OPET SAN

Budi spreman prihvatiti sjene

Koje prolaze preko sunca.

(Emmanuel's Book)

 

T

rebam sada ispričati jedan od zaista vizionarskih snova, koji sam sanjala puno ranije od vremena kad sam shvatila značaj vrtnje čakri u smjeru kazaljki na satu koje ovdje opisujem. Još su mi žive slike tog sna pred očima iako je otada prošlo petnaestak godina: bila sam u društvu s nekom nepoznatom ženom i malim djetetom. Odjednom sam vidjela da je žena doslovno spržila dijete - izgledalo je kao crni ostatak tijela nakon požara. Obris figure s glavom i udovima se vidio, ali je sve bilo doslovno crno i izgoreno. Brzo sam uzela dijete u naručje i ono je nekako oživjelo, potpuno došlo sebi. To je bio san.

Nisam znala o kojoj se ženi radi.

Neko vrijeme nakon tog sna išli smo u dugačku šetnju prema brdima - prijateljica, njen dvoipogodišnji sin, moja tada desetgodišnja Ivona i ja. Već smo hodali više od dva kilometra laganom uzbrdicom kad je mali dečko počeo cendrati. Nismo vidjeli razloga jer smo hodali lagano i uz odmaranje. On nije prestajao, cendranje je preraslo u strahoviti i nezaustavljivi plač. Moja prijateljica je sve pokušala. Dala mu je piti, jesti, stali smo da se opet odmorimo, ali je dečko i dalje plakao. Već je bilo pomalo i neugodno to vriskanje; puno šetača je prolazilo kraj nas i nikome nije bilo ugodno slušati užasnuto dječje vrištanje. Uzela sam dijete u naručje i nosila ga neko vrijeme. Ono se brzo i potpuno umirilo, dalo se dosta dugo nositi, a onda je i samo počelo hodati, pa je šetnja završila na opće zadovoljstvo.

Tek koji dan kasnije povezala sam taj događaj s onim snom. Nisam mogla odmah povjerovati, ali slike su bile toliko jasne. Stoje bila informacija iz sna koja me zaprepastila, a koja mi u toku samog događaja nije uopće bila pred očima? Majka je iscrpila, očito potpuno, djetetovu energiju, što je ono osjetilo kao elementarnu nepogodu, kao smrtnu prijetnju i zato je nezaustavljivo i očajnički plakalo. Tražilo je pomoć. Kad sam ja uzela dijete u naručje, i to s ljubavlju i iskrenom željom da mu pomognem (ne nervozno, ne zato jer nas prolaznici gledaju, ne prijeteći - «dosta mi te je sad, što gnjaviš, kog vraga hoćeš»), dijete je pokrenulo svoju blokiranu energiju i oporavilo se. Zato je prestalo plakati i nakon nekog vremena nastavilo je hodati i samo. Majka je otela djetetu energiju potpuno nesvjesno, naravno. Svejedno, tragedija tog

događaja i njegovo sagledavanje u širem kontekstu, ledili su mi krv u žilama.

Nekoliko stranica ranije počela sam s pitanjima o majkama... Onda je taj događaj za neku godinu pao u moj zaborav. Nisam još puno znala o energijama i nije mi se dalo dramatizirati na osnovi jednog sna i jednog događaja.

U svijetu ezoterije poznat je zakon da lekciju koju nisi naučio, sljedeći put dobiješ u drastičnijem obliku, pa još drastičnijem, što znači da su posljedice sve neugodnije, a cilj je isključivo - «shvati», «nauči», «ne ponavljaj pogrešku «. Životne lekcije, kao i školske, treba savladati, inače ne ideš u sljedeći razred. Došla je ova lekcija ponovo do mene, i to ne samo jednom, dok nisam shvatila. Nije me čudilo što sam je ponavljala. Bila je to jedna od najtežih lekcija, pa možda i najteža, u ljudskom životu u našem vremenu. Lekcija o tome da svoju istinu možemo vidjeti samo na energetskoj razini, a i to satmo ako poznajemo osobine te energije, ako je razumijemo. Sve ostalo što mislimo o sebi i drugim ljudima su iskrivljene sjene na zidu, pri vidi. Svijest i energija su jedno te isto, ali se na zanimljive načine isprepliću i međusobno uvjetuju.

To su mi razotkrile sljedeće godine mog istraživanja.

U to vrijeme došla mi je pod ruku jedna knjiga, napisana možda i prije gotovo sto godina, gdje se govorilo baš o ranama, rupama u ljudskom energetskom polju, ili u auri. Aura je sanskrtski termin za ljudsko energetsko polje i često se koristi u literaturi. Kroz te rupe energija otječe, a rezultat je slabost organizma i sve moguće bolesti. Zato rupe treba «zakrpati», iscijeliti. Izgledalo je logično. Ali ja zaista nisam bila ni najmanje vidovita da bih vidjela te rupe, a još manje vješta zakrpati ih. Slično govori i Brenanica, više na način da čakre znaju biti slabe, blokirane, doslovno ranjene i da ih treba iscijeliti da bi bile u stanju dovoditi dovoljno energije u auru i tako održavati psihičko i fizičko zdravlje na optimalnoj razini. Postupak koji ona uspješno primjenjuje u liječenju i koji opisuje u knjizi izgleda fantastično, ali ja zbilja nisam vidjela načina kako to naučiti. Shvatila sam da je to daleko i od znanja iscjelitelja koji se bave iscjeljivanjem koristeći bioenergiju (tu negdje na marginama grada u kojem živim), ali i većine iscjelitelja uopće, i to prema knjigama koje su mnogi od njih napisali. Radili su i još rade nešto o čemu ne znaju osnovnu bit. Ali, napredak je takav, ide korak po korak, prolazite poluistine dok ne otkrijete istinu samu. Zato je njihova uloga uglavnom pozitivna - uveli su u naš svijet pojam ljudske energije i njene suštinske važnosti za fizičko i psihičko zdravlje.

Došao je trenutak da potpuno shvatimo bit te energije.

I opet moj praktičan duh nije klonuo pred činjenicom da nema šanse, tako mi je izgledalo, da sam talent poput čuvene Brennanice, i da bih mogla savladati njene fantastične tehnike «viđenja» energije i energetskog iscjeljivanja.

Iz mora podataka u njenoj knjizi ja sam izdvojila jedan, po mom sudu presudan: VRTI ČAKRE U SMJERU KAZALJKE NE SATU. Drugi je zakon bio klasika ezoterijske literature - sve što hoćeš, to i možeš. Ako ne mogu vidjeti čakre, mogu ih vrtjeti. U to nisam sumnjala jer sam u potpunosti bila

uvjerena da postoje. Budući da mogu pokretati ruke i noge, mogu vrtjeti i čakre. Išla sam u šetnju i cijelo vrijeme sam vizualizirala čakre, išla sam na poštu ili u banku - vizualizirala sam čakre, kad su bile reklame na televiziji - vizualizirala sam čakre, ujutro kad bih se probudila - isto. Mislila sam da sam zaista poboljšala iskoristivost tog vremena. I jesam. Visak mi je pokazivao da se moje čakre vrte, a subjektivni doživljaj isto tako.

Bila sam cijeli život velika spavalica, sad sam se bez problema dizala rano ujutro svježa i čila. Dan je tako postao duži, moglo se puno više toga napraviti.

Postala sam bolje organizirana, trebalo mi je manje vremena nego prije za napraviti bilo što. Počela sam vježbati yogu, što mi je izrazito poboljšalo psihofizičku kondiciju (između ostalog, poslije nekoliko godina vježbanja yoge moja kičma i zglobovi su se toliko popravili da sam u pedeset drugoj godini bila za centimetar viša nego što sam bila cijeloga života). Uvijek sam bila dobre volje, ništa mi nije bilo teško (doduše nisam puno drugačija bila ni u prethodnom dijelu života). Bilo je to vrijeme kad nisam imala problema.

Sve je bilo odlično, osjećala sam se odlično, bila sam zdrava, Ivona je bila dobro, ja sam dobro zarađivala, bavila sam se onim što me živo zanimalo, mogla sam si priuštiti knjige, seminare, lijepe godišnje odmore. Sve je bilo dobro, a i potrajalo je. Možda i duže od godinu dana. Već sam bila uvjerena da je to razina mira, sabranosti, fokusiranosti, efikasnosti i radosti koju sam stekla zauvijek i da mogu samo napredovati. Pa ipak, nije baš bilo tako. Lekcija o ljudskoj energiji opet je iskočila pred mene. Trebalo je još puno toga naučiti. Moja nedostižna prednost se pokazala u mojoj praktičnosti - sve što bi mi palo na um provjeravala sam vrlo temeljito, nalazila sam prikladne načine za pouzdanu provjeru. Radila sam nešto slično onome što bi u znanosti zvali: postavljanje teorije i eksperimentalna provjera. Pozitivna energija vam spontano donosi sve veću kreativnost što god da radili.