Pitate li kroz svoje znanje? Ako je stvar u tome, onda odgovora nema. Nema susreta. Cak i ako odgovorim,

ono što budem rekao nece vas dotaci. Niste dovoljno prazni da bi primili odgovor. On je odavno u vama:

imate predrasude tko zna od kada; otrovani ste predubjedenjima.

Postoje dva nacina na koja se može postaviti pitanje: pitanje iz znanja je ona beskorisna vrsta.

Rasprava je moguca, ne i dijalog. Ali, kada pitate iz neznanja, kada sasvim dobro znate da nemate pojma,

samim tim, postajete ucenik. Sada nema prepirke. Jednostavno, žedni ste i tražite vode. Gladni ste, i molite

za hranu. Ne znate i pitate zbog toga; spremni ste za primopredaju. Ucenik pita, znajuci da ne zna. Kada

znanje ne postoji, nastanjuje vas skromnost. Uz znanje egoizam ide ruku pod ruku, a Isus sa egom nema što

da prica.

Ucenici zapitaše Isusa - “ucenici”, dakle oni koji su potpuno svjesni da ne znaju - “Reci nam, kakvo

je kraljevstvo nebesko?”

Isus bez prestanka govori o tom kraljevstvu. To je stvorilo nebrojeno mnogo nevolja. Sama

terminologija je nekako politicka, pa su politicari tog vremena bili poprilicno zastrašeni. Razapet je zbog toga

što su ovi pomislili: “Ovaj covjek govori o nekom carstvu koje ce doci, a sebe proglašava predsedavajucim.

7

Izgleda da taj ludak pokušava da digne revoluciju, i da zbaci trenutnu vladu. Njegova želja je da stvori novo

kraljevstvo”.

Kralj, vladini službenici, državnici, svecenstvo, nikom od njih uopce nije bilo lako. A taj covjek bio je

veoma utjecajan, jer su ga ljudi ozbiljno slušali; i ne samo da su ga slušali - cak su se i mijenjali iznutra, neki

plamen je svijetlio u njima, nešto im se dešavalo, preporadali su se pomocu njegovih rijeci. I zato su

svecenici, Poncije Pilat, kralj Herod, i svjetovno i duhovno rukovodstvo istovremeno - drhtali pred Isusovom

pojavom. Izgledao je opasan. Nije bilo bezazlenijeg covjeka od njega, a svima je utjerivao strah u kosti. Bio

je, kratko i jasno receno, pogrešno shvacen.

Ali takva mogucnost je s Isusom uvijek otvorena. Nevolja je u tome što on mora da koristi jezik;

drugacija metoda ne postoji, i što god da kaže, to se ispoljava putem rijeci. Drugih rijeci nema, a vaše su

ionako ogranicene: nose u sebi odredeno znacenje, prenatrpane su raznoraznim nagovještajima. On je

govorio samo o kraljevstvu Božjem. Ali, “kraljevstvo”- ta rijec je zastrašujuca. Mnogi su pomislili da se tu radi

o nekakvoj politici.

Isus nije revolucionar ovoga svijeta. On jeste revolucionar. Cak se može reci da je on revolucionar

svih revolucionara - ali što se unutrašnjeg svijeta tice, jer on je sve vrijeme govorio o unutrašnjem

kraljevstvu. Ali, cak ga ni njegovi ucenici nisu razumeli do kraja. Kada dolazite do Majstora, tad se srecu

dvije razlicite dimenzije. Sve to podsjeca na susret zemlje i neba. Ako postoji povjerenje, krecete se ka nebu;

ako povjerenja nema, ostajete prilijepljeni za tlo. Širite krila i polijecete samo kroz povjerenje, ali ako toga

nema, držite se za podlogu još grcevitije.

Ovaj covjek nosi sa sobom veliku opasnost. Što je to kraljevstvo nebesko? Ono je potpuno suprotno

kraljevstvu ovoga svijeta. A Isus objašnjava i objašnjava... ali zaista je teško probuditi razumijevanje u

ljudima.

