Glazba

Ponovno sjedim na svome mjestu u kutu koncertne dvorane, a volim ga
jer iza mene nitko ne sjedi, i ponovno do mene dopire tiho šuškanje i
bljesak bogate svjetlosti pune dvorane dok čekam, čitam program i
osjećam onu slatku napetost koju će kuckanje dirigentske palice ubrzo
dotjerati do vrhunca, a odmah zatim prvi ju zvuk orkestra osloboditi
i izbaviti. Ne znam hoće li zazujati piskutavo i razdražljivo kao
ljetni ples mušica u srpanjskoj noći, hoće li početi rogovima,
svijetlo i veselo ili potmulo i sparno disati u prigušenim basovima?
Ne poznajem glazbu koja me danas očekuje i pun sam slutnje i
tragalačkog predosjećaja, pun želja kako bi to trebalo biti, i već
unaprijed uživam uvjeren da će sasvim sigurno biti lijepo. Jer
prijatelji su mi pripovijedali.
Naprijed u velikoj bijeloj dvorani svrstali su se borbeni redovi,
visoko strše uzdignuti kontrabasi i lagano miču svojim dugim
vratovima, zamišljeni čelisti poslušno se nadvijaju nad strune, a
kada je ugađanje glazbala gotovo završilo, iz klarineta se
pobjedonosno otme razdražljivi posljednji probni pisak.
Sada nastupa onaj divni trenutak, dirigent se istegnuo visok i crn,
svjetla se u dvorani najednom sa strahopoštovanjem ugasila, na pultu,
snažno obasjana nevidljivom svjetiljkom sablasno svijetli bijela
partitura. Naš dirigent, kojega svi zahvalno volimo, kucnuo je
štapićem, ispružio obje ruke i sada stoji nagnut u napetoj
pripravnosti. A zatim zabaci glavu, čak odostrag može se naslutiti
zapovjedničko bljeskanje njegovih očiju, pomakne ruke poput vršaka
krila i ubrzo dvoranu i svijet i moje srce preplave kratki, hitri,
pjenasti valovi violina. Iščezli su puk i dvorana, dirigent i
orkestar, nestao je i potonuo cijeli svijet da bi pred mojim osjetima
bio ponovno stvoren u novim obličjima. Jao onomu glazbeniku koji bi
sada pokušao nama, koji izgaramo od očekivanja, izgraditi neki
sićušan, otrcan svijet, neuvjerljiv, izmišljen, lažan!
Ali ne, majstor je na djelu! Iz praznine i dubine kaosa on izbacuje
val, širok i moćan, a nad valom stoji hrid, pust otočić, tjeskobno
utočište nad ponorom svjetova, a na hridi neki čovjek, stoji čovjek!
samotan u beskraju, a u ravnodušnoj divljini živo mu srce ječi
jadikovkom što nadahnjuje. U njemu diše smisao svijeta, njega očekuje
bezoblični beskraj, njegov usamljen glas u praznu daljinu izgovara
pitanje, i to pitanje čarolijom stvara oblik, red i ljepotu. Tu stoji
čovjek, doduše majstor, no on stoji potresen i sumnjičav nad ponorom,
a u glasu mu jeza. Ali gle, svijet mu zvukom odgovara, melodija
struji u nestvoreno, oblik prožima kaos, osjećaj odjekuje u
beskrajnom prostranstvu. Događa se čudo umjetnosti, ponovno
stvaranje. Glasovi odgovaraju usamljenom pitanju, pogledi struje
prema oku koje traži, otkucaji srca i mogućnost ljubavi u pustoši
sviću kao zora, a u praskozorje svoje mlade svijesti prvi čovjek
zaposjeda voljnu zemlju. Gordost u njemu cvjeta i duboko, radosno
ganuće, njegov glas stasa i vlada i navješćuje poruku ljubavi.
Nastupa tišina, prvi je stavak gotov. I ponovno ga čujemo, čovjeka u
čije smo biće i dušu uključeni. Stvaranje ide svojim tijekom, nastaje
borba, nastaje nevolja, nastaju patnje. On stoji i jadikuje da nam
srce drhti, on trpi neuzvraćenu ljubav i spoznajno doživljava strašno
osamljenje. Jecajući glazba prekapa po boli, rog jadikuje kao u
najvećoj nevolji, violončelo postiđeno plače, iz suglasja mnogih
glazbala zgušnjava se jezovita tuga, blijeda i beznadna, a iz noći
patnje uzdižu se melodije, sjećanja na negdašnje blaženstvo, poput
neznanih zviježđa u tužnoj hladnoći.
