Govorimo li o psihologiji ili o duhovnosti?

Je li psihologija svrsishodnija od duhovnosti? Ništa nije svrsishodnije od duhovnosti. Što jadni psiholog može uciniti? Može jedino ublažiti pritisak. I ja sam psiholog, bavim se psihoterapijom, i u sebi doživljavam veliki konflikt kad se ponekad moram odluciti izmedu psihologije i duhovnosti. Ne znam da li me razumijete. Meni je trebalo puno godina da shvatim.

Objasnit cu vam. Dugo vremena to nisam shvacao dok iznenada nisam otkrio da

ljudi moraju dovoljno trpjeti u nekoj vezi, dok se ne riješe iluzija glede svih veza. Moraju trpjeti u nekoj vezi prije nego što se probude i kažu: "Dosta mi je toga! Morao bi postojati bolji nacin života od ove ovisnosti o drugim ljudima." I što sam radio kao psihoterapeut? Ljudi su dolazili k meni s problemima koje su imali u svojim vezama, u komunikaciji, itd., i ponekad sam im pomogao. Ali ponekad, na žalost, to nije bila pomoc jer sam ih time ostavio spavati. Možda su morali još malo patiti. Možda im presjesti da bi mogli reci: "Svega mi je dosta." Riješit cete svoj problem tek kada budete siti svoje bolesti. Vecina ljudi ide k svom psihijatru ili psihologu po olakšanje. Ponavljam: olakšanje, a ne ozdravljenje.

Ovo je prica o malom Johnnyju koji je, kako kažu, bio duševno zaostao. Ali, kao što cete to saznati iz ove price, nije bio. Johnny je bio na satu likovnog odgoja u svojoj školi za djecu s posebnim potrebama. Uzeo je malo plastelina, otišao u kut ucionice i poceo se igrati. Uciteljica je došla do njega i rekla mu: "Zdravo, Johnny." I Johnny odgovori: "Zdravo." Uciteljica ga upita: "Što to imaš u ruci?" I Johnny odgovori: "Hrpicu kravljeg gnoja." Uciteljica upita: "A što radiš s njim." On odgovori: "Radim uciteljicu."

Uciteljica je mislila da se Johnnyjevo stanje pogoršalo pa je pozvala ravnatelja koji je upravo prolazio kraj ucionice, i rekla mu: "Mislim da se Johnnyevo stanje pogoršalo."

I tako je ravnatelj došao do Johnny i pozdravio ga: "Zdravo, sinko."I Johnny odgovori: "Zdravo." I ravnatelj upita: "Što to imaš u ruci?" I on odgovori: "Hrpicu kravljeg gnoja." "I što radiš s njime?" I odgovori: "Ravnatelja."

Ravnatelj je mislio da je to slucaj za školskog psihologa. "Pošaljite po psihologa!"

Psiholog je bio pametan covjek. Došao je do Johnnya i rekao: "Zdravo." I Johnny rece: "Zdravo." I psiholog rece: "Znam što imaš u ruci." "Što?" " Hrpicu kravljeg gnoja." Johnny rece: "Tocno." "I znam što radiš njime." "Što?" "Radiš psihologa." "Krivo. Nema dovoljno gnoja!" I mislili su da je duševno zaostao.

Jadni psiholozi, cine dobro djelo. Zaista. Ponekad je psihoterapija od velike pomoci

jer kada se nalazite na rubu ludila, kada vam malo nedostaje da pobjesnite, nalazite se u stanju koje može dovesti, ili do ludila, ili do misticizma. A mistik je suprotnost ludaku. Je li vam poznat znak po kojem možete znati jeste li se probudili? To je pitanje koje si tada postavljate: "Jesam li ja lud ili su oni ludi?" To je baš tako jer mi jesmo ludi. Cijeli svijet je lud. Potvrdeni ludaci! Jedini razlog zbog kojeg nismo zatvoreni u nekoj ustanovi je taj što nas je previše. Zaista smo ludi. Živimo s ludim zamislima o ljubavi, o vezama, o sreci, o radosti, o svemu. Mislim da smo toliko ludi da smo došli do one tocke u kojoj, kada se svi slože oko necega, možete biti sigurni da je to krivo! Svaka nova ideja, svaka velika ideja, u svojim pocecima je bila ideja manjine. Covjek koji se zove Isus Krist pripadao je manjini. Svi su govorili drugacije od njega. Buda je pripadao manjini. Svi su govorili drugacije od njega. Mislim da je Bertarand Russel rekao:"Svaka velika ideja zapocinje kao blasfemija." To je dobro i ispravno receno. Danas se može cuti mnoštvo blasfemija. "Izrekao je blasfemiju!" Ljudi su ludi, umobolni, i cim ranije to uvidite, bolje ce biti vaše duševno i duhovno zdravlje. Nemojte im vjerovati. Nemojte vjerovati ni najboljem prijatelju. Odbacite iluzije o svojim najboljim prijateljima. Oni su jako mudri, kao što ste i vi mudri u svojim postupcima s drugima, iako toga vjerojatno niste svjesni. O da, tako ste lukavi, prepredeni, i mudri. Odlicno glumite.

Ne obasipljem vas pohvalama, zar ne? Ali ponavljam: ne želite se probuditi, odlicno glumite, a niste toga ni svjesni. Mislili ste da ste puni ljubavi. Ha! Koga to volite? Cak i kada se žrtvujete, osjecate se dobro, zar ne? "Žrtvujem se! Živim prema svojim idealima." Ali nešto i dobivate, zar ne? Uvijek dobivate nešto od onoga što radite, sve dok se ne probudite.

Evo,  dakle,  prvog koraka:  shvatite  da se  ne želite  probuditi.  Prilicno  je teško

probuditi se ako ste bili hipnotizirani da vjerujete da je komadic starog novinskog papira

cek od milijun dolara. Kako je teško otrgnuti se od tog komadica starog novinskog papira.