GRČKA SVADBA

Tri dana nakon dolaska u Atenu nastavljamo put. Usprkos punoj sezoni, cesta koja vodi na sjeveroistok, u pravcu crkvene države Atos, gotovo je prazna. Dižemo ogromne oblake crvene prašine dok vozimo u pravcu sela Arhes gdje živi Bebekov prijatelj Stelios.

Po dolasku u selo otkrili smo da je Stelios otišao stricu u zaselak Miti i da se vraća tek

poslije podne. Ovdje u Arhesu osjetio sam onaj tipično grčki odnos prema jelu. Gladni i umorni pošli smo u lokalnu tavernu da se okrijepimo i tu su počela sva ta, Grčkoj svojstvena iskustva. Kao i u Indiji, neke logičke zaključke o jelu nije moguće stvarati. Jela su im i izvanredno ukusna i izvanredno neukusna, ne radi se samo o subjektivnom doživljaju. Na primjer: u vagon—restaurantu Grčke državne željeznice poslužuju jedan dan sendviče sa smrdljivom salamom na pljesnivom starom tostu, bez maslaca, bez ičega te računaju 35 drahmi. Drugi dan daju izvanredno ukusne sendviče sa šunkom i grčkom majonezom u prhkom svježem pecivu začinjenom makom i mirodijama i opet računaju 35 drahmi. Koliko god se mi tužili na nesolidnost jugoslavenske ugostiteljske usluge ili naših industrijskih proizvoda, takve krajnosti na koje ćete naići u Grčkoj nije moguće naći kod nas. U Jugoslaviji se ne događa da kupite cipele te da vam isti čas otpadne đon, ili da kupite knjigu u kojoj su sve stranice tiskane zdesna ulijevo.

Sjedimo tako u toj taverni, u Arhesu, i naručujemo juhu, karmenadle, pečeni krumpir i salatu. Naravno, prvo dolazi pečeni krumpir. Dobro, kad si u Rimu, ponašaj se kao Rimljanin

—   prihvaćamo običaje zemlje i jedemo.

Međutim, nema vilice, samo nož i mala žlica. Jedemo prstima, ali nema soli. Konobar donosi juhu, ali ne i veliku žlicu. Stoji zbunjen i sam zna da nešto nije u redu; odlazi u kuhinju, pola sata rješava taj problem i naposljetku donosi žlicu. Međutim, i juha je već hladna, i krumpir. Općenito, izvan turističkih centara Grci su nesposobni pravovremeno donijeti na stol kruh, žlice, vilice, vodu, sol i sve što je čovjeku potrebno kako bi konzumirao, recimo i najjednostavnije jelo, kao što su pečena jaja koja je ipak teško jesti prstima. Ne postoji redoslijed kojim će Grci donositi ta jela. Ne radi se o tome da prvo jedu krumpir, ili da ne jedu vilicom i nožem, ne radi se ni o tome da se ljute na strance ili bi htjeli biti neugodni. Grci se ne uzrujavaju zbog takvih stvari, ne protive se kada im konobar donese juhu ili vino nakon dovršenog ručka. Ne bune se ni kada im konobar umjesto sendviča donese pljesnivi tost s kriškom trule salame. Jednostavno ne pojedu, plate i odu. I opet se vrate drugi dan, i onda im konobar donese pravi sendvič i nitko se nikome ne izvinjava niti što objašnjava.

Ti su paradoksi nerješivi. U tom su pogledu Grcima jedino slični Indijci. Indijci su također nelogični, nepredvidivi, nekako zbrkani za evropske pojmove. Grčka je sve to u daleko blažem obliku, međutim, osnovna sličnost je tu. U indijskim filmovima mušketiri se bore mačevima protiv Indijanaca, dok kauboji dolaze u pomoć vojsci Aleksandra Velikog. Popularni indijski film je teatar apsurda i u vizualnom i u akustičkom smislu. Čardaši se kaleme na elektronsku muziku i sve se to miješa sa sitarom i tablom. Nešto slično može se jedino naći u grčkom zabavnom revijskom filmu.

Inače, kao i u nas, još daleko više, kavane su uvijek pune, i to prvenstveno mladića

između dvadeset i trideset godina.

Dok završavamo ručak, pojavljuje se Stelios sav znojan i usplahiren. Zašto jedemo u

taverni? Po njegovoj logici trebalo je gladan i žedan čekati nekoliko sati na suncu pred kućom da bi on mogao biti domaćin.

Objašnjavamo da nam se žuri, ali da ćemo ipak kod njega prespavati. On tu verziju odbija, za dva dana mu se ženi nećak. Bezuvjetno moramo ostati!