On kaže: “U mojem kraljevstvu Božjem najsiromašniji ce biti najbogatiji, onaj poslijednji bice na prvom

mestu”. Isus govori istovjetne rijeci kao Lao Tzu, a on mu je po mnogo cemu zaista slican. “Na prvom ce

mestu, u mom kraljevstvu Božjem, biti onaj što je poslijednji u ovom svijetu”. Isus kaže da ce najskromniji biti

najznacajniji, da ce najsiromašniji biti najbogatiji, da ce onaj kog nitko ne prepoznaje, biti najistaknutiji - on

sve okrece naglavacke!

I tako mora biti. Stojiš pored rijeke koja je potpuno mirna, i gledaš u sopstveni odraz: on je izokrenut.

Odraz i ne može da budc drugaciji. U ovom svijetu mi smo stvarno “naopacke”, i ako treba da stvari napokon

stavimo na pravo mjesto, onda mora doci do izvrtanja. Ali, sve ce to onda da lici na jednu obicnu

premetacinu - kaos je, izgleda, zaista nezaobilazna faza.

Buddha je postao prosjak, posljednji covjek, nitko i ništa; bio je kralj, ali kraljevstvo nebesko pripada

onima sa zacelja, a ne onima sa prestolja. Napustio je carstvo ovoga svijeta, jer ono je, na kraju krajeva,

savršeno beskorisno, i podsjeca na teret koji ne mora da se nosi. Nosite ga, a on vas ne hrani. Uništava vas,

jer je otrov - doduše, taj otrov je toliko sporodjelujuci da ga rijetko tko prepozna kao otrov...

Jedan covjek pio je neku tekucinu iz flaše, i u tom trenutku kraj njega je prolazio njegov prijatelj. Cim je

vidio što ovaj pije, prijatelj je uzviknulo preneraženo: “Jesi li ti normalan? Pa to što piješ je otrov koji sporo

djeluje!”

“Ma nema veze”, slegnu covjek ramenima. “Ja ionako ne žurim”.

Sve ono što zovete životom nije ništa drugo do otrov sa sporim, ali sigurnim djelovanjem - jer,

konacno, on vodi direktno u smrt. Možda vi ne žurite, ali i to strpljenje ne mijenja kvalitetu samog otrova. On

je možda spor u svom djelovanju, vi možda niste u žurbi, ali on ce vas ubiti kada tad.

Kraljevstvo ovoga svijeta pripada smrti. Vjeciti život postoji u onom kraljevstvu. Zato Isus i kaže: “Oni

koji su spremni, neka pridu. Ja cu im dati obilje života”.

Isus je jednom prilikom prolazio kroz neko selo. Bio je žedan i došao je do bunara, a kada je spazio

ženu koja je izvlacila vodu, obratio joj se: “Žedan sam; daj mi malo vode da pijem”.

“Ali”, zbunila se ona, “ja sam niskog roda. To nije dopušteno i zbog toga ti ne mogu dati ono što

tražiš”.

“Ne brini”, rece joj Isus. “Daj mi vode, a ja cu ti zauzvrat dati vode iz mog izvora. Jednom kada se

napiješ te vode, nikada više neceš biti žedna”.

Ucenici su ga pitali: “Kakvo je kraljevstvo nebesko?” - jer ono što nam nije; znano može da nam se

pojasni pomocu tog “kakvo je”, pomocu slicnosti. Otuda svi ti silni mitovi. Mitologija predstavlja pokušaj

objašnjavanja nepoznatih stvari, stvari koje ne možemo shvatiti na ovom nivou svijesti, i to pomocu neceg

što je poznato. Pokušaj da se nepoznato objasni u pojmovima poznatih stvari zove se mit, stvaranje

izvjesnog razumijevanja.

Kraljevstvo nebesko ne može se objasniti neposredno, odjednom. To nije moguce. Sve dok ga ne

doživiš, ne postoji nacin da ti se to pojasni. Što god da se kaže, bice pogrešno. Istina ne može da se kaže.

Pa što onda radi Isus, što radi Buddha ili Lao Tzu? Što to oni godinama pricaju? Oni pokušavaju da vam

objasne neobjašnjivo kroz neke simbole koje znnte. To su najteže stvari na svijetu; parabole, mitovi, price...