No posljednji stavak iz tmurnoga ozračja tka zlatnu nit utjehe. O,
kako se oboa samo uzdiže i izmičući spušta! Borbe se razrješuju u
lijepu jasnoću, ružna se zamućenja tope i bivaju odjednom tiha i
srebrnasta, a boli sramežljivo traže utočište u spasonosnu smiješku.
Očaj se blago preobražava u spoznaju nužnosti, radost i red vraćaju
se uzvišeni donoseći nadu, zaboravljene draži i ljepote izlaze na
svjetlo dana i hvataju se u novo kolo. I sve se sjedinjuje, patnja i
užitak, uzdižući se u velikim zborovima visoko i više, nebesa se
rastvaraju, a blagosiljajući bozi utješno gledaju s visina na sve
jače oluje ljudskoga čeznuća. Uravnotežen, osvojen i priveden k miru
svijet lebdi jedan slatki čas, šest dana, blažen u svojoj zadovoljnoj
dovršenosti, u sebi sretan i savršen! I to je kraj. Još omamljeni
snažnim dojmom, pokušavamo se olakšati pljeskom. A u vrevi tih
uzbuđenih, plješćućih minuta postaje nam jasno, svatko sam sebi i
drugomu potvrđuje da smo doživjeli nešto veliko i veličanstveno
lijepo.
Neki "stručni" glazbenici proglašavaju pogrešnim i diletantskim ako
slušatelj tijekom glazbene izvedbe vidi slike: krajolike, ljude,
mora, oluje, doba dana i godišnja doba. Meni koji sam toliki laik da
ne mogu točno prepoznati ni tonalitet skladbe, viđenje slika čini se
prirodnim i dobrim; uostalom, pronašao sam ga već kod dobrih
glazbenika od struke. Jasno je da na današnjem koncertu nije morao
svaki slušatelj vidjeti isto što i ja: veliki val, stjenoviti otok
usamljena čovjeka i sve drugo. Čini mi se, međutim, daje u svakome
slušatelju ta glazba morala izazvati istu predodžbu organskoga rasta
i bivanja, nastanka, borbe i patnje i konačne pobjede. Dobar planinar
pred očima je mogao imati slike dugog i opasnog izleta u Alpama, a
filozof buđenje svijesti i njezin nastanak i patnju sve do zahvalna,
zrela pristanka, dok je pobožnik mogao vidjeti put duše koja se
tragajući udaljava od boga i vraća nekom većem, pročišćenom bogu. No
nitko, tko je uopće s voljom slušao, nije mogao ne uočiti dramatični
luk toga djela, put od djeteta do čovjeka, od postanka do bitka, od
pojedinačne sreće do pomirbe s voljom svemira.
U satiričnim i humorističnim romanima ili feljtonima ponekad se
ismijavaju oni jadni i sažaljenja vrijedni tipovi koncertnih
posjetitelja: poslovni čovjek, koji tijekom pogrebnoga marša iz Eroice
misli na vrijednosne papire, bogata damu koja ide na Brahm-sov
koncert da bi pokazala svoj nakit, majka koja kćer udavaču nudi
tržištu uza zvuke Mozartove glazbe, i kako se svi ti likovi već ne
zovu. Nema sumnje da postoje takvi ljudi, inače se njihovi prikazi ne
bi tako često javljali u pisaca.
Meni su se, usprkos tomu, oni uvijek činili nevjerojatnima i ostali
nerazumljivima. Da se na koncert može ići kao u neko društvo ili na
neki službeni događaj: ravnodušno i tupo ili proračunato sa sebičnim
nakanama ili tašto i hvalisavo, to mogu shvatiti, to je ljudski i
zavređuje da se tomu nasmijemo. I sam sam, jer ne mogu određivati dan
kada će se održati koncert, već više puta išao na koncert bez dobrog
i pobožnog raspoloženja, umoran ili mrzovoljan, bolestan ili
zabrinut.
