Slijedeći tekst potjeće iz “Knjige Zlatnih pravila”, jednog od onih djela datih onima koji na Istoku^{1 izučavaju okultizam. Poznavanje tih djela obvezno je u toj školi, čije su učenje prihvatili mnogi teozofi. Obzirom da mnoga od ovih pravila znam napamet, prevođenje mi je bilo relativno lagano. Dobro je poznato da se u Indiji metode duhovnog razvoja razlikuju od gurua do gurua2, ne samo zato što oni pripadaju jednoj od različitih filozofskih škola, kojih je 6, već i stoga što svaki guru ima svoj vlastiti sistem koji, uglavnom, drži u tajnosti. S druge strane Himalaja, metode se u ezoterijskim školama ne razlikuju, osim ako guru nije običan Lama koji zna tek nešto više od onoga kojega podučava.}

Djelo koje sam prevela je istog niza iz kojeg su uzeti “stihovi” iz knjige Dzyan, a na kojima se temelji Tajna doktrina. “Knjiga Zlatnih pravila”, kao i veliko mistično djelo Paramartha, predale su po legendi o Nagarjuni velikom Arhatu Nage ili “Zmije” (naziv za drevne inicirane). Njene se ideje i izreke ipak, usprkos svojoj plemenitosti i izvornosti, često u najraznolikijim oblicima mogu naći u djelima nastalim na sanskrtu, na primjer Dnyaneswari, veličanstvenom mističnom djelu u kojem Krishna jasno opisuje Arjuni stanje savršeno prosvijetljenog jogina. Slično je i sa pojedinim Upanišadama, što je prirodno, jer su gotovo svi najveći

1 Istok je ovdje oznaka za školu, a ne zemljopisna odrednica

2 Učitelj ili majstor

Arhati, prvi učenici Gautame Buddhe, bili Indijci i Arijevci, a ne Mongoli, naročito oni koji su emigrirali na Tibet. Brojna su, ipak, samo ona djela koja za sobom ostavio Aryasanga. Izvorna pravila urezana su na tankim pravokutnim pločama, a kopije na diskovima. Takvi se diskovi ili ploče čuvaju uglavnom na oltarima hramova pridruženih središtima u kojima su bile utemeljene škole nazvane “kontemplativne” ili Mahazanas (Yogacharya). Ispisane su na različite načine: ponekad na tibetanskom, ali poglavito ideogramima.

Svečenički jezik (Senzar), osim što se može pisati svojom abecedom, može se pisati tajnim pismom, te na još nekoliko načina. To je sličnije ideogramima nego slogovima. Druga metoda (lug, na tibetanskom) sadrži uporabu brojeva i boja, od kojih svaki odgovara jednom slovu tibetanske abecede (30 jednostavnih i 74 složena slova), čineći tako potpunu kriptografsku abecedu. Pri korištenju ideograma tekst se čita na točno određeni način. Slično je i sa simbolima i znakovima koji se koriste u astrologiji, a to je 12 životinja zodijaka i 7 osnovnih boja, od kojih svaka ima 3 nijanse: svjetlu, temeljnu i tamnu. Oni predstavljaju 33 slova jednostavne abecede , riječi i rečenice. Ta metoda 12 životinja ponovljenih 5 puta kojima se pridružuje 5 elemenata i 7 boja, čini abecedu sastavljenu od 60 svetih slova i 12 znakova. Znak na početku teksta određuje da li treba čitati po indijskom obrascu, gdje je svaka riječ samo prerada sanskrta, ili po kineskom načelu čitanja ideograma. Najlakši je način onaj koji omogućava čitatelju da koristi jezik koji želi, jer su znakovi i simboli, poput arapskih brojeva i slova, zajedničko vlasništvo iniciranih mistika i njihovih sljedbenika. To je odlika i jednog od kineskih načina pisanja: takav tekst može istom lakoćom pročitati svatko tko poznaje slova; npr. Japanac ga može pročitati na svom jeziku, baš kao i Kinez na svom.

To je razlog da je učinjen izbor samo iz onih djela koja će najbolje odgovarati nekolicini stvarnih mistika u Teozofskom društvu i koja će zasigurno poslužiti njihovim potrebama. Oni će znati cijeniti riječ Krishne-Krista, Višeg “JA”. “Mudraci ne tuguju ni za živima, ni za mrtvima. Nije bilo vremena u kojem nisam postojao, a niti češ ti, niti ovi vladari i ljudi, niti itko od nas, prestati postojati.”5

3 Katha Upanišada

4 Bhagavad Gita, II, 70

5 Bhagavad Gita, II, 27