A ima zapanjujuce budalastih ljudi koji pokušavaju da analiziraju mit, koji ga rašclane i na kraju

zakljuce: “To je samo mitološka glupost, i u njoj nikakve istine nema”. Oni seciraju, rastežu, izvode kirurške

operacije nad mitovima, i onda trijumfalno objelodane: “Ovo je mit, a ne povijest”. Pa nitko nikada i nije rekao

da je to povijest, a mit ne može da se rasclanjuje jednostavno zato što je on nešto simbolicno.

8

To sve podsjeca na neki putokaz. On je u obliku strijele, i na njoj piše “Delhi”. I ako rasijeceš putokaz,

ako raskomadaš strijelu, ako pažljivo proanaliziraš tintu, kemikalije i sve ostale sastojke, na kraju ceš s

ponosom reci: “Neka budaletina se stvarno našalila s nama - u ovom nema nikakvog “Delhija”! “

Mitovi su putokazi, strijele ispaljene ka nepoznatom. Mit nije cilj sam po sebi, on jednostavno govori o

postojanju cilja. U tome je smisao ucenikovog pitanja: “Kakvo je kraljevstvo nebesko?” Ne možemo pitati što

je to kraljevstvo. Pogledajte malo sam kvalitet pitanja: ne možemo pitati - to je previše - što je, jer ne

možemo ocekivati odgovor na takvu vrstu pitanja. Možemo samo priupitati kakvo je... jer to je u stvari ovo:

“Reci nam kroz nešto što nam je poznato. Da bi imali makar iskru spoznaje, pokaži nam neki nagovještaj,

slutnje”.

Sve to podsjeca na pitanje slijepca: “Što je to svjetlost?” Ako ne vidite, kako onda možete pitati što je

ono - za što ste slijepi? Ako ipak pitate, samo vaše pitanje onemogucava odgovor. Svjetlost može da se

spozna - ono što vam je neophodno su oci. Ali, kada se pita: “Reci nam kakva je svjetlost?”, to onda znaci:

“Reci nam nešto na jeziku slijepih”.

Sve parabole su istine na jeziku slijepih. Na jeziku slijepih nema nikakve razlike izmedu mitologije i

istine. I zato nemoj operirati mitove! Ništa u njima neceš naci! Oni su samo pokazatelji, ali ako imaš još i

povjerenja, pokazatelji su cudo jedno.

U jednom japanskom hramu, inace budistickont, nema Buddhine statue. Ljudi ulaze unutra i pitaju: “A

gdje je kip?” Njega nema, jer na praznom postolju nalazi se prst kojije usmjeren naviše - i to je Buddha.

Svecenik ce reci: “Buddha je ono na što ovaj prst ukazuje”. Nisam siguran da li taj svecenik shvaca ono što

govori ili ne - taj prst koji ukazuje naviše, na Mjesec. Što Buddha jeste? Samo prst usmjeren na Mjesec?

Ucenici pitaju Isusa kakvo je kraljevstvo nebesko: “Reci nam to kroz neku pricu koju mi, djeca,

možemo da razumijemo. Mi stvarno ne znamo, i nemamo iskustva. Reci nam ono što može da u nama stvori

iskru spoznaje”.

A on im rece: “Ono je kao gorušicno sjeme - manje od svakog sjemena, no kada padne na

plodno tlo, veliko drvo se stvori i utocište postane za sve ptice nebeske”.

To gorušicno sjeme je Isus zaista mnogo puta upotrebljavao u svoj im parabolama, i to iz više razloga:

prvo, to je najmanje sjeme. Bog je nevidljiv, on je ono “manje i od makovog zrna”; i kako sada ukazati na

njega? Na samoj ivici vidljivog svijeta nalazi se gorušicno sjeme; nešto manje i od toga, i necete biti u stanju

shvatiti, jer sve što je manje od tog sjemena jednostavno nije dostupno fizickim ocima. Gorušicno sjeme je

sama ivica, ono najmanje u svijetu pojavnosti i vidljivih stvari. Ako se ode i preko njega, ulazimo u onaj

suptilni svijet, u svijet koji je manji od najmanjeg. To sjeme je stvarno na samoj granici.

