Čuđenje, dragost, udivljenje, zahvalnost, uzbuđenje, obožavanje, ushićenje. Možete li u času prizvati te različite osjećaje po želji? Možete li kao čarobnim štapićem potaknuti u sebi "čuđenje", ili "uzbuđenje" (a pritom ne mislim na seks)? Ili, što je s "udivljenjem"? Možete li u sebi smjesta izazvati topli osjećaj uvažavanja prema nekom neživom predmetu pa bio to i običan kamen?

Izazvati bi obično značilo biti spreman nekomu polomiti kosti, ali mi ne govorimo o tomu ovdje. Naša nova vrsta izazivanja je svjesno i namjerno prebacivanje naše unutrašnje sklopke na višu frekvenciju, kako bismo se naveli da vibriramo višom brzinom i to u času...sada!...i to bilo kada kad se sjetimo...svaki put kad se sjetimo...svaki put kad se sjetimo...cijelo vrijeme...što je češće moguće...sat za satom...ili barem svaki put kad uz vas projure crveni automobil, zalutali pas ili neka mama s djetetom. Bilo kad!

Ne šalim se. Ne naučimo li kako se u času prebaciti u višu frekvenciju i u njoj zadržati, nemamo ni trunke izgleda da se pretvorimo u svrhovite stvaratelje. Što znači, na nesreću, da ćemo zauvijek biti samo slučajni stvaratelji. Što znači...žrtve.

Budući da "Promjena brzine na 101" nije nikad bila školski predmet, tu vještinu moramo sami naučiti. Uz još nekoliko trikova u rukavu i to možemo lako ostvariti.

Vuuuh!

Prvi put sam se počela zabavljati promjenama energetskog toka oko godinu prije nego što sam naišla na učenja o zakonu privlačivosti. Pojma nisam imala što radim, ali mi je pomagalo utući vrijeme u vožnji.

Tržište financijskog reprogramiranja nekretnina bilo je u punom cvatu, a ja sam u ulozi financijskog posrednika bila usred toga, vodeći svoj samostalni biznis iz mog doma. Pa kad bi me netko zamolio da im pomognem refinancirati kuću, odlazila sam kod ljudi doma umjesto da sam ih naručivala da me posjete u uredu. Uživala sam u tom poslu. Izašla bih iz kuće, usput obavila kupovinu i razgledavala predjele moga grada za koje nisam ni znala da postoje.

Da bih utukla vrijeme dok bih se vozila na sastanak, počela sam se igrati sa svojom energijom. Dotad sam se već umjela "prešaltati" na  intenzivni osjećaj ugode po želji kako sam onda zvala "protok energije". Jednostavno bih pojačala i napumpala snažni osjećaj prema "gore" pa bi mi tijelo začas reagiralo na promjenu frekvencije. Isto tako sam znala, umotam li želju u te visoke frekvencije (razmišljajući o njoj u tom povišenom raspoloženju), da ima izgleda da se ostvari. Bilo je to sve što sam tada znala! Frekvencije, vibracije, tok negativne/pozitivne energije, zakon privlačivosti - tek sam ih nejasno poimala.

Što sam se više bavila protokom energije, to sam jasnije vidjela tu zagonetnu pojavu koja bi se zbila u času kad bih se osjećajno premjestila u višu brzinu, ili na zujanje, kako sam to tad zvala. Pri samom dnu želuca, na mjestu gdje osjetite kako izgubite dah kad vas netko pritisne, zbio bi se VUUUH!  Onaj osjećaj kao da se spuštam pogibeljnom brzinom u vlaku strave u zabavištu. Ponekad bi trajao tek djelić sekunde a ponekad, kad bih se izuzetno koncentrirala, mogla sam ga održati i nekoliko minuta.

A onda mi je sinulo da je taj VUUUH! istovrstan osjećaj kao i JAO! koji osjetite kad naglo skrenete na cesti da se ne biste s nekim sudarili. Ili osjećaj sličan onomu koji sam osjetila prije puno godina u času kad mi je gazda rekao da sam otpuštena s posla. VUUUH! točno u dnu želuca. 

U početku nisam znala što bih s time ili kako ga s nečim povezati. Shvatila sam da vrlo različite životne situacije koje izazivaju čitav spektar snažnih reakcija, završavaju fizički na istom mjestu: u mojoj utrobi. A onda mi je sinulo. Naše se emocije prvo bilježe u adrenalinskim žlijezdama, pa stoga, kad smo zapanjeni ili prestavljeni, iskusimo tu navalu u dnu želuca, ili u našem solarnom pleksusu, gdje su smještene adrenalinske žlijezde.

Kad nas preplavi strah, adrenalinske žlijezde budu natopljene iznenadnom navalom elektromagnetske energije koja smjesta potakne izlučivanje adrenalinske tekućine što mi doživimo kao VUUUH! Zašto onda adrenalinske žlijezde ne bi jednako reagirale na navalu snažne energije potaknute radošću? Uostalom, nije li energija energija  bez obzira što ju je pokrenulo?  Bez obzira osjetimo li navalu ekstremne panike ili navalu vrhunske radosti, energija teče istovjetno kroz solarni pleksus, stimulirajući pritom naše adrenalinske žlijezde i uzrokujući taj tjelesni osjećaj VUUUUH! koji je teško ne primijetiti.

To me je toliko zaintrigiralo da sam još više eksperimentirala s energijom. I naravno, uskoro sam otkrila da mogu kontrolirati intenzitet vibracija moga dobrog osjećaja time što sam primjećivala količinu osjećaja VUUUH! u dnu želuca i obrnuto. Mogla sam kontrolirati intenzitet i trajanje VUUUH!-a time što sam proizvodila duže ili kraće periode vibracije dobrog osjećaja.

Otkriće je bilo fantastično! Ako nije bilo previše VUUUH!-a značilo je da nema ni previše dobrog osjećaja i da snaga ili intenzitet nisu adekvatni da dođe do vibracijske promjene koja bi me izvukla iz trenutne situacije u kojoj sam bila.

Ali veliki VUUUH! ili navala u mojem solarnom pleksusu značili su da sam se doista energetski prebacila na neku vrstu uzvišenijih osjećaja: uzbuđenje, oduševljenje, duboka zadivljenost ili već nešto drugo. A to je značilo da sam letjela visoko bez pomoći kemikalija i da sam to mogla ponavljati po želji. Navala energije redovito bi u meni potakla neki oblik radosti. A prije toga nikad nisam imala bilo kakvu navalu ili zujanje kad bih samo postojala, drugim riječima kad mi ne bi bilo ni dobro ni zlo, nego kad sam tek stoički trajala.

Sve me je ovo toliko oduševilo da sam si utvarala kako sam otkrila tajnu života! Možda i jesam ali tek mali djelić! Još nisam umjela usmjeravati energiju niti se fokusirati na "želim" ili "ne želim". Jedino mi je u tom času bilo jasno da bolje privlačim svoje želje što se više uvedem u dobar osjećaj i osjetim tjelesno zujanje. Bio mi je to odličan početak, ali, o, brate, da sam samo tada znala i "ostatak priče" (kako bi to rekao komentator Paul Harvey)! A nisam.