebe, ili promjena kuće, doma, promjena forme - ništa ne umire, ništa ne može umrijeti.

Smrt je najveća iluzija koja postoji. .

Za rast, samo pogledaj drveće. Kako drveće raste tako mu korijenje ide sve dublje u zemlju. To je ravnoteža: što više raste to mu korijeni dublje prodiru. Ti ne možeš imati visoko drvo sa malim korijenjem. Ono ne može prehraniti tako veliko drvo. U životu, rasti znači prodirali dublje u sebe. Tamo su tvoji korijeni.

Po meni, prvi princip života je meditacija. Sve drugo dolazi poslije. Djetinjstvo je najbolje vrijeme. Što više ostariš, znači - približavaš se smrti, sve teže je ući u meditaciju.

Meditacija je ulazak u tvoju besmrtnost, ulazak u tvoju vječnost, ulazak u tvoje blaženstvo. A dijete je najkvalificiranija osoba za to jer je još neopterećeno znanjem, neopterećeno religijom, obrazovanjem i svim vrstama besmislica. Ono je još bezbrižno.

Ali, za nesreću, ta njegova bezbrižnost je osuđivana kao neznanje. Neznanje i bezbrižnost imaju sličnosti, ali nisu isto. Neukost je također stanje NE-ZNATI što je ujedno  i osobina bezbrižnosti, nevinosti. No, postoji isto tako i velikih razlika što je bilo previđeno od čitavog čovječanstva sve do sada.

Bezazlenost nije moguće naučiti - no ona i ne izaziva težnju da se spozna. Dijete je krajnje zadovoljno, ispunjeno. Dijete nema ambicija, ono nema ni želja. Ono je sasvim zaokupljeno trenutkom - ptica na grani sasvim zaokupi njegovu pozornost; samo leptir, njegove divne boje i ono je očarano; duga, na nebu, i ono ne može pojmiti da ima što značajnije od toga, bogatije od te duge. I noć puna zvijezda, zvijezde iza zvijezda. . .

Bezazlenost je bogata, to je punoća, čistoća. Neznanje je siromašno, ono je prosjačenje - ono želi ovo, ono želi ono, ono želi da je sposobno da zna, želi da je poštovano, da je dobrostojeće, vrijedno, ono želi da je moćno.

Neznanje se kreće stazom žudnje. Bezazlenost je stanje bez žudnji. Ali, pošto su oboje bez znanja, mi i dalje ostajemo zbunjeni njihovim prirodama. Mi prihvaćamo oboje sa sigurnošću da su to iste stvari.

Prvi korak u umjetnosti življenja će biti da se stvori jasna podjela između neznanja i bezazlenosti. Bezazlenost treba da Buddhe podržana, prihvaćena - jer dijete donosi sa sobom najveće blago, blago koje se stiče kroz mudrost poslije teških napora. Mudraci bi rekli da su ponovo našli dijete u sebi, da su se ponovo rodili.

U Indiji stvarni braman, pravi znalac sebe naziva dwij, dvaput rođen. Zašto dvaput rođen? Što se dogodilo prvom rođenju? Zašto je potrebno drugo rođenje? I što on treba da dobije u drugom rođenju? U drugom rođenju on treba da dobije ono što je moguće sa prvim rođenjem a što su mu društvo, roditelji i narod oko njega skršili, uništili. ,

Svako dijete je nakljukano znanjem.

Njegova jednostavnost mu je bila oduzeta jer je jednostavnost bespomoćna u ovom i ovakvom svijetu. Njegova jednostavnost će tražiti svijet koji je kao i on jednostavan, nje- gova bezazlenost će biti iskorištena na svaki mogući način. Uplašeni od društva, uplašeni od svijeta, mi treba da izgradimo sebe, mi pokušavamo da učinimo svako dijete domišljato, lukavo, upoznato. Učimo ga da Buddhe u kategoriji moći a ne u kategoriji opsjednutosti i nemoći. A kada jednom dijete počne rasti u pogrešnom smjeru, ono i nastavlja da ide tim putem - njegov cijeli život se odvija u tom smjeru.

Onda kada shvatiš da si promašio život, prvi princip koji se mora vratiti natrag je bezazlenost. Odbaci svoje znanje, zaboravi na svoje spise, zaboravi religiju, svoje teologije, svoje filozofije. Ponovo se rodi, postani bezazlen - a to je u tvojim rukama. Očisti svoj um od svega što nisi sam spoznao od svega što je pozajmljeno, od svega što je došlo od tradicije, konvencija, od svega što ti. je bilo dano od drugih - roditelja, učitelja, univerziteta. Samo se oslobodi toga.

