Regionalni zapovjednici krišom su naoružavali "dragovoljačke odrede".

Organizirali su i podržavali mnoge otpuštene vojnike koji su se pojavljivali svuda u Njemačkoj i te su odrede koristili kao sredstvo ovladavanja političkom scenom i za suzbijanje socijalističke revolucije.

Časnici koji su zapovijedali tim krvoločnim bandama drsko su tvrdili kako rat još nije okončan i odbijali su priznati poraz. Sva njihova nastojanja svodila su se na rušenje republikanske vlade, koja je, kako su tvrdili, bila odgovorna za kapitulaciju, "taj sramotan zločin i namjeran čin izdaje".

33 Reichswehr - vojska Weimarske Republike (op. prev.).

Kada se Adolf Hitler ponovno javio u službu u političkom odjeljenju 7. Armijskog regionalnog zapovjedništva, otkrio je da se to u međuvremenu razvilo u obavještajnu centralu za upravljanje terorom u cijeloj Njemačkoj.

Iz Münchena su odašiljani zavjerenici koji su trebali izvršavati političke zločine. U posebnim misijama počinjali su bezočna ubojstva kao što je, primjerice, bilo ubojstvo Matthiasa Erzbergera, čovjeka koji je potpisao primirje, i Waltera Rahnenaua, židovskog ministra vanjskih poslova, čiji je nezahvalan posao bio nadziranje pridržavanja Versailleskog ugovora.

Adolf Hitler skrasio se u "Tiskovnom i informativnom uredu" političkog odjeljenja, stvarnog središta podzemne špijunske i promidžbene aktivnosti. Položio je kratak tečaj u političkoj instrukciji, a budući da se u toj vojničkoj okolini dobro osjećao, ubrzo se istaknuo kao najrevniji sudionik tečaja.

Nije potrajalo dugo i Ernst Röhm, najistaknutija ličnost u regionalnom vojnom zapovjedništvu, zainteresirao se za tog učenika, koji je imao gotovo magičan glas i mističan pogled proroka.

Röhm je bio profesionalni vojnik. Vratio se iz rata i uživao je glas osobito maštovitog i hrabrog vojnika. Bio je nizak i korpulentan, raspolagao je izuzetnom energijom i snagom i iskazao se kao tip časnika kojeg postrojbe bezuvjetno slušaju i slijede. Tri puta je bio ranjavan, polovica nosa bila mu je izbijena metkom i crnožuta rupa kugle unakazivala mu je lice.

Röhm je navodno plakao kada je "izbio mir" i otvoreno je iznosio mišljenje da rat budi najbolje u čovjeku. Pun prijezira, odbijao je povratak u civilni život, osigurao je podršku bogatih čelnika industrije i izgradio vlastitu vojsku kojom je industriju želio zaštititi od prijetnji komunista. Neko vrijeme pod njegovim zapovjedništvom bilo je čak 100.000 ljudi, koji su se priključili njegovoj vojsci, nekoj vrsti civilne zaštitne postrojbe.

Adolf Hitler odmah je postao obožavatelj revnog satnika carske vojske, kojega će kasnije promaknuti u zapovjednika stožera SA. Već prilikom njihova prvog susreta oba su muškarca osjetila uzajamno poštovanje, a Röhm je kasnije priznao da je od samog početka osjetio Hitlerovu fantastičnu sposobnost rukovođenja.

Jedna druga ličnost koju je Hitler zadivio odmah prilikom prvog susreta bio je izvjesni Gottfried Feder, inženjer koji je u istom političkom središtu gdje je Hitler bio školovan za oficira za obrazovanje predavao gospodarstvo.

Bio je oduševljen snagom i oštrinom u Hitlerovu glasu, pod dojmom njegova urođenog političkog talenta, svladan njegovim očigledno žarkim patriotizmom i upravo fasciniran magičnom karizmom njegove osobe.

Feder nije gubio vrijeme i odmah je prijatelja Dietricha Eckarta izvijestio o svom uzbudljivom otkriću. Eckart je bio skeptičan - Federa je smatrao malo čudnim i bio je iznenađen da taj kaplar Hitler nije ostavo ništa manji dojam na realističnog i bezobzirnog Röhma. Röhm je poveo Hitlera za Eckartov "štamtiš" u vinskom podrumu "Die Brennessel"34.

I tako se dogodilo da je okultni majstor konačno susreo svog davno očekivanog učenika kojega je trebao uputiti i posvetiti - čovjeka koji će ga potaknuti da na samrtnoj postelji kaže: "Ne tugujte za mnom: Utjecat ću na njemačku povijest više od svih drugih Nijemaca!"

