Petnaesto poglavlje

GRANICA SVJETLOSTI

U jesen 1993. počeo sam otkrivati sve više o tome kako se vlada iz sjene infiltrirala ne samo u tajni svijet obavještajnih agencija, vladu i korporacije nego i u civilne medije i civilnu NLO zajednicu.

Nakon sastanka kod Rockefellera i brilinga koje smo održali u bazi Wright Patterson, ponovno sam stupio u vezu s čovjekom koji je bioprijatelj CIA-inog direktora Woolseyja.

On je bio uvjeren da trebamo te informacije preko različitih kanala prenijeti ne samo predsjedniku nego i drugim visokim dužnosnicima u državnoj administraciji. To smo radili preko predsjednikovog savjetnika za znanost, Rockfellera, i jednog prijatelja Billa Clintona koji je podržavao naš rad. Brat tog čovjeka također je bio u Bijeloj kući i bio je vrlo blizak suradnik Billa Clintona.

Pristupali smo ljudima na vlasti na prijateljski, susretljiv način, govoreći: »Gledajte, došlo je vrijeme da se dogodi razotkrivanje. Hladni rat je završen. Sada imamo jedinstvenu prigodu da javnosti na pozitivan način razotkrijemo činjenicu da su te izvanzemaljske letjelice stvarne i da postoje tajni projekti, koji su možda bili opravdani tijekom napetosti Hladnoga rata, ali sada više nisu opravdani.

Razotkrivanje se mora dogoditi sada. Imamo priliku raskinuti s prošlošću.« U isti dah smo govorili i: »Ako vi to ne učinite, mi ćemo. Pronaći ćemo dovoljno izvora da predstavimo uvjerljive argumente za svoje tvrdnje.« Upravo to je bit Projekta Razotkrivanje.

S tim svježim zamahom odlučili smo da trebamo steći veći uvid u obavještajne operacije.

James Woolsey je 1993. godine bio nominiran za direktora CIA-e i potvrđen od Senata. S našom smo pričom stigli do rujna 1993., dakle

kada je Woolsey bio tek na početku obnašanja dužnosti.

 Od jednog višeg dužnosnika u Bijeloj kući, koji je bio naša veza, saznali smo da predsjednik, kao i direktor CIA-e, pokušavaju preko svojih kanala saznati istinu o toj temi. Osim toga, rečeno nam je da im se serviraju potpune laži.

Imam pismo koje mi je u jesen 1993. godine FedEx-om poslao prijatelj direktora CIA-e, u kojem mi poručuje da se direktor Woolsey raspitivao o pitanju NLO-a, ali da nije mogao ništa saznati te da su mu lagali. Nadalje, oni su znali da im se laže!

Rekao mi je da direktor CIA-e želi da dođem u Washington i da ću biti prva osoba koja će o tome brifirati direktora CIA-e. Pa, pomislio sam da je sasvim poludio. Mislio sam: Evo me, provincijski liječnik iz Sjeverne Karoline i navodno se trebam sastati s direktorom Središnje obavještajne agencije (CIA) kako bismo razgovarali o nečemu što spada u X-files?

Baš!

Da vam budem iskren, moja početna reakcija bila je da se zasigurno radi o varci. Smatrao sam da se radi o alibiju: direktor CIA-e u stvari zna za sve to i samo želi saznati što mi smjeramo. Kako se ispostavilo, bio sam u krivu: Woolsey i predsjednik doista su bili neobaviješteni.

Dana 13. prosinca 1993. otišli smo u Washington na sastanak s Woolseyjem. Paravan je bio večera u prijateljevoj kući. Bilo nas je šestero, točnije, tri para: moja supruga i ja, direktor CIA-e i njegova supruga (koja je, na sreću, bila izvršna direktorica Nacionalne akademije znanosti, pa smo mogli jednim udarcem ubiti dvije muhe) te njegov prijatelj i supruga tog prijatelja.

Naša domaćica, ispostavilo se, nije znala tko joj dolazi na večeru sve do tog dana. Možete li to zamisliti?