Kad moramo, moramo!

Cijeli dan plandujemo u Cafeneonu, pričamo sa starcima o politici i čekamo večer.

Spušta se noć. Na magarcima odlazimo u zaselak i onda — momačko veče. Ispija se čaša za čašom gorkasto slatkog vina s okusom borovih iglica — Retsina. Lupa se dnom čaše o stol uz uzvike Yassasi issigia, i tako cijelu noć.

Drugi dan ujutro svadbena misa. Kasno se budimo i kasnimo tri sata, no misa još uvijek traje. Izgleda, Evangelistu se ne žuri da uzme Despinulu. Prolazi još nekoliko sati! Padam u monotoniju. U toku mise Grci pričaju, kašlju, hodaju amo—tamo. Bebek uživa u svemu tome. Naginje se i pripovijeda o kozmičkoj svadbi, o iranskoj i starogrčkoj svadbi.

—Zamisli — govori mi, — zamisli slike iz Tukidida, svadbu u Ateni i Periklovo doba,

tako se ovdje malo promijenilo, eto, isto kao i sada, i tada je sve počinjalo zorom.

Stisnuo sam oči i škiljeći kao u nekoj čaroliji doživljavao sam ovu suvremenu svadbu kao starogrčku. Samo malo mašte i sve je bilo kao u Indiji, kao u staroj Grčkoj.

Sviće. Roditelji mlade prinose žrtvu Apolonu i Peiti, božici nagovaranja. Raspletene kose u prvim jutarnjim zracima, mlada u spavaćici sama trči bosonoga do porodičnog oltara. U ruci joj košara najmilijih igračaka, prva lutka, zvečka, lopta i mrežica kojom je do tog dana pridržavala kosu (kekrikefalos).

Trebao bi biti siječanj, kako piše Platon, a slijede ga i Aristotel, Lao Tse, Vyasa i drugi. Tada Yin, žena, mjesec — djevica Aristera dolazi u klimatičnu fazu. Osamljena pred oltarom, mlada šesnaestogodišnja djevojka plače i veseli se. Djetinjstvo je prošlo i prema prastarom običaju ona žrtvuje igračke bogovima i govori:

—Ja (Timareta), tebi, Artemido Limnatis, žrtvujem svoju daire. loptu koju volim, tebi

djevičanskoj božici žrtvujem djetinjstvo svoje.

Oprostivši se tako u samoći od djetinjstva, mlada se djevica pridružuje veseloj povorci te polaze na izvor Kaliroja, na svetu vodu u kojoj će se okupati i izvesti ritualno očišćenje.

Istodobno, u kući mladoženje otac priređuje svečani doručak. Dom je ukrašen maslinovim i lovorovim lišćem. Prijatelji se goste, ali mladoženje nema. Tridesetpetogodišnji mladoženja još uvijek spava, oporavlja se od momačke večeri koja je trajala do jutra. Kao i mlada od svojih igračaka, on se oprašta od svojih momaka pred samu zoru. Odlazi sam kao Apolonova žrtva, izgovarajući riječi Eleuzinskih misterija.

U kući mladenke otac priprema veliku gozbu. Ukućani trče nervozno, majka uzbuđena

kiti kuću cvijećem i selenom, a djeca pjevaju:

—Pu ta Roda, pu pai ta kalaselina. (Kamo ide to cvijeće! Kamo ide ta lijepa selena?) — Dok majka odgovara:

—Evo, dajem moje cvijeće, evo moje najdraže ruže.

U podne pojavljuje se mlada, okupana, sjajne kose, odjevena u najljepšu haljinu, glave ovjenčane cvijećem i bijelim velom, himetom. U ruci joj stručak cvijeća. Uz nju djeveruša, nimfentija. Svaka gesta, svaki detalj, ništa nije slučajno. Sve što i danas mladenka nosi i radi vuče korijene direktno iz starog doba. Sve ima ritualno značenje, i djever, i paroh, i svatovac, i veo koji se diže nakon što mlada pruži ruku mladoženji, i prvi kratak poljubac.

Starim Grcima svi ti detalji nisu bili nevažni. Ni datum, ni vrijeme, ni ritual — ništa nije bilo formalna tradicija. Sve što se odvijalo bilo je vezano uz prirodu, uz bogove, dublje sile, klimu i društvo.