Jedna od raširenijih obmana dvadesetog stoljeća je Hitlerov opis u Mein Kampfu kako je otkrio Njemačku radničku partiju i navodno se, kada je trebao odlučiti da li se odreći u vojsci mu ponuđene sigurnosti i pridružiti se "nezanimljivoj skupini nula", našao u strašnoj nedoumici.

Ali većina njegovih biografa taj dio njegova životopisa primio je zdravo za gotovo!

Adolf Hitler tvrdi kako je tu Njemačku radničku partiju otkrio sasvim slučajno u okviru nadziranja novih političkih grupa. U Mein Kampfu priča kako je bio iznenađen kada mu je dana iskaznica, koja mu je nakon jednokratnog posjeta jednoj od njihovih manifestacija potvrđivala članstvo.

"Bilo je to uobraženo i isključeno", smatra on i nastavlja opisivati kako je otišao na sjednicu odbora da bi naveo razloge zbog kojih se ne može priključiti "tako apsurdno maloj organizaciji".

"Gostionica u kojoj se spomenuta sjednica trebala održati bila je Alte Rosenbad' u Herrnstraße; bijedan lokal... Prošao sam kroz slabo osvijetljenu gostinjsku sobu, u kojoj nije bilo nikoga, potražio vrata prema sporednoj prostoriji i našao sam se usred Sjednice. U polumraku napola razbijene plinske svjetiljke za stolom su sjedila četiri mlada muškarca od kojih me jedan odmah najsrdačnije pozdravio i zaželio mi dobrodošlicu kao novom članu Njemačke radničke partije... Potom je pročitan zapisnik posljednje sjednice i zapisničaru izrečeno povjerenje. Kao sljedeće na redu je bio blagajnički izvještaj - u vlasništvu društva bilo je sveukupno 7 maraka i 50 pfenniga, na što su blagajniku upućene izjave sveopćeg povjerenja. To je opet uneseno u

34 Kopriva (op. prev.).

zapisnik... Strašno, strašno! Bila je to lakrdija najgore vrste. I tom sam klubu trebao pristupiti?"

Adolf Hitler ocrtao je sliku sebe samoga i svojih najintimnijih misli i osjećaja u to vrijeme u kojem je, kako je tvrdio, razmišljao treba li se priključiti toj beznačajnoj političkoj stranci. Čitateljima svoje knjige htio je zorno prikazati kako je, sjedeći na krevetu svoje skromno namještene sobe u kojoj je navodno svoje oskudne obroke dijelio s miševima, koji su ga neprestano podsjećali na njegovo siromaštvo, zapao u duboko razmišljanje.

"To što sam bio bez sredstava i siromašan činilo mi se još najlakše podnošljivim, ali mnogo je teže bilo da sam sada jednostavno pripadao bezimenima, da sam bio jedan od milijuna koje puki slučaj ostavlja na životu ili ih poziva iz bivstvovanja a da se to ne udostoji primijetiti čak ni najbliža okolina.

Tomu se pridružio i problem koji je morao proizići iz mog nedostatnog školovanja... Nakon dvodnevnog mučnog mozganja i razmišljanja konačno se u meni učvrstilo uvjerenje da taj korak moram napraviti."

Hitlerova želja bila je da milijuni koji će čitati Mein Kampf, tu bibliju nacizma, u to i povjeruju. "Gruba, bestidna laž uvijek ostavlja tragove, čak i kada bude prepoznata kao neistina", kazao je Hitler u krugu svojih pouzdanika. No, njegove laži u smislu nisu prepoznate do dana današnjeg.

Istina je, naime, bila potpuno suprotna.

U to vrijeme, neposredno prije nego što će pristupiti partiji, imao je jasan osjećaj da više ne pripada bezimenim masama, već da je pred njim munjevita politička karijera koja će ispuniti njegove mladenačke snove o povijesnoj sudbini svjetskoga značaja. Također mu je bilo jasno da su prošle mučne godine učenja, te da se počinje ocrtavati dugo očekivan i unaprijed određen predložak sudbine. Već je mogao uočiti ljude i zbivanja koji će ga odvesti direktno do vrhova vlasti.

Istina je da je Adolf Hitler od vojne obavještajne službe dobio nalog da se priključi Njemačkoj radničkoj partiji i preuzme njeno vođenje. A dobio je i precizne informacije da je sama vojska obnovila tu partiju kako bi je učinila najmoćnijim pokretom u Njemačkoj.35

35 Njemačku radničku partiju, koja je mnogo puta mijenjala svoj službeni naziv, prvobitno je pokrenuo Anton Drexler, bravar iz Münchena. Tokom Prvog

Hitler je od generala Von Eppa i njegova pomoćnika, satnika Röhma, dobio jamstva kako će primiti svaku potrebnu financijsku pomoć, a povrh toga i obećanje da će regularne trupe i islužene vojnike u prvo vrijeme upisati u partiju kako bi povećali broj članova i prve javne skupove štitili od žestokih demonstracija komunista.

