ZAŠTO NE ZNAMO VOLJETI

Zar ne bi bilo prikladnije

Dubokoj čežnji svake duše

Da vidi vječnu Svjesnost

Kao ljubazan smijeh

Radije nego kao ozbiljnu kontemplaciju?

Život je težak samo ako niste povezani '

S vječnom radošću.

Dobrim dijelom ozbiljnost nema nikakvu svrhu.

Vi trebate smijeh.

Vi trebate igru, svatko na svoj način.

(Emmanuel's Book")

Osmijeh je danas jedino ponašanje koje nosi život. Sve ostalo ga uništava. Bilo Opbi točnije reći da je ljubav jedini kreativni princip, ali je naše shvaćanje ljubavipostalo izvitopereno i turobno, tako da to što mi mislimo i osjećamo kao ljubav, više uopće nije ljubav. Zato treba početi od smijeha. Smijeh je jedino što zaista razumijemo i što nam je preostalo. Uvjerena sam da su humor i komedije najveće dobro, vrhunsko dobro koje postoji na našoj Planeti. Bog se sa svemirom možda kocka, ili ne, ali se sigurno smije. Utoliko bi bilo idealno da je ova priča napisana da vas nasmije. Možda dva dobra vica vrijede više nego sve što sam napisala na ovih dvjestotinjak stranica. Pa ipak, ovako ozbiljna priča ima opravdanje u tome što je spirala negativnosti toliko obuzela naš svijet da je potrebna izvjesna doza razumijevanja zašto se to dogodilo, a i da bismo uopće mogli pokrenuti pozitivan trend. Dakle, razumijevanje ispada neki ozbiljan posao, pa je tako i ova priča dosta ozbiljna jer govori o problemima i kako ih riješiti.

Neka to bude vaše zadnje razmišljanje o problemima. Ako budete mislili da nudim dobar način, naprosto ga primijenite, jer je jednostavan. I nikad više nemojte misliti o problemima, pričati svoje probleme, slušati tuđe probleme, rješavati bilo čije probleme. Jer, to je apsolutno siguran put u sve više, i više, i više problema. A to je gdje ste sad. Ako pomislite da bi ipak bolje bilo živjeti bez tih nerješivih i stalno ponavljajućih problema, neka ovo bude zadnje spominjanje nesporazuma, promašaja, nesreća, bolesti i svih tih stvari. Počnite se smijati, a problemi će nestati.

3

Emmanuel's Book, Compiled by Pat Rodegast and Judith Stanton, Bantam Books, USA, Canada, 1987.

Dobro, treba napraviti još jedan pripremni korak da biste se uvijek mogli smijati, pa i kad vam nešto zapne. O tome je ova priča. O pripremi za smijeh.

O pripremi da vam život bude valcer. Baš tako. Ili, da to kažem slikovito: ako se vrtite u jednom smjeru, pa se odlučite vrtjeti u suprotnom, ima jedan kratki tren kad trebate stati da biste se zavrtjeli suprotno. Ovo što čitate je taj nužni trenutak zaustavljanja negativnog smjera. Treba uložiti izvjestan napor da se zaustavi negativna vrtnja, ali se već i tada možete početi smijati.

Kad se zavrtite u suprotnom, nazovimo ga pozitivnim, smjeru, stalno ćete se smijati, kao što se sigurno i Bog stalno smije. Kad se umorite od smijeha, onda ćete se smiješiti. I to je to. Ako to već znate, ne trebate čitati ovu priču.

Ako ne znate, ovo će biti vaš zadnji ozbiljan, malčice naporan korak.

O čemu je ova priča? O energiji. O ljudskoj energiji. O strahu i o ljubavi. O tome kako «izgleda» energija straha i kako «izgleda» energija ljubavi.

Tako malo, gotovo ništa, znamo o ljudskoj energiji. Ona danas tka jedan drugi život, jedan drugi naš život, najčešće potpuno i apsolutno suprotan onome što mislimo o sebi, onome što mislimo da osjećamo. I otuda egzistencijalna zbunjenost, tisuću zašto bez odgovora. Ako uopće ima neko «ZAŠTO? » u ljudskim životima?! Jer, životi samo prividno teku, a zapravo se odvijaju u grčevitoj borbi iz minute u minutu da ih držimo nepomičnima, da ih zaustavimo. Silna energija je potrebna za to da biste zaustavili život. I onda se ne događa ništa više. Samo zaustavljanje vodopada. Izgleda nemoguće - ali pokazali smo se genijalnima baš u zaustavljaju vodopada našeg života. Koliki beskoristan trud, kako jalova, siromašna mašta!

1 još - ovo je priča o strahu i ljubavi. Ne znam kako je bilo nekad davno, davno, ali danas ljudi ne znaju voljeti. Ima jedna zakonitost - ljubav i strah ne idu zajedno. Gdje ima straha, nema ljubavi; gdje ima ljubavi nema straha.

Ljubav nikad ne može postati strah, ali strah može postati ljubav. Jednom kad naučite voljeti, nećete zaboraviti. Tomu me naučilo moje iskustvo. To je glavna tema ove knjige. Čak i nije komplicirano pretvaranje straha u ljubav.

Posve je izvedivo. Apsolutno svakome od nas.

Ništa u ovoj priči nije izmišljeno. Svi likovi su stvarni, ja sam stvarna. To je moj i njihov život. Ja sam zaista žena. To je bitno reći zbog nekih pretpostavki i zaključaka koji će se pojaviti u jednom trenutku u vezi žena. Opisujem jedno opće ljudsko, ali, svakako, žensko iskustvo. U jednom trenutku će izgledati kao da je sve izmišljeno, kao da sam dala maha nekoj nezemaljskoj mašti. Ali nije tako. Apsolutno sve se dogodilo meni i mojoj obitelji, a nešto slično događa se svakome čovjeku.