»Draga, pogodi tko nam dolazi na večeru? Da, direktor CIA-e i taj stručnjak za izvanzemaljska pitanja, dr. Greer.« Opa! Možete li zamisliti što bi bilo da dođete kući i to kažete svojoj ženi?

Sjećam se da sam s Emily u kuću prijatelja CIA-inog direktora stigao kasno poslijepodne. Imao sam aktovku punu materijala. Unaprijed smo se dogovorili što ćemo raditi, no nisam imao pojma koliko bi sastanak mogao potrajati. Svi smo znali da je to vrlo važan brifing za direktora CIA-e. Njemu su lagali o najvažnijoj tajni u povijesti svijeta.

Woolseyjeva žena stigla je prva, privatnim automobilom, a zatim je u pratnji tajne službe stigao direktor CIA-e. Nakon uvodnog pozdravljanja i desetominutnog pregledavanja dijela materijala, dokumenata, fotografija, izvještaja, i tako dalje, CIA-in direktor je rekao:

 »Da, znam da je ovo autentično.«

Ispostavilo se da su on i njegova supruga u stvari prije mnogo godina vidjeli jedan od tih NLO-a u New Hampshiru, tako da uopće nije sumnjao u njihovo postojanje. Međutim, želio je znati zašto mu se ništa ne govori, zašto su izvanzemaljci ovdje i što sve to znači.

Ljudi često misle da visoki dužnosnici poput njega umiru od smijeha na spomen te teme. Ali ne! On je, kao direktor CIA-e, bio iznimno uzrujan što se nešto tako važno prešućuje i njemu i predsjedniku. Bio je krajnje uzrujan. U jednom trenutku gotovo da se slomio i zaplakao.

S obzirom na važnost teme, njegovu reakciju smatrao sam potpuno primjerenom i bio sam pun nade u pozitivan ishod sastanka.

Sastanak, za koji sam mislio da bi mogao trajati otprilike pola sata, oduljio se na gotovo tri sata. Tijekom sastanka razgovarali smo o svemu što je htio znati. Rekao sam mu da su izvanzemaljci tu i objasnio zašto se to drži u tajnosti. Također, objasnio sam mu što se točno treba učiniti da se taj problem riješi.

Bilo je to, bio sam potpuno svjestan, preuzimanje strašne odgovornosti. Uviđao sam ozbiljnost situacije. Razgovaram s nekim tko je nedvojbeno jedna od najmoćnijih osoba na svijetu i otkrijem da je car gol! Otkrio sam da se informacije gube u sustavu te uskraćuju ljudima koji vode najmoćniju državu na svijetu. A zatim sam otkrio da oni uopće ne vode državu, nego da postoji vlada u sjeni koja u stvari ima glavnu riječ, i to mi je sada potvrđivao aktualni direktor CIA-e.

Prešao sam put od potpunog skepticizma — nevjerovanja da netko na toj razini moći doista može biti neinformiran — do spoznaje koliki su razmjeri te neinformiranosti... ne samo direktora CIA-e nego i predsjednika.

U tom sam trenutku shvatio ozbiljnost disfunkcije unutar onoga za što mislimo da je ustavna republika i demokratski oblik vladavine - disfunkcija je tolika da se bezočno laže ljudima na toj razini ustavne vlasti i odgovornosti. Gajio sam sumnje u to da se lagalo direktoru CIA-e, predsjedniku i drugima kojima je bio uskraćen pristup tim projektima.

No, budući da sam sada bio razgovarao s ljudima kao što su aktualni direktor CIA-e, članovi senatskog Odbora za obavještajne službe te sličnim dužnosnicima diljem svijeta te vidio njihova lica, njihov govor tijela i reakcije, uvjeravam vas da stvari nisu onakve kakve vam ih predstavljaju glavni mediji.

Prenio sam Vvbolsevju informacije da su izvanzemaljska bića tu s miroljubivim nakanama. Objasnio sam mu da su mnoga viđenja NLO-a u stvari viđenja letjelica napravljenih u sklopu tajnih programa u Sjedinjenim Državama i drugdje, da su tehnologije kojima su izgrađene vrlo napredne i moćne te da se nalaze u pogrešnim rukama.