Još jednom ponovo budi jednostavan, još jednom budi dijete.

A to je čudo moguće ostvariti pomoću meditacije. Meditacija je jednostavno malo čudan metod kirurgije kojim se lišavaš svega što nije tvoje i spašavaš ono što je samo tvoje autentično biće. To spali sve drugo i ostavi te golog, samog pod suncem, na vjetru. To je kao da si prvi čovjek koji je sišao na zemlju - koji ne zna ništa, koji upravo treba otkriti sve, koji treba da Buddhe tragalac, koji kreće na hodočašće.

Drugi princip je hodočašće.

Život mora biti tragalaštvo - ne žudnja, već istraživanje; ne nikakva ambicija da se postane ovo, ili ono, predsjednik zemlje ili ministar vlade, već istraživanje sa kojim otkrivaš “tko sam ja.”

Veoma je čudno da ljudi koji ne znaju tko su pokušavaju biti netko. Oni i ne znaju tko su ni sada, oni su neupoznati sa svojim bićem, ali imaju cilj da postanu netko.

Postati netko je bolest duše. Biće si ti. A da bi otkrio svoje biće je početak života. Svaki trenutak je novo otkriće, svaki novi trenutak donosi novu radost. Nova misterija otvara tvoja vrata, nova ljubav počinje rasli u tebi - nova milost koju i nisi osjetio prije, novo osjećanje ljepote, osjećanje božanskoga.

Ti si toliko senzitivan da čak i najmanja vlat trave izaziva veliku važnost kod tebe. Tvoja senzitivnost ti pojašnjava da ta mala vlat trave ima isti značaj za egzistenciju kao najveća zvijezda. Bez male vlati trave egzistencija ne bi bila ono što jeste. A ta vlat trave je jedinstvena, nezamjenljiva, ona ima vlastitu individualnost. Ta senzitivnost će stvoriti nova prijateljstva za tebe - prijateljstvo sa drvećem, pticama, životinjama, sa planinama, sa rijekama, oceanom, sa zvijezdama. Život biva bogatiji što ljubav više raste, što prijateljstva rastu.

U životu sv. Francisa bio je jedan divan događaj. Bio je na samrti, a običavao je da ide na magarcu iz sela u selo i tako širi svoje iskustvo. Svi njegovi učenici su se okupili da čuju njegove posljednje riječi. posljednje riječi čovjeka su najznačajnije jer one sadrže sve iskustvo njegova života. No, to što su njegovi učenici čuli, nisu mogli ni povjerovati. . .

Sv. Francis se nije obratio ni jednom učeniku već svom magarcu riječima: “Brate, ja sam beskrajno zahvalan tebi: Nosio si me na svojim leđima iz mjesta u mjesto i nikada nisi gunđao, prigovarao. Prije no što napustim ovaj svijet, sve što želim je da dobijem oproštaj od tebe, jer nisam bio human prema tebi.”

Ovo su bile posljednje riječi sv. Francisa. Veoma senzitivno je reći magarcu da je brat i da tražiš oproštaj od njega. Kako postaješ senzitivniji, život postaje prostraniji. To nije više jezerce već ocean. To se ne okončava sa tobom, tvojom suprugom i vašom djecom - to se ne okončava uopće. Ova čitava egzistencija biva tvoja porodica, i dok to ne postane tvoja porodica nećeš spoznati život u cjelini. Pojedinac nije otok, svi smo mi povezani. Mi smo prostrani kontinent povezan na miliune načina. I  ako naša srca  nisu ispunjena ljubavlju za sve, isto toliko je nas život siromašniji.

Meditacija će ti donijeti senzitivnost, veliki osjećaj pripadnosti svijetu. Ovo je naš svijet - zvijezde su naše, mi nismo stranci ovdje. Mi pripadamo istinski egzistenciji. Mi smo dio nje, i srce smo njeno.

Zatim, meditacija ti može donijeti veliki mir - jer smetlište znanja je nestalo. Mišljenja, koja su dio znanja, su nestala. Iznenađujuća tišina se rađa: ova tišina je jedina muzika koja postoji. .