Ali nikada mi nije bilo jasno da ljudi, u trenutku kada je
dirigentska palica već zaplesala i zvukovi potekli, Beethovenovu
simfoniju, Mozartovu serenadu ili Bachovu kantatu mogu slušati
ravnodušno, nepromijenjeni u duši, bez ganuća i poleta, bez straha i
srama ili žalosti, bez bola ili radosti. Jedva da se u tehnički dio
netko može razumjeti manje od mene - ta ja jedva čitam note! - ali da
se u djelima velikih glazbenika, ako je to uopće slučaj igdje u
umjetnosti, radi o najvišem stupnju ljudskoga života, o onom
najozbiljnijem i najvažnijem za mene i za tebe i za svakoga, pa to bi
morao osjetiti i najveći laik! U tom je, naime, tajna glazbe da
iziskuje samo našu dušu, ali cijelu, ona ne traži inteligenciju i
obrazovanje; nadilazeći sve umjetnosti i jezike ona u mnogoznačnim,
ali u krajnjem smislu uvijek po sebi razumljivim oblicima neprestano
prikazuje tek ljudsku dušu. I što je majstor veći, valjanost i dubina
njegova pogleda i doživljaja sve su manje ograničene. A opet: što je
savršenija čisto glazbena forma, to je neposrednije ono umilno
djelovanje na našu dušu. Čak ako majstor i ne teži ničemu drugomu
doli najjačem i najoštrijem izrazu vlastitih duševnih stanja ili pak,
udaljavajući se od sebe nastoji li čeznutljivo ostvariti san o čistoj
ljepoti, u oba će slučaja njegovo djelo svakako biti razumljivo i
neposredno. Tehnika dolazi tek mnogo poslije. Je li Beethoven u nekom
svom djelu violinske note rasporedio pomalo nespretno za prste, je li
Berlioz negdje umetanjem dionice za rog učinio neobičnu smjelost,
temelji li se snažno djelovanje nekog mjesta u skladbi na zvuku
orgulja ili samo na prigušenim violončelima ili čemu drugom, lijepo
je i korisno znati, ali je za užitak u glazbi nepotrebno.
Čak mislim da laik ponekad prosuđuje glazbu točnije i čišće od mnogih
glazbenika. Nemalo je djela koja pokraj laika prozuje kao neka
ugodna, ali nevažna igra koja ga se osobito ne dojmi, dok njihovo
tehničko majstorstvo upućena čovjeka silno oduševi. Tako i mi
književnici procjenjujemo mnoga pjesnička djela, koja za one naivne
uopće nemaju nikakvu čaroliju. No nije mi poznato nijedno djelo nekog
pravog majstora koje bi ostavilo dojam samo na stručnjake. Povrh
toga, mi smo laici i utoliko sretni što u lijepom djelu možemo duboko
uživati i onda kada mu je izvedba djelomice manjkava. Ustajemo suznih
očiju i osjećamo da smo do dna duše potreseni, opomenuti, optuženi,
pročišćeni, pomireni, dok se stručnjak spori oko agogike ili mu je
neki neprecizan ulazak u dionicu sasvim pokvario raspoloženje.
Sigurno je da i znalac ima svoje užitke koje mi neupućeni ne možemo
slijediti. Međutim, upravo ona rijetka, zvukovno jedinstvena vrhunska
ostvarenja poput suzvučja gudačkoga kvarteta sastavljena listom od
starih, vrlo milozvučnih glazbala, poput draži nekog rijetkog tenora,
tople punine izvanrednog alta, sve to osjeća nježno uho, neovisno o
svem znanju, sasvim elementarno. Moći to osjetiti stvar je osjetilne
senzibilnosti, ne obrazovanja, mada se i osjetilni užici mogu
školovati. A slično je i s dirigentskim postignućima. Kod djela
visoke vrijednosti nikada neće samo tehničko majstorstvo dirigenta
odrediti dosege njegova postignuća, već mnogo više njegova ljudska
osjećajnost, njegov duševni obzor, njegova osobnost.
Što bi nam život bio bez glazbe! To uopće ne moraju biti koncerti. U
tisućama slučajeva dovoljan je stisak tipke na glasoviru, zahvalno
zviždukanje, pjesma ili pjevušenje ili tek nijemo sjećanje na
nezaboravne taktove. Kada bi netko meni, ili bilo kojem prosječnom
glazbenom zaljubljeniku oduzeo, zabranio ili nasilno istrgnuo iz
sjećanja primjerice Bachove korale, arije iz Čarobne frule i Figarova
pira, to bi za nas bilo poput gubitka organa, poput gubitka polovice
ili cijeloga osjetila. Koliko često, kada ništa više ne pomaže, kada
nas više ne raduje ni nebeska modrina ni zvjezdana noć i kada za nas
nema niti knj iževnoga djela, koliko se često tada iz riznice
uspomena pojavi neka Schu-bertova pjesma, Mozartov takt, zvuk neke
mise, sonate - više ne znamo gdje smo ju i kada čuli - i snažno
zasvrjetli, protrese nas i ruke pune ljubavi položi na bolne nam rane
... Ah, što bi nam život bio bez glazbe!
(1915.)