Mnoga skrivena značenja onoga što nam se događa na fizičkoj, pojavnoj, razini egzistencije, već su otkrivena u pradavnim, ali i u najnovijim, «čudnim » knjigama koje čita sve više ljudi. A ja sam ih složila u malo drugačiju slagalicu, u kojoj dobivaju nove dimenzije i novi smisao. Nisam ih složila u fantastičnu cjelinu putem mašte i logike, u kojoj je sve baš obrnuto od onoga

što zovemo «realnost». Događaji i njihova značenja proizašli su iz mog iskustva.

Samo iz iskustva, a svi zaključci su iskustveno provjereni puno puta.

Ne toliko mojom voljom - to iskustvo se nekako gradilo samo. Raslo je, a onda je procvjetale Bila sam zapanjena čudovitošću onoga što mi se događalo, a čudo je bivalo sve veće i sve ljepše. Takvim se gradilo samo zato što sam uvijek iznova i neumorno postavljala pitanje «ZASTO?». I što nisam varala u toj igri. Kad bi jedno «zašto» dobilo pravi odgovor, to je vodilo sljedećem «zašto ». Tako je nastala najstvarnija bajka u kojoj izgleda kao da je cijeli svijet do sada dubio na glavi, a onda se nježno prevrnuo u elegantnom salto mortaleu i našao se kako zagrljen sam sa sobom pleše valcer.

Međutim, sami počeci priče nisu baš najavljivali takav bajkoviti plesni ishod. Nisu izgledali ni puno neobični. Ipak ću ih ispričati, jer se sajmo tako može shvatiti da ja nisam neobična osoba, da moj život nije neobičan život.

Zapravo, bio je sličan svima ostalima, a onda je sve ispalo tako drugačije...

Zapravo, sve jest drugačije. Ne samo za mene koja sam slična mnogim drugima, nego i za svakoga jest sve drugačije od onoga što izgleda stvarno. Bolje rečeno, ima stvarnija stvarnost, ne paralelna običnoj stvarnosti, nego suprotna njoj. To je ono dokle su me dosad dovela moja «zašto» - na neku drugu razinu iskustva života. Ne znam ima li još razina i dimenzija. Sasvim je moguće da da. A, kako ionako ništa ne treba smatrati konačnim, osjetila sam da je sazrio trenutak i da trebam opisati svoje iskustvo SUPROTNE RAZINE STVARNOSTI. Zovem je «suprotna» jer je u našem dobu tako.

Ako bismo je nazvali «paralelna stvarnost«, što je nekima poznat termin, to bi podrazumijevalo, ako ne sklad, a onda svakako red između paralelnih realnosti, a toga već jako davno na kugli zemaljskoj nema. Ipak, ako u jednom trenutku shvatimo istinitost «suprotne razine stvarnosti«, ona će posve lako postati ne samo «paralelna stvarnost«, nego i «oslobadajuća stvarnost«.

I još nešto kao uputa za shvaćanje ove priče. Cesto sam čula negativne komentare o nekim knjigama koje ja smatram neizmjerno važnima, a koje su njihovi čitatelji negativno ocjenjivali i to riječima: «Pa... tako, ima tu nešto zanimljivo, ali to nije književnost«. Oni su zapravo odbijali koncept stvarnosti koje te knjige izražavaju, ali na taj uvijeni način - «to nije književnost«. Da su rekli: «Ne prihvaćam tu ideju«, morali bi se zamisliti nad onim «zašto», a to ljudi tako izbjegavaju. Onda nalijepe ideju «to nije književnost« i sve su tako elegantno riješili da ne moraju ništa promijeniti u svom životu. Tako mi za života umiremo, umiremo kad ništa ne mijenjamo. Zato želim naglasiti da ova priča nema namjeru biti u kategoriji «književnosti». Moja priča je ispričana sa strašću, ali nije književnost. Svakako da ljepota stila nikad nije na odmet i da doprinosi eleganciji mišljenja, ili oblačenja, ili izražavanja općenito. Pa ipak, suštinsku ljepotu stvara samo istina. Zato ova priča ne želi biti književnost - ona je iskustvo. Iskustvo koje je uporno tražilo istinu.

Moje osobno iskustvo osmišljeno dokle god me misao služila i dokle me srce

vodilo. Osmišljeno iskustvo, provjereno temeljitim promatranjem, tako da mogu reći da ima puno elemenata znanstvenog istraživanja, iako ne mislim da bi se moglo uklopiti u stroge znanstvene kriterije u nekoj značajnijoj mjeri, što je ujedno i prednost, jer strogi znanstveni kriteriji često su samo alibi za neinventivnost i osrednjost, osobito u društvenim znanostima. Zato ovu priču trebate prosuditi po tome koliko osjećate da je istinita, po tome koliko mislite da je istinita i po tome koliko ćete uspjeti sami provjeriti njezinu istinitost. Ne po tome koliko je književnost ili koliko je znanost, jer nije ni jedno ni drugo. Ako je možete pokušati razumjeti ne pokušavajući je ugurati u bilo koju šablonu ili kategoriju, onda ćete biti na putu da shvatite što je to mudrost srca. Tako ćete u jednom trenutku shvatiti koliko je veliko i koliko je jednostavno otkriće o kojemu je ova priča.