Svaka druga muzika je samo jedan napor da se ova tišina prikaže. Proroci starog Istoka su bili svi suglasni u tome da se sva umjetnost - muzika, poezija, ples, slikarstvo, kiparstvo - rađa iz meditacije. Oni su se trudili da na neki način približe ono što se ne može shvatiti. To su bili darovi namijenjeni onima koji još nisu spretni da krenu na hodočašće. Možda pjesma može podstaći težnju da kreneš u traganje za izvorom, možda statua...

Kad nekom sljedećom prilikom budeš ušao u hram Gautam Buddhe ili Mahavire, samo sjedni u tišini i promatraj statue, jer su te statue urađene u meditativnom stanju i kada ih promatraš dospijevaš u tišinu. Tu su statue meditacije i to se ne tiče Gautam Buddhe ili Mahavire, ali one podsjećaju na likove tih velikih ljudi - Mahavire, Buddhe, Neminate, Adinate..., dvadeset četiri tirtankare džainizma u jednom istom hramu, izgledaju nalik jedna drugoj, sasvim nalik.

U djetinjstvu sam običavao pitati oca: “Možeš li mi objasniti kako je to moguće da su dvadeset i četiri osobe sasvim nalik jedna drugoj - iste veličine, istog nosa, ista lica, ista tijela.. ?”

On bi na to odgovorio: “Ja ne znam. Uvijek sam bio iznenađen što nema nikakve razlike. To je skoro nečuveno nema ni dvije osobe na svijetu koje su sasvim iste, a ne čak dvadeset četiri.”

No, kako je moja meditacija cvjetala, ja sam nalazio odgovor da te statue nemaju ništa sa ljudima. Te statue imaju u sebi nešto što se dogodilo sa tih dvadeset četiri osobe - a to je isto biće. .-”

Mi se nismo brinuli o spoljašnosti, mi smo insistirali da samo unutarnje može zavrijediti našu pozornost. Spoljašnje je nevažno. Netko je mlad, a netko je star, netko je crn, netko je bijel, netko je muškarac, a netko je žena - to sve nije važno; ono što je važno jeste da iznutra postoji jedan ocean tišine. U takvom stanju tišine tijelo nalazi određeni položaj.

Ti to možeš primijetiti i na sebi, ali ti nisi dovoljno budan. Kad si ljut, da li tada promatraš? - tvoje tijelo tada zauzima sasvim određen položaj. U ljutnji ti ne možeš držati svoje šake otvorenim - to su pesnice. U ljutnji se ne možeš osmjehivati, a možeš li? Sa određenim emocijama tijelo zauzima određene položaje. Čak najmanje stvari su duboko odražene na unutrašnjost.

Zato su te statue sačinjene na taj način da ako sjediš u tišini i promatraš ih, a potom zatvoriš oči, iznenada se u tvoje tijelo useli dojam sjenke negativa tih statua i ti se počinješ osjećati kako se nisi nikad do tada osjećao. Te statue i hramovi nisu izgrađivani za božju službu, oni su namijenjeni za one koji tu mogu nešto iskusiti: Oni su naučne laboratorije. One nemaju ništa sa religijom. Određena tajna nauka je bila korištena vjekovima iako da bi nove generacije mogle doći u kontakt sa iskustvom starijih generacija - ne kroz knjige, Ne kroz riječi, već nečim što prodire dublje - kroz tišinu; kroz meditaciju, kroz mir.

Kako tvoja tišina raste, tvoja ljubaznost, kako tvoja ljubav raste, ti počinje~ život doživljavati kao ples iz trenutka u trenutak, kao radost, slavlje.

Da li si čuo vatrene žabice vani? Jesi li ikada razmišljao zašto se u svim kulturama, svim društvima, svugdje u svijetu, za slavlje ostavlja svega nekoliku dana? Tih nekoliko dana slavlja je kompenzacija - jer su sva društva oduzela svaki razlog za slavlje .u tvom životu, a ako ti se ne bi ništa dalo kao kompenzacija za to, tvoj život bi mogao biti opasan za tu kulturu.

Svaka kultura će ti dati nešto u ime kompenzacije kako se ne bi osjećao sasvim izgubljen i bijedan, tužan. No, ta kompenzacija je lažna. Sva ta svijetla i vatrene žabice ne mogu te učiniti veselim. To je samo za djecu, za mene, to je sasvim besmisleno. Ali, u tvom unutarnjem svijetu moglo bi biti nastavljeno sa svijetom, pjesmom i veseljem.