Osim činjenice da se kao podređeni pripadnik i povjerenik vojske domogao političke moći, postoje i daljnje značajne okolnosti čije je spominjanje Hitler u Mein Kampfu po svaku cijenu izbjegavao spomenuti.

Ono što prije svega nije spominjao bila je činjenica da je svih četrdeset prvobitnih članova Njemačke radničke partije odreda došlo iz najmoćnijeg okultnog društva koje je također financijski podržavao Vrhovni štab - iz Thule.

Društvo Thule daleko je ispružilo svoje tajne pipke i nalazilo se iza svega što se u Bavarskoj zbivalo, osobito na političkoj pozornici, gdje je snosilo odgovornost za velik dio terora i rasne mržnje, te za većinu hladnokrvnih ubojstava koja su se događala gotovo svakodnevno.

U članove i pristaše tog moćnog okultnog kruga ubrajali su se suci, čelnici policije, odvjetnici, pravni stručnjaci, sveučilišni profesori i docenti, aristokratske obitelji, među njima i osobe bliske Wittelsbachovima, vodeći industrijalci, liječnici, znanstvenici te gomila bogatih i utjecajnih sugrađana kao, primjerice, vlasnik znamenitog hotela u Münchenu "Vier Jahreszeiten"36.

I bavarski premijer Franz Gürtner bio je aktivni član Thule. Isto tako i čelnik minhenske policije Pöhner te njegov zamjenik Wilhelm Frick, koji će kasnije postati ministar unutarnjih poslova Trećeg Reicha. Gürtner je, kao zahvalu za usluge što ih je Hitleru činio još u vrijeme Thule, kasnije postao ministar pravosuđa.

No, društvu Thule nisu pripadali samo civili nego i časnici i bivši časnici vajmarske vojske, kojima je bilo dozvoljeno sudjelovanje ne samo na

svjetskog rata imala je više stotina tisuća pristalica. Cilj joj je prvenstveno bio pružiti patriotsku podršku Vrhovnom zapovjedništvu te suzbijati sve veće unutarnje nezadovoljstvo koje je pružalo plodnu podlogu za procvat socijalizma i marksizma.

U rujnu 1919. slijedi obnova od strane političkih agenata vojske kako bi se suprotstavila antimilitarističkim i antinacionalističkim osjećajima radničke klase, no prije svega kako bi okončala prijezir masa za ideju "Domovine" i časničke klase što su u porazu izgubile obraz.

36 Četiri godišnja doba.

skupovima i ceremonijama, nego su kao "gosti" mogli nazočiti i tajnim ritualima. Na taj način izigrana je odredba da njemački časnici koji su položili zakletvu ne smiju pristupati drugim organizacijama koje bi od njih zahtijevale zakletvu.

Čovjek kojega je vojska odabrala da ponovno oživi Njemačku radničku partiju nije bio nitko drugi nego Dietrich Eckart, središnji lik Thule.

Nakon što mu je vojska obećala punu podršku, pristupio je predsjedništvu Antona Drexlera.

Eckart je bio dovoljno inteligentan da shvati da se partija, ne pojavi li se vođa koji će oduševiti mase i zadobiti podršku radničke klase, nikada neće moći pretvoriti u popularan nacionalni pokret.

Konrad Heiden, u to doba novinar u Münchenu, pričao je da je Eckart o tom problemu u gostionici "Brennessel" sa stalnim gostima raspravljao u proljeće 1919: "Potreban nam je čovjek na vrhu koji se razumije u praskanje strojnica. Fukari srce treba pasti u gaće. Časnici nam nisu potrebni, jer prema njima ljudi više nemaju poštovanja. Najbolji čovjek za taj posao bio bi radnik koji zna otvoriti gubac."

Takav način govora bio je tipičan za vanjski izgled do kojega je Eckartu bilo stalo. No, u stvarnosti je, kao što je to već na drugom mjestu opisano, čekao na vođu sasvim druge vrste - germanskog mesiju, koji će svojom rječitošću i mističkom snagom proroka Muhameda politiku i religiju ujediniti u nekršćanski križarski pohod na ideale kršćanskog svijeta.