Također, naglasio sam da se to pitanje mora svesti pod ustavnu kontrolu te da to može učiniti jedino predsjednik. Kongres bi, s jedne slabije pozicije, mogao dati podršku putem pokretanja istrage, no, doista, zbog strukture izvršne vlasti i njene nadzorne uloge i neposredne kontrole nad linijom zapovijedanja inicijativa mora doći iz izvršne vlasti — od predsjednika.

Sjećam se da sam mu pred kraj sastanka dao popis preporuka koje smo kasnije objavili. Dakle, predao sam dokazni materijal u ruke aktualnog direktora CIA-e, zajedno sa savjetima što treba učiniti da bi se te informacije razotkrile, da bi se okončalo zataškavanje i čitavo pitanje vratilo pod mjerodavnu kontrolu i nadzor. Ja sam, naravno, očekivao da će nešto poduzeti, no on me upitao:

 »Kako da razotkrijemo ono čemu nemamo pristup?«

Razočaran, no i dalje ustrajan, rekao sam mu: »Morate preuzeti kontrolu nad tim. Morate inzistirati na pristupu.« On je samo skrenuo pogled. Znao je o čemu se tu radi.

Dok smo večerah, direktor CIA-e je sjedio preko puta mene, a njegova supruga je bila do njega. Društvo je raspravljalo o svim pitanjima koja su se pokrenula. Na posljetku je dr. Woolsey, supruga direktora CIA-e, upitala:

 »Znate li kako te letjelice komuniciraju na velikim udaljenostima u svemiru?«

Sjećam se da me je tada uhvatila kratka ali intenzivna kriza hrabrosti: Da li da joj kažem istinu i izgubim svu vjerodostojnost? Ili da joj kažem laž ili pročišćenu verziju istine te zadržim malo ugleda? Ipak ne, pomislio sam, reći ću joj istinu koliko god nevjerojatno mogla zvučati.

Tako sam joj odgovorio:

 »Gledajte, te izvanzemaljske civilizacije dokučile su strukturu vremena i prostora te nelokalnost...« Uočio sam zbunjene izraze lica i znao sam da moram detaljno objasniti.

 »To vam je ovako: uzmimo našu galaksiju, Mliječnu stazu, čiji promjer je sto tisuća svjetlosnih godina. Susjedni sunčev sustav mogao bi biti oko jedan posto te udaljenosti od nas, to jest tisuću svjetlosnih godina.

Uzmimo to kao primjer. Gledajte, da trebate komunicirati s tim sunčevim sustavom i da vam on treba poslati odgovor, morali biste reći, 'Zdravo, kako ste', a oni bi uzvratili, 'Dobro, hvala na pitaju; kako ste vi?' — Samo ta razmjena trajala bi dvije tisuće godina! Kako i zašto?

Svjetlosna godina je put koju konvencionalni elektromagnetski valovi, čija brzina je tristo tisuća kilometara u sekundi, prevale tijekom čitave godine. Dakle, tisuću svjetlosnih godina znači da bi nam trebalo tisuću zemaljskih godina da naša poruka stigne tamo, i još tisuću godina da dobijemo odgovor. A to je samo jedan posto promjera naše galaksije!«

»Brzina svjetlosti jednostavno je premala,« nastavio sam. »Nije pogodno sredstvo za komunikaciju ili putovanje kada počnemo govoriti o međuzvjezdanim udaljenostima. Otvoreno govoreći, brzina svjetlosti jedva da je dostatna čak i za putovanja u našem vlastitom Sunčevom sustavu. To znači da je bilo koja civilizacija koja je došla ovdje već ovladala tehnologijama i znanošću koje se bave svime iznad brzine svjetlosti — iznad onoga što nazivam »granicom svjetlosti«.

 A ako su ovladali time, otkrili su tu »jezgru« u kojoj se sjedinjuju elektromagnetizam, materija, prostor, vrijeme i svijest.« To je, u stvari, kao u pjesmi Moody Bluesa: »Najbolje se putuje mislima.«

Objasnio sam im da te izvanzemaljske civilizacije posjeduju tehnološki potpomognute sustave svijesti, kao i tehnologiju potpomognutu sviješću, gdje postoji sučelje između uma i misli te specijalizirane fizike i elektromagnetizma.

I tako, kada oni komuniciraju, poruka se od točke A, koja je recimo ovdje na Zemlji, do točke B, udaljene tisuću svjetlosnih godina, prenosi u realnom vremenu, u trenu. To je zato što je poruka izašla iz prostor-vremena i prešla u taj nelokalni aspekt svemira. To uključuje vrlo sofisticiranu fiziku, ali obuhvaća i područja misli i svijesti.

Oni mogu slati misli uređaju, odnosno biti sučelje uređaja, i on će trenutačno i točno prenijeti taj signal i tu poruku do druge točke — i to tehnološki, ne samo telepatski.

Informacije i slike do druge se točke u svemiru, bez obzira na to koliko je udaljena, prenose nelokalno u realnom vremenu. To je poput dva čvora koji neprestano rezoniraju. Signal putuje od jednog čvora do drugoga, zaobilazeći linearni prostor-vrijeme.

Dr. Woolsey me je pogledala i rekla: »I mislila sam da mora biti nešto takvo.« Doista je shvaćala.

Kada govorimo o civilizacijama koje prevaljuju međuzvjezdane udaljenosti, ključno je shvatiti da su one morale ovladati znanostima koje obuhvaćaju svijest, misao, elektromagnetizam i nelokalnost.

Stoga CSETI-jevi protokoli sadrže komponentu koja se tiče nelokalnosti, svijesti i usmjerene, koherentne misli. To je zbog toga što izvanzemaljci posjeduju tehnologije koje hvataju signale koherentne i usmjerene misli jednako kao što mi možemo hvatati radijske signale te signale lasera ih mobitela.

Radi se o posve znanstvenim postupcima koje je apsolutno moguće ponoviti — to je jednostavno znanost koja danas na Zemlji nije općepoznata.

Mislim da danas mnogo ljudi može razumjeti taj koncept. Hvala Bogu, sada ima dovoljno ljudi koji su došli do postkvantnog razumijevanja svemira.

Mnogi ljudi s kojima sam surađivao, a koji su bili u tajnim aviokozmičkim i elektronskim tvrtkama koje se bave ovim pitanjima, potvrdili su mi da su došli u posjed izvanzemaljskih komunikacijskih uređaja koji rade upravo to: funkcioniraju kao sučelje za misli i svijest te reagiraju na misli i svijest. Podešeni su tako da to mogu.

Dakle, sati koje sam proveo s direktorom CIA-e i njegovom suprugom svakako su bili sadržajni i informativni. Pred kraj večeri osjećao sam da je vrlo zahvalan na informacijama i vrlo zainteresiran.

Međutim, osjetio sam i duboku tragediju i tugu u trenutku kada me pitao:

»Kako da razotkrijemo informacije kojima nemamo pristup?«

Shvatio sam razmjere izazova koji je pred nama. Prisjetio sam se disfunkcije na koju nas je bio upozorio Eisenhower kada je rekao da se čuvamo vojno-industrijskog lobija i prijetnje koju njegovi ispad

predstavljaju za našu slobodu i sigurnost. Sada je ono na što nas je upozorio Eisenhower naraslo do disfunkcije epskih proporcija i ja sam tome svjedočio iz prve ruke.

Dok smo se pozdravljali, shvatio sam da je čitavo vrijeme dok smo bili unutra mjesto bilo nadzirano. Vidjeli smo ljude iz tajne službe ispred kuće. Naravno, imali su kombi za prisluškivanje, naoružane čuvare s naglavnim slušalicama — sve moguće!

Taj je susret za mene bio na mnogo načina traumatičan — ipak, bio sam zahvalan što sam doznao istinu.