Uvijek se sjeti da društvo nastoji da ti pruži nešto u ime kompenzacije kada se osjeti da potisnuti dio tvog bića može izazvati eksploziju u najopasnijoj situaciji. Društvo tada pronađe nešto što ti može prijati i dopusti da to ispoljiš ali to nije slavlje i ne može biti istinito slavlje. Pravo slavlje će doći iz tvog života u tvoj život. Istinsko slavlje neće ovisiti o kalendaru i određenom danu. Čudno, čitave godine živiš u bijedi, a potom iznenada jednog određenog dana, iziđeš iz jednog stanja i počneš plesati. Ili je lažno tvoje stanje ili je laž taj određeni dan - oboje ne mogu biti istina. I kada taj određeni dan prođe, ti se ponovo vraćaš u svoj mračni život, svi se vraćaju svojoj bijedi, svojoj tjeskobi.

Život će biti stalno slavlje, festival svjetla tokom čitave godine. Samo tada ti možeš rasti, cvjetali. Preobrazi male stvari u slavlje.

Na primjer, u Japanu imaju ceremoniju ispijanja čaja. U svakom zen manastiru i svakom domu koji to može priuštiti postoji mali hram za ispijanje čaja. Tako čaj ne biva ne- što uobičajeno, svakodnevno - oni to preobraze u slavlje.

Hramovi za ispijanje čajeva su i načinjeni na određeni način - u nekom divnom vrtu sa malim ribnjakom, sa labudovima u ribnjaku i cvijećem svuda naokolo, a gosti koji dođu moraju skinuti svoju obuću vani. To je hram. I kada uđeš u taj hram, ti ne smiješ pričati, moraš ostaviti vani svoje priče i misli sa svojim cipelama.

Sjedaš na pod u meditativnom položaju. A domaćica, dama koja priprema čaj za tebe čini tako graciozne kretnje kao da pleše, krećući se okolo dok priprema čaj, postavlja šalicu i tanjurić preda te kao da si bog. Sa takvim poštovanjem ona klanja i kleči, i ti moraš odgovoriti sa istim poštovanjem.

Čaj se sprema u posebnom samovaru koji ispušta divne zvuke dok voda ključa u njemu, to je svojevrsna muzika. I to je također dio čajne ceremonije - da svi moraju prvo slušati muziku kuhanja čaja. Stoga su svi tihi, osluškuju.. . ptica cvrkuće vani u vrtu, a samovar... čaj stvara svoj određeni zvuk. Mir nas okružuje. . .

Kada je čaj gotov, i kada se sipa u sve šalice, ti nećeš pitati kako ljudi obično piju. Prvo ćeš mirisati aromu čaja. Ti ćeš srkati čaj kao da je to došlo iz daljine, vrijeme će stati - ti imaš sasvim dovoljno vremena, nema žurbe. Netko tada može započeti svirku na flauti ili sitaru.

Samo jedna svakodnevna stvar - samo čaj - i oni prirede divni religiozni festival, i svi izađu iz tog osvježeni, mlađi i vedriji.

A to što se priredilo sa čajem može se primijeniti sa svime - sa tvojim oblačenjem, sa tvojom hranom. Ljudi žive skoro kao u snu i ne vide da svaki proizvod, svaka odjeća ima vlastitu ljepotu, vlastiti dojam. Ukoliko si ti osjećajan, tada tvoja odjeća neće biti od tkanine koja te pokriva - to treba da izrazi tvoju individualnost, tvoj ukus, kulturu, tvoje biće.

Sve što ti radiš biće ispoljavanje tvoje biti imati će tvoj pečat na tome. Tada život može biti stalno slavlje.

Čak i ako se razboliš i ležiš u krevetu, ti možeš načiniti te trenutke ljepšim i veselim trenucima opuštenosti i odmora, trenucima meditacije, trenucima slušanja muzike ili poezije. Nema potrebe da budeš tužan zato što si bolestan. Trebalo bi da si sretan što su svi u kancelarijama, a ti si odmarajući se u svom krevetu, nalik kralju jer netko sprema čaj za tebe, samovar pjevuši svoju pjesmu, prijatelji običavaju da te posjećuju i da sviraju flautu za tebe.. . Te stvari su od većeg značaja no sva medicina.

Kada si bolestan pozovi liječnika, ali ono što je važnije jeste da pozoveš one koji te vole jer je ljubav najbolja medicina. Pozovi one koji mogu stvoriti ljepotu, muziku, poeziju oko tebe jer nema bolje metode za ozdravljenje do stvoriti raspoloženje slavlja.