Dietrich Eckart i uzan krug članova Thule pripremani su na skorašnji dolazak njemačkog mesije nizom spiritističkih seansi koje su se održavale uz sudjelovanje dvojice zloglasnih ruskih emigranata, generala Skoropadskog i Bishupskog. Oba ruska generala zbog svog su žestokog antisemitskog i antiboljševičkog stava bili poznati u cijeloj Bavarskoj, a kasnije su Hitleru pribavili novac kako bi kupio list Völkische Beobachter, a Dietrich Eckart postat će njegovim prvim urednikom.

Medij kojim su se pritom služili, jednostavnu i neuku seljanku, otkrio je dr. Nemirowitsch-Dantschenko, sumnjiva osoba koja je djelovala kao "predstavnik za odnose s javnošću" mnogih Bjelorusa što su se nastanili u Bavarskoj.

Kada bi se žena nalazila u dubokom transu, iz njene su vagine izlazile ektoplazmične glave i prikaze - poput neke vrste sablasnih poroda iz podzemlja. Ali za okultni krug koji je tako besramno iskorištavao tijelo sirote žene nisu bile važne te emanacije, već glasovi koji su govorili iz nje, dok bi joj u dubokoj besvijesti preko usana na mnogim stranim jezicima prelazile poetske riječi.

Dietrich Eckart kod tih je redovitih seansi bio ceremonijar, ali njemački izbjeglica iz Moskve Alfred Rosenberg preuzeo je zadatak ispitivanja duhova koji su, neprestano se izmjenjujući, privremeno zaposjedali medij.

Alfred Rosenberg, prorok Antikristovih Protokola sionskih mudraca, također je bio taj što se usudio zazivati neman objave - đavolskog Levijatana, koji se dočepao Hitlerova tijela i duše.

Prema iskazu Konrada Rietzlera, jednog od najranijih članova društva Thule, a kasnije i literarnog nakladnika njihovih tajnih publikacija, svi nazočni bili su zgroženi snažnim silama što su ih oslobodili. Zrak u sobi postao je zagušljiv i neizdržljiv, a golo tijelo medija postalo je prozirno u auri ektoplazmičke svjetlosti. Rolf Glauer, osnivač društva Thula, uspaničen je htio pobjeći iz sobe, no Eckart ga je zgrabio za ruku i bacio na tlo. Nitko nije bio dovoljno hladnokrvan da bi zapisao zagonetne izjave što su izvirale iz usta medija.

Na seansama su se čule poruke najvećeg značenja i jasnoće u kojima su s onu stranu groba dozivani pokojni članovi društva Thule. Najvažnije proročanstvo stiglo je od kneza von Thurn und Taxisa kojega su te godine (30. travnja 1919) u Luitpoldskoj gimnaziji ubili komunisti.

Knez, u trenutku smrti star samo trideset godina, bio je i član "Bavarskih mistika", sekte osnovane negdje koncem 18. stoljeća koja se kasnije priključila Germanskom bratstvu. Osjećao je obvezu prema tradicijama starih njemačkih careva i aktivno je sudjelovao u zavjeri protiv komunističkog režima. Sada se nad ektoplazmičkim platnom pojavila kneževa glava, blijeda i sablasna, a medij je, savršeno oponašajući njegov zemni glas, što u svjesnom stanju ne bi bio sposoban, na njemačkom jeziku iznosio njegove misli.

On se, zajedno s Dietrichom Eckartom, zalagao za stvaranje utjecajnih grupa koje bi trebale vršiti pritisak da se stare carske dragocjenosti vrate u Nürnberg jer je stara habsburška dinastija 1917. prestala postojati.

Sada je čovjeka koji je trebao postati novi njemački vođa identificirao kao sljedećeg pretendenta na Sveto koplje s kojim je bila isprepletena legenda o osvajanju svijeta.

Tek "sjena" nekada plave i lijepe Heile, grofice von Westarp - za života, dok je "Crveni" nisu ubili, tajnice društva Thule - ponoćnim je zavjerenicima priredila izuzetno neugodno iznenađenje.

Poput prozirne Kasandre sišla je iz krila drijemajućeg medija i prorekla da će se čovjek koji se sprema preuzeti upravljanje društvom Thula pokazati lažnim prorokom. Steći će totalnu moć nad nacijom, ali jednog će dana cijelu Njemačku pretvoriti u ruševine, a njemački narod odvesti u propast i moralno izopačenje kojemu do sada nije bilo ravna u povijesti.

Njezina najava da dolazeći mesija "stoji pred vratima" prihvaćena je, naravno, klicanjem, ali upozoravajuće riječi iz zagrobnog svijeta prošle su posve nezapaženo.