A ono ne samo da je najmanje, vec ga odlikuje i jedan stvarno tajanstveni kvalitet: kada isklija, pretvori

se u najvece drvo na svijetu. Dakle, sav paradoks je u tome: sjeme je najmanje a drvo najvece. Bog je

nevidljiv, dok je Univerzum najvidljiviji. Univerzum je drvo, a sjeme je Bog. Ono što je neispoljeno zove se

Bog. Ono što je ispoljeno je Univerzum.

Ako slomiš sjeme, unutar njega neceš naci nikakvo drvo. Možeš analizirati sjeme danima i nocima, ali

nikakvo skriveno drvo neceš vidjeti u njemu. Na kraju možeš reci kako drveta jednostavno nema i kako su

ljudi jednostavno idioti - oni pricaju o nekom nevjerojatno velikom drvetu koje se skriva u atomu sjemena. A

eto, nicega nema.

To je ono što su analiticari od uvijek radili. Ti im kažeš da je cvijet predivan, a oni ga uberu, odnesu u

laboratoriju i pokušavaju da seciranjem pronadu ljepotu, koju si spomenuo. Oni ce tim svojim poslom

nabasati na kemijske sastojke, i sve ce dijelove cvijeta pažljivo rasporediti u apotekarske bocice - ali bocica,

spremljena za onaj sastojak koji se zove “ljepota”, bice prazna. No, ništa zato. Analiticari ce izaci iz svojih

laboratorija i uzviknuti: “Mora da ste imali velike iluzije i da ste sanjali nestvarne snove - ljepote nema i tocka.

Cvijet smo analizirali celiju po celiju. Ništa nije ostalo po strani, ali ljepota u cvijetu nije”.

Postoje stvari koje se vide samo u vlastitoj ucelovljenosti; njih ne možeš rašclaniti. One su vece od

djelica koji ih cine, i to je problem za sve one koji traže istinu. Istina je veca od dijelova koji je ucjelovljuju.

Ona nije samo zbir svih djelica, vec i nešto mnogo više od toga.

Melodija nije samo zbir svih nota i zvukova; ne, ona je nešto mnogo, mnogo više. Kada se sve note

spoje, stvara se harmonija, i dolazi do velicanstvenosti koju nismo mogli naci na papiru. Ja vam sve ovo

govorim, i sada vi možete secirati moje rijeci. Sve pojedine rijeci naci cete u rjecniku, ali mene necete tamo

iskopati. Na kraju možete reci: “Sve su rijeci ovdje na papiru - zašto se zamlacivati s onim što ne postoji van

rjecnika?”

Jednom se dogodilo: Mark Twain je otišao da sluša svog prijatelja koji je bio svecenik, i taj je covjek

pozivao Twaina vec nekoliko dana. Bio je pravi govornik, pjesnicki nadahnut, i svi su ga veoma poštovali.

Kada god bi držao propovijed, crkva je bila ispunjena do posljednjeg mjesta; ali, Mark Twain nijednom nije

došao. Naposljetku, kada ga je prijatelj najljepše zamolio, ovaj je pristao. Govornik se spremao cijeli tjedan -

jer njegov je prijatelj ipak pristao doci, pa se stvarno trudio iz sve snage, da iz sebe izvuce ono najljepše. U

nedjelju, Mark Twain je sjeo u prvi red, baš ispred svog prijatelja – svecenika, koji je toga dana iznio svoju

ubjedljivo najbolju propovijed. Unio je svu svoju energiju u rijeci, sve je bilo puno muzike i pjesme; bila je to

simfonija, ljepota, radost postojanja.

