Grad

NAMJEŠTAM SAT, posljednji put na ovome putovanju: točno je pet sati ujutro, 30. svibnja 2006. U Moskvi, koja za nama »ka-

sni« sedam sati, još je 29. i ljudi završavaju večeru.

Svi putnici našeg vagona ustali su jako rano ili nisu ni uspjeli spavati. Ne zbog drmanja vlaka na koje smo svi već navikli, nego zato što uskoro stižemo u Vladivostok, našu posljednju postaju. Proveli smo zadnja dva dana u vagonu, uglavnom okupljeni oko stola u salonu, koji je naizgled cijelu vječnost bio središte našeg svemira. Jeli smo, pričali jedni drugima priče, a ja sam opisao naše kupanje u Bajkalskom jezeru, iako je sve puno više zanimao susret sa šamanom.

Moji su izdavači imali odličnu ideju: najavljivali su naš dolazak u svakome gradu u kojem je vlak stajao. Bio dan ili noć, ja bih izla- zio iz vagona, ljudi bi me čekali na peronu, pružali mi svoje knjige na potpis, zahvaljivali mi, a ja bih im uzvraćao zahvale. Katkada bismo stajali samo pet minuta, katkada punih dvadeset. Blagosliv- ljali bi me, a ja sam prihvaćao sve blagoslove, kako od starijih gos- poda u dugačkim kaputima, čizmama i maramama omotanima oko glave, tako i od mladića koji su dolazili s posla ili se vraćali kući, uglavnom obučeni samo u lagane jakne, kao da svima žele reći: »Ja sam jači od studeni.«

Predzadnji dan odlučio sam prošetati cijelim vlakom. Želio sam to još od početka putovanja, ali uvijek bih to odgodio za drugi dan, misleći kako je pred nama dug put. Sve dok nisam shvatio da go- tovo stižemo na cilj.

Zamolio sam Yaoa da ide sa mnom. Otvorili smo i zatvorili bez- broj vrata, nemoguće ih je bilo izbrojiti. Tek sam tada shvatio da se

uopće ne nalazim u vlaku, nego u pravome gradu, državi, u cijelom Svemiru. Trebao sam to ranije učiniti — putovanje bi bilo kudika- mo bogatije, mogao sam upoznati  nevjerojatno  zanimljive  ljude, čuti njihove priče koje sam mogao pretočiti u knjige.

Proveo sam cijelo poslijepodne šetajući tim gradom na tračni- cama, a silazio sam samo kako bih se susreo s čitateljima na po- stajama na kojima su me čekali. Hodao sam tim velikim gradom kao i tolikim drugima na ovome svijetu i nazočio istim scenama: neki čovjek razgovara na mobitel, mladić koji trči pokupiti nešto što je zaboravio u vagon-restoranu, majka s bebom u krilu, dvoje mladih koji se ljube u uskome hodniku pored kupea, ne obraćajući pozornost na krajolik koji kraj njih prolazi s druge strane prozora, radio pojačan do kraja, znakovi koje ne mogu odgonetnuti, ljudi koji nešto nude ili mole, čovjek sa zlatnim zubom koji se smije sa svojim drugovima, žena s maramom na glavi koja plače gledajući u prazno. Popušio sam nekoliko cigareta s jednom grupom ljudi u malenom odjeljku prije nego što ću proći kroz uska vrata koja vode u drugi vagon i potajno sam promatrao neke zamišljene, elegantno odjevene ljude, koji kao da nose svijet na svojim leđima.

Hodao sam tim gradom koji se proteže poput kakve čelične rije- ke koja nikada ne staje, čiji jezik ne govorim, ali to mi ni najmanje ne smeta. Već sam se naslušao raznih jezika i glasova i primijetio sam da, kao i u drugim velikim gradovima, većina ljudi uopće ne razgovara ni s kime — putnici su uronjeni u svoje probleme i svoje snove, prinuđeni dijeliti kupe s još troje stranaca s kojima se nikada više neće sresti i koji su zaokupljeni svojim vlastitim problemima i snovima. Koliko god bili nesretni ili usamljeni, koliko god im bilo potrebno s nekime podijeliti radost nekog uspjeha ili tugu koja ih guši, radije biraju sigurnost šutnje.

Odlučio sam prići jednoj ženi otprilike mojih godina. Pitao sam je kako se zove mjesto kroz koje prolazimo. Yao je počeo prevoditi moje riječi, ali zamolio sam ga da mi ne pomaže jer sam želio vi- djeti kako bi bilo da putujem sam: bih li uspio stići do kraja? Žena mi znakovima glavom pokazuje da nije razumjela što sam rekao,

buka kotača bila je zaglušujuća. Ponovio sam pitanje i ovaj je put čula moje riječi, ali nije ništa razumjela. Valjda je mislila da sam neki luđak i brzo se odmaknula od mene.

Pokušao sam se obratiti drugoj, pa trećoj osobi. Promijenio sam pitanje jer sam želio znati kamo putuju i što rade u tom vlaku. Nit- ko nije razumio što želim i to mi je na neki način bilo drago, jer moje je pitanje zaista bilo smiješno, ta svi znaju što rade i kamo idu — čak i ja, iako katkada ne stignem tamo kamo sam želio stići. Netko tko se provlačio između nas kroz hodnik čuo je kako pričam engleski, stao i pitao mirnim glasom:

—  Mogu li vam pomoći? Jeste li izgubljeni?

—  Ne, nisam izgubljen. Gdje smo sada?

—  Sada smo na granici s Kinom, uskoro ćemo skrenuti udesno

prema Vladivostoku.

Zahvalio sam i pošao dalje. Uspio sam uspostaviti dijalog, mo- gao bih putovati sam, nikada se neću izgubiti, sve dok postoje toliki ljudi koji su mi spremni pomoći.

Prošetao sam tim gradom koji se činio beskrajnim i vratio se na mjesto s kojeg sam krenuo, donijevši sa sobom osmijehe, poglede, poljupce, glazbu, riječi tolikih različitih jezika, šumu mimo koje smo prošli i koju sigurno više nikada u životu neću vidjeti i zato će ostati zauvijek sa mnom, utisnuta u mojoj mrežnici i u mojem srcu.

Vratio sam se za stol koji je bio središte našeg svemira, napisao

nekoliko rečenica i zalijepio ih na mjesto na koje je Yao svaki dan

lijepio svoje dnevne citate.

* * *

Čitam što sam zapisao jučer nakon šetnje kroz vlak.

»Nisam stranac jer se nisam molio za povratak u sigurnost, nisam gubio vrijeme razmišljajući o svojoj kući, svojem stolu, svojoj strani kreveta. Nisam stranac jer svi putujemo, postavljamo ista pitanja, no- simo isti umor, iste strahove, isti egoizam i istu velikodušnost. Nisam stranac jer kad sam molio, dobio sam. Kada sam zakucao, vrata su se

otvorila. Kada sam tražio, našao sam što sam želio.«

Sjetio sam se da su to bile šamanove riječi. Uskoro će se ovaj vagon vratiti na točku s koje je krenuo. Taj će papir nestati čim spremačica uđe počistiti ga. Ali ja nikada neću zaboraviti što sam napisao: jer nisam i nikada neću biti stranac.

* * *

Hilal je većinu vremena provela u svojoj kabini, očajnički svirajući violinu. Katkada bih osjetio da priča s anđelima, a katkada je samo vježbala da održi tehniku. Na povratku u Irkutsk bio sam siguran da u svojoj nebeskoj šetnji s bajkalskim orlom nisam bio sam. Naše su duše zajedno doživjele iste divote.

Prethodne sam je noći opet zamolio da spavamo zajedno. Poku- šao sam sam izvesti pokus sa svjetlosnim prstenom, ali nisam uspio ništa drugo doli posjetiti — a da to nisam želio — francuskog pisca koji sam bio u 19. stoljeću. On (ili ja) upravo je dovršavao jedan odlomak:

»Trenuci koji prethode snu nalikuju na sliku smrti. Obuzme nas

obamrlost i postaje nemoguće odrediti kada ‘JA’ poćne postojati u drugome obliku. Naši snovi naš su drugi život: nikada ne mogu prijeći kapiju koja vodi u nevidljivi svijet a da ne osjetim trnce.«

Te je noći legla pored mene, naslonio sam glavu na njezine grudi i ležali smo tako u tišini — kao da se naše duše već odavno pozna- ju i više nema potrebe za riječima, samo za blagim izičkim dodi- rom. Konačno sam uspio da me zlatni prsten odnese točno onamo gdje sam želio biti: u gradić pokraj Cordobe.

Pesuda je izrečena javno, nasred trga, kao da smo na velikoj na-

rodnoj fešti. Osam je djevojaka obučeno u bijele halje do gležnje-

va, drhte od hladnoće, ali uskoro će osjetiti toplinu Paklenog ognja

—    koji su ljudi zapalili misleći da to rade u ime Nebesa. Zamolio sam svojeg poglavara da me oslobodi obveze da budem  prisutan među pripadnicima Crkve. Nisam ga trebao puno moliti, vjerujem da je bio toliko bijesan zbog mojeg kukavičluka da me rado pustio da idem kamo želim. Sakrio sam se među gomilom, posramljen, glave stalno zaklonjene kapuljačom moje dominikanske halje.

Cijeloga su dana iz susjednih gradova pristizali znatiželjnici koji su se još prije večeri rasporedili po trgu. Plemići su došli u svojim najraskošnijim odorama i sjeli u prvi red na stolce postavljene za tu prigodu. Žene su imale dovoljno vremena da se našminkaju i naprave komplicirane frizure, kako bi im se svi divili jer to se sma- tralo iskazom ljepote. U pogledima prisutnih ima još nečega osim znatiželje; čini se kao da je svima zajednički osjećaj osvete. Ne radi se o olakšanju što će krivci biti kažnjeni, nego o odmazdi zbog nji- hove ljepote, mladosti, senzualnosti i bogatog nasljeđa. Zaslužile su biti kažnjene zbog onoga što je velika većina tih ljudi zauvijek ostavila za sobom, ili nikada nije ni uspjela doseći. Osvetimo se zato ljepoti. Osvetimo se radosti, smijehu i nadi. U našem svijetu nema mjesta osjećajima koji naglašavaju naš jad i bijedu, naše fru- stracije i nemoć.

Inkvizitor vodi misu na latinskom. U određenom trenutku, za vrijeme propovijedi u kojoj opominje ljude na strašne kazne koje očekuju heretike, začuju se krikovi. To su roditelji djevojaka koje će spaliti na lomači, koje su do tada sprječavali da uđu na trg, ali koji su uspjeli probiti prepreke i ući.

Inkvizitor prekida propovijed, gomila ih izviždava, stražari ih okružuju i uspijevaju izgurati s trga.

Stižu kola koja vuku volovi. Djevojke su stavile ruke iza leđa da bi ih oni mogli vezati, a dominikanci im pomažu da se uspnu na kola. Stražari formiraju sigurnosni pojas oko vozila, gomila se

povlači napraviti im prolaz i bikovi sa svojim mrtvačkim teretom kreću prema lomači, koja će biti zapaljena na obližnjoj livadi.

Djevojke stoje pognutih glava, a s mjesta na kojem stojim ne- moguće je vidjeti je li im to u očima strah ili su suze. Jednu od njih tako su zvjerski mučili da ne može stajati na nogama bez pomoći drugih. Vojnici uz puno muke pokušavaju obuzdati gomilu koja se smije, vrijeđa ih, gađa koječime. Vidim da će kola proći blizu mene i pokušavam pobjeći, ali prekasno je. Kompaktna masa muškaraca, žena i djece iza mene ne dopušta mi da se pomaknem.

Kako se približavaju, vidim da su njihove bijele halje sada zamr- ljane jajima, pivom, vinom, komadićima ljuske od krumpira. Bože, smiluj se. Nadam se da će, prije nego li zapale vatru, one ponovno moliti za oprost svojih grijeha — grijeha za koje nitko od prisutnih ne može ni zamisliti da će jednom biti proglašeni vrlinama. Ako mole za odrješenje, jedan će svećenik ponovno poslušati njihove ispovijedi, predat će njihove duše Bogu, i zadavit će ih užetom omotanim oko njihovih vratova i vezanim za kolac iza njih. Tako će samo njihova tijela biti spaljena.

Ako ustraju u svojoj nevinosti, spalit će ih žive.

Već sam nazočio pogubljenjima poput ovog večeras. Usrdno se nadam da su roditelji djevojaka potkupili krvnike; tako će oni po- miješati malo ulja s drvetom i vatra će se rasplamsati tako brzo da će ih dim otrovati prije nego što plamen počne gutati prvo njihove kose, zatim stopala, ruke, lica i konačno trup. Ako nije bilo prilike da ih potkupe, bit će spaljene polako, u mukama koje nije moguće opisati.

Kola su stigla preda me. Spuštam glavu, ali jedna od njih prepo-

znaje me. Sve se okreću prema meni i ja se pripremam za uvrede i napade koje zaslužujem, jer ja sam kriv više od bilo koga drugoga, onaj sam koji je oprao ruke kada je jedna moja riječ mogla sve promijeniti.

Zazivaju me. Ljudi oko mene iznenađeno me gledaju — zar

ja poznajem te vještice? Da nisam obučen u dominikansku halju, možda bi me zatukli na licu mjesta. Nakon nekoliko trenutaka, net-

ko od ljudi koji me okružuju zaključuje da sam ja zacijelo jedan od onih koji su ih osudili. Netko me sudionički potapša po leđima, a neka žena kaže: »Čestitam vam na vašoj vjeri.«

One me i dalje zovu. A ja, već potpuno izmoren vlastitim kuka- vičlukom, konačno odlučim podići glavu i pogledati ih.

U tome se trenutku slika zamrzne i ne vidim više ništa.

Pomislio sam odvesti je u Aleph, koji nam je tako blizu, ali je

li to zaista smisao mojeg putovanja? Iskoristiti osobu koja me voli

samo kako bih dobio odgovor na pitanje koje me muči: hoću li tako zaista opet postati kralj svojega kraljevstva? Ako sada ne uspijem, uspjet ću kasnije — ostale tri žene zacijelo me čekaju na mojemu putu, ako ću imati hrabrosti slijediti ga do kraja. Gotovo sigurno neću otići iz ove inkarnacije bez odgovora.

* * *

Svanuo je dan, a veliki se grad pojavljuje na bočnim prozorima. Ljudi se dižu sa sjedala ne pokazujući nimalo entuzijazma ili sreće zbog dolaska. Možda naše putovanje zapravo tek počinje.

Brzina se smanjuje i čelični se grad polako zaustavlja, ovaj put konačno. Obraćam se Hilal i kažem:

—  Izađi pored mene.

Ona silazi sa mnom. Vani nas čeka mnoštvo ljudi. Neka djevojka krupnih očiju u rukama drži veliki plakat s brazilskom zastavom i riječima napisanima na portugalskom. Prilaze nam novinari, ja za- hvaljujem svim Rusima na srdačnosti koju su mi iskazivali tijekom mojega putovanja golemim azijskim kontinentom. Pružaju mi cvi- jeće, a fotograi me mole da poziram pred velikim brončanim stu- pom s dvoglavim orlom na vrhu, na čijem je postolju ugravirano:

9288.

Nije potrebno dodati oznaku »km«. Svi koji su dotle stigli dobro znaju što taj broj označava.