Glazbene bilješke

Rečenica o kadenci

Ako jest, kao što se u onom glazbenom dijalogu, nadmetanju ili
ljubavnom odnosu između orkestra i solo instrumenta, što ga je žargon
glazbenika unatrag dva i pol stoljeća naviknuo nazivati "koncertom",
uvijek iznova kroz nekoliko taktova događa, da upravo to glazbalo,
načas razriješeno kako borbe s moćnim sugovornikom tako i uloge
običnoga pomoćnika u razvoju, izmjeni
"Kao što vidite," pisao je Hesse godine 1948. skladatelju Willu
Eisenmannu, 'lova rečenica nije toliko pokušaj da se objasni fenomen
kadence, koliko šaljiv pokušaj oponašanja toga fenomena u jednoj
jedinoj proznoj rečenici." u produžetku neke glazbene teme, u izvjesnoj mjeri bude oslobođeno iz upletenosti u gotovo zamršen svijet funkcija, zahtjeva, zadataka, odgovornosti i napasti, otpušteno iz strašno diferencirane, mnogostruko ovisne, prema mnogim suigračima obvezane egzistencije i vraćeno u svoj vlastiti, zavičajni, individualni svijet, čini se da mu taj privremeni povratak u carstvo koje samo njemu pripada, u nevinost, slobodu i sferu u kojoj vladaju vlastiti zakoni njegova bića, daje sasvim nov poticaj i dah, poletnost prije sputanu i
ograničenu obzirnošću prema partneru, gotovo opojnu radost i
zadovoljstvo samim sobom i vlastitim mogućnostima, čini se da mu je
to poziv na uživanje u ponovno stečenoj slobodi, nezasitno uživanje u
samo njemu svojstvenom ozračju, te ohrabrenje da poput ptice pobjegle
iz zatočeništva tek u dugom nizu trilera klikćući ponovno osvijesti
vlastite snage da bi zatim, čas u valovitim, čas trijumfalno
uzlaznim, pa razuzdano prema basu silaznim pasažama, zamasima i
poletima doživjelo ono od virtuozne ekstaze što se doima nenadmašnim, pače nemogućim.

Slušajući Schumannovu glazbu

U toj glazbi neprestance lahori vjetar, ne neki postojan, nesnosan,
težak, ravnomjeran, već skokovit, razigran, nestašan i na mah, neko
ćarlijanje koje iznenada počne, pa se izgubi, i čovjeku se čini da
pritom vidi blago vihorenje prašine i lišća, to je vjetar lijepoga
vremena, dobar drug za šetnju i igru, živahan, pun dosjetki, čas
pričljiv, čas željan trčanja i plesa. Puše i lahori, njiše se i
trese, pleše i poskakuje u toj glazbi punoj ljupkosti i mladosti,
smiješi se i smije, igra i zadirkuje, čas obijesno, čas nježno. Čini
se neshvatljivim daje pjesnik tih čarobnih taktova skapao i umro
melankoličan i tmuran. Doduše, toj glazbi nedostaje mira, statike, pa
donekle i zavičaja, ona je možda odviše živahna, odviše nespokojna,
odveć uspuhana i vjetru srodna, odveć uzburkana i mladalački
uzavrela, i jednom će se morati iscrpsti. Između glazbe zdravoga i
života i svršetka bolesnoga Schumanna zjapi isti ponor kao između
razuzdane komičnosti mladoga i ozbiljnosti starijega Clemensa
Brentana. I kako to već biva u našem složenom i pomalo sentimentalnom svijetu: ta bla-gošću prožeta glazba lijepoga vremena sa svojim mladalački lijepim nemirom zvuči nam još dražesnije, još poletnije i ljupkije kada znamo kakva je noć i dubok mrak čekao toga dragoga glazbenika.
(1947.)