No kako je vrijeme odmicalo, sveceniku je bilo sve neprijatnije jer Mark Twain je sjedio ispred njega

kao da je mrtav, ili potpuno gluh. Cak ni sjenka nekog sitnog odobravanja ili podrške nije prelazila preko

9

njegovog lica. Ljudi su sveceniku bespoštedno pljeskali, bili su van sebe od srece, a usred svega toga sjedio

je Twain, bez ikakvog dokaza da je bilo cim dotaknut - kako negativno tako i pozitivno. Bio je, prosto--

naprosto, ravnodušan iz sve snage. Ostao je ravnodušan - a ravnodušnost je beživotnija cak i od negativnog

stava. Kada ste protiv, barem imate neki stav; kada ste protiv necega, time pokazujete da vas je “to nešto”

dodirnulo. Ali, kada ste ravnodušni, tim stanjem govorite da je “to” apsolutno beskorisno, besmisleno,

ništavno. Ravnodušnost saopcava da je situacija takva da nije vrijedna cak ni protivljenja.

I poslije nekog vremena, propovijed je privedena kraju, a Twain i njegov prijatelj ulazili su u kola.

Svecenik nije progovarao ni rijeci, no kada je Mark Twain, nakon vožnje, krenuo da izade iz automobila,

svecenik mu se obratio: “Ništa nisi rekao o mojoj propovjedi”.

“Ah”, odmahnu rukom Twain. “To nije ništa novo. Ja imam kod kuce knjigu iz koje si uzeo sve što si

ispropovijedao. Citava je stvar pozajmljena - mene ne možeš prevariti. One budale iz crkve još možeš prijeci,

ali mene ne. Ja sam nacitan covjek i, nekim cudom, baš sam prošle noci citao knjigu iz koje si uzeo tu

“svoju” propovijed”.

Svecenik je to sve slušao kao gromom ošinut. “O kakvoj kradi i pozajmici govoriš? Sve rijeci su izašle

iz mene! Jednostavno nije moguce to što mi kažeš!”

“Sve je tamo”, nastavio je Twain u istom tonu, “od rijeci do rijeci. Sutra cu ti poslati knjigu, ako baš

hoceš”. I zaista, sutradan mu je poslao veliki rjecnik, a primopredaju je zakljucio rijecima: “U ovoj knjizi naci

ceš sve što si rekao”.

To je um analiticara. On pjesništvo ubija u trenutku, iz nehata. On kaže da je sve samo sklop rijeci, i

ništa više. Analiticar ne može da vidi izmedu njih, ne može da cita izmedu redova - a ljepota poezije je baš u

tom meduprostoru. Ljepota je tu, i Bog, i sve što je važno - sve se to nalazi izmedu rijeci, izmedu redova.

Gorušicno sjeme je najmanje i sadrži u sebi ono najvece. Boga ne možete vidjeti, jer On je ono što je

najmanje: to sjeme - ali, Univerzum je vidljiv. I ako je taj Univerzum tu pred vama, onda sjeme mora da je tu

negdje. Kako može drvo da isklija ni iz cega? Postoji li drvo koje je nezavisno od sjemenke? Stvar nije u

tome da li vi to vidite ili ne. Može li ovaj Univerzum da postoji bez nekog osnovnog uzroka, bez izvora?

Ganges je tu - može li rijeka da tece bez izvora kao potpore'' A ovaj Univerzum je jednostavno beskrajan - i

vi mislite da se porijeklo njegovo razlikuje od porijekla jedne rjecice?

I ne samo Univerzum... vec i takva univerzalna simfonija, taj zapanjujuci sklad, i nezamislivi sistem.

Sve ovo nije kaos - toliko je discipline u tome, i sve je na svom mjestu. A oni koji znaju, koji stvarno dobro

znaju, kažu da je ovo najbolji od svih mogucih svjetova; ne postoji bolje tlo od ovog ispod naših nogu.

Sjeme mora postojati, ali ono je nevjerojatno malo, manje je cak i od gorušicnog sjemena. To sjeme

se ovdje koristi samo kao mit - da nešto oznaci. Oni koji pitaju Isusa su ribari, vrtlari, seljaci, i svi su oni u

stanju da shvate poredenje s gorušicni sjemenom.

Ako seciraš, promašuješ; promašuješ ako religiji prilaziš kao kirurg. Ili sve možeš da vidiš neposredno

- dakle, bez rašclanjivanja, ili je spoznaja nemoguca. A ima nacina na koje se povjerenje ispravno koristi: u

sjemenu ne možeš vidjeti drvo, ali možeš ga posijati - povjerenje ti pomaže u cekanju. Covjek povjerenja ce

reci: “U redu, ovo je sjeme, ali ja vjerujem da ce postati drvo i zato cu ga posijati u zemlju. Pronaci cu

pogodno tlo i štititi sjeme. Cekati cu uz molitvu, biti cu pun ljubavi i nade”.

A što drugo vi možete raditi? Možete posijati sjeme, da se nadate, cekate... Što bi drugo mogli ciniti? I

onda, iznenada, jednoga jutra, vi ste budni, a sjeme je izniklo u mladicu, novo je bice proklijalo iz tla. Sada

sjeme nije samo sjeme - ono postaje drvo, razvija se, raste.

A što se zbiva kada sjeme postane drvo? I to je takoder dio parabole. Sjeme mora umrijeti - tek

njegovom smrcu drvo pocinje da živi. Bog se žrtvovao za ovaj Univerzum; On ne može da ostane po strani;

u svemu se nalazi, izgubljen je u svemu. Zbog toga, Njega je nemoguce pronaci.

Ideš na Himalaje, u Meku, tražiš po Kašiju ili na bilo kojem mjestu, ali nigdje ga ne nalaziš. Zašto?

Zbog toga što je svuda, na svakom mjestu! - baš kao što je sjeme sada prisutno u nepreglednom drvetu.

Sjeme ne možeš otkriti; ono je umrlo u drvetu i postalo vlastita buducnost. Bog je umro unutar Univerzuma.

Bog je postao jedno s postojanjem. Bog se sjedinio sa svemirom.

On nije odvojena stvar, i ne lici na stolara koji nešto napravi i ostane po strani; to je nemoguce. Bog je

kao sjeme: drvo nice iz njega, ali istovremeno, njegovo trajanje se nastavlja unutar drveta. Naci ceš Boga tek

kada drvo napokon išcezne.

Hindusi su oduvjek govorili da ceš Boga naci ili na pocetku ili na kraju stvaranja. U pocetku, dok

svijeta još nema, sjeme je vidljivo, no tebe nema da vidiš - jer ti si djelic drveta, sastavni dio lišca. Ili ceš ga

naci u pralayi, kada sve nestane, i kada drvo umre od starosti. A to se dešava sa svakim drvetom: kada

ostari, pojavljuje se novo sjeme, milijun sjemenki.

U pralayi ceš ponovo pronaci neshvatljivo mnogo bogova - ali opet, tebe tu nece biti, i to je problem.

Samo je jedan nacin: ako želiš Ga pronaci, onda moraš da ga otkrivaš u svakom listu - samo ga tako možeš

razotkriti. Ako si zagledan u neki odredeni lik, u Krišnu, Ramu ili nekog treceg, ništa neceš naci. Oni su lišce

- prelijepo lišce, naravno, mnogo životnije, zelenije, jer oni su ostvarili Boga, oni su shvatili da je svuda,

shvatili su da je u svemu.

Kada Isus kaže da je kraljevstvo nebesko nalik gorušcinom sjemenu, on kaže mali milijun stvari. I u

tome je sva ljepota poredenja: kažeš tek par rijeci, skoro i da ne otvaraš usta, a kažeš, u stvari, toliko toga.

Kada se sjeme rastvori, pojavi se svijet. To je kraljevstvo Božje, carstvo nebesko. A ako lutaš pogledom,

10

onda uzalud traciš svoje vrijeme. Ako ti je namjera da sagledaš kraljevstvo Božje, onda postani sjeme i umri:

odjednom, drvo se rada iz smrti uzroka. Ti nestaješ, no zato Bog postaje. A Boga nikada neceš sresti. Ako

tebe ima, On nije, jer sjeme se opire prirodnom dešavanju stvari. Cim išcezneš, Bog se pojavljuje, i zaista,

do susreta nikada ne dolazi.

Kada nisi, Bog jeste¸- kada su ti ruke prazne, On ih ispunjava. Nema te... i tek tada - Bog raste,

krošnja se širi. I opet paradoks. Sjeme unutar sebe sadrži citavo drvo, no ono ga može i ubiti. Ako je egoista

i ako pomisli da je dovoljno samo po sebi, ili ako se uplaši smrti, tada ce materica postati zatvor. Sama

ljuska, koja štiti drvo prije no što ono ojaca i pusti korijenje u plodno tlo, ce postati koncentracioni logor- i tako

ce drvo umrijeti u sjemenu.

Vi ste svi kao sjemenje koje se preobrazilo zatvor. Buddha je sjeme, Isus takoder, no oni ne

ogranicavaju: zaštitni omotac je naprsnuo, i drvo spremno otpocinje novi život.

A on im rece: “Ono je kao gorušicno sjeme - manje od svakog sjemena, no kada padne na

plodno tlo, veliko drvo se stvori i utocište postane za sve ptice nebeske”.

... no kada padne na plodno tlo...” To je ono što je neophodno. Puka smrt sjemena ništa ne

predstavlja - možeš da umreš na kamenu, ali onda drveta nece biti. Bice smrti, ali ne i drveta. Moraš pronaci

pogodno tlo - to je ono što se podrazumijeva pod uceništvom. Uceništvo je vježba, ucenje da se postane

odgovarajuca zemlja za nicanje drveta. Sjeme je tu, ali povoljna podloga još uvijek ne postoji. Vi drvo imate u

sebi, ali Majstor vam daje plodno tlo. On vas oploduje, plijevi, i cini zemlju vrijednom primanja. On tlo cini

bogatim, jer u suštini, Majstor je baštovan.

Vi sve imate u sebi, no ipak vam je baštovan neophodan, jer cete bez njega razbacati svoje sjeme

kojekuda. Ono ce možda pasti na cementiranu stazu i umrijeti, a umrijeti ce i ako se baci pod necija stopala.

Potreban vam je netko tko ce da vas štiti dok umirete. Gledaj na sve to iz ovog kuta: kada se dijete rada,

prisustvo babice stvarno je nužno. Nitko ne kaže da ce stvari da se odvijaju kako treba ako babica nije u

blizini. Ona je neophodna zbog toga što je svaki trenutak tako delikatan i znacajan. No, najveci je trenutak

kada se istina rada; mnogo je veci trenutak kada Bog dolazi na svijet - to je najvece moguce rodenje,

najuzvišenije. A Majstor nije ništa drugo do babica.

Inace, mnoge su stvari moguce: pobacaj je moguc, a beba može umrijeti, prije no što je osjetila bilo

što od života. Majstor je tu da zaštiti, jer nove su mladice neshvatljivo nježne, bespomocne, povredljive može

im se desiti stvarno sve i svašta. To su veoma opasni trenuci. Ali, ako imate povjerenja... a ono je zaista

neophodno, i drugog puta nema. Ako sumnjaš, onda ceš se zatvoriti, i onda sjeme nece moci prirodno

umrijeti. Ako vjeruješ, sjeme umire; ono ne može znati drvo, svoju buducnost, i u tome je problem. Ono želi

da je sasvim sigurno: “Ako umrem postati cu drvo”. Ali, na koji nacin to može biti potvrdeno?

U ovome se sastoji sva apsurdnost vjere. Vi želite biti sigurni: “Postajem sannyasin, mogu se odreci

svega, spreman sam umrijeti; ali, gdje je potvrda da ce se sjeme, zaista, nakon svoje smrti, preobraziti u

drvo?” Tko može da ti bude jamac u tom slucaju? Kako se ta garancija uopce i može nekom dati? Cak i ako

se ta nemogucnost ipak nekako omoguci, sjeme nece biti na onom mjestu gdje se nalazi onaj kome je

potvrda ponudena. I koja potvrda može sjemenu dokazati da ce se pojaviti drvo na upražnjenom mjestu? Ne,

zaista, garancije nema.

Baš zbog toga, vjera je jedan veliki apsurd: vjerovati u nešto u što se ne može vjerovati je znacenje

svake vjere. Vjera u ono u što je nemoguce vjerovati; ne postoji nacin da n to povjerujete, ali vjera je

prisutna. Sjeme umire u atmosferi dubokog poverenja, i drvo se oslobada ljuske. Ali, “plodno tlo” je nužno,

pogodna zemlja ne može se zanemariti. Citavo uceništvo sastoji se iskljucivo iz preobražaja u odgovarajucu

podlogu.

... veliko drvo se stvori i utocište postane za sve ptice nebeske”.

I kada je drvo istinski izraslo, kada je postalo “Buddha-drvo”, tada na tisuce ptica koje su u potrazi,

sljecu i nalaze utocište u krošnji. Pod Isusom, te “ptice nebeske”, kao i pod Buddhom, nalaze sve što i treba.

Za one koji traže ono najdublje, za njih to drvo - “Buddha-drvo” ili “Isus-drvo” - postaje utocište u kojem

osjecaju nepoznato kao udarce vlastitog srca. Tu mogu imati povjerenja, tu mogu doci do razumijevanja

nepoznatog, te da na kraju skupe hrabrost i skoce.

Kraljevstvo nebesko je baš kao gorušicno sjeme... Ti si kraljevstvo nebesko, to sjeme o kojeme je sve

vrijeme rijec. Budi spreman umrijeti! Pripremi se za vlastitu smrt!

Naravno, bice tu drhtanja i straha i oklijevanja. Skok je uvijek težak. Mnogo puta cete odustati, mnogo

puta doci cete do ivice i pobjeci nazad, jer pred vama je ponor bez dna. Sjeme taj ambis još i može upoznati,

ali ne može drvo. Ne postoji mogucnost da sjeme bude svjedok radanju drveta, i mogucnosti za takav jedan

susret zaista nema. Sjeme mora umrijeti i vjerovati u nepoznato - u to, da ce se sve dogoditi baš kao što

treba.

Ako ste spremni umrijeti, sve se odvija bez poteškoca. Idite i posijte sjeme u zemlju: kada se drvo

pojavi, pokušajte pronaci sjeme - necete ga naci. Ono je nestalo; više ga nema, ne postoji više. Idite i

zakopajte malo po Buddhi, po Isusu ili nekom trecem - necete pronaci covjeka, to sjeme. Tu se krije

znacenje one tvrdnje da je Isus sin Božji, i da više nije obican sin nekog Josipa i neke Marije. Pomocu Josipa

i Marije sjeme je dospjelo u ovaj svijet, ali sada je išcezlo zajedno sa zaštitnim omotacem. A drvo, samo po

sebi, nikad ne dolazi iz izvora koji je dostupan ocima. Ono se javlja iz nevidljivog.

11

Pogledajte Isusa: sjeme ne možete naci, ali Bog je dostupan. Budite spremni umrijeti da biste se

preporodili. Odbacite um, tijelo, ego, identitet - odjednom cete osjetiti kako nešto nezadrživo raste unutar

vas: postali ste materica, i napokon ste zatrudnjeli. A biti trudan u spiritualnom smislu je vrhunac svekolikog

stvaranja, jer vi sebe same stvarate kroz to. Ništa sa tim ne može se usporediti. Možete napraviti velike slike,

predivne skulpture, ali ponavljam, ništa ne može se usporediti s tim samoostvarenjem.

... no kada padne na plodno tlo...” spremite se za smrt! Ali, prije nego što ste spremni skociti,

postanite plodno tlo: ucenik, onaj koji prima, postanite meki; budite kao da vas nema. Uskoro stvarno necete

biti - ali spremite se za to, ponašajte se kao da ne postojite. I tada:

... veliko drvo se stvori i utocište postane za sve ptice nebeske”.

A to je od pamtivijeka bilo tako: vi ste blizu mene; moje sjeme je mrtvo - zbog toga ste ovdje. Vi niste

tu zbog vas, nego zbog mene. Ali, reci tako nešto - “Zbog mene” - uopce nije tocno, jer nikakvo “mene” ne

postoji; sjeme je išcezlo, i sada drvo živi u potpunosti. I ako vam kroz mene zablista iskra vaših vlastitih

mogucnosti, moj posao je gotov.

Kraljevstvo nebesko je kao gorušicno sjeme... Vi ste sjemenje, mogucnost tog kraljevstva. Spremite se

za smrt, jer umiranje je nacin da se bice ponovo porodi.