Medicina je niži način tretmana. No, često izgleda da smo mi zaboravili sve i oslanjamo se samo na lijekove i bivamo neraspoloženi i tužni - baš kao da nam nedostaje nekog veselja koje smo zaboravili u našoj kancelariji. U kancelariji ti samo imaš bijedu - samo jedan dan dopusta i ti ponovo zapadaš u bijedno stanje, ne možeš se opustiti.

Načini sve kreativnim, od lošeg načini najbolje - to ja zovem “umjetnost”. I ako čovjek živi svoj čitavi život tako da svaki trenutak i svaku fazu svog života čini lijepim veseljem, ljubavnim veseljem, prirodno je da će njegova smrt biti najviši vrh životnog nastojanja.

Posljednji trzaji... njegova smrt neće biti tako ružna kako to obično biva u životu sa, bezmalo, svakim. Ako je smrt ružna značilo bi da ti je sav život bio protraćen. Smrt će biti potvrđena mirom, ljupko ulaženje u nešto nepoznato, veseli pozdrav starim prijateljima i starom svijetu. U tome nema nikakve tragedije.

Jedan zen-majstor po imenu Lin Ci je umirao. Tisuće učenika se okupilo da čuju posljednju propovijed, ali Lin Či je samo ležao - veseo, nasmijan, ne izgovarajući ni jednu riječ. Vidjevši da će on umrijeti a da neće izgovoriti nijednu riječ, netko je opomenuo Lin Čija. To je bio jedan stari prijatelj, također majstor. On nije bio učenik Lin Čija i zbog toga ga je mogao osloviti: “Lin Či, da nisi možda zaboravio na svoje posljednju riječi? Uvijek sam govorio da nemaš dobru memoriju. Ti umireš... nisi li zaboravio?”

Lin Či reče: “Samo osluhni.” Na krovu su dvije vjeverice skakutale, kričale. “Kako je divno”, i potom izdahnu. Na trenutak, kada, je rekao da osluhnu, bila je apsolutna tišina. Svi su mislili da on želi da kaže nešto veliko, ali to su se samo dvije vjeverice na krovu svađale, kričale, trčkarale. . . On se nasmijao i izdahnuo. No, on je ipak dao svoju posljednju poruku: ne činite stvari malim i velikim, trivijalnim i važnim. Sve je važno. U tom trenutku Lin Čiova smrt je bila važna isto toliko koliko i skakutanje i kričanje dvije vjeverice na krovu njegove kuće, nema nikakve razlike u tome.

U životu je to sve isto. To je bila sva njegova filozofija, njegovo sveukupno životno učenje - da nema ništa što je više i ništa što je manje, sve zavisi o tebi: što ćeš izvući iz toga.

Započni meditirati i stvari će početi rasti u tebi - tišina, mir, blaženstvo, osjećajnost. I što god da iziđe iz meditacije, pokušaj to ispoljiti u životu. Dijeli to sa nekim, jer sve što podijeliš sa bližnjima brže se razvija. A kada dospiješ do trenutka umiranja tada ćeš znati da nema smrti. Tada možeš reći – zbogom bez potrebe za ijednom suzom i. tugom - možda suze radosti, ali ne tuge.

Ali ti treba da počneš sa bezazlenošću.

Zato, prvo odbaci svu koještariju koju nosiš sa sobom. A svi nose previše smeća u sebi - upitajmo se, zašto? Samo zbog toga što su drugi rekli da su to velike ideje, principi, načela. . . .

Nisi bio dovoljno inteligentan kada si radio sa sobom. Budi inteligentan sa sobom. Život je veoma jednostavan: to je veseli ples. Čitava planeta može biti puna veselja i plesa, ali to sprečavaju ljudi koji. ozbiljnošću sprečavaju život da Buddhe bez smijeha, da se nitko ne može smijati, da je život grijeh, da je to iskupljenje za neke imaginarne grijehe. Kako ti možeš uživati kada je takva klima oko tebe koja ukazuje da sve treba biti iskupljeno? - da ti treba da patiš jer si načinio loša djela, a to je sve neka vrsta zatvora u koji si gurnut da bi patio.

Život nije zatvor, to nije iskupljenje. To je, naprotiv, nagrada, a ona je dana onima koji to mogu osluhnuti, koji zaslužuju to. To je tvoje osnovno pravo. da uživaš, a grijeh će biti ako ne uživaš u životu. To bi bilo protiv egzistencije ako to ne bi uljepšavao, ako bi sve ostavio onako kako si zatekao.

Ne, neka poslije tebe to ostane sretnije, nešto ljepše, . miomirisno.