Počinje veliki svadbeni ručak uza zvuke trublje iz školjke i svirku kitre. No mladenci ne sjede još zajedno, nego jedan drugome nasuprot. Ona se naginje i daje mu kolač od sezama, ah se ne dodiruju. Slijede mnoga jela u kojima uživaju gosti a koja mladenci jedva da okuse,

ispunjeni zanosom i uzbuđenjem gledaju jedan drugoga. Čekaju noć.

Tek predvečer formira se svadbena povorka. Mlada se odvozi na kolima. Kola moraju biti drvena, ukrašena zastavama i klopotaljkama, a voziti ih može samo kum. Mladoženja hinji otmicu, mlada se tobože otima, a na kuma namiguje da se brže kreću jer neće u kola koja klopoću. Klopotanje, naravno, odgoni zle duhove, što je i svrha svatovca, u Grčkoj himena, što ga bučno pjevaju rodbina i prijatelji koji se kreću iza kola noseći baklje.

Pred mladoženjinom kućom čeka svećenik, te mladoženjin otac i majka. Mladoženja po prvi put daje ruku mladoj, to blagosivlje svećenik i vodi je pragu, gdje je dočekuje otac ovjenčan mirtom i majka s bakljom. Majka posipa mladu grožđicama, orasima i suhim smokvama, dok je svi ukućani posipaju cvijećem.

Mladoženja,pak, zbunjeno tapka uokolo, vraća se natrag među momke, no oni ga guraju

prema mladoj i onda, u jednom trenu on skupi snagu, podigne je uz opći pljesak i zvižduk i unosi u tahlanos — bračnu odaju. Njegov najbolji prijatelj Thyroros zaključava vrata i postavlja se pred vrata kao stražar (stifilakos). Vani nad kućom blješti luna u punom sjaju, jer, kako ukazuje Platon u „Državi”, nije svejedno kako i kada se prvi puta diže veo s mlade i čeka doba punog mjeseca.

Najbolji prijatelji pod prozorom pjevaju pjesmu da uplaše zle duhove, odnosno da

psihološki relaksiraju mladi par. U šali i pjesmi ukazuju na moguće probleme koji bi mogli uskrsnuti i uvjeravaju ih da ne mora sve odjednom „štimati”, bilo u fizičkom, bilo u drugom smislu.

No jutrom svetkovina ne završava. Tek tada su i mladenci u mogućnosti da zdušno jedu i piju i vesele se, a slavilo se nekoliko dana.

Nije mi ništa bilo nepoznato. Toliko sličnosti s indijskim ritualima!

Glas svećenika podsjećao me na pjevušenje indijskih brahmana. Mladoženja i mlada sedam puta obilaze oko vatre. To tiho brujanje miješalo se s oblacima tamjana što se kovitlaju i uzdižu prema plavim komadićima neba što su se nazirali kroz otvorene prozore.

Tri dana trajala je ta proslava, a onda nismo mogli više ni mi ni Grci. Valjalo je ići

dalje.

Sunce se nadvija nad izgorjelom zemljom. Žuri nam se, goni nas neizvjesnost. Van! Što

prije iz Evrope! Kasni je septembar, no ljeto još uvijek traje. Vozimo bez platnenog krova.

Povjerenje u džip stalno raste i vožnja ne predstavlja prevelik napor. Pred nama je nekoliko stotina kilometara asfaltirane ugodne ceste do turske granice, do prvog okusa Istoka. Kasno je popodne. Dan je svjež, mirisi Mediterana polako se gube, a zeleni tonovi boja pretapaju se u žuto smeđe. Zrak postaje suh, ispunjen prašinom.

Sela su sve rijeđa, u—atmosferi se naslućuje Istok. Tu negdje ispred nas, kao veliki

monolitni blok — neka emitirajuća stanica. Azija šalje vibracijske valove što se sve jasnije razabiru.

Vozimo u tišini usmjereni na te nevidljive radio valove polako pripremajući tijela i

mozak za ulazak u to opojno more — Istok.

Na tursku granicu stigli smo u rano poslijepodne blistavog septembarskog dana, svježi i euforični. Bez obzira odakle čovjek dolazi, iz Švedske, Jugoslavije, Španjolske ili Engleske, ukoliko želi stići u Kinu, Indiju ili Irak, mora proći kroz Tursku. A postoji samo jedan ulaz u Tursku i cio promet Evrope za Istok slijeva se preko Bugarske s različitih cesta upravo ovdje: Kapikule ili Kulukapija, kako smo je mi nazvali. Veliki asfaltirani granični poligon s nekih pet šest ulaza i gomilom automobila parkiranih sa svili strana. Vedra šarena slika, gomila zastava i zastavica, znakova, grbova i simbola.

Zelene uniforme turskih vojnika, bijeli šljemovi i oštar miris kebaba u zraku.

Tehnički, s vozilom nismo mogli ući u Tursku bez obvezatnog dokumenta, takozvanog karneta, no vjerovali smo u našu pozitivnu „vibru”. Po prvi puta Bebek, referent za probleme s vlastima, odjenuo je radnu uniformu, odijelo, bijelu čistu košulju i kravatu.

—Pa tko bi vozio tako odjeven? — govorio sam mu. — Samo privlačiš pažnju.

—Šuti! - rekao je. — Tako treba.

Stali smo u kolonu, došli na red i Bebek je nastupio.

—Gunvadin, nasilšniz! — lice policajca razvuklo se u osmijeh.

—AAA. Turkči bilir mesiniz. Pa vi govorite turski!

—   Az evet, — odgovorio je Bebek i započeo desetak minuta dugi rafal oHimalayi, oTurskoj, o carevini, Svjetskom monetarnom fondu, dugu zemalja o razvoju i o Kemal paši Ataturku.

Poluizbezumljeni policajac nije se sjetio pitati ni za pasoš a kamoli za karnet. Tapšao je Bebeka po ramenu — samo da ga se riješi i onda — hoš geldiniz Turki, dobro došli u Tursku! Naposljetku, policajac je stisnuo gumb i podignuo rampu. Bebek se rascvao — bio je to jedan od njegovih prvih mnogobrojnih uspjeha te vrste.

S velikog zvučnika na stupu dopirala je muzika i pjevanje Yakšire Baz, a Bebek je objašnjavao svoju teoriju kako je on prema Platonovoj podjeli duša ratnik — policajac, i zato se najbolje slaže sa svim službenim licima.

No ja ga nisam slušao. Preda mnom cesta široka i prazna. Džip pun benzina. Turska otvorena kao ponuđena djevojka. Ubacujem u brzinu i tjeram.

Sunce zalazi, kroz zrak se probija nježan zov mujezina: - Rahman — irahim Alah - akbar - akbar!”

Pojavljuju se obrisi Edirnea. Elegantni visoki minaret prekrasne mošeje zaklanja i

otklanja sunce kao da se igra.

—Istok, istok! — govorim uzbuđen i sretan.

Izvadio sam kameru i bilježio tu čarobnu igru džamije i zalazećeg sunca. Malo kasnije naišli smo na jedno prekrasno, kao oblak razgranato drvo. Ispod drveta vrtna mehana. Nekih pedesetak stolova prepunih ljudi. Zaustavljamo džip i izlazimo. Atmosfera nas obavija kao zagrljaj voljene žene. Ljubičasto narančaste zrake zalazećeg sunca prožimaju cijelu sliku kao u bajci. Toliko poznat miris začinjene ovčetine. Dječačić s klatarajućom zdjelom raznosi čaj i slatkiše.

Na  deblu  pričvršćen  televizor.  Na  televizoru  pjeva  neka  erotična  plava  Turkinja.

Haljina joj se steže oko bokova dok se izvija. Nekih tuce kratko ošišanih gledalaca glasno uzvikuje. Istok je tu. Sjedjeljka počinje.

Sjedamo u džip, nastavljamo put — Bebek vozi, a ja tonem u misli.

Priču o Staklenom gradu počeo sam uzimati ozbiljno nakon što sam susreo Sai Babu. U to vrijeme bio sam se družio s pjesnikom Paulom, Borgesovim prijateljem i suputnikom. Ibara mi je rekao da smatra da je Borges u gradu Besmrtnika svjesno ili nesvjesno opisivao Stakleni grad. Ibara mi je, također, rekao da zna da je Borges vidio alefa, točku u kojoj se sijeku ishodišta svih pravaca i smisao svega postojećega.

Kao i svakog čovjeka koji razmišlja o tim stvarima, mučila me pomisao je li Borges

pisao alegorično ili je alef nešto što je vidljivo prostim okom. Ibara me uvjeravao da to mišljenje nije alegorično, no nisam mu potpuno vjerovao. Da je Borges amo, otišao bih do njega i pitao ga. Siguran sam da bi mi rekao istinu bez okolišanja, iako mi je već tada bilo jasno zbog čega je kao pisac morao pisati alegorično. Kako je Borges preko, otišao sam do Sai Babe i zapitao njega. Odgovor je glasio: ako postoji

Stakleni grad, onda ga valja tražiti!

Tri puta odlazio sam u Nepal, tri puta proveo sam po nekoliko mjeseci tumarajući samostanima i stupama, kucajući i pitajući, no dospio nisam nikamo. Vratio sam se do Sai Babe. Sai Baba nije više htio govoriti o Staklenom gradu. No ipak, rekao je, ako tako nešto postoji, onda postoji i put. Put određuje cilj. U toku trećeg pokušaja u istom samostanu u Nepalu, isti monah, koji me tri puta odbio, jer mi „ničim ne može pomoći”, pozvao me u sobu za meditaciju i nakon šestosatne šutnje rekao:

—   Do vidljivih gradova može se doći prečicom, čak i avionom, ili bilo kojim putem. No staze do nevidljivih svjetova imaju svoj put, svoj početak i svoj kraj.

Tek nekoliko godina kasnije od Sama sam čuo vjerojatnu interpretaciju te priče. Unutarnje putovanje često se preklapa s vanjskim. U Stakleni grad u unutarnjem smislu ulazi se svilenom cestom i svaki čovjek posjeduje u sebi tu svilenu nit. Za taj put nisu potrebne ni noge, ni oči, ni uši. Svijet je, međutim, također živ organizam, posjeduje svoj svjetski svileni put, i taj ima svoju vidljivu dimenziju u svilenoj stazi. U staroj Grčkoj i drugim starim kulturama hodočastilo se uvijek istim stazama i to pješice do mjesta ulaska u spilju, kao na primjer Eleuzinskih ili drugih misterija. Tako se i danas ne može stranputicom ući u druge svjetove, zastajući 7 puta. Platon piše da prilaz počinje s izlaskom sunca, tako da se u podne stiže do svetišta Here, a u vrijeme zalaska sunca zrake osvjetljuju ulaz u spilju. No nitko ne zna gdje je prilaz Staklenom gradu. Pri trećem pokušaju krenuo sam s ulaza Jamune u sveti Ganges, slijedeći teoriju iz Ramayane. Uistinu, iz tajnog grada preko tri doline i Gangesa dolazi, prema profesorici Brann, niz spilja Eleuzinskih misterija koje još uvijek posjeduju svoju moć. No mi ne znamo stazu ni ritam prilaza. Platonovi zakoni su alegoričan prikaz hodočašća u spilju Zeusovog svetilišta te inicijacija u orfičko tajno bratstvo kojega je sam Platon bio član. No da bi se ušlo u misterije u Diktijskoj spilji, valja krenuti pješice od Knossosa i posebnom stazom uputiti se ka svetištu Gange, do Jamune, gdje živi mudrac Valmiki, pisac Ramayane. Taj uzlaz preko izvora Gange slijede mnogi sanyasini. Tek u trećem pokušaju stari monah mi je potvrdio ono što sam čuo od Sama, da do Staklenog grada vodi svilena nit.

Nije mi trebalo dugo dok nisam povezao svilenu nit sa svilenom cestom. To barem nije problem. To svi znaju. Svilena cesta počinje u Jugoslaviji, u Bosni, no gdje u Bosni, gdje točno? U Platonovom dialogu „Fedon” Sokrat izjavljuje da svijetom teče sedam nevidljivih rijeka — Stiks, Ocean, Tetis, Piriflegetont, Ašeron, Kokit i Leta.

Od sedam rijeka šest ih donosi život, a sedma, Stiks, donosi smrt. Tih sedam rijeka

korespondira sa sedam kanala u yogi i akupunkturi; što važi za čovjeka važi, dakle, i za svjetsko živo biće — planet Zemlju.

Prema starim Grcima, Stiks izvire ispod zemlje. Ocean na Atlantidi, Piriflegetont u

Africi i Tetis u zemlji iznad Makedonije a teče kroz Iran u zemlju Visokih gora. Dionizije Aeropagit, neoplatoničar, inače kršćanski svetac, temelji svoje učenje na svetim rijekama, tokovima svjetske kreativne energije. Dionizije je tvrdio da je on onaj Grk iz Svetog pisma kojem sveti Pavao baca knjigu. Suvremena znanost dokazuje da je sveti Dionizije daleko od istine i nisam siguran je li ga Vatikan već razdužio svetosti. No, u svakom slučaju, postupak je u toku.

Dionizije je kao neoplatoničar bio obljubljen među hereticima i prema toj teoriji rijeka bogumili su locirali izvore Hudle ili Hule u spilji, negdje u Lici ili zapadnoj Bosni. Nekoliko mjeseci tumarao sam po ličkim i bosanskim spiljama tražeći izvjesne znakove koje sam, naposljetku, našao, kako se bljeskaju intenzivno u vrhovima mramorom i keramikom prekritih džamija i minareta.