PRIJATELJI NISU ZAUVIJEK

Borba između svjetla i tame

Jest u tebi.

(Emmanuel's Book)

 

U to isto vrijeme kad je sve bilo tako dobro krenulo, dogodilo se da je tvrtka za koju sam radila preselila urede u blizinu stana moje dugogodišnje drage prijateljice. Ta blizina je nekako dovela do toga da smo sve više vremena provodile zajedno. Kad bih izišla iz ureda, često bih navratila do nje na razgovor, a počele smo se družiti redovito i vikendima. Nju su zanimale iste teme o ljudskim energijama kao i mene, pa smo rado o tome satima razgovarale. Ja sam imala kome prepričavati što sam pročitala u metrima ezoterijskih knjiga koje sam marljivo čitala, ona je rado slušala i komentirala zajedno sa mnom, brusile smo pamet i uživale u tome kako proničemo u tajne života. Bila su to lijepa vremena. Išle smo i na tečajeve na kojima su se podučavale razne tehnike osobnog i duhovnog rasta. Ona me nagovorila da krenemo na yogu. Sve su to bila zanimljiva iskustva i baš smo se lijepo i s ljubavlju družile. Doduše, njoj su više odgovarale nekakve tehnike koje su verbalnim putem i intelektualnim sredstvima poticale osobni razvoj. Meni su te tehnike bile zanimljive, ali sam se uporno držala toga da je jedino bitna vrtnja čakri u smjeru kazaljke na satu, a sve ostalo da je ilustracija. Dalija, tako se zvala moja prijateljica, imala je drugačiji stav i nije puno marila za čakre. Poštovala sam u potpunosti njen izbor, jer svatko u svemu treba slijediti svoj put i svoje vrijeme, tako da to - čakre, ne-čakre - nije izazivalo nikakve smutnje među nama. Bar ih, ni ona ni ja, nismo primjećivale u početku.

Kako je bila prošla možda i više od godina dana da sam «trenirala» svoje čakre, one su, kao i cijelo moje energetsko polje, bile jake, stabilne, a to se vidjelo i po mojoj velikoj radnoj energiji, smirenosti, radosti i općenito zdravlju.

Tako sam ostavila moj visak u ladicu i prestala kontrolirati vrte li se moje čakre ili ne. Izgledalo mi je da je ta lekcija savladana. Ali, bila sam u velikoj zabludi. Jer, kako to mora biti, napredak se - hodanje ili trčanje - svejedno, sastoji od koraka. Možemo napredovati samo korak po korak.

Bila je vrlo ledena zima te godine, a Dalija, njen suprug i ja počeli smo kartati remi. Duge zimske večeri, u stanu toplo, a mi kartamo, pjevamo, šalimo se na račun gubitnika i igramo. Prolazili su tjedni i mjeseci već, a ja vrlo rijetko gubim. Već je pomalo bilo i dosadno kako sam stalno dobivala. Remi

je isključivo igra intuicije. Kako meni uopće nije bilo stalo do toga da pobijedim, a njima je lagano išlo na živce što stalno gube, i kako je moja intuicija očito napredovala, pobjeđivala sam i to sa sve većim rezultatom. To je bila mala šaljiva epizoda o tome kako funkcionira intuicija.

Iako su oni dobro grijali stan, stalno sam osjećala da mi je pred kraj večeri jako hladno, pa sam na sebe navlačila sve više odjeće, tako da sam zbog toga postala predmetom zafrkancije. Onda je zima prošla i mi smo prestali kartati, ali su beskonačni razgovori između Dalije i mene o psihologiji, o podsvjesnom, o nesvjesnom, pa sve to primijenjeno na ono što nam se događa, i dalje bili naša omiljena tema. Već je skoro bilo počelo i ljeto, a ja sam tek nekim krajičkom uma shvaćala da sve duže spavam. Dođem s posla i odem odmah spavati; gledam televiziju ili čitam knjigu -

zaspem; ujutro se jedva budim, a još teže se dižem iz kreveta. Nisam znala gdje smjestiti taj podatak, pa sam to smatrala nekom fazom «proljetnog umora». Ipak sam, sve tako puno spavajući, na poslu bila sabrana i sve sam obavljala uz maksimum koncentracije, tako da nije bilo posebnog razloga za zabrinutost. Međutim, vidjelo se da imam energije samo za posao. Sve aktivnosti u slobodno vrijeme, pa i kućanski poslovi, bili su svedeni ispod minimuma. Nisam imala volje ni za što.

Došlo je i ljeto, pa sam krenula automobilom na more. Pet sati vožnje. Nisam krenula odmah u subotu nakon zadnjeg radnog petka, nego sam se dva dana odmorila i dosita naspavala. Krenula sam u ponedjeljak oko jedanaest sati opet nakon duga spavanja. Klima uređaj u automobilu je dobro radio, pa je bilo ugodno svježe, bez obzira na vanjsku temperaturu. Već nakon jedan sat vožnje tako mi se prispavalo da sam neplanirano stala u prvom kafiću i popila kavu, osvježila se ledenom vodom i onda nastavila. Morala sam tu proceduru ponavljati otprilike svakih sat vremena, a svejedno sam dosta puta za volanom osjetila kako mi glava pada i kako gotovo tonem u san. Nisam bila u stanju ni misliti o čemu se radi. Mislila sam, barem je tako trebalo biti, da sam odmorna da odmornija ne mogu biti. Popila sam tolike kave, limunade - trebalo je sve biti u redu, a meni se samo spavalo. Nekako sam se ipak dokoturala do svog odredišta. Pomišljala sam da me možda uspavljivala neka rezonantna vibracija motora, ali taj auto sam imala već tri godine i prije mi se ništa slično nije događalo.

Tako je počelo moje kupanje i ljenčarenje, ali se «sezona spavanja« nastavila i dalje; nisam se mogla naspavati, uglavnom sam spavala. Poslije nekoliko dana zaboljelo me uho, počela sam osjećati probleme s mokraćnim mjehurom, desni su mi počele obilno krvariti. Već puno godina nisam imala takvih problema. Odmor je počeo sličiti na bolovanje. Prestala sam se kupati na nekoliko dana, pila grozne čajeve protiv upale mjehura i kapala kapi u uho. Zatim me lagano počelo peckati i grlo. Nisam imala temperaturu, nije bilo za ići liječniku, ali moj morski odmor se počeo svoditi na spavanje u krevetu i na spavanje na suncu. U more mi se nije išlo, bilo mi je hladnjikavo.

A bio je kolovoz, temperature iznad 35 stupnjeva C, more iznad 27. Tako su prolazili dani. Onda me Dalija pozvala da ih posjetim na tjedan dana u njihovoj vikendici na susjednom otoku. Rado sam otišla. Već sam se pomalo navikla na lagane simptome opće prehlade, a da prehlade nije bilo. Ljudi s mora kažu za prehladu: «U moru došlo, u moru prošlo.», pa sam se toga i držala.

Dalija i njen suprug su mi se jako obradovali i tako je to ljeto išlo dalje u odmoru i šali. Kako je Dalija tek bila stigla, još su trajali radovi čišćenja kuće nakon što je od prošlog ljeta bila zatvorena. S voljom sam joj krenula pomoći, ali odjednom je ispalo tako da bi mi se već nakon doručka žestoko prispavalo, pa bih otišla u sobu i odspavala barem dva sata. Nakon ručka otišla bih se okupati, odmah ispred Dalijne kuće. Vruće sunce mi je jako godilo, ali bih poslije koju minutu odmah opet zaspala na plaži na suncu, što baš i nije bilo pametno. Već je i Daliji počelo smetati što sam tako nedruštvena, a ona i suprug su se svađali kao pravi supružnici ni oko čega. Samo bi frcnule iskre i čarke - ti nisi ovo, a ti si ono kako ne treba... Nesklad je bio sve očitiji. Kako Dalija ima visoki tlak, tako je tlakomjer bio stalno pri ruci pa i ja počnem mjeriti tlak - 90/60, 80/50. Nije bilo čudo što mi se stalno spavalo, a bile su to već i alarmantno niske brojke. Petog dana odlučila sam otići, nekoliko dana ranije od planiranog. Bilo im je malo žao, ispratili su me i svatko je nastavio svoje praznike.

Već sljedeći dan bilo mi je malo bolje, barem se tlak normalizirao na mojih urednih 130/85. Nikad prije ni poslije nisam imala anomalije s tlakom kao tih pet dana kod Dalije. Nekako su završila ta tri tjedna godišnjeg odmora i nakon povratka kući odem ipak liječniku. Dijagnoza: serija upala - mjehura, grla, sinusa, uha, desni, vaginalna infekcija. Krvna slika u redu. Spavala sam i dalje bez kraja i konca, udebljala se tri kilograma. Iščeprkam visak iz ladice - čakre blokirane. Ne mogu ih pokrenuti ni vizualizacijom, ni vrtnjom dlana.

Nakratko da, dok sam koncentrirana na to, ali za nekoliko minuta stanu.

Nakon dva mjeseca i dalje sve one upale, a počela mi se dosta upadljivo tresti i glava kao starim ljudima. Ništa ne pomaže. A već nekoliko godina do tada bila sam zdrava kao dren. Onda me zakači jaka upala živca ishiaticusa, prvi put u životu - petnaest dana nisam mogla hodati. Moje tijelo je popuštalo na svim šavovima.

Već puno prije tih događaja Dalija i ja sve češće smo pretresale temu kako ljudi crpe energiju jedni drugima. Tema krađe energije je jedno od značajnijih poglavlja svjetske uspješnice - «Celestinskog proročanstva«. Autor tumači da svi odnosi među ljudima počivaju na otimačini energije i borbi tko će kome oduzeti energiju. To je osnova svake agresije u odnosima između dvoje ljudi, ali i osnova ratova i sukoba na svim razinama.

Kod Barbare Ann Brennan o tome se mogu naći kraći prikazi, ali i upečatljive slike koje u tim situacijama vidi vidovita osoba. Ona izvješćuje da ljudi 

puštaju bioplazmatske krakove iz raznih dijelova tijela, ali i iz čakri. Tako se ti krakovi najčešće pokrenu iz pleksusa solarisa (predio želuca), iz očiju, a glava može pokrenuti cijeli plazmatski oblak koji «navali» na drugu osobu i tako joj izvlači energiju iz aure. Te pojave se najčešće događaju kad osoba pokrene neku od negativnih emocija.

U to vrijeme smo Dalija i ja polazile i neki tečaj osobnog razvoja, gdje su nas upućivali u tehnike energetske zaštite. Za razliku od mene, Dalija je revno vježbala tehnike zaštite u uvjerenju da joj stara majka, a vjerojatno i suprug, nenamjerno, ali ipak djelotvorno, crpe energiju. Svakako, dosta smo pažnje posvećivale analizi te teme. Ja sam sve više uviđala da je u mojoj obitelji bilo vrlo talentiranih ljudi za crpljenje energije, a posebno sam ponovo počela razmišljati o tome da je to bila moja draga i voljena, tada već pokojna majka. Ipak, sve su to još uvijek bile teme o kojima sam samo čitala. Nisam uspijevala pronaći i povezati sve konce te dramatične priče, niti sam ih htjela primijeniti na vlastitu situaciju, ali je priča ipak sazrijevala i dobivala sve čvršće konture.

Iz nekog razloga, izgledalo mi je da ta tema mene zanima čisto teoretski, pa nisam baš marila za vježbe energetske zaštite. Ali, kako je moje opće zdravstveno stanje bilo sve gore, moj je uspavani mozak ipak počeo vrtjeti

točkice. Vidjela sam da su i dalje moje čakre gotovo stalno blokirane. Bilo je jasno da sam nenadoknadivo gubila energiju. Ali zašto, u kojoj komunikaciji, u kom odnosu? Životne okolnosti su već nekoliko godina izvrsne, ništa se nije promijenilo što bi pomutilo moj mir i zadovoljstvo, nije bilo novih osoba u mom okruženju, a ja naočigled propadam. Lice mi je posivjelo, kosa ostala bez sjaja. Počela sam se prisjećati davnih knjiga na temu rupa u auri putem kojih otječe energija. To je bilo to.

Morala sam sebi priznati da sam uvijek imala loše simptome kad sam u blizini Dalije, a najgore kad sam s njom neprestano bila pet dana za vrijeme ljeta. Tada mi je već bilo redovito hladno kad bih bila s njom. Sve je upućivalo na nju. Budući da smo se zaista izvrsno razumjele i da smo obje izuzetno cijenile našu međusobnu iskrenost i otvorenost, čim sam nekako složila takvu misao da je uzrok mojih problema s njom u vezi, to sam joj i rekla.

Naravno, ne na način da je krivim, jer se očito radilo o potpuno nesvjesnom procesu u kojem sam i ja nekako sudjelovala. Htjela sam da zajednički analiziramo situaciju na temelju svih spoznaja koje smo imale o energijama i psihičkim interakcijama i da to zajednički riješimo.

Nisam se mogla oteti dojmu da je Dalija moje riječi ipak doživjela kao optužbu, ali je razgovor završio zaključkom da bi uzrok mojim problemima možda bio njen suprug, jer je ona bila prilično sigurna da on crpi i njenu energiju, ili, što je vjerojatnije, tvrdila je Dalija, da netko drugi iz moje blizine, ili obitelji, krade moju energiju. Nisam odbacila u potpunosti njene tvrdnje, ali nije bilo jednostavno shvatiti što se događa. Nisam htjela brzati

sa zaključcima. Patila sam i dalje, a to me prisiljavalo da nastavim misliti o uzrocima i razlozima.

Probale smo organizirati da se manje viđamo kod nje, a više kod mene ili u gradu, ne bismo li isključile njenog supruga iz situacije. Počela sam čitati knjige na temu psihičke obrane, koje su nudile tehnike vizualizacije zaštitnih energetskih omotača raznih boja i oblika i još razne druge obrambene mjere. Nije bilo efekta. Nije mi uspijevala obrana koja se preporučivala.

Točno sam vidjela da nema efekta. Nisam znala s čime se borim. Na momente sam sama sebi izgledala paranoično. Nisam to htjela. Ali me moje nepromijenjeno loše stanje (upala raznih unutarnjih organa, pa sve češći leteći bolovi u brojnim kostima i zglobovima, loša probava i glavobolje, uz sve simptome prehlade svih dišnih organa) tjeralo da otkrijem razlog.

Prolazili su tako mjeseci. Nekoliko knjiga na temu psihičke zaštite nije pomoglo. Onda mi je došlo pod ruku novije izdanje knjige američkog autora Joe. H. Slatea pod naslovom: «Psihički vampiri«

7. Autor - psihijatar sa svim diplomama i znanstvenim stupnjevima; istraživanje i praćenje pojave - dugogodišnje; metoda - znanstvena. A zaključak knjige: postoje ljudi koji žive na energiji drugih ljudi i crpe je zapravo baš slično kao i vampiri, jedino nema fizičkog kontakta i krvi, jer se ne crpi krv, nego energija, sve ostalo je slično. U knjizi se potanko opisivalo upravo ono što se meni događalo zadnjih godinu dana. Novo mi je bilo: kako i zašto se to događa.

Bitno je bilo da se radilo o višegodišnjem istraživanju na velikom uzorku po pravilima znanstvene metode. Pojava je očito postojala, verificirana je znanstvenom metodom. To mi je omogućilo da se konačno riješim primisli da sam paranoična, ili da sve to iz nekog razloga pomalo sama izmišljam.

Bila sam uvijek stroga prema sebi i uvijek sam samu sebe analizirala i u svjetlu najgorih pretpostavki. Nisam se nepotrebno kinjila osjećajem krivnje znajući da je to jedna od najgorih zamki koje sami sebi možemo postaviti, ali sam pošteno nastojala shvatiti kako i sama doprinosim nekoj lošoj situaciji. Jer, ništa nam se ne događa samo zato što su to nametnule tzv. «objektivne okolnosti«, ili zato što drugi ljudi nisu dobri. To gradivo sam već bila utvrdila i potvrdila. Sve, ali baš sve, što nam se događa, sami smo htjeli. I najgore stvari. Bila sam duboko uvjerena u to pravilo. Znači, i ja sam kreirala odnos s Dalijom, koji je izgledao potpuno na moju štetu.

Kako, zašto?

Onda su mi «Psihički vampiri« došli pod ruku. Zaista ništa nije slučajno u životu i sve dođe u pravo vrijeme. To je bila već treća knjiga koju sam pročitala a koja je sustavno opisivala pojavu parazitske krađe energije između ljudi, pa je došlo vrijeme da konačno shvatim kako mi tri različita autora daju osnovu da razumno sagledam svoju osobnu situaciju. AH, ja sam na

neki način s time otezala, jer je i meni samoj u to vrijeme teza bila nekako «u zraku«. Prihvatila sam teoriju, čini se, ali sam se ozbiljno nećkala prihvatiti i da ima veze sa mnom, iako je iz cijelog mog dotadašnjeg života bilo očito da je upravo ta pojava ludi kamen o koji sam se neprestano spoticala. Već sam to naslućivala u vezi moje mame, mene i Ivone, a sada Dalije i mene.

Konačno sam morala shvatiti.

Prije nego nastavim s mojim doživljajima vampirskih napada i kako sam ih se oslobodila, kratko ću citirati osnovne zaključke istraživanja Joea H. Slatea u «Psihičkim vampirima«, jer su dali novi i siguran smjer mojim analizama, koje su me zatim dovele do puno dalekosežnijih zaključaka nego autora te knjige.