A pjesnik reče: Govori nam o Ljepoti.

A on odvrati:

Gdje ćete naći ljepotu, i kako ćete je naći ako ona sama nije vaš put i vaša vodilja?

I kako ćete govoriti o njoj ako ona ne bude tkalja vašega govora? Žalosni i povrijeđeni vele: »Ljepota je ugodna i nježna.

Poput mlade majke, napol bojažljiva zbog vlastite slave, ide ona među nama.« A strasnici će reći: »Ne, ljepota je moćna i strašna,

Poput oluje trese zemlju pod nama i nebo nad nama.«

Umorni i iscrpljeni vele: »Ljepota je od tihih šapata. Ona govori u našem duhu. Njezin glas ulazi u našu tišinu poput slabašna svjetla što dršće strašeći se sjene.« Nemirni veli: »Čuli smo gdje vrišti među planinama,

I s njenim kricima dođe topot kopita, i lepet krila, i rika lavova.« Obnoć noćobdije vele: »Ljepota će se dići sa zorom na istoku.«

A o podne radnici i putnici vele: »Vidjesmo je gdje se naginje nad zemljom s prozora zapada.«

Zimi vele snijegom zameteni: »Doći će s proljećem skačući preko bregova.« A za ljetne žege žeteoci vele: »Vidjesmo je gdje pleše s jesenskim lišćem, i ugledasmo snježni nanos u njezinoj kosi.«

Sve to govoraste o ljepoti,

Iako, odista, ne govoraste o njoj nego o nezadovoljenim potrebama. A ljepota nije potreba nego zanos.

Ona nije žedna usta ni prazna pružena ruka, Nego, prije, zapaljeno srce i začarana duša.

Ona nije slika koju ćete vidjeti ni pjesma koju ćete čuti,

Nego, prije, slika koju vidite iako su vam oči sklopljene i pjesma koju čujete iako su vam začepljene uši.

Ona nije sok na ispucaloj kori drveta ni krilo pričvršćeno za kandže, Nego, prije, vrt zauvijek u cvatu i jato anđela zauvijek u letu. Orfaležani, ljepota je život kad život skine koprenu sa svoga svetog lica. Ali, vi ste taj živat i vi ste ta koprena.

Ljepota je vječnost što se gleda u zrcalu. AIi, vi ste ta vječnost i vi ste to zrcalo.