Proglasivši iskustvo "zaljubljenosti" vrstom iluzije koja na niti jedan način ne sačinjava pravu ljubav, dopustite da donesem zaključak vraćajući se unatrag i ističući kako je zaljubljivanje vrlo blisko pravoj ljubavi. Zapravo, krivo tumačenje kako je ono jedan oblik ljubavi i jest toliko snažno upravo stoga što sadrži zrno istine.

Iskustvo prave ljubavi također je povezano s granicama ega, budući da podrazumijeva širenje osobnih granica. Osobne granice su granice ega. Kada kroz ljubav širimo svoje granice, činimo to pružajući se prema voljenoj osobi u želji da joj pomognemo u sazrijevanju. Kako bismo u ovome uspjeli, prvo moramo nekoga zavoljeti; drugim riječima, ta nas osoba mora privući, moramo joj bit privrženi i ulagati u nju kako bi smo nadmašili vlastite granice. Ovaj proces privlačnosti, ulaganja i privrženosti, psihijatri nazivaju "kateksizam" te kažu da "katektiramo" voljenu osobu. Kada katektiramo objekt koji je izvan nas, mi istodobno i psihološki izgrađujemo njegovo utjelovljenje u nama. Uzmimo za primjer čovjeka koji se iz hobija bavi vrtlarstvom.

On "voli" vrtlarstvo i doista mu je stalo do njegovog vrta. Taj je čovjek katektirao svoj vrt. Drži da je vrt privlačan, uložio je sebe u njega i toliko mu je privržen da će nedjeljom ujutro rano ustati kako bi otišao do njega pa čak je moguće da će odbiti neko duže putovanje kako se ne bi udaljio od svojih biljaka. Moguće je da zanemaruje i vlastitu suprugu zbog vrta. U procesu svog kateksizma, kako bi što uspješnije njegovao biljke i grmlje, on mnogo toga uči. Stekao je veliko znanje o vrtlarstvu, zemljištu, gnojenju, sadenju i okopavanju. Isto tako odlično poznaje svoj vrt, njegovu povijest, vrste cvijeća i biljaka koje u njemu rastu, njegov raspored, probleme pa čak i njegovu budućnost. Unatoč činjenici kako njegov vrt postoji van njega, on kroz kateksizam živi u njemu. Znanje o vrtu i njegov značaj postali su dio tog čovjeka, njegovog identiteta, povijesti i mudrosti. Kroz njegovu ljubav i katektiranje vrt je na jedan način postao dio njega, povećavajući njegovo biće i proširujući mu granice ega.

Dugogodišnjom ljubavlju i proširivanjem granica za svoje kateksizme, mi postupno, ali progresivno povećavamo sebe, sjedinjujemo unutarnji i vanjski svijet te širimo i tanjimo vlastite granice ega. Što se više povećavamo na ovakav način, to ćemo više voljeti, a granice medu nama i svijetom postupno će nestajati. Identificirat ćemo se sa svijetom. Što više blijede granice našeg ega, sve više osjećamo ekstazu sličnu onoj kod zaljubljivanja. Ali tada, umjesto privremenog i nerealističnog spajanja s voljenim objektom, mi se stvarno i trajnije spajamo s velikim dijelom svijeta. Moguće je ostvariti "mistično sjedinjenje" s cijelim svijetom. Osjećaj sreće i ekstaze povezan s ovim jedinstvom, iako možda blaži i manje dramatičan, nego kod zaljubljivanja, svakako je stabilniji, trajniji i u konačnici mnogo više ispunjavajući. To je razlika između vrhunskog iskustva, karakterističnog za zaljubljivanje i onoga što je Abraham Maslow opisao kao "iskustvo visoravni".* Visovi se ne naziru iznenada da bi se ponovno izgubili; oni se dostižu zauvijek.

Prevladava mišljenje da seksualna aktivnost i ljubav, iako se mogu simultano pojaviti, često zapravo nisu povezani jer su u osnovi dva odvojena fenomena. Samo po sebi, vođenje ljubavi nije izraz ljubavi. Usprkos tomu, seksualni odnos, a djelomično i orgazam (pa i kod masturbacije), iskustva su koja su manjoj ili većoj mjeri povezana s rušenjem granica ega i dostizanjem ekstaze. Upravo zbog rušenja granica ega u trenutku vrhunca, možemo uzviknuti: "Volim te." Ili "O Bože," prostitutki prema kojoj nekoliko trenutaka kasnije, nakon što se granice ega povrate, nećemo osjećati ni trunku nježnosti ili simpatije. Ovo ne znači da se ekstaza orgazmičkog iskustva ne može povećati ako se doživi s voljenom osobom, može. Međutim, i bez voljenog partnera pa čak i bez partnera uopće, može doći do potpunog rušenja granica ega pomoću orgazma. Na trenutak možemo zaboraviti tko smo, izgubiti se u vremenu i prostoru, i izaći iz sebe. Možemo se sjediniti s univerzumom, ali samo na trenutak.

Opisujući produženo "jedinstvo s univerzumom" povezano s pravom ljubavlju, za razliku od trenutačnog jedinstva orgazma, upotrijebio sam izraz "mistično sjedinjenje". Temeljno uvjerenje misticizma jest da je stvarnost jedinstvena. Većina mistika vjeruje kako je naša percepcija univerzuma koje se sastoji od mnoštva objekata zvijezda, planeta, drveća, ptica, kuća, nas samih - međusobno odvojenih granicama, zapravo zabluda, iluzija. Za ovu opću zabludu, ovaj svijet iluzije koji većina nas greškom drži stvarnim, hinduisti i budisti koriste izraz "Maya".

Oni, kao i ostali mistici, vjeruju kako se istinska stvarnost može spoznati samo kroz iskustvo jedinstva, odbacivanjem granica ega. Nemoguća je istinski spoznati jedinstvo univerzuma sve dok vidimo sebe kao poseban objekt, odvojen i različit od ostatka svijeta. Hinduisti i budisti čvrsto vjeruju kako novorođenče prije, nego razvije granice ega, poznaje stvarnost, za razliku od odraslih. Neki smatraju kako put ka prosvjetljenju i spoznaji o jedinstvu stvarnosti, zahtijeva da se vratimo u stanje slično onome kao kod novorođenčadi. Ova doktrina može biti uistinu opasna i izazovna za neke adolescente i mlade ljude nespremne za preuzimanje odgovornosti, koje djeluju zastrašujuće i prezahtjevno za njihove sposobnosti. "Ne moram prolaziti kroz sve ovo," mogli bi pomisliti, "mogu odustati od pokušaja da budem odrastao i zahtijeva koji se pred odraslima nalaze i preći u svetost." Međutim, vjerojatnije dolazi do shizofrenije, nego li svetosti, ukoliko se polazi za ovakvim pretpostavkama.

Većina mistika prihvaća istinu koju smo obrađivali na kraju poglavlja o disciplini: moramo posjedovati ili postići nešto prije, nego se toga možemo odreći, a pri tom zadržati svoju sposobnost i vrednovanje. Novorođenče bez razvijenih granica ega možda i jest bliže stvarnosti od svojih roditelja, ali je nesposobno opstati bez njihove brige, kao i progovarati o svojim saznanjima. Put ka svetosti vodi kroz zrelost. Ne postoje brze i jednostavne prečice. Granice ega moraju očvrsnuti da bi mogle omekšati. Identitet se mora izgraditi kako bi se mogao nadmašiti. Čovjek se mora prvo pronaći kako bi se mogao izgubiti. Privremeno oslobađanje granica ega koje ide uz zaljubljivanje, seksualni odnos ili pri upotrebi psihoaktivnih droga, može nam dopustiti letimičan pogled na Nirvanu, ali ne i samu Nirvanu. Teza ove knjige jest da je moguće dostići Nirvanu, trajno prosvjetljenje ili istinski duhovni razvoj samo kroz ustrajnu primjenu prave ljubavi.

Možemo zaključiti kako privremeni gubitak granica ega pri zaljubljivanju i seksualnom činu, ne samo da nas približava drugim ljudima s kojima možemo započeti pravu ljubav, već njime možemo naslutiti najtrajniju mističnu ekstazu koja može biti naša nakon života ispunjenog ljubavlju. Prema tome, iako zaljubljivanje nije samo po sebi ljubav, ono je zasigurno dio velike i tajanstvene